Neki dan sam sreo Silvestra, naletio sam na njega ispred oronule zgrade u kojoj se nekada skladištilo lišće duhana, a danas je pusta, ružna, sivo - neugledna i zapuštena. Samo u jednom njenom dijelu nalazi se kavana u koju katkad svratim na miru pročitati novine, popiti čaj ili pojesti kolač, da, volim slatko, ali ne preslatko i volim nježno, kremasto, glatko, pa biram kremšnitu. Skoro smo se sudarili jer kad je hladno ljudi hodaju glava uvčenih u ovratnik crnih kaputa, gledajući u vrhove vlastitih cipela i razmišljajući o tome kako vjetar u ove zimske dane puše i probija do kosti i kako li je tek onima koji se nemaju gdje skloniti. Moje su cipele blještale od glancanja i od činjenice da volim lakirane cipele, što mi mnogi spočitavaju, no ima nešto gospodsko u visokom sjaju kada se kombinira sa crnim hlačama i crnim kaputom do koljena. Silvestar je nosio odjeću u kojoj sam ga vidio prvi put, a upoznali smo se prije par godina. Maslinasto zelene hlače upotpunio je šarenim kardiganom s rol kragnom na kojem vjerojatno nije nedostajala ni jedna boja iz duginog spektra, te žutim futranim čizmama s krznom koje je virilo na vrhu. Sve to zaogrnuo je bundom od vučijeg krzna, dugom gotovo do gležnjeva i ruskom kapom. Posve neprilično odjeven za ovaj naš maleni gradić na jugu gdje gotovo nikada nije tako hladno da bi se nosilo krzno. Osobito pravo. Jednom sam mu rekao da će ga osviješteni ljubitelji životinja gađati jajima, a spomenuo sam mu i činjenicu da je vuk zaštićena životinja čiji primjerci izumiru, vrsta se smanjuje i prijeti joj nestajanje, na što se on samo nasmješio i rekao da vrag nosi Pradu i poliester , a on valjda kao jedna vrsta anđela, može nositi prirodne materijale. A vukovi neće izumrijeti zbog jedne bunde, dodao je, žilava je to vrsta. Slegnuo sam ramenima. Tada se još nije zvao Silvestar, nego Duh prošlih Božića. Proveo me je kroz neke moje prošle Badnjake, pokazao mi koliko je moj egoizam opasna stvar jer mi prijeti da u budućnosti ostanem sam, kako i priliči jednom egomanijaku koji o sebi ima visoko mišljenje.
Usprkos crnim prognozama, bilo je lijepo gledati sebe kao djetešce, pa kao dječaka, zatim mladića, bilo je lijepo sjetiti se djetinjstva i ljudi koji su nekako vremenom izblijedjeli iz mog života i nestali. Stegnulo me oko srca kad sam shvatio da nije pomagalo ni to što sam se oko nekih ljudi trudio da ih zadržim, kao ni to što sam sve pustio neka ide svojim tokom, nadajući se da će se sve riješiti samo od sebe. Ja ili orem dok ne klonem ili dignem ruke na samom početku. Rekao mi je, - možda je stvar bila u krivoj procjeni, trebao si pustiti uzde kad si orao, a orati kad si dignuo ruke.
Tako sam se suočio sa činjenicom da imam slabo razvijene socijalne vještine. Osim toga pokazao mi je da sam ponekad znao biti gad, ja naime nemam običaj kupovati darove. Pokušao sam mu objasniti da mi se gadi ovaj pretjerani konzumerizam, svi samo nešto kupuju, troše divljački, stvari su postale vrijednije i važnije od ičega drugog. A on me upitao cinično, - pa što ti dragi moj činiš za svoju dušu, kad već ne činiš ništa materijalno? Pogledao sam sebe, čovjeka koji svojoj ženi već dugo nije rekao da je voli, pomilovao joj kosu, kupio cvijeće. Nisam odvojio od sebe ni jedan zalogaj i podijelio ga s potrebitim, nisam posjetio bolesne.
"Ti ne činiš nikome zlo izravno, majstore, raskuštrao mi je kosu poput starijeg brata, ali ne činiš ni ništa dobro drugima. Ne znaš ih razveseliti, iznenaditi, ne znaš im uljepšati dan. Ja bih rekao da si sebičan." Odlična kombinacija, egoist i sebičnjak, pomislio sam.
Rastali smo se prijateljski. Mislim da mu je dosadilo suočavati ljude same sa sobom. Kao da je izgubio nadu u njihov oporavak.
Kad smo se sudarili, odmah sam ga prepoznao. Taj stil odjevanja ne bih mogao zaboraviti ni da živim nekoliko stoljeća. A i imao je prodorne plave oči, kristalne i jasne, u sred kojih se isticala crna i duboka zjenica, živa kao špekula. Trznuo sam se. Ja sam valjda jedan od onih tvrdokornih recidivista koji se nisu u stanju promijeniti ni za milimetar pa i da im život ovisi o tome.
-Tebe tražim - opet mi je raskuštrao kosu. Neozbiljno za jednog ozbiljnog čovjeka.
-Ali, Božić je prošao. A osim toga, ja sam već vidio svoje prošle i buduće Božiće. Pokazao si mi ih prošli put.
-Da, nije ti se smiješila vesela budućnost.
Sjećam se, pokazao mi je kako će me ljudi koje volim, zbog moje sebičnosti na koncu napustiti. Baš kao i u onoj bajci, a ja u bajke ne vjerujem. Nisam vjerovao ni njemu, jer kakav je to Duh prošlih Božića koji nosi mobitel, laptop i vučije krzno? Zaboravio sam reći da mi je moje prošle i buduće Božiće prikazao kao prezentaciju u Power Pointu? I tko bi tomu vjerovao? Moram iskreno priznati, mislio sam da je kompletan luđak. Ne, ne luđak u smislu poremećenog čovjeka, nego šašavac, čovjek koji je rođen u krivo vrijeme.No, pustio sam ga da priča i na jedan osebujan način uživao u njegovom društvu. Podsjećao me na jednog školskog prijatelja kojem sam izgubio trag kad sam se odselio iz grada i otišao na studij. A i iz radoznalosti.
-Više ne radim isti posao. Rekli su mi da mi je učinak jako slab, nisam uspio promijeniti niti tri posto klijenata, ma koliko se trudio prikazati im katastrofalnu budućnost u koju srljaju ako se ne uspiju trznuti i poraditi na sebi. Ti si mi bio posljednja "mušterija". Zatim sam suspendiran, oduzete su mi privilegije, činovi i dobra plaća.
-Šteta, meni se činilo da nisi tako loš. Mene si naveo barem da razmislim o svemu. I čime se sad baviš? Prodaješ internet reklame?
-Ne, mada skužio si da sam ovisnik o tehnologiji. To je i jedan od razloga zašto su me suspendirali. Ljudi mi nisu vjerovali kao onim duhovima koji su koristili stare prokušane metode, noćni dolazak, bljedilo kože, zveckanje lancima i slične dramske efekte. Sad sam Silvestar.
Šutio sam puštajući ga da mi objasni detaljnije. Još uvijek smo stajali na istom mjestu, prste na nogama više nisam osjećao, a od hladnoće vjetra me ukočilo u križima.
-Ja ću ti praviti društvo za Silvestarsku noć. Nije neko društvo, ali smatraj da sam ti ja dar, s obzirom da bi u Novu godinu bez mene uplovio posve sam. A ti znaš kako su blagdani okidač za samoubojstva, ljudi ne vole biti sami na te dane, uhvati ih depresija i u stanju su svašta učiniti sebi. Čak i tako racionalni tipovi poput tebe puknu kad shvate što im se dogodilo.
Nasmijao sam se grohotom.
-Ma daj, Silvestar, ali ja neću biti sam, ja i supruga idemo kod zajedničkih prijatelja na večeru, dogovorili smo to slavlje tjednima unaprijed. Smiješan si ti neki lik.
-Moj šef ne griješi. Mene dodijeli samo onima koje su svi napustili. Da imaju s kim piti i kome se požaliti. Blagdanaska noć tako brže prođe.
Tvoja je žena upravo spakirala kufere i otišla s djecom svojoj majci, a prijatelji su otkazali večeru kad im je objasnila sa kakvim čovjekom živi i da se želi razvesti. Navodno je čekala previše godina da se promijeniš i počneš joj davati pažnje koliko zaslužuje. Tvojoj djeci je svejedno, i onako nemaš vremena za izlaske i šetnje s njima, ne kupuješ im odjeću, tehnološke novotarije koje su im važne, glazbu, igrice za računala niti darove za blagdane. Kad su ove godine vidjeli da ispod bora nemaju ništa, puknuo im je film i odlučili su otići. Nigdje nisi dobrodošao jer svi vaši prijatelji su jako davno shvatili koliko si sebičan, ne čestitaš im rođendane, ne sjetiš se godišnjice braka svojih roditelja i mogao bih tako nabrajati, ali jasno ti je o čemu govorim, pa su samo sad dobili potvrdu od tvoje žene i odlučili slijediti njen primjer. Žalosno, ali ja sam ti jedino društvo večeras. Trebao si me slušati što sam ti govorio prošli put.
Zaboravio sam ti reći da me zbog ovog novog posla sad svi zovu Silvestar.
P.S. Svima želim Sretan Božić i Sretnu Novu godinu. I da nikad ne naletite na ovog ludog tipa.
Post je objavljen 29.12.2008. u 15:10 sati.