"Probudila sam se s nekom težinom u prsima i s osjećajem nemoći. U posljednje vrijeme idem kasno u krevet i pokušavam na javi sanjati lijepe snove kako bi neopazice skliznula u pravi, duboki san, gdje bi se moje maštarije nastavile, tako ružičaste i tople, lijepe i opuštajuće. Noćas mi nije uspjelo prevariti dio mozga zadužen za isparavanje frustracija u orbitu, ni onaj dio podsvijesti koji još mogu kontrolirati. Id je pustio svoje vlažne pipke, mekane na krajevima, ljepljive od ustajalosti podrumskih prostorija i odveo me do drvenih vrata visokih gotovo tri metra, sa ključanicom u koju stane ključ težak pola kilograma i lokotom od potamnjelog željeza, hrđavog mjestimice.
Ušla sam, gotovo ne svojom voljom, noge katkad idu same, barem je tako u snovima, ali pomislih, bolje i to nego da želim pobjeći a one otkažu i drže me prikovanu na mjestu, čineći od mene glinenog goluba na pustopoljini u sred unakrsnih hitaca nesposobnih, dedžmekastih, nazovi lovaca koji kada ne love srne i zečeve, igraju golf.
Ni malo me nisu iznenadili široki, mračni hodnici kroz koje su defilirale časne sestre, odjevene u crno - bijele oprave, čiste i namirisane sapunom vulgaris, umjesto onih divnih lush sapuna koje sam kupovala nemilice želeći osjećati svježinu i privlačnost vlastite kože dok tonem u san. Nos mi je stenjao pod tim atakom sirovosti sapunske zapare. Žurila sam, a one su me gledale, bolje reći odmjeravale od glave do pete, žustro, brzo i zatim bi nestajale negdje, iza nekih vrata.
Na kraju hodnika ugledam igraonicu. Djeca u sirotištu znaju biti vesela u igri poput one djece što poznaju roditeljsku ljubav. Smiju se. Samo im oči odaju prazninu koju ne prikriva ni zagrljaj druge malene ručice, ni bratski zagrljaj. Jer neka od te djece nisu sama.
Uđem tiho, polako. Shvatim da sam došla izabrati dijete. Nakon porođaja koji je gotovo završio kobno i po mene i po mog sina, a sve zbog liječničke pogreške i njegovog golemog ega natopljenog glupošću, bojala sam se budućnosti u kojoj će moje dijete odrastati bez brata ili sestre. Još više sam se bojala ponovno proći cijeli proces. Moja je maternica zgrčena od straha, urasla sama u sebe i bjesomučno stenje pod teretom prepasti da se prošlost može ponoviti ili je sustići u još gorem obliku. Jedan dio mene opet želi sklopiti ruke na zaobljenom trbuhu. Bila sam tako lijepa trudnica. Sjajne kose i bez pretjeranog viška kilograma, gledala bih sebe iz ogledala i uživala u svom odrazu. Noću bih osluškivala kako se miče to dijete u meni. Kako lupa iznutra želeći mi valjda nešto reći. Pjevala sam tom djetetu, puštala mu glazbu, pričala mu o sebi, o svijetu, o životu.
Sirotište je poput goleme crne rupe. Usiše te u sebe i više ne razmišljaš u parametrima koji su vani racionalni. Posve drugačija stvarnost, stvarnost onih koji nisu zaštićeni, koji su ostavljeni u golemom prostoru bez oslonca i topline na koju bi se mogli nasloniti i potražiti zaklon od nevremena. Sirotište te pojede ako ostaneš dovoljno dugo. I taj zrak, gotovo mogu vidjeti čestice prašine i vlage, plijesan i tragove štakora koji su netom protrčali iz zajedničkih kupaonica.
I ako sam ušla tiho sve su se glave okrenule u mom smijeru. Ohrabrili su me osmjesi. Oči. Nosevi. Ruke. Odjeća na kojoj se vidi koliko je puta oprana. Igračke mažene generacijama.
Pričala sam, smijala se, vrijeme je trpalo minute u bisage, vani je padao snijeg, jer bližio se Božić, mislila sam, moj sin sad čita onu slikovnicu koju sam mu kupila i kiti bor sa svojim ocem.
Izabrala sam djevojčicu od tri godine. Imala je plavu kosu i djelovala je inteligentno. Iz prikrajka su me budno gledale oči stare časne sestre. Osuda koja je izbijala iz njih parala mi je noge, ruke, dlanove, kralježnicu. Osuđivala me je što uzimam dijete, a mogu imati svoje vlastito. A, možda sam to samo umišljala. Možda sam osuđivala samu sebe, ne želeći si to priznati.
Okrenula sam se da joj kažem svoj odabir, a jedna malena djevojčica, krhka i tiha, dotrčala je do mene plačući, prislonila mi se uz nogu poput napuštenog psića i zdvajajući plakala ponavljajući neprekidno "mama, mama, mama..." Suze su joj se cijedile niz trepavice, pa niz obraze, niz haljinu, niz crteže djeda Božićnjaka koje je držala u ruci...
Crna rupa se rastvorila, sažela sama u sebe, tresnula sam cijelim tijelom o pod i izgubila svijest.
Probudila sam se s nekom težinom u prsima i osjećajem nemoći."
Post je objavljen 12.12.2008. u 21:45 sati.