Moda. Sve je podložno trendovima, pa i dani poput Valentinova. U momentu kad smo "otkrili" taj praznik bili smo kolektivno zaneseni njegovom divotom, šarenilom, činjenicom da je krasno voljeti i biti voljen, razveseliti nekoga darom ili ljubavnom čestitkom, kutijom čokoladica.
Sad je in biti potpuno ravnodušan ili čak vrlo ironičan spram gluposti poput plišanih srca, medvjedića, jer je sve to "konzumerizam i američki običaj kojii nije karakterističan za naše podneblje, tradiciju i kulturu". Čitam što spisateljske pišu face i redom su se svi razmahali u natjecanju kome se Valentinovo manje sviđa. Ima i onih mudrih koji kažu kako treba voljeti svaki dan, a ne samo na određeni dan, te da je smisao ljubavi negdje drugdje.
A što nam je preostalo nego ljubav?
Ljubav je besplatna, snažna tendencija usrećiti drugoga, pri čemu je proporcionalno veliko i osobno zadovoljstvo.
Voljeti je jednostavno, potrebno je samo zatvoriti oči i skočiti.
Litica je strma, kažu jedni.
Visoko je, kažu drugi.
Neizvjesno je nakon skoka, kažu treći.
Vrijedi probati, kažem ja.
Bilo bi lijepo dobiti po jednu čestitku od svake osobe koja mi je draga srcu i koja isto to misli o meni.
Ali, to se neće dogoditi. Jer zašto bi trošili novac, riječi, trud i mrvicu ljubavi? Zašto bi nekome uljepšali dan? Zašto, kada je puno jednostavnije biti ironičan sisavac koji prezire Valentinovo. Jer nije in. Jer nije moderno. I jer si veća faca što ga više ignoriraš.
Bilo bi lijepo dati svakoj osobi do koje mi je stalo jednu ceduljicu s nekoliko stihova, kao mali znak pažnje, kao dokaz da su mi u srcu. Ali to se neće dogoditi. Jer bi to neki mogli pogrešno protumačiti.
Stoga ću kupiti sebi jednu kutiju omiljene čokolade, (onu sa marcipanom i pistacijama) i pitati se zašto je zastarjelo slaviti ljubav?
Zar ima nešto ljepše od ljubavi?
Post je objavljen 13.02.2014. u 22:23 sati.