Silvestar
ponedjeljak , 29.12.2008.Neki dan sam sreo Silvestra, naletio sam na njega ispred oronule zgrade u kojoj se nekada skladištilo lišće duhana, a danas je pusta, ružna, sivo - neugledna i zapuštena. Samo u jednom njenom dijelu nalazi se kavana u koju katkad svratim na miru pročitati novine, popiti čaj ili pojesti kolač, da, volim slatko, ali ne preslatko i volim nježno, kremasto, glatko, pa biram kremšnitu. Skoro smo se sudarili jer kad je hladno ljudi hodaju glava uvčenih u ovratnik crnih kaputa, gledajući u vrhove vlastitih cipela i razmišljajući o tome kako vjetar u ove zimske dane puše i probija do kosti i kako li je tek onima koji se nemaju gdje skloniti. Moje su cipele blještale od glancanja i od činjenice da volim lakirane cipele, što mi mnogi spočitavaju, no ima nešto gospodsko u visokom sjaju kada se kombinira sa crnim hlačama i crnim kaputom do koljena. Silvestar je nosio odjeću u kojoj sam ga vidio prvi put, a upoznali smo se prije par godina. Maslinasto zelene hlače upotpunio je šarenim kardiganom s rol kragnom na kojem vjerojatno nije nedostajala ni jedna boja iz duginog spektra, te žutim futranim čizmama s krznom koje je virilo na vrhu. Sve to zaogrnuo je bundom od vučijeg krzna, dugom gotovo do gležnjeva i ruskom kapom. Posve neprilično odjeven za ovaj naš maleni gradić na jugu gdje gotovo nikada nije tako hladno da bi se nosilo krzno. Osobito pravo. Jednom sam mu rekao da će ga osviješteni ljubitelji životinja gađati jajima, a spomenuo sam mu i činjenicu da je vuk zaštićena životinja čiji primjerci izumiru, vrsta se smanjuje i prijeti joj nestajanje, na što se on samo nasmješio i rekao da vrag nosi Pradu i poliester , a on valjda kao jedna vrsta anđela, može nositi prirodne materijale. A vukovi neće izumrijeti zbog jedne bunde, dodao je, žilava je to vrsta. Slegnuo sam ramenima. Tada se još nije zvao Silvestar, nego Duh prošlih Božića. Proveo me je kroz neke moje prošle Badnjake, pokazao mi koliko je moj egoizam opasna stvar jer mi prijeti da u budućnosti ostanem sam, kako i priliči jednom egomanijaku koji o sebi ima visoko mišljenje.
Usprkos crnim prognozama, bilo je lijepo gledati sebe kao djetešce, pa kao dječaka, zatim mladića, bilo je lijepo sjetiti se djetinjstva i ljudi koji su nekako vremenom izblijedjeli iz mog života i nestali. Stegnulo me oko srca kad sam shvatio da nije pomagalo ni to što sam se oko nekih ljudi trudio da ih zadržim, kao ni to što sam sve pustio neka ide svojim tokom, nadajući se da će se sve riješiti samo od sebe. Ja ili orem dok ne klonem ili dignem ruke na samom početku. Rekao mi je, - možda je stvar bila u krivoj procjeni, trebao si pustiti uzde kad si orao, a orati kad si dignuo ruke.
Tako sam se suočio sa činjenicom da imam slabo razvijene socijalne vještine. Osim toga pokazao mi je da sam ponekad znao biti gad, ja naime nemam običaj kupovati darove. Pokušao sam mu objasniti da mi se gadi ovaj pretjerani konzumerizam, svi samo nešto kupuju, troše divljački, stvari su postale vrijednije i važnije od ičega drugog. A on me upitao cinično, - pa što ti dragi moj činiš za svoju dušu, kad već ne činiš ništa materijalno? Pogledao sam sebe, čovjeka koji svojoj ženi već dugo nije rekao da je voli, pomilovao joj kosu, kupio cvijeće. Nisam odvojio od sebe ni jedan zalogaj i podijelio ga s potrebitim, nisam posjetio bolesne.
"Ti ne činiš nikome zlo izravno, majstore, raskuštrao mi je kosu poput starijeg brata, ali ne činiš ni ništa dobro drugima. Ne znaš ih razveseliti, iznenaditi, ne znaš im uljepšati dan. Ja bih rekao da si sebičan." Odlična kombinacija, egoist i sebičnjak, pomislio sam.
Rastali smo se prijateljski. Mislim da mu je dosadilo suočavati ljude same sa sobom. Kao da je izgubio nadu u njihov oporavak.
Kad smo se sudarili, odmah sam ga prepoznao. Taj stil odjevanja ne bih mogao zaboraviti ni da živim nekoliko stoljeća. A i imao je prodorne plave oči, kristalne i jasne, u sred kojih se isticala crna i duboka zjenica, živa kao špekula. Trznuo sam se. Ja sam valjda jedan od onih tvrdokornih recidivista koji se nisu u stanju promijeniti ni za milimetar pa i da im život ovisi o tome.
-Tebe tražim - opet mi je raskuštrao kosu. Neozbiljno za jednog ozbiljnog čovjeka.
-Ali, Božić je prošao. A osim toga, ja sam već vidio svoje prošle i buduće Božiće. Pokazao si mi ih prošli put.
-Da, nije ti se smiješila vesela budućnost.
Sjećam se, pokazao mi je kako će me ljudi koje volim, zbog moje sebičnosti na koncu napustiti. Baš kao i u onoj bajci, a ja u bajke ne vjerujem. Nisam vjerovao ni njemu, jer kakav je to Duh prošlih Božića koji nosi mobitel, laptop i vučije krzno? Zaboravio sam reći da mi je moje prošle i buduće Božiće prikazao kao prezentaciju u Power Pointu? I tko bi tomu vjerovao? Moram iskreno priznati, mislio sam da je kompletan luđak. Ne, ne luđak u smislu poremećenog čovjeka, nego šašavac, čovjek koji je rođen u krivo vrijeme.No, pustio sam ga da priča i na jedan osebujan način uživao u njegovom društvu. Podsjećao me na jednog školskog prijatelja kojem sam izgubio trag kad sam se odselio iz grada i otišao na studij. A i iz radoznalosti.
-Više ne radim isti posao. Rekli su mi da mi je učinak jako slab, nisam uspio promijeniti niti tri posto klijenata, ma koliko se trudio prikazati im katastrofalnu budućnost u koju srljaju ako se ne uspiju trznuti i poraditi na sebi. Ti si mi bio posljednja "mušterija". Zatim sam suspendiran, oduzete su mi privilegije, činovi i dobra plaća.
-Šteta, meni se činilo da nisi tako loš. Mene si naveo barem da razmislim o svemu. I čime se sad baviš? Prodaješ internet reklame?
-Ne, mada skužio si da sam ovisnik o tehnologiji. To je i jedan od razloga zašto su me suspendirali. Ljudi mi nisu vjerovali kao onim duhovima koji su koristili stare prokušane metode, noćni dolazak, bljedilo kože, zveckanje lancima i slične dramske efekte. Sad sam Silvestar.
Šutio sam puštajući ga da mi objasni detaljnije. Još uvijek smo stajali na istom mjestu, prste na nogama više nisam osjećao, a od hladnoće vjetra me ukočilo u križima.
-Ja ću ti praviti društvo za Silvestarsku noć. Nije neko društvo, ali smatraj da sam ti ja dar, s obzirom da bi u Novu godinu bez mene uplovio posve sam. A ti znaš kako su blagdani okidač za samoubojstva, ljudi ne vole biti sami na te dane, uhvati ih depresija i u stanju su svašta učiniti sebi. Čak i tako racionalni tipovi poput tebe puknu kad shvate što im se dogodilo.
Nasmijao sam se grohotom.
-Ma daj, Silvestar, ali ja neću biti sam, ja i supruga idemo kod zajedničkih prijatelja na večeru, dogovorili smo to slavlje tjednima unaprijed. Smiješan si ti neki lik.
-Moj šef ne griješi. Mene dodijeli samo onima koje su svi napustili. Da imaju s kim piti i kome se požaliti. Blagdanaska noć tako brže prođe.
Tvoja je žena upravo spakirala kufere i otišla s djecom svojoj majci, a prijatelji su otkazali večeru kad im je objasnila sa kakvim čovjekom živi i da se želi razvesti. Navodno je čekala previše godina da se promijeniš i počneš joj davati pažnje koliko zaslužuje. Tvojoj djeci je svejedno, i onako nemaš vremena za izlaske i šetnje s njima, ne kupuješ im odjeću, tehnološke novotarije koje su im važne, glazbu, igrice za računala niti darove za blagdane. Kad su ove godine vidjeli da ispod bora nemaju ništa, puknuo im je film i odlučili su otići. Nigdje nisi dobrodošao jer svi vaši prijatelji su jako davno shvatili koliko si sebičan, ne čestitaš im rođendane, ne sjetiš se godišnjice braka svojih roditelja i mogao bih tako nabrajati, ali jasno ti je o čemu govorim, pa su samo sad dobili potvrdu od tvoje žene i odlučili slijediti njen primjer. Žalosno, ali ja sam ti jedino društvo večeras. Trebao si me slušati što sam ti govorio prošli put.
Zaboravio sam ti reći da me zbog ovog novog posla sad svi zovu Silvestar.
P.S. Svima želim Sretan Božić i Sretnu Novu godinu. I da nikad ne naletite na ovog ludog tipa.
komentiraj (19) * ispiši * #
trokut
ponedjeljak , 22.12.2008."Često sumnjam da pored moje kuće, a ona se nalazi na samom raskrižju, malo je to raskrižje na kojem se sijeku tek tri puta od kojih je samo jedan prava cesta a ostala dva su puteljci, nestaju stvari i bića. Stoga u zimske dane kad ne radim ništa, kad je program na svim kanalima manje gledljiv nego inače, kad vani pada kiša ili puše nesnosno jaka bura, ja stojim s nosom zalijepljenim na prozor što gleda na ulicu i pokušavam uhvatiti trenutak nestajanja, kako bi dokazao da sam u pravu.
Prije nekoliko mjeseci nestala je mačka koju sam hranio ostacima salame i sira koje bih zaboravio pojesti jer su se skutrili od studeni u neki kut hladnjaka i rok im je tako polako ali neumitno prolazio, voljela je češati se od rub mojih kućnih vrata i penjati se uz jedan stub na moj balkon. Iz nekog čudnog razloga, ta mi mačka uopće nije bila draga. Osobito bi me ljutilo kad bi legla na sjedalicu moje omiljene balkonske stolice i ostavila izlinjale dlake, duge, oštre i bijele. Gadilo mi se to njeno ostavljanje tjelesnih dijelova. Katkad bi znala obaviti i veliku nuždu na mojih ukrasnim pločicama, što me toliko užasavalo da sam želio da prestane dolaziti.
U prošli utorak je konačno više nije bilo. Vidio sam je da pokušava prijeći cestu točno na raskrižju, jedan automobil mi je zaklonio pogled na njeno kretanje i dok je prošao, mačke više nije bilo. Čekao sam je danima ostavljajući joj hranu u zdjelicu, no više se nije pojavila.
Na raskrižju sam ostavio oblutak koji mije poklonila prva djevojka koju sam izveo u kino, na kojem je nekom specijalnom bojom ispisala datum kad smo se upoznali, želeći valjda pokazati kako zna biti romantična, no ja sam znao da je jedna od osmero djece u obitelji u kojoj samo otac radi, mučno i teško, fizički, bila je riječ o nekom zanatu, ne sjećam se više kojem, a majka je bolesna odavno. Znao sam da mi nije mogla darovati ništa bolje. Ostavio sam je jer su moji otac i majka željeli da oženim djevojku iz bolje obitelji. I ona je nestala. Kažu ljudi da su je posljednji put vidjeli na tom istom raskrižju kako gleda u moju kuću, vukući torbe i čekajući nailazak gradskog autobusa. Što je bilo u tim torbama, nitko nije znao, kao ni to je li dočekala dolazak autobusa. Samo je nitko više nikada u našem mjestu nije vidio. Pričali su da je otišla raditi u neki grad sjevernije, tamo gdje je bilo posla, pa i da se udala, ali nitko nije točno znao ni gdje, ni za koga.
Od tada sam počeo sve intenzivnije sumnjati da trokut koji tvori raskrižje kraj moje kuće na neki misteriozan način dovodi do nestanka stvari, pa sam odlučio napraviti eksperiment sa oblutkom. Nekoliko dana za redom je stajao na mjestu na kojem sam ga ostavio, ne ističući se među ostalim, slučajno odbačenim kamenčićima na cesti, no zatim je naprosto nestao. Tražio sam ga, pregledao put, išao gore dolje, gotovo stotinu metara, češljajući teren milimetar po milimetar, no kamena nije bilo. Čak sam išao dotle da sam fotografirao dotično mjesto i proučavao fotografije želeći se uvjeriti da me vid nije prevario.
Pokušao sam o tome razgovarati s gradskim vlastima. Najavio sam se na razgovor kod gradonačelnice, koja me primila vrlo ljubazno, kako to već žene znaju, saslušala je moju priču i obećala da će poslati čovjeka koji mjeri nivo radijacije na terenu. Učinilo mi se da laže, jer otkud njoj takav stručnjak i takva oprema, no ona kao da je osjetila moju nevjericu, dodala je da će učiniti sve što je u njenoj moći da istraži taj zanimljiv slučaj. Rekla je i da je sve to podsjeća na jedan puno poznatiji trokut, te da je to vrlo moguće da na toj lokaciji nestaju predmeti jer je zabilježen nestanak puno većih stvari kao što su zrakoplovi, brodovi i slično na nekim drugim, svjetski poznatim lokacijama poput Bermudskog trokuta. Stoga, uopće nije nemoguće da su nestali oblutak i mačka. A za djevojku je rekla da će se obratiti policiji i pokušati joj ući u trag. Možda se naprosto odselila trbuhom za kruhom.
Otišao sam kući uvjeren da sam dobro postupio.
Kada ni nakon nekoliko dana nisam vidio nikakve ljude, stručnjake koji mjere radijaciju ili nešto treće, razbjesnio sam se i nazvao gospođu gradonačelnicu. Njen mi je tajnik rekao da je na putu. I sutradan je bila na putu, kao i prekosutra. Pa sam napisao prosvjedno pismo, tražeći hitan odgovor. I e - mail. Na koncu sam otišao pred vrata njene kuće, no na zvono nitko nije odgovarao.
U međuvremenu je nestala susjedova kosilica koju je ostavio prislonjenu uza zid želeći je napunti gorivom i nastaviti košnju u vrtu, opušak koji je bacio susjedov maloljetni sin, mulac je pušio a toliko sam ga puta upozoravao da ne puši jer to šteti zdravlju, i mozgu i plućima. Nije me slušao. Čuo sam da je odmahnuo rukom na moje upozorenje i promrmljao sebi u bradu da sam stari senilni bedak. Pa nisam bio toliko star, pedeset godina nije puno, no iz perspektive jednog četrnaestogodišnjaka vjerojatno je puno više, nego iz perspektive mog vršnjaka.
Nestala je i korpa puna mirisnih klementina koju je netko valjda želio odnijeti na plac i prodati. Tako su zanosno mirisale.
Opet sam otišao pred ured gradonačelnice i zahtjevao da me puste, jer se stanje pogoršava, sve više stvari nestaje, što ako počnu nestajati i ljudi, što ćemo onda, onda će joj biti žao jer me nije slušala na vrijeme i poduzela nešto. Njeni suradnici su mi rekli da je na hitnom sastanku gradonačelnika na nivou županije, te da se neće vratiti nekoliko dana. I da je posve normalno što je ne mogu uhvatiti, kada je njen posao bitan, stresan i raspored joj je pretrpan, pa ne može razgovarati sa svima sa kojima bi htjela. Vikao sam na članove poglavarstva da je ovo jako važno, važnije od tog hitnog sastanka svigh gradonačelnika, ali uzalud. Zaštitar me izbacio na ulicu. Pomeli su pod sa mnom i rekli mi da više ne dolazim. Čekao sam skriven na parkiralištu sve dok nije izašla iz zgrade. Likovao sam dok sam joj prilazio i govorio kako sam cijelo vrijeme znao da je tu i da se skriva, da me ne želi primiti a da nema i nikada nije bilo nikakvih sastanaka ni putovanja, ni pretrpanog rasporeda.
Vrištala je trčeći do svog automobila i uspjela se odvesti prije nego sam joj prišao blizu.
Istu večer, dok sam promatrao zvijezde i pun mjesec, policajci su pokucali na moja vrata. Nisu bili sami. S njima su bila dva liječnika i dva medicinska brata u bijelim i plavim kutama. Ne znam gdje su me odveli, ali nisam se imao snage oduprijeti jer su mi bez pozdrava sprašili iglu s nekom tekućinom u ruku, samo znam da sam zatočen i vezan za krevet. Rijetko sam budan, a i kad jesam sve mi je u magli. Ne mogu čisto misliti, ali me proganja misao da neću uspjeti spasiti nikoga od te čudne pojave nestajanja u trokutu.
----------
U lokalnim novinama je osvanuo naslov na prvoj stranici "Riješena zagonetka", a u članku se navodi kako je pri policijskoj pretrazi kuće manijaka koji je proganjao gradonačelnicu pronađena košara puna trulih klementina, crknuta mačka, opušak, oblutak sa ugraviranim datumom, kosilica, te još neke stvari, sve ostavljene u zasebnu prostoriju plavih zidova na kojima su se sjajile umjetne zvijezde i mjesec te druga nebeska tijela načinjene od nekog flourescentnog materijala. Ono što ih je najviše užasnulo je činjenica da su u potkrovlju zatekli vezanu djevojku za koju se mislilo da je mjesecima ranije otišla raditi u drugi grad kako bi se riješila bjede. Na sreću djevojka je bila živa i zdrava, samo mršava i isprepadana, te nije znala objasniti gdje je zatočena i koliko se dugo na tom mjestu nalazi. Manijak je zatvoren u umobolnicu i čeka suđenje."
komentiraj (23) * ispiši * #
profesor
ponedjeljak , 15.12.2008.Profesor Poljicki živi na četvrtom katu zgrade izgrađene prije nekoliko godina i njegovi prozori gledaju na gradsku rivu. Luksuzna lokacija, rekli bismo, cijena kvadrata bila je takva da se samo šaputalo o njenoj vrtoglavoj visini, što naravno nije smetalo jednom takvom gospodinu da šuti o istoj. Mnogi su se pitali odakle mladom gospodinu novac, jer kao što je opće poznato, profesorske plaće i nisu bog zna što, a njemu nije ni brada pošteno narasla, no nitko se nije usudio izravno postaviti takvo pitanje. Bilo bi previše uvrijedljivo. Stoga su o toj temi radije razglabali u gradskoj kavani, kultnom mjestu srednje generacije koja još uvijek uz kavu ili čaj voli pročitati dnevni tisak.
Subotom sam običavao sjediti sam i promatrati ljude što dolaze, priznajem i slušati njihove nadasve zanimljive priče. Većinom su dolazili muškarci i čovjek bi se začudio da su oni i pričljiviji nego žene, znaju jednako puno informacija i vrlo ih voljno dijele između sebe. Fino sam rekao da tračaju. Koga stignu.
Društvance koje je bilo najglasnije sačinjavali su redom, profesor hrvatskog jezika, zvan Palatalizacija, taj mu je nadimak ostao još iz mojih gimnazijskih dana, vlasnik restorana "More" gospodin Bjelobradić, lokalni politički moćnik Ante i odvjetnik Perić Redić Sokić. Posljednji je dobio nadimak po tome što je uobičajeno naručivao sebi kavu a "Peri crveni sokić". Pero je naime bio njegov odvjetnički vježbenik, suhonjav momak, visok preko metar i devedeset, tih i samozatajan. Uzeo ga je u svoj ured jer je bio sin njegove sestre, tako da sve ipak ostaje u obitelji. I predmeti, i tajne i klijenti. Pero je rijetko navraćao u kavanu jer je netko morao raditi za vrijeme dok odvjetnik pravi pauzu i razmatra stanje u gradu sa svojim kompanjonima.
Ove subote je na tapetu bio profesor Poljicki.
-Kažu da je ona književnica što piše o napuštenim selima i drvenim prozorima, starinama, pustim kućama našeg kraja, posve izgubila glavu za njim. Kupila je prvo dalekozor, a na koncu i teleskop, a sve kako bi ga mogla promatrati. Prozori cijelog njegovog stana gledaju na rivu, svi osim prozora spavaće sobe. Samo taj gleda u susjednu zgradu, a kako je njen stan na istom katu, imala je prekrasan pogled na njegove večernje aktivnosti. Jadan čovjek, uopće nije bio svjestan što mu se događa. - pričao je okupljenima Perić.
-Ja sam čuo da mu je svake večeri slala po jednu ceduljicu, po malo opscenog sadržaja, u kojoj bi ga mamila slatkim riječima. Činila je to anonimno, paleći mu maštu. Siguran sam da je izgarao od znatiželje pitajući se tko je tajanstvena žena. - dodao je Ante.
-Promatrala ga je mjesecima, snimala, fotografirala žene koje su mu dolazile u kasne posjete i zatim mu u ceduljicama opisivala koliko bi mu ona radila bolje stvari od tih neznanih žena što su se mijenjale, svaki put neka druga. Hm, ja bih se da sam na njegovom mjestu bojao boleština. Previše je raspojasan i aktivan na tom polju.
-Mlad je, što ćeš, pa sjeti se ni mi nismo u njegovim godinama odbijali ni jednu. - nasmijao se Bjelobradić.
-A bome nam se nisu ni nudile kao njemu. - nekako je tužno konstatirao odvjetnik.
-Poludjela je kada je u njegovom krevetu vidjela svoju vlastitu kćer. Mala je znala za majčinu opsesiju, a kako je nikako nije mogla nagovoriti da je pusti na put u Ameriku, preko programa razmjene učenika na posljednjoj godini srednje škole, odlučila je majci servirati jednu šokantnu scenu. Večer za pamćenje. Obukla je najseksipilniji donji veš, majčine štikle i zavela profesorčića.
-Kažu da je majka čupala kosu gledajući je u njegovom naručju, vikala da je kurva, da će je ubiti kad je dohvati, toliko je galamila da su susjedi razbili vrata i ušli u stan misleći da joj treba pomoć i otkrili čime se bavi u kasne noćne sate, te zatekli in flagranti kćerkicu u jahaćem stavu i njenog profesora pastuha. To je valjda bila dodatna nastava. - šalio se Palatalizacija.
-Kad je Poljicki otkrio tko je tajna obožavateljica, kao i činjenicu da je dvostruko starija od njega, te da ga je uhodila, iselio se iz svoje spavaće sobe i od nje napravio smočnicu. - odvjetnik je trljao ruke - a ja sam mu predložio da je tuži, zastupat ću ga uz razumnu cijenu, ako se odluči na taj korak.
-Po školi bruji priča da su njegove snimke s brojnim ženama iz našeg malog gradića završile na you tube-u, te da je to učinila kćer nakon što se pomirila s majkom. Kao dokaz privrženosti i ruka pomirenja, valjda. Na kraju je majka popustila i uputila jedinicu preko bare, a sama se povukla u kuću za odmor koju je skupa s mužem, napravila na jednom otoku nešto sjevernije, valjda dok se strasti malo ne slegnu. A profesor i dalje predaje, kao da sve to nije njegov posao. Takav je naš mladi kolega, samouvjeren.
Znao sam za sporne događaje, a tko u našem gradu nije znao za najveći skandal koji se dogodio unatrag desetak godina, samo ja sam znao i još neke sočne detalje koje je dotična skupina propustila najviše zahvaljujući činjenici da se ne služe modernim tehnologijama u svakodnevnom životu onoliko koliko je to postalo uobičajeno među mlađim naraštajima. Kao na primjer da je Bjelobradićeva žena Poljickom dopustila da je zadovolji oralno vičući u transu kako njen "kuhar" to ne čini, da je Perićeva žena došla u krznenoj bundi ispod koje nije imala ništa, da je gospođa Palatalizacija imala fetiš štipkanja prstima mlađahnog profesora po debelom mesu te da je Antina žena voljela biti gore.
Nitko im to nije imao srca reći.
Nakon subotnje kave odlazio sam u nabavku namirnica. Pored mene su prolazile žene čija sam gola tijela gledao prošlu noć. Faca je taj profesor Poljicki. Kažu da je stan kupio novcem zadovoljnih žena.
komentiraj (19) * ispiši * #
sirotište
petak , 12.12.2008."Probudila sam se s nekom težinom u prsima i s osjećajem nemoći. U posljednje vrijeme idem kasno u krevet i pokušavam na javi sanjati lijepe snove kako bi neopazice skliznula u pravi, duboki san, gdje bi se moje maštarije nastavile, tako ružičaste i tople, lijepe i opuštajuće. Noćas mi nije uspjelo prevariti dio mozga zadužen za isparavanje frustracija u orbitu, ni onaj dio podsvijesti koji još mogu kontrolirati. Id je pustio svoje vlažne pipke, mekane na krajevima, ljepljive od ustajalosti podrumskih prostorija i odveo me do drvenih vrata visokih gotovo tri metra, sa ključanicom u koju stane ključ težak pola kilograma i lokotom od potamnjelog željeza, hrđavog mjestimice.
Ušla sam, gotovo ne svojom voljom, noge katkad idu same, barem je tako u snovima, ali pomislih, bolje i to nego da želim pobjeći a one otkažu i drže me prikovanu na mjestu, čineći od mene glinenog goluba na pustopoljini u sred unakrsnih hitaca nesposobnih, dedžmekastih, nazovi lovaca koji kada ne love srne i zečeve, igraju golf.
Ni malo me nisu iznenadili široki, mračni hodnici kroz koje su defilirale časne sestre, odjevene u crno - bijele oprave, čiste i namirisane sapunom vulgaris, umjesto onih divnih lush sapuna koje sam kupovala nemilice želeći osjećati svježinu i privlačnost vlastite kože dok tonem u san. Nos mi je stenjao pod tim atakom sirovosti sapunske zapare. Žurila sam, a one su me gledale, bolje reći odmjeravale od glave do pete, žustro, brzo i zatim bi nestajale negdje, iza nekih vrata.
Na kraju hodnika ugledam igraonicu. Djeca u sirotištu znaju biti vesela u igri poput one djece što poznaju roditeljsku ljubav. Smiju se. Samo im oči odaju prazninu koju ne prikriva ni zagrljaj druge malene ručice, ni bratski zagrljaj. Jer neka od te djece nisu sama.
Uđem tiho, polako. Shvatim da sam došla izabrati dijete. Nakon porođaja koji je gotovo završio kobno i po mene i po mog sina, a sve zbog liječničke pogreške i njegovog golemog ega natopljenog glupošću, bojala sam se budućnosti u kojoj će moje dijete odrastati bez brata ili sestre. Još više sam se bojala ponovno proći cijeli proces. Moja je maternica zgrčena od straha, urasla sama u sebe i bjesomučno stenje pod teretom prepasti da se prošlost može ponoviti ili je sustići u još gorem obliku. Jedan dio mene opet želi sklopiti ruke na zaobljenom trbuhu. Bila sam tako lijepa trudnica. Sjajne kose i bez pretjeranog viška kilograma, gledala bih sebe iz ogledala i uživala u svom odrazu. Noću bih osluškivala kako se miče to dijete u meni. Kako lupa iznutra želeći mi valjda nešto reći. Pjevala sam tom djetetu, puštala mu glazbu, pričala mu o sebi, o svijetu, o životu.
Sirotište je poput goleme crne rupe. Usiše te u sebe i više ne razmišljaš u parametrima koji su vani racionalni. Posve drugačija stvarnost, stvarnost onih koji nisu zaštićeni, koji su ostavljeni u golemom prostoru bez oslonca i topline na koju bi se mogli nasloniti i potražiti zaklon od nevremena. Sirotište te pojede ako ostaneš dovoljno dugo. I taj zrak, gotovo mogu vidjeti čestice prašine i vlage, plijesan i tragove štakora koji su netom protrčali iz zajedničkih kupaonica.
I ako sam ušla tiho sve su se glave okrenule u mom smijeru. Ohrabrili su me osmjesi. Oči. Nosevi. Ruke. Odjeća na kojoj se vidi koliko je puta oprana. Igračke mažene generacijama.
Pričala sam, smijala se, vrijeme je trpalo minute u bisage, vani je padao snijeg, jer bližio se Božić, mislila sam, moj sin sad čita onu slikovnicu koju sam mu kupila i kiti bor sa svojim ocem.
Izabrala sam djevojčicu od tri godine. Imala je plavu kosu i djelovala je inteligentno. Iz prikrajka su me budno gledale oči stare časne sestre. Osuda koja je izbijala iz njih parala mi je noge, ruke, dlanove, kralježnicu. Osuđivala me je što uzimam dijete, a mogu imati svoje vlastito. A, možda sam to samo umišljala. Možda sam osuđivala samu sebe, ne želeći si to priznati.
Okrenula sam se da joj kažem svoj odabir, a jedna malena djevojčica, krhka i tiha, dotrčala je do mene plačući, prislonila mi se uz nogu poput napuštenog psića i zdvajajući plakala ponavljajući neprekidno "mama, mama, mama..." Suze su joj se cijedile niz trepavice, pa niz obraze, niz haljinu, niz crteže djeda Božićnjaka koje je držala u ruci...
Crna rupa se rastvorila, sažela sama u sebe, tresnula sam cijelim tijelom o pod i izgubila svijest.
Probudila sam se s nekom težinom u prsima i osjećajem nemoći."
komentiraj (14) * ispiši * #
u limburgu
utorak , 09.12.2008.Postao je policajac jer je bio uvjeren kako žene svršavaju na uniforme. Bila je to kriva procjena. Njegov ljubavni život nije oćutio nikakav utjecaj modre odore, osim što je nekoliko puta putovao besplatno lokalnim autobusnim prijevozom, ali to ima veze sa seksom koliko i coca cola s rumom. Ali se to potonje barem slaže kada se promiješa zajedno. Probao je nekoliko puta i govori to iz vlastitog iskustva. Osobito bijeli rum. Kad bi se u nekom kvizu pojavio pojam Bacardi, njegova prva asocijacija bila bi težak mamurluk i crveni lavor pokraj kreveta u slučaju da ne stigne do školjke.
No, morao je priznati, jebačine je na poslu bilo i previše. Jebao ga je u zdrav mozak tko je god stigao. Prvenstveno šef i njegov pederasti pomoćnik kojeg su sve kolege potiho zvali Bibi. Tako micati kukovima mogao je jedino muškarac koji zna ono što znaju žene.
-Mali, trebaš pisati više kazni - Bibi je volio držati mu predavanje za vrijeme jutarnje kave.
-Da, - gutao je gorku kavu s malo nemasnog mlijeka. U posljednje vrijeme je dobio nešto masnoće oko trbuha, pa se trudio jesti manje. To je značilo preskakanje odlazaka u pekarnicu po krofne punjene čokoladom i vrele kifle, a ponekad i burek. Nedostajalo mu je to jer je želudac očajnički krčao najglasnije oko podne. Tada bi izvadio sirovu mrkvu i korijen celera izrezan na štapiće i grickao. Znao je da mu se smiju iza leđa zbog toga, no u sebi se zaricao kako će se on smijati njima kada ponosno bude pokazivao pločice na trbuhu u svlačionici nakon nogometnog treninga. Počeo je svakodnevno odlaziti u teretanu, tajeći to pred drugima.
-Daj, što se patiš, jedi ko` čovjek, a ne ko` zec - rekao mu je Koža neki dan. Dobar momak, taj Koža. Počeli su raditi isti dan, ali je on puno brže napredovao od njega. Prešao je u odjel koji se bavi pljačkama i krađama, dok je on još uvijek bio obični prometni policajac.
- I što ima novo? - skrenuo je s teme.
-Ma ništa, prijatelju, još uvijek pokušavamo uhvatiti tog tipa koji ordinira po poslovnim zgradama i ustanovama. Ne znamo na koji način uspije ući unutra bez da ostavi bilo kakav trag provale. Ne može imati svaki jebeni ključ u gradu. Još samo da pokrade gradsku vijećnicu i to će biti vrhunac svega. - pričao je i žvakao u isti mah. Jeo je pohani odrezak u kruhu i obilno ga zalijevao nekim gaziranim napitkom. Hvalio se kako mu žena svaku večer pravi hranu koju nosi na posao. Zapravo je bio škrt i nije želio odlaziti na ručak u restoran i s vremena na vrijeme počastiti one s kojima je radio, što je bio običaj u postaji.
Jednom mu je iz sažaljenja htio reći kako ga žena vara sa nekim mladim studentom što povremeno dolazi u njihovu zgradu u posjet starici sa sedmog kata, koja mu je navodno teta, bakina sestra, ali se predomislio. Bolje se ne miješati u bračne nemire.
Istovremeno je želio biti taj student. Kožina žena je bila njegovana i privlačna. Samo upućeni tvrde da je teško pronaći nešto što bi bilo usporedivo s njenom inteligencijom. Muškarci se boje takve kombinacije. Zvali su je mali Napoleon. Brza na jeziku, odriješita, vrckava i upečatljiva ostavljala je dojam žene koja dominira. Vjerojatno je se i vlastiti muž pomalo pribojavao. Kad čovjek malo bolje razmisli, jako je čudno što se takva žena udala za običnog policajca poput Kože. Slegnuo je ramenima. Tko zna što ljude privuče jedne drugima. I gdje to s vremenom nestane. Jer kod njih mora da je nestalo, kad se praši s tim studentom.
On nije imao ženu. Nije imao ni djevojku. Sve se vodilo na taj posao, a i tamo je bilo kimavo i neuspješno. Već dugo je mozgao što učiniti da se izvuče iz te baruštine u koju je zapao. Pa je za početak pozvao u kino kratkovidnu tajnicu. Imala je ponešto krive noge što je nije smetalo da uporno nosi kratke suknje i ružnu crvenu nijansu kose. Ali bolje išta nego ništa. Bojao se jedino koliko će je puta morati izvesti dok se ne odluči dati mu. A to je sve što je želio od nje. Jer već dugo se nije stisnuo uz toplo žensko tijelo. Takve romantičarke u kasnim tridesetim sanjaju jedino o braku i misle kako će igrom toplo - hladno upecati nekog jadnika i konačno se udati, prije nego li biološki sat otkuca posljednji put. A ta igra toplo - hladno podrazumijeva puno izlazaka, ljubljenja, držanja za ruke, darova za Božić, Valentinovo, Uskrs i tko zna koji još blagdan i na koncu kutijica s prstenom. I tek onda krevet. Takav im je plan. Jer zašto bi širile noge uzalud? A on je samo žudio za malo strasti.
Koliko je puta pomislio na Kožinu ženu dok je ležao u krevetu svog podstanarskog stana i stenjao pokriven. Nebrojeno. Obrazi su mu se žarili od mješavine osjećaja, dok je dosezao vrhunac vlastitim naporima, stidio se jer je krajičkom svoje podsvijesti bio svijestan da ga je ona na jako izravan način odbila. Za Silvestrovo postaja organizira proslavu na koju se dovode i supruge, pratilje. Puno pića, hrane, zadimljene atmosfere razvezalo mu je jezik i počeo joj se udvarati. Dotaknuo joj je ruku kad je mislio da nitko ne vidi i šapnuo "možda bih ja mogao biti bolji nego taj tvoj student". - Možda, ali u limburgu - rekla je. Toliko se slatko i glasno smijala da su svi ostali mislili da joj je ispričao jako dobar vic, neku anegdotu s posla, pa su im prilazili želeći čuti o čemu se radi. Preplavio ga je stid i samo se izvukao riječima "dama neka vam ispriča ako želi, ja moram napudrati nos". Društvo je urlalo od smijeha diveći se njegovom cinizmu. U polupijanom stanju, činilo im se da je on postao od uštogljenog i dosadnog kolege, zabavan tip čim je uspio nasmijati najzgodniju ženu u sali. Ona je valjda prešutjela njegovu ponudu. U protivnom, Koža valjda ne bi s njim više progovorio ni riječi, da je znao za njegove aspiracije.
Tog dana mu je sinulo kako bi mogao uzvratiti udarac, osvetiti se. Nije on bio osvetoljubiv tip, no nikako nije mogao prijeći preko toga. I preko činjenice da Koža nije ništa bolji policajac od njega, a na boljem je mjestu. Uhvatit će tog lopova i šef neće imati druge nego njemu dati Kožino mjesto. Napravio je plan. Skicirao je sve zgrade u koje je lopov provalio i shvatio kako je ostalo vrlo malo javno značajnih lokacija koja još nisu opljačkana. Odlučio je svake noći dežurati ispred jedne od njih. Nadao se da će mu se posrećiti.
Trajalo je to dežurstvo, naravno samo noću, u civilu, u njegovo slobodno vrijeme, oko mjesec dana. Imao je krize, želio je odustati, ali onda bi mu pred oči došle njene crte lica i ostajao je budan, sklupčan iza neke žive ograde što ga je bockala po licu i pio kavu iz termosice. Kupio je čak i neke tablete u ljekarni za održavanje budnosti organizma. Na koncu se osjećao kao da je na teškim drogama. Iscrpljen organizam borio se protiv njegove želje za akcijom. I isplatilo se. Bio je pun mjesecc i jasno je vidio čovjeka i četverogodišnje dijete kako prilaze zgradi. Dijete je bilo sitno i mršavo, koščato, baš kao i većina djece koja u toj dobi zamrze hranu. Pitao se što u tako kasni sat rade vani. Kazaljke su pokazivale tri sata ujutro. A onda mu se razdanilo. Dijete se uvuklo kroz rešetke u suterenu zgrade i ušlo unutra. Za malo vremena iznosilo je sve što je moglo proći kroz te iste rešetke vani, a čovjek s kojim je došao punio je s iznesenim stvarima prtljažnik automobila. Tanke računalne ekrane, novac iz blagajni i tko zna što još on u mraku nije mogao vidjeti.
-Stoj, policija - povikao je i potrčao prema njima. Čovjek je u panici pobjegao, no dijete i automobil su ostali. Za nekoliko minuta taj dio grada preplavili su policijski automobili.
Šef ga je tapšao po ramenima.
Poslije se cijeli grad čudio kako je lopov bio mudar, ali i surov, čineći od vlastitog djeteta kradljivca. I to još od tako malenog djeteta koje nije moglo ni shvatiti što radi. Vjerojatno ga je otac uvjeravao da je riječ o nekakvoj igri. - Nastrana igra - brujalo je gradom. Sreća pa je taj policajac tako domišljat, zamislite, mjesec dana sjediti svaku noć u zasjedi, a too još i nije bio njegov posao. Jeste li čuli da je sad on na mjestu Kože, a taj nesposobnjaković sad piše prometne kazne? - naslađivali su se u frizerskim salonima, mesnicama i restoranima. U našem malom gradu svi znaju svakoga i sve, pa su tako poznavali i Kožu i novog super heroja. Jer baš tako su ga tretirali posljednjih dana.
A njemu se činilo i da ga ona sad gleda nekako drugačije. Nije više tako prpošna i uznosita u njegovoj blizini. A i šlauf oko struka mu se smanjio. Vježbanje i sirova mrkva, te nespavanje dalo mu je pomalo isposnički izgled. Uniforma mu je bolje stajala. Možda žene ne svršavaju na uniforme, ali svršavaju na heroje. Znao je to kada je na sljedećem domjenku za Silvestrovo ona prišla njemu i tiho rekla "mogao bi mi pokazati koliko možeš biti bolji od onog studenta". - Da, možda u limburgu - odgovorio je. Sad kad mu je postla dostupna, nije mu više bila zanimljiva. A i osveta je potpuna. Samo, istina je, osveta nije ni malo slatka. Otišao je u zahod isprati gorčinu iz usta.
komentiraj (17) * ispiši * #
piša mi se
srijeda , 03.12.2008."Razgovaramo. Srebrni klizni mobitel sam stavila na krevet pokraj sebe i uključila opciju "slušalice" kako bi mi ruke bile slobodne. U hladnoj sam sobi, ležim u pidžami na čijoj prednjoj strani su našiveni stilizirani medvjedići (to je neki atavizam, neka čudna ostavština djetinjstva, ta moja ljubav prema noćnim košuljama i djetinjim aplikacijama na dojnjem rublju), pokrivena poplunom do brade. Malo sam drhtala dok se toplina nije počela kumulirati u postelji. Tvoj glas svaki put u meni izaziva oprečne osjećaje.S jedne strane strepnju, s druge bliskost. Opaka mješavina. Otrovna i u malim dozama. Jako je opasno vjerovati ljudima, a ja sam te pustila isuviše blizu.
Razgovaramo o stvarima koje se tiču samog sukusa mog postojanja, o emocijama, o poslu, o umjetnosti.
Vrtim končić koji viri iz jastuka. Zagledam se u strop, na njemu nema mrlja, samo čista i ravna, glatka površina oličena u bijelo. Doima se nevino. Ili neispisano, kao prazan papir. Kažeš da voliš kako pišem, voliš doticati papir na kojem su riječi i prevrtati ga prstima, lakše nego gledati titrava slova na ekranu. Staromodni smo oboje po tom pitanju. Nema ništa ljepše od mirisa ustajalih stranica, prašine i bakterija što su skliznule tko zna sa čijih prstiju i oformile svoje male kolonije, nakon čega je važno dezinficirati ruke nekom alkoholnom tekućinom, pa tako i ja čitam uz čašu vina.
Razgovaramo o hipotezama, budućnosti, snovima. A onda, iznenada kažeš - Piša mi se, zaista moram prekinuti. Nekako ne mogu pišati dok razgovaram s tobom. Ne ljuti se. "
komentiraj (21) * ispiši * #
