"Često sumnjam da pored moje kuće, a ona se nalazi na samom raskrižju, malo je to raskrižje na kojem se sijeku tek tri puta od kojih je samo jedan prava cesta a ostala dva su puteljci, nestaju stvari i bića. Stoga u zimske dane kad ne radim ništa, kad je program na svim kanalima manje gledljiv nego inače, kad vani pada kiša ili puše nesnosno jaka bura, ja stojim s nosom zalijepljenim na prozor što gleda na ulicu i pokušavam uhvatiti trenutak nestajanja, kako bi dokazao da sam u pravu.
Prije nekoliko mjeseci nestala je mačka koju sam hranio ostacima salame i sira koje bih zaboravio pojesti jer su se skutrili od studeni u neki kut hladnjaka i rok im je tako polako ali neumitno prolazio, voljela je češati se od rub mojih kućnih vrata i penjati se uz jedan stub na moj balkon. Iz nekog čudnog razloga, ta mi mačka uopće nije bila draga. Osobito bi me ljutilo kad bi legla na sjedalicu moje omiljene balkonske stolice i ostavila izlinjale dlake, duge, oštre i bijele. Gadilo mi se to njeno ostavljanje tjelesnih dijelova. Katkad bi znala obaviti i veliku nuždu na mojih ukrasnim pločicama, što me toliko užasavalo da sam želio da prestane dolaziti.
U prošli utorak je konačno više nije bilo. Vidio sam je da pokušava prijeći cestu točno na raskrižju, jedan automobil mi je zaklonio pogled na njeno kretanje i dok je prošao, mačke više nije bilo. Čekao sam je danima ostavljajući joj hranu u zdjelicu, no više se nije pojavila.
Na raskrižju sam ostavio oblutak koji mije poklonila prva djevojka koju sam izveo u kino, na kojem je nekom specijalnom bojom ispisala datum kad smo se upoznali, želeći valjda pokazati kako zna biti romantična, no ja sam znao da je jedna od osmero djece u obitelji u kojoj samo otac radi, mučno i teško, fizički, bila je riječ o nekom zanatu, ne sjećam se više kojem, a majka je bolesna odavno. Znao sam da mi nije mogla darovati ništa bolje. Ostavio sam je jer su moji otac i majka željeli da oženim djevojku iz bolje obitelji. I ona je nestala. Kažu ljudi da su je posljednji put vidjeli na tom istom raskrižju kako gleda u moju kuću, vukući torbe i čekajući nailazak gradskog autobusa. Što je bilo u tim torbama, nitko nije znao, kao ni to je li dočekala dolazak autobusa. Samo je nitko više nikada u našem mjestu nije vidio. Pričali su da je otišla raditi u neki grad sjevernije, tamo gdje je bilo posla, pa i da se udala, ali nitko nije točno znao ni gdje, ni za koga.
Od tada sam počeo sve intenzivnije sumnjati da trokut koji tvori raskrižje kraj moje kuće na neki misteriozan način dovodi do nestanka stvari, pa sam odlučio napraviti eksperiment sa oblutkom. Nekoliko dana za redom je stajao na mjestu na kojem sam ga ostavio, ne ističući se među ostalim, slučajno odbačenim kamenčićima na cesti, no zatim je naprosto nestao. Tražio sam ga, pregledao put, išao gore dolje, gotovo stotinu metara, češljajući teren milimetar po milimetar, no kamena nije bilo. Čak sam išao dotle da sam fotografirao dotično mjesto i proučavao fotografije želeći se uvjeriti da me vid nije prevario.
Pokušao sam o tome razgovarati s gradskim vlastima. Najavio sam se na razgovor kod gradonačelnice, koja me primila vrlo ljubazno, kako to već žene znaju, saslušala je moju priču i obećala da će poslati čovjeka koji mjeri nivo radijacije na terenu. Učinilo mi se da laže, jer otkud njoj takav stručnjak i takva oprema, no ona kao da je osjetila moju nevjericu, dodala je da će učiniti sve što je u njenoj moći da istraži taj zanimljiv slučaj. Rekla je i da je sve to podsjeća na jedan puno poznatiji trokut, te da je to vrlo moguće da na toj lokaciji nestaju predmeti jer je zabilježen nestanak puno većih stvari kao što su zrakoplovi, brodovi i slično na nekim drugim, svjetski poznatim lokacijama poput Bermudskog trokuta. Stoga, uopće nije nemoguće da su nestali oblutak i mačka. A za djevojku je rekla da će se obratiti policiji i pokušati joj ući u trag. Možda se naprosto odselila trbuhom za kruhom.
Otišao sam kući uvjeren da sam dobro postupio.
Kada ni nakon nekoliko dana nisam vidio nikakve ljude, stručnjake koji mjere radijaciju ili nešto treće, razbjesnio sam se i nazvao gospođu gradonačelnicu. Njen mi je tajnik rekao da je na putu. I sutradan je bila na putu, kao i prekosutra. Pa sam napisao prosvjedno pismo, tražeći hitan odgovor. I e - mail. Na koncu sam otišao pred vrata njene kuće, no na zvono nitko nije odgovarao.
U međuvremenu je nestala susjedova kosilica koju je ostavio prislonjenu uza zid želeći je napunti gorivom i nastaviti košnju u vrtu, opušak koji je bacio susjedov maloljetni sin, mulac je pušio a toliko sam ga puta upozoravao da ne puši jer to šteti zdravlju, i mozgu i plućima. Nije me slušao. Čuo sam da je odmahnuo rukom na moje upozorenje i promrmljao sebi u bradu da sam stari senilni bedak. Pa nisam bio toliko star, pedeset godina nije puno, no iz perspektive jednog četrnaestogodišnjaka vjerojatno je puno više, nego iz perspektive mog vršnjaka.
Nestala je i korpa puna mirisnih klementina koju je netko valjda želio odnijeti na plac i prodati. Tako su zanosno mirisale.
Opet sam otišao pred ured gradonačelnice i zahtjevao da me puste, jer se stanje pogoršava, sve više stvari nestaje, što ako počnu nestajati i ljudi, što ćemo onda, onda će joj biti žao jer me nije slušala na vrijeme i poduzela nešto. Njeni suradnici su mi rekli da je na hitnom sastanku gradonačelnika na nivou županije, te da se neće vratiti nekoliko dana. I da je posve normalno što je ne mogu uhvatiti, kada je njen posao bitan, stresan i raspored joj je pretrpan, pa ne može razgovarati sa svima sa kojima bi htjela. Vikao sam na članove poglavarstva da je ovo jako važno, važnije od tog hitnog sastanka svigh gradonačelnika, ali uzalud. Zaštitar me izbacio na ulicu. Pomeli su pod sa mnom i rekli mi da više ne dolazim. Čekao sam skriven na parkiralištu sve dok nije izašla iz zgrade. Likovao sam dok sam joj prilazio i govorio kako sam cijelo vrijeme znao da je tu i da se skriva, da me ne želi primiti a da nema i nikada nije bilo nikakvih sastanaka ni putovanja, ni pretrpanog rasporeda.
Vrištala je trčeći do svog automobila i uspjela se odvesti prije nego sam joj prišao blizu.
Istu večer, dok sam promatrao zvijezde i pun mjesec, policajci su pokucali na moja vrata. Nisu bili sami. S njima su bila dva liječnika i dva medicinska brata u bijelim i plavim kutama. Ne znam gdje su me odveli, ali nisam se imao snage oduprijeti jer su mi bez pozdrava sprašili iglu s nekom tekućinom u ruku, samo znam da sam zatočen i vezan za krevet. Rijetko sam budan, a i kad jesam sve mi je u magli. Ne mogu čisto misliti, ali me proganja misao da neću uspjeti spasiti nikoga od te čudne pojave nestajanja u trokutu.
----------
U lokalnim novinama je osvanuo naslov na prvoj stranici "Riješena zagonetka", a u članku se navodi kako je pri policijskoj pretrazi kuće manijaka koji je proganjao gradonačelnicu pronađena košara puna trulih klementina, crknuta mačka, opušak, oblutak sa ugraviranim datumom, kosilica, te još neke stvari, sve ostavljene u zasebnu prostoriju plavih zidova na kojima su se sjajile umjetne zvijezde i mjesec te druga nebeska tijela načinjene od nekog flourescentnog materijala. Ono što ih je najviše užasnulo je činjenica da su u potkrovlju zatekli vezanu djevojku za koju se mislilo da je mjesecima ranije otišla raditi u drugi grad kako bi se riješila bjede. Na sreću djevojka je bila živa i zdrava, samo mršava i isprepadana, te nije znala objasniti gdje je zatočena i koliko se dugo na tom mjestu nalazi. Manijak je zatvoren u umobolnicu i čeka suđenje."
Post je objavljen 22.12.2008. u 19:18 sati.