Hrana je izvor života. Bez nje bi bilo nemoguće živjeti i preživjeti. Osnovno egzistencijalno pitanje cijelog ljudskog roda, osim imamo li pitku vodu ili ne, jest imamo li hranu ili ne.
Glad je poriv.
Glad je tjerala naše pretke na rad, bila je pokretačka energija. Odatle razvoj oruđa, obrađivanje zemlje, kultiviranje bilja.
Tjerala je na ubijanje, uzimanje života životinja, ali i u nekim dijelovima svijeta ili u nekim kriznim vremenima i na ubijanje ljudi.
Glad ljude tjera na mržnju, pa odatle izreka "gladan sitom ne vjeruje".
Osim na mržnju, potiče i na ljubav, pa one koje volimo izvodimo na večeru, zavodimo hranom.
Hranom se tješimo.
Kada djevojku ostavi onaj u kojeg je zaljubljena, ona je u stanju pojesti kilogram ili dva sladoleda, njenog omiljenog okusa, ravno iz kutije. Barem tako kažu vrlo realistične američke ljubić komedije.
Muškarci se obično utješe nekom pečenom janjetinom s kapulicom ili krvavim biftekom na rikuli, ovisno o kakvom je tipu muškarca riječ. No, o ukusima se ne raspravlja, iako, mišljenje možemo imati.
U svakom slučaju, ona je jedini neprijatelj kojeg ne možemo pobijediti, nego samo zadovoljiti.
Postoji nekoliko vrsta gladi.
Užasna glad nakon pretjerivanja s hranom večer prije, obično čovjeka probudi vrlo rano, s osjećajem velike praznine u želucu koju pokušava ispuniti čim stigne. U tu se svrhu otvara hladnjak i uzima prvo na što se naiđe.
Besmislena glad zbog gladovanja zbog dijete zbog viška kilograma, kao da je ikoga zapravo briga koliko težimo. Ljudi su se u stanju nervirati zbog nekoliko kilograma viška, koje nitko zapravo iz njihove bliže okoline i ne primjećuje. Nakon gubitka te mase, obično izgubimo i prijatelje, stoga što smo ih otjerali kuknjavom o težini ili stalnom pričom o tome što jedemo ili ne jedemo i što ima koliko kalorija.
Psihotična glad je specifična po tome što smo neprekidno primorani nešto grickati, a osjećaj sitosti nas tjera na daljnje grickanje, što u konačnici dovede do neugodne mučnine, nakon koje satima ne jedemo ništa, a nakon što osjetimo malo olakšanje, započinjemo krug grickanja ponovno.
Obična glad je ona slatka glad pomiješana s iščekivanjem najdražeg obroka za koji se nadamo da će uspjeti baš onako kako volimo. Običnu, slatku glad osjetim kad me na ručak pozovu majka ili baka.
Osim vrsta gladi postoji i nekoliko vrsta hrane.
Brza hrana. Ne mora nužno biti riječ o hamburgeru ili pizzi, jer se i juha može pojesti s nogu. Važno je da je vrijeme ubacivanja u organizam kratko, što uključuje vrlo malo žvakanja.
Hrana koja donosi osjećaj krivnje nakon konzumiranja. Na žalost 90 % hrane koju unosimo tijekom dana je upravo ovakva. Nakon toga se osjećamo lošije siti, nego što smo se osjećali gladni. Najviše krivnje osjetim dok jedem zlatna, pečena, mirisna, hrskava peciva, od kojih znam da mi se opseg struka povećava u trenu.
Hrana koja tješi. Upravo je to vrsta hrane koja me najviše veseli, zbog nje se osjećam bolje, mirnije, zadovoljnije, dugo me drži osjećaj sitosti i dugo želim zadržati aj divan osjećaj blaženstva koji takva hrana izaziva. Većinom me to vrati u djetinjstvo ili neki drugi lijep period života, podsjeti na neke divne trenutke, na drage ljude.
Za mene je takva hrana kraljica svih obroka.
Razlog zbog kojeg smo na vrhu prehrambenog lanca.
Oružje kojim smo pripitomili glad.
Post je objavljen 12.01.2014. u 18:20 sati.