Čovjek iz sjene
subota , 08.02.2014.Ona radi u zgradi preko puta moje tvrtke, sjedi u toj svojoj crnoj uskoj suknji do koljena i majici s izrezom do linije spajanja grudi duboko zavaljena u naslonjač, s naočalama bez okvira koje se gotovo i ne primjećuju na licu i piše, uvijek nešto piše. Počeo sam je promatrati prije gotovo godinu dana, prozor mog ureda okrenut je prema njenom, samo sam ja dva kata više i mogu se sakriti iza gustih zavjesa neuobičajenih za poslovne prostorije dok je ona ogoljena iza prozirnih stakala, tako da mogu, ako poželim zuriti u njene kretnje od ranog jutra srčući kavu iz prevelike šalice, pa sve do kraja radnog vremena. Ona ima taj neki gard zbog kojeg mi je privlačna. Zrcali joj se na licu ozbiljnost dok razgovara na telefon ili govori nešto kolegama. Naravno da ne mogu čuti njen glas, za koji znam da je hrapav i pomalo dubok na jedan osobito ženstven i seksipilan način, znam to jer smo jednom razgovarali na božićnom domjenku, pa je sve to skupa kao da promatram nijemi film s početka prošlog stoljeća, samo joj pokreti nisu tako ubrzani i izvještačeni, kao oni već odavno pokojnih holivudskih ljepotica. Ona se lijeno njiše u hodu, i njene su kretnje graciozne.
- Opet gledaš kroz prozor. Ti si neki ljubitelj krajolika ili što već?
Mrzim cinične ljude, a moj supatnik u radu bio je upravo takav: glup, lijen i nevjerojatno ciničan.
- Samo razmišljam - nisam smislio ništa bolje.
Moram nazvati kući. Zamišljam vlastitog oca kako se opire na štaku i dovlači do telefona koji uporno zvoni i mrmlja sebi u bradu da to opet zove onaj njegov sin koji je otišao živjeti u neku pripizdinu umjesto da je ostao kod kuće, barem bi dočekivao goste i vodio cijeli taj posao iznajmljivanja apartmana, dok majka proživljava svoju devetu depresivnu fazu i nesposobna je za išta osim za gledanje starih slika i čitanje neke poezije koju ni lud ni pametan skupa ne bi mogli razumjeti. Zamišljam ga kako će vikati u slušalicu "Ko je…? Ko je to?", a onda je treskom zalupiti. Takav je naš razgovor bez dijaloga. Naš ritual ponedjeljkom.
Stoga mi je ponedjeljak bio dan u kojem sam nastojao što češće doći do prozora i osmotriti što radi. Situaciju mi je olakšavao cinik i njegovi problemi s mjehurom zbog kojih je često posjećivao zahod.
Danas je bila sama u uredu. Ne pije kavu. Lista novine. Kroz dalekozor sam mogao vidjeti da čita nešto o putovanjima i smiješi se. Zatim je naglo ustala, zadigla suknju preko bedara i počela namještati samostojeće čarape. Na vrhu su imale pedalj rastezljive čipke što joj se obavijala oko bedara. Nosila je crne i svilene, svjetlucale su na umjetnom flourescentnom svjetlu, a iznad njih su se skrivale crne gaćice. Spustila je suknju, a zatim je popravljala grudnjak.
Pozdravljala me je u prolazu, znali smo se susretati za vrijeme pauze, ja sam perfidno namještao slučajne susrete, no nekako sam u dubini svoje nutrine sumnjao da o meni razmišlja nakon što zamaknem za ugao i nestanem joj iz vidokruga. Zatvorio sam oči zamišljajući da zna kako je promatram, te da sve to ovog ranog jutra izmiješanog s mirisima lavande što je cvjetala u obližnjem parku i mirisima mora, zemlje još vlažne od jučerašnje kiše, dirigira vještom rukom dirigenta dok zvižduće u ritmu svojih pokreta. Zamišljao sam da zna koliko mi se zateže nabor na hlačama pri samoj pomisli na te njene noge u cipelama s visokom potpeticom, koje bih najradije obujmio rukama klečeći, zarivajući pri tom svoju glavu između njenih bedara što mirišu na hladnoću sapuna i vlažnu kožu. Ne bih je skidao, samo bih joj blago razmaknuo tkaninu sa grudi, da izađu na svijetlo dana, a zatim bih joj nježno rukom prelazio preko ustreptale kože. Suknju bih povukao gore, prema trbuhu i samo za nekoliko centimetara razmaknuo rubove donjeg veša, tek toliko da ugledam ružičasti kontrast kako se opire crnoj boji. I onda bih je milovao, posjeo na sebe dopuštajući joj da me obujmi u potpunosti.
- Skuhati ću sebi jedan uvin čaj, jesi za šalicu? - trznuo sam se od neugodnosti njegovog daha na mom vratu i šaptaja, tog urotničkog tona snishodljivosti i natruhe prijetnje. Nisam ga očekivao tako brzo natrag, a hodao je tiho po mekanom sagu, pa je iznenađenje bilo preveliko. Odskočio sam od prozora i stao prevrtati neke papire sa stola.
- Misliš da cijela firma ne zna što radiš? - dobacio mi je skriven iza kuhala za vodu.
Pa što, pomislio sam, misleći na svog oca, mora da je sad kod drvene bačve za vino, natače staru petolitrenjaču i zaboravlja za sobom zatvoriti vrata od konobe. Majka sliježe ramenima, misleći da će se u konobu uvući miševi, kroz ta otvorena vrata, ali ne govori ništa, toliko joj je svejedno i toliko je velika njena otupjelost.
Odlučno sam razmaknuo zavjesu i stao otvoreno zuriti u prozor iza kojeg je hodala namještajući neke dokumente u registratore, sklanjajući plave pramenove kose s lica i saginjući se servirajući mi oblu pozadinu u svoj svojoj ljepoti. Bilo bi lijepo prisloniti joj se straga, dlanovima prekriti grudi, sapete i bujne, grizući joj vrat.
Nikad se neću vratiti u tu pustopoljinu od sela, koje malo živne samo do lipnja do kolovoza, preplavljeno strancima, a preostali dio godine je to mjesto poput umobolnice, pustih ulica, ljudi što zatvoreni u vlastite kuće bulje ispraznih pogleda u televozor, pasa lutalica koje nitko ne ubija i ne mari za njih, baba u crnini za koje bih u prvi tren pomislio da su stare gotovo cijelo stoljeće, a zapravo im je pedeset i nešto, staraca poput mog oca nezadovoljnih ni sobom ni svojom ženom, a ponajmanje djecom.
-Zove te Čovjek iz sjene. Rekla je da bi te tako nazvali Indijanci da su te našli napuštenog i odgojili kao svog.
Dok mi je sram žario lice, a u prsima tuklo, mahnula mi je s prozora. A zatim je ciniku pokazala srednji prst.
komentiraj (9) * ispiši * #

