moja prva ljubav
ponedjeljak , 26.02.2007.Gledao sam je krišom
kroz spuštene kapke prozora
noge su mi drhtale od slabosti
stajala je okupana kišom
na sred obzora
moje rane mladosti
Bilo mi je tek osam
njoj možda ni pet
donio sam joj jednog jutra
ne htijući joj priznati tko sam
u novinski papir zamotan cvijet
moleći se da ne uvene do sutra
Haljinicu od ružičaste svile
i cipele crne od laka
nosila je poput dame
njene su mi oči tamne bile mile
oh, kako je bila nevina i slatka
kad mi se naslonila na desno rame
Ništa o ljubavi tada nisam znao
ni da mi je ljubav prva bila
ni da patim tiho, tajno
pjesme sam joj darivao
a ona meni od ponosa krila
ni da voljet ću je trajno
Aries
komentiraj (14) * ispiši * #
kad JMBG ide u mirovinu, na scenu stupa JPB
subota , 24.02.2007.Odavno već znam napamet svoj JMBG. Koji je navodno tajan, ali ga moraš znati napamet jer ti ga svugdje i uvijek traže. Uskoro će i to biti jedna od beznačajnih stvari koje sam trajno memorirao. Kažu, uvest će se jedinstveni porezni broj. Bit će bolji jer će biti još tajniji od ovog prvog pa nitko neće iz njega moći zaključiti kad sam i gdje rođen. Kao da je netko o tome i do sada vodio računa. Ne sjećam se da sam i od koga dobio prijeteću poruku tipa "znam kad si rođen...vidio sam to iz tvog JMBG-a). I taj novi broj ću morati zapamtiti, ali kako će on biti potpuno tajni i nelogični brojevni slijed, pitam se hoću li imati snage za još jedan. Inače pamtim pin od tri bankovne kartice, datume rođenja bližnjih i prijatelja, lozinku za računalo doma, lozinku za računalo na poslu, lozinku za blog, masu lozinski za svaku internet stranicu koju želim koristiti (ništa više ne daju bez registracije), šifru za alarm u stanu, telefonske brojeve u slučaju gubitka mobitela, lozinku za mobitel...toliko ih je više da sam zaboravio koliko ih uopće ima.
I nakon što JMBG ode u zasluženu mirovinu, na scenu stupa JPB. Dobivat će ga djeca odmah nakon rođenja. Premda još nisu porezni obveznici. A kako je krenulo sa nezaposlenošću kod nas, možda nikad neće ni biti.
Naša se uprava modernizira, tendencija je povezati sve njene periferne dijelove, poreznu, gruntovnicu, zdravstvo, mirovinski fond i sve što možete zamisliti a dio je državne uprave, umrežiti se, a zatim preko jedinstvenog poreznog broja imati na dlanu sve važne podatke o nositelju JPB-a. Ne znam hoće li ga ljudima utetovirati negdje na tijelu ili ugraditi u čip ispod kože. Jer pratit će nas do kraja života. I teško ćemo se igdje moći sakriti.
Big brother is watching us.
Aries
P.S.
Ako imate vremena MOJA zavjetrina vas čeka.
komentiraj (10) * ispiši * #
studentski život u budućnosti
četvrtak , 22.02.2007.MOJA zavjetrina
Jasno se sjećam dana kad sam išao polagati prijemni ispit za fakultet društvenog usmjerenja, za koji sam smatrao da imam afinitet, talent te vrijeme i upornost za okončavanje istog. Bilo je to prije desetak godina. Zagreb je, okupan srpanjskim suncem izgledao nevjerojatno privlačno, a zgrada fakulteta doimala se zlatnom. Nosio me neki čudan dojam uzvišenosti trenutka, postajem dio tradicije koja seže daleko u prošlost, a osim toga nastavljam i tradiciju vlastite obitelji u kojoj su svi više manje bili akademski obrazovani.
Trebalo mi je tada znanja za polaganje prijemnog ispita, malo sreće biti jedan od onih koji će studirati uz potporu ministarstva i dobre ocjene iz srednje škole. Sve sam to imao.
I tako je započela moja avantura.
Mjesečni troškovi života bili su mi jako niski jer sam sve godine studija proveo na "Savi". Svi će se složiti da je jedino u domskom okruženju atmosfera studiranja, ona prava. Zastranit ću od teme ako počnem opisivati sve tulume, sva druženja, izlaske te ostala zbivanja kojima sam bio svjedok i akter, pa ću samo reći kako je taj dio mog života bio ispunjen do vrha emocijama, događajima i ljudima što su mi i danas prijatelji.
Rezime mjesečnih troškova jednog tipičnog, domskog studenta mogli bi se prikazati nekako ovako; školarina 0 kuna i puno hvala nadležnom ministarstvu, 120 kuna smještaj u domu, oko 300 kuna za čekanje u redu u menzi, te oko 200 kuna za troškove kopiranja nužno potrebne literature. Cijena prijavnica za ispit bila je zanemariva, te je ovdje neću niti spominjati. Sva ostala sredstva bila su isključivo namijenjena uživanju, praćenju modnih trendova, izlascima, kulturnom uzdizanju i održavanju osobne higijene. I ona su varijabilna, te ih je nemoguće objektivno svesti na određenu brojku. Imao sam i nekakvu malu stipendiju, koja je pokrivala prva tri spomenuta izdatka. A bila je zaista mala, nekakvih 400 kuna. No, poznavao sam puno onih koji su dobivali državne stipendije, a njihov iznos je bio i puno veći.
Kad se sve zbroji i oduzme, moji roditelji nisu morali dizati kredit za moje školovanje, čak mislim da bi im bilo teže financirati me da sam ostao kod kuće, k tome još i nezaposlen (i tada je bilo jednako teško bez dobre veze pronaći posao, posebno ako nemaš nikakvih stručnih znanja, a ja ih kao gimnazijalac nikako nisam mogao imati).
Jedino veliko novčano ulaganje u svoje znanje imao sam u trenutku kad sam odlučio upisati poslijediplomski studij. Izdvojio sam za taj luksuz 18.000,00 kuna u periodu od dvije godine, na četiri rate. Ni za to nisam morao dizati kredit.
Danas, kako mi se čini, pušu neki drugi vjetrovi. Već odavno postoji ideja plaćanja studija, sve je to način približavanja zapadnom sustavu. Počeli smo sa plaćanjem zdravstvenih usluga, zatim sa trećim stupom mirovinskog fonda, a doći ćemo i do trenutka kad će se za studij plaćati puna cijena školarina. Više nećemo moći reći - školarina 0 kuna, hvala nadležnom ministarstvu.
Zagrebački rektorat, kako čujem, već prikuplja prijedloge fakulteta koliko bi visoka školarina trebala biti. Navodno je Ekonomski fakultet predložio cifru od 20.000,00 kuna (zapravo u raspodnu od 5.000,00 pa do 20.000,00 kuna ovisno o uspjehu na prijemnom ispitu), dok je Pravni fakultet umjereniji pa predlaže postupno povećanje u roku od pet godina. Smatraju da fakultet ne bi smio biti jeftiniji od auto-škola.
Svaka čast na argumentu. Samo, pitam se zašto je cijena auto-škole danas tolika da ljude prolazi volja za polaganjem? Plaća trgovkinje u nekom od velikih tržnih centara ne premašuje tri tisuće kuna mjesečno i to je optimistična verzija. To znači da jedna takva žena mora raditi tri mjeseca samo za plaćanje auto-škole svom djetetu. I u međuvremenu živjeti od zraka.
I kako će izgledati studiranje naše djece u budućnosti?
Prvenstveno je upitno koliko će roditelja u ovakvoj osiromašenoj državi uopće moći poslati dijete na studij. Po mojoj prognozi bezbrižno će moći studirati samo djeca iz viših slojeva dok će svima ostalim školovanje ovisiti o kreditnoj sposobnosti roditelja ili mogućnosti dobivanja neke jako dobre i visoke stipendije.
Nije to tako loše. Sve to već jako dugo i dobro funkcionira na zapadu. Čak, koliko znam, iznimno uspješne studente vrbuju velike korporacije već na nižim godinama studija, pa im je time zagarantiran posao u struci. A za znanje se isplati žrtvovati. Osim toga, bit će manje vječnih studenata, koji besciljno obijaju hodnike i amfiteatre. Vjerojatno će se smanjiti broj onih koji ponavljaju godinu. Možda će se konačno iskristalizirati neki dobri stručnjaci. Možda će fakulteti upisivati onoliko broj studenata koliki je realno potreban tržišnoj ekonomiji i prilikama koje vladaju u društvu. Možda. Nadam se.
A možda će se samo već i onako raslojeno društvo, dodatno raslojiti. Studirat će samo bogati, bez obzira jesu li i sposobni. Velika većina ostat će neobrazovana, broj nezaposlenih će porasti i eto tako, na mala vrata ući će zapad k nama. A mi ćemo na zapad teško.
Koji je od ova dva scenarija vjerojatniji, ne znam.
Već imam stambenu štednju, planiram ugovoriti i životno osiguranje, a razmišljajući dugoročno, premda još uvijek nemam djecu, ugovorit ću i štednju za slučaj da moje dijete u budućnosti poželi studirati. Do njegove osamnaeste, valjda ću uspjeti uštediti za školarinu, osim ako ista u međuvremenu ne poskupi.
Znam samo da studentski život više nikad neće biti isti. Aries
komentiraj (20) * ispiši * #
kritična masa
srijeda , 21.02.2007.OVA VRATA VODE DO MOJIH zavjetrina.
Dana 13. veljače 2007. godine napisao sam post pod nazivom humanost i zamolio sve one koje je tema zainteresirala da se odazovu i točno u 20.00 sati objave priču o tome što su lijepo učinili u ovih tjedan dana.
Linkove su ostavili redom
looloo
aquaria
kratke...
Terra Desolata
psihosomat
Mysteries
Euro smijeh
Lagana
slonic
Lolit@
Izabela
Irida
Trill
Vesna
bullying
i nadam se kako neće zaboraviti na zadatak.
Dojmila me rečenica Vesne da se o dobročinstvima koje napravimo ne priča javno. I to je doista istina. Ne treba od dobrih dijela praviti samoreklamu.
Niti veličati sebe kao dobročinitelja.
Cilj ove male akcije bio je pokazati koliko je važno u današnjem svijetu podređenom materijalnom bogatstvu, ne zaboraviti na male stvari koje čine život, na osmjeh, na pomoć drugome, na jedan malo drugačiji način razmišljanja.
I tako, kako ne bih veličao sebe, neću spominjati imena, samo ću pokušati kratko dočarati koliko sam malo uspio napraviti za ovih tjedan dana. No, neka to bude početak. I neka postane tradicija. Možda ću tako kroz godine što dolaze postati bar malo bolja osoba.
Uspio sam otići na jedno okupljanje, neću reći kakvo, od kojeg sav prihod ide u humanitarne svrhe,doduše, moj je doprinos kao pojedinca bio zanemariv, no na sreću mislim da se uspjelo skupiti dovoljno novaca jer je krug ljudi koji je taj dan razmišljao poput mene bio velik.
Osim toga donirao sam novac za liječenje jedne male djevojčice. Želim da joj operacija uspije, te da oporavak bude brz i značajan. Na žalost priroda bolesti je takva da joj cijeli trud može samo poboljšati kvalitetu života, no za njenu bolest pravog lijeka nema. Ni u ovoj akciji nisam bio sam, naime pomogao sam i organizirati skupljanje te malo i lobirao da se što više ljudi odazove.
Utješio sam prijatelja. To već nije humanost, no spominjem ga jer i njemu želim brz oporavak. Bio je samo djelić trenutka udaljen od smrti. Mislim da će cijeli život biti zahvalan za iznimnu sreću koju je imao. Mogao je poginuti ili ostati invalid, no nešto ga je čuvalo, spasilo. Ja sam ga samo utješio. I to nije humanost. To je prijateljstvo.
Gledao sam nedavno prilog o ljudima u Americi koji su stradalnicima Katrine sagradili nove kuće; jedan od njih je bio i Jon Bon Jovi. Mislim kako je donirao oko jedan milijun dolara za izgradnju prekrasnih kuća. To je zaista nešto sasvim posebno. Ja na žalost nemam milijun dolara, no to ne znači da ne mogu imati dobru volju, sukladno svojim mogućnostima.
Kad se sve zbroji i oduzme, nisam učinio ništa značajno, ništa hvale vrijedno. Kritična masa je ono što čini razliku. A kritična masa se nikada ne bi mogla dosegnuti bez pojedinca.
Pozdravljam sve one koji su nekome uljepšali dan, pa makar i osmjehom.
Aries
komentiraj (6) * ispiši * #
Pariz
četvrtak , 15.02.2007.
Pogledam na sat. Vrijeme prolazi. Nje nema. Nije valjda zaboravila na dogovor?
Lupkam vrhom cipele o pločnik i pjevušim sebi u bradu, onako potiho, mrmljajući riječi koje ni sam ne razumijem.
Čekam. Ispod sata. A sat je u nekoj posve drugoj vremenskoj zoni.
Nije li to ipak trebalo biti u petak navečer? Sumnja mi tjera lice da se nabora od prisjećanja.
Čekam sa jednom rukom u džepu hlača, dok u drugoj držim cigaretu. Ne pušim. Samo stara navika držanja cigarete u ruci za smirivanje napetosti. Zapravo pušim, ali večeras ne. Ne želim da me poljubi i osjeti zadah ustajale pepeljare.
Nisam joj kupio cvijeće, jer ne volim sladunjavost. Ni bombonjeru jer mi je to nekako ofucan način izražavanja udivljenja.
Sa vrha cipele skinem končić što se uhvatio zbog naelektriziranog zraka. Pred promjenu vremena. Te promjene me čine pospanim. Ustanem se ujutro i vidim, osjetim da je zima. Popodne uskočim u proljetni film, skidam sa sebe višak odjevnih predmeta i izlažem se sunčanim zrakama, čak popijem kavu na otvorenom. Navečer tražim izgužvani sako po stražnjem sjedalu automobila gdje sam ga nehajno odbacio, jer opet dolazi zima.
Ne želim prebacivati težinu s jedne noge na drugu, jer ne želim da prolaznici vide na meni ovaj unutarnji osjećaj nepriličnosti ovog mog čekanja, dok se drugi parovi sastaju i ljube, razmjenjuju tjelesne tekućine sočnošću poljupca i odlaze u noć.
Koliko je dugo nisam vidio? Možda je prošlo i više od pet godina. Ta mi se noć urezala u pamćenje sa svim svojim detaljima. Nosila je hlače i bluzu boje indiga. To pamtim stoga što mi je to jedna od najmržih boja. Toliko neženstvenosti u dubini plavetnila. Možda ne volim tu boju zato što zbog njene dubine, boja njenih tamnih očiju ne dolazi do izražaja. Plakala je tu noć ljubeći me bez strasti. Samo je ponavljala kako mora otići. Mora. Mislio sam, ništa se, baš ništa ne mora.
Ostavila je svoje sitnice, knjige, šminku, slike, nešto odjeće u mom stanu, kao dokaz koliko će kratka biti naša razdvojenost. Samo tri mjeseca. Samo dok vidi malo svijeta. Pariz, zapravo.
Znam li ja kakva je čast biti pozvana pratiti profesora takvog rejtinga kao asistentica. Znam.
Osvrnem se oko sebe, ne vidim je. Zapalim još jednu cigaretu.
Tri su mjeseca prošla brzo, no prošla je još cijela godina dok nije jednog lijepog, jesenjeg dana poslala izaslanika po svoje stvari. I poručila po glasniku da se udaje. Za profesora. Starijeg deset godina od nje. Živjet će u Parizu. Grad je to kao stvoren za ljubavike i znanstvenike.
Poželio sam joj sreću. A i što sam drugo mogao kilometrima daleko od nje?
Poželjela je da ostanemo prijatelji i rekla kako joj je žao, no ono što je imala sa mnom i nije bila prava ljubav. Samo zaluđenost.
Javljat će se. Pisat će. Želi me u svom životu, bez obzira na sve. Mostovi se ne ruše.
Prošetam protežući umorne noge od čekanja. Akademska četvrt je prošla već prije četiri akademske četvrti, a ja još čekam. Kao glupavi gimnazijalac. U crnom odjelu bez pruga.
Nije se javljala i nije pisala. Osim jednom. Pismo je bilo isprano ružičaste boje, namirisano nekim esencijalnim uljem, valjda radi dojma. U pismu je bila pozivnica. Za vjenčanje. U Parizu. Gradu zaljubljenih. O, ChampsElisee. O, Seine. O, Notre Damme.
Rasparao sam pozivnicu.
Odlučio sam nastaviti dalje sa ostacima svog života koje sam skupljao po stanu, po gradu, po mjestima na koja smo izlazili, po stepenicama na kojima smo se ljubili. Meni je i ovaj gradić bio poput Pariza. S njom.
Osjetim neke trnce po zatiljku. Takav je osjećaj uvijek njeno prisustvo budilo u meni. Ne moram se okrenuti, znam da je iza mene. Došla je. Ugasim cigaretu i stavim jednu mentol bombonu bez šećera u usta, nadajući se kako će prekriti okus duhana.
Oči nam se spoje u jedan dug pogled, kad se približila. Tišina se mogla rezati nožem.
Oprosti mi što si čekao tako dugo. Nije kasnio avion, nije bio zastoj u prometu i nije mi iznenada uginula mačka. Samo nisam bila sigurna mogu li doći i ostati prisebna. Nisam bila sigurna je li to uopće dobra ideja.
Opraštam ti.
Zakorači prema meni i tim korakom razbije nevidljivu branu između mog i svog tijela i zagrli me.
Ne miriše više kao prije na dječiji sapun što ga je redovito kupovala. Iz krzna njenog kaputa izbija težak i opor miris jasmina. Ne volim jasmin. Valjda sam ga zamrzio onog dana kad sam shvatio da je to esencijalni sastojak parfema Chanel 5 koji je opet simbol grada čije ime ne volim prečesto spominjati.
Ne zadrhtim na onaj dobro poznati način od njenog dodira. Tijelo mi je ostalo mirno, bez vibracija.
Podigne pogled prema mojim očima i ja se na trenutak zapitam, gdje je nestao djevojački šarm i nevinost iz njenih očiju. Više im ni boja nije ista. A sitne bore su im izmijenile bademastost oblika.
Ostavila sam ga. Nije to bila ljubav. Shvatila sam to ubrzo nakon vjenčanja. Samo zanesenost njegovom titulom, njegovim utjecajem, mogućnostima koje mi je oslikavao u duginim bojama. Nije me volio. Taj egocentrični boem voli samo sebe. I sve lijepe žene ovog svijeta. A Parižanke su lijepe. Neodoljivo lijepe. Smučila mi se ta njegova kozija bradica i pogled pun požude prema mladim djevojkama.
Nisam ga voljela. Zapravo si ti jedini čovjek koga sam ikada istinski voljela. I još uvijek te volim.
Plakala je. Najednom sam vidio ispred sebe slomljenu ženu. Ženu koju sam nekada davno volio, vrijeme je ispralo do neprepoznatljivosti. Samo blijeda kopija.
Izvukao sam se iz njenog zagrljaja.
Ustuknula je.
Posramljena.
Žao mi je. Nisi to zaslužila.
Ali, već je kasno. Večer je prošla u čekanju. Možda je bolje ovaj susret odgoditi za neko drugo vrijeme. Dok se smiriš. I smjestiš. Tek si doputovala.
Moram ići. Pomislim dok to govorim kako se ništa ne mora. Javit ću ti se. Duboko u sebi znao sam kako joj se nakon večerašnjeg susreta više neću javiti.
Pomilovao sam je po kosi i poljubio u čelo u ime nečega što je dogorjelo i ugasilo se i otišao u mrak.
Sat ispod kojeg je ostala stajati otkucao je ponoć. Ili podne. Ne znam. Jedna posve druga vremenska zona.
Aries
P.S. Molim posjetitelje neka pogledaju predhodni post i pridruže se akciji. Srijeda u 20.00.
komentiraj (11) * ispiši * #
humanost
utorak , 13.02.2007.U posljednje vrijeme često dobijem e-mail u kojem netko, od mene nepoznatog primatelja virtualne pošte, traži pomoć za sebe ili nekog člana svoje obitelji koji boluje od danas tako uobičajenih, potencijalno smrtonosnih bolesti. Tko bi znao jesu li sve te sudbine istinite, ili su samo dobar način za promoviranje prometa na netu.
U svakom slučaju, pročitam sadržaj i ostanem dirnut nesrećom koja se nadvila nad glavne aktere pisma. I ne učinim ništa više od toga. Pročitam, eventualno proslijedim e-mail dalje. Priznajem, uvijek ga proslijedim onim ljudima za koje znam da mi to neće zamjeriti i da ih neće užasno naživcirati činjenica da su dobili još jedan "lanac". Najčešće zaboravim na pročitano nakon samo nekoliko minuta.
Nisam ni dobrovoljni davatelj krvi. Premda sam uvijek imao želju nekome dati dio sebe, nekome omogućiti novu šansu za preživljavanje, nikad to nisam učinio iz čiste lijenosti. Vidim, na vijestima reklamiraju akciju davanja krvi, protrese me činjenica da se nikad ne zna jesam li zapravo baš ja sljedeći kojem će ta krv trebati, i nakon reklama opet počinje moja omiljena humoristična serija. Mozak se prilagodi ugodi, zahvali se na kratkoročnoj memoriji i osjećaji požrtvovnosti i suosjećajnosti otupe, izblijede.
Mogao sam donirati koštanu srž, samo da je proces manje bolan, manje zahtjevan i manje složen. Uznemiri me duljina i debljina igle koja bi se trebala zariti u moju kralježnicu i isisati masu iz leđne moždine u neku staklenu epruvetu. Doima se zastrašujuće. I tako, nisam ni donor koštane srži.
Razmišljao sam i o posvećivanju dijela svog slobodnog vremena nekom napuštenom djetetu koje se, recimo, nalazi u domu za nezbrinutu djecu. Ta su djeca tako umiljata i željna pažnje, razgovora, pripadanja nekome. Bilo bi lijepo na nekoliko sati biti prijatelj, zamjenski roditelj, "veliki brat" jednom takvom djetetu. Odvesti ga u kazalište, na nogometnu utakmicu, pokazati mu kako izgleda obiteljski život, dom. I sve je ostalo samo na razmišljanju, uz opravdanje kako za tako nešto u današnje vrijeme rijetko tko ima vremena. Posao kojim se bavim takve je prirode da mu posvećujem previše vremena.
Možda sam mogao jednom tjedno pomagati nekoj staroj i nemoćnoj osobi, da nemam tako jaku averziju prema bolesti i starosti. Na koncu, nisam ni liječnik ni medicinski tehničar. I što bih ja mogao pružiti jednom zaboravljenom starcu ili starici? Mogao bi im eventualno čitati, no nekako mi se čini da je to samo fora iz filmova koja kod nas ne prolazi.
I tako, humanost koju osjećam u sebi kako vrije i živi, ne realiziram ni na jedan od spomenutih načina. Sramota me je priznati da sam čak dobio i pismo Ane Rukavine, ispisao uplatnicu i zaboravio je odnijeti na poštu i uplatiti naznačeni iznos. U međuvremenu, nje više nije bilo.
Uljuljan u kolotečinu života, utrku s vremenom, težnju za ostvarenjem svojih profesionalnih i obiteljskih ciljeva, nikada nisam učinio ništa značajno za one kojima je to prijeko potrebno. Ne računam u to pomaganje prijateljima u nevolji, pomaganje članovima obitelji. To je nešto što činim svakodnevno. To je nešto što je dio bontona, dio života, dio uobičajene interakcije s ljudima. No zapravo to nije humanost u onom izvornom obliku. Nije to humanost, jer nitko od tih ljudi nije, na sreću, smrtno bolestan, nije beskućnik, nije gladan i odrpan, nije napušten, nije usamljen. Usluge koje njima činim, vratit će mi se, jer je takav krug koji čine usluge i poznanstva, koji se neprekidno okreće.
Odlučio sam danas napraviti nešto zaista humano. Odlučio sam humanost uklopiti u svoj dnevni raspored. Odlučio sam ne zatvarati oči pred nečijom tragedijom. Odlučio sam ne zaboraviti uplatiti makar i simboličan iznos za one kojima je to zbilja potrebno.
Živimo prelagodno, dok nas ne dotiče tuđa tuga. Čini nam se, sve se to događa nekom drugom, sve je to isuviše daleko od nas, kao da je to neki paralelni svemir u koji samo zavirimo na trenutak i zatvorimo vrata.
I kao što je Stroke organizirao vikend akciju pisanja priča, pa smo se odazvali i napisali nekoliko značajnih priča, tako ja pozivam sve uspavane ljepotice, sve umorne studente, sve karijeriste, sve kućanice i sve vas koji ste se prepoznali u gore napisanom tekstu da se pridružite akciji koja nema ime, ali ima značaj, te da učinite nešto što smatrate humanim.
Neka rok za realizaciju bude kratak, kako ne bi, poput mene zaboravili na zadatak. Recimo, jedan tjedan. To je sasvim dovoljno vremena za učiniti nešto što će ostaviti traga.
I zatim napišite što ste to lijepo učinili. Sljedeća srijeda, 20.00, objavite učinjeno.
Nadam se kako neću biti jedini. Molim vas da, ukoliko želite biti dio ove priče, ostavite link.
Aries
komentiraj (16) * ispiši * #
automobil
nedjelja , 11.02.2007.Terra je za svojih šesnaest godina bila prava ljepotica; dugu, crnu, valovitu kosu nosila je raspuštenu poput slapa na ramenima, a iz očiju tamnih poput noći izbijala je rijetka vrsta promućurnosti za tako mladu djevojku, čak djevojčicu, moglo bi se reći.
Tog listopada ratne godine, dani su bili topli i nesnosno dugi. Branila se od sunca spuštanjem drvenih škura, ostavljajući ih pritvorene na pola, tek toliko da dok leži na krevetu, vidi komadić neba i vrh odrnje prekrivene gustim lišćem vinove loze ispod kojih vise otežali grozdovi tamnog muškata.
Cijela popodneva bi provodila zatvorena u svojoj sobi, ležeći utučena i bezvoljna. Nije to bilo samo zbog njegovih prozirno sivih očiju, ni zbog toga što ju je ostavio jedne noći na seoskom groblju koje je bilo omiljeno utočište zaljubljenih parova, bez riječi, bez objašnjenja, a zatim je molio da mu se vrati. Nije ni zbog toga što je danima slušala o njegovom mladenačkom opijanju i razbijanju čaša u jedinoj kavani, a sve zbog nje. Nije ni zbog toga što ga nije htjela natrag. Bila je preponosna. I nije više bila zaljubljena. Rasplinulo se sve te ljetne noći kad je držeći je u zagrljaju milovao po kosi i govorio da je ta noć i posljednja. Jer mu treba odmora. I muškog društva. Pijančenja i izlazaka.
Pjesnikinja u njoj bila je ranjena. A žena što se rađala, bila je odlučna. Povratka nije bilo. Ljubav se u njoj rasplinula kao zapara poslje olujnog posljepodneva.
Ležala je u sobi i čekala.
Iščekivala je njihov dolazak. Nešto je treperilo u njoj, neki osjećaj neobjašnjiv preplavio ju je u potpunosti. Drhtala je, iščekivala, neprestano je pogledala kroz prozor, a zatim smirivala samu sebe. "Pa što ako ti je rođendan, to ne mora značiti da oni dolaze. Smiri srce i razum, smiri se. Oni su daleko, nisu se ni javili, otkud ti pomisao da bi mogli doći?"
Ustala se i počela pospremati svoje knjige, brisati prašinu, neka bude sve čisto i lijepo ako se ipak pojave.
Pogledala je još jednom kroz prozor i ugledala tamno plavi automobil kako se parkira u dvorište. I znala je, znala je da su to oni. Iz automobila je izašla njena majka, lijepa kao i uvijek, tamne na kratko ošišane kose. Suze su joj potekle niz lice.
"Mama pa zašto si odrezala kosu"-pitala je kroz suze, u nevjerici.
Majka ju je samo stisnula uz sebe, jako.
"U podrumu ne mogu imati dugu kosu."-rekla je tiho.
Terra je tek tada shvatila da njen otac nije u autu.
"Doći će, doći će sutra. Krenuo je malo kasnije, zbog posla."
Ni jedna, ni druga tad nisu znale da su izlazi iz grada bili zatvoreni, netom nakon njenog odlaska. Tri dana su čekali. Tri dana su se nadali. Kako se približavala noć, nada je kopnila.
A on, on je išao pješice kroz šikaru, kroz nenaseljena područja, kroz blato i skrivao se od svega što se micalo.
Kad je konačno kasno u noć trećeg dana pokucao na vrata, usne su se skamenile od bola. A zatim je jecaj donio olakšanje. Važno je da je tu, da je s njima. A sve što je ostalo iza njih, nevažno je. Od prijašnjeg života imaju još samo tamno plavi automobil. Onaj isti koji joj je vratio majku.
Terrin stric, visoki nesuđeni košarkaš, bio je čovjek koji ništa u životu nije stvorio sam. Naslijedio je očevu kuću i imanje, jer je kao najmlađi ostao kod kuće ne želeći studirati. Njegova žena je bila slika i prilika uvijek neuredne, debele seoske tračare koja je vrijeme ubijala obilazeći besposlene žene po selu i prenoseći uvijek neke nove vijesti. Za djecu nije puno marila, pa su i oni hodali uokolo uvijek musavi, neurednog nosa i neopranih stopala.
Obrađivali su zemlju, velike voćnjake jabuka, te još nekih jednogodišnjih nasada. Terrin otac im je kupio motokulivator, a pomagao im je i na druge načine, sve dok te jeseni nije ostao bez sve svoje imovine u vrtlogu rata. Stric mu je tada okrenuo leđa prvi put.
Srećom, Terrini roditelji nisu sjedili besposleni, pa su se vrlo brzo snašli. Otac je dobio mali bijeli službeni automobil, doduše bila je to krntija, ali u voznom stanju.
I prošla je godina, pa i dvije, njihov tamno plavi automobil stajao je parkiran ispred kuće, neregistriran, čekajući bolje dane.
Stric se nije puno dvoumio, došao je upitati brata može li ga on koristiti, samo za vožnju po selu, do voćnjaka i natrag.
Terrin otac, blag i smiren čovjek, koji je iznad svega želio imati obitelj jer je od svoje osamnaeste bio daleko od kuće, što na studiju, a zatim zbog posla i života u drugom gradu, pristao je.
"Pa to je moj mlađi brat, a i treba mu, pa on ima tu malu dječicu, nigdje ne radi osim na zemlji, kad bi on sebi mogao kupiti auto? A mi ga ionako ne koristimo."-rekao je ženi.
Žena je prešutila. Znala je da to neće izaći na dobro, poznavala je ona tu seosku politiku i mudroluke, no nije rekla ništa.
"Osim toga, što će se dogoditi? Pa bolje je za motor da se vozi, nego da stoji ugašen"
I tako je Stric odvezao automobil.
Samo što ga je prenamijenio u vučno vozilo za voće i povrće. Da se na pod baci sjeme djeteline, ona bi izrasla, toliko je u unutrašnjosti bilo zemlje i otpadaka. Iz dana u dan, sve manje je ličio na metalnog ljubimca kakvog su poznavali. Stric je njenom ocu drugi put okrenuo leđa.
Nisu rekli ništa. I onako je bilo prekasno. A i kako darovano tražiti natrag? Mada zapravo i nije bilo darovano, nego samo posuđeno, no kako ga uzeti natrag? Pa su nastavili šutjeti i dalje, dok je ljubimac prerastao u zahrđanu polovnjaču.
Na kraju je pokvaren, ostavljen da trune u jednom jarku pokraj puta, jer Stric nije imao novaca ni za održavanje, ni za popravak.
Terra je, točno se sjeća tih dana, prestala voljeti Strica.
Prolazile su godine, rat je završio, odselili su se iz sela, vratili oteto. Život je postao opet normalan.
A, onda jednog dana, Terrin otac se razbolio. I zatim umro. Velika obiteljska grobnica koju je skupa sa svojim ocem gradio Terrin otac, imala je još jedno prazno ukopno mjesto. Oca su htjeli pokopati s njegovim roditeljima i jednim bratom. Ali, Stric je još jednom pokazao kakv je čovjek. Nije dopustio. Ta, zar će on, ako mu tu pokopaju brata, morati jednog dana sebi kupovati ukopno mjesto? Ne, ne. On je odlučio spriječiti to. I tako je svima njima treći put okrenuo leđa.
Pokopali su oca u novom dijelu groblja, na vrhu brda, sa kojeg puca pogled na prekrasna zelena polja .
Terra je prvi put u životu osjetila gađenje. Sjetila se ona starog tamno plavog automobila, sjetila se majčinog dolaska, svog sedamnaestog rođendana, sjetila se svega.
Zar je baš sve moralo biti tako bolno?
Sjela je na hladnu ploču kamena i povratila žuč.
Aries
komentiraj (24) * ispiši * #
opasno bogatstvo
četvrtak , 08.02.2007.Već nekoliko dana za redom, gdje se god okrenem, naletim na poštapalicu "jubitu". Smijao bih se, no teško je pretvarati se da razumiješ foru, kad zapravo nemaš pojma o čemu ljudi oko tebe pričaju. Još kad sam uz nju čuo spominjanje imena jednog našeg ministra "od reda i mira", lice mi je poprimilo blago blesav izraz. Jedan od najneugodnijih osjećaja koji me može prožeti jest osjećaj neinformiranosti. Mislim da se tako osjećaju oni za koje kažu da su "pali s Marsa". Pa se, zbog velike vjerojatnosti da se osramotim i nepovratno izgubim reputaciju koju imam u društvu, nisam usudio nikoga pitati za objašnjenje.
E, tako sam jutros kao Marsovac bauljao prostranstvima blogosfere i sasvim slučajno naletio na rješenje ove zagonetke.
Dotični ministar na YouTube izjašnjava se kao intelektualac.
Sjetim se onog starog vica "zašto se plavuša smije? čula je jučer dobar vic". Nisam plavuša, no trebalo mi je vremena...
Chad Hurley, Stevea Chena i Jawed Karim, vjerojatno se smiju i slađe od mene. Imaju za to nekoliko stotina milijuna razloga, točnije 700 milijuna jako dobrih razloga.
Navodno im je toliko Google platio za njihovu tvrtku. Ukupna cijena iznosila je 1,65 bilijuna dolara u Googl dionicama.
Tvrtka je osnovana u veljači 2005. godine, a website je omogućavao besplatan upload, gledanje i razmjenu video clipova koristeći Adobe Flash tehnologiju. Časopis Time nazvao je ovo "izumom 2006 godine".
Kakav američki san, mladi, lijepi (dobro to je već relativno, a ako i nisu uz toliko novaca nitko neće niti primijetiti) i opasno bogati.
No, kako ne bi sve bilo bajkovito, cijelu priču prati i nekoliko skandala. YouTube optužuju da potiče nasilje, jer teenageri snimaju tučnjave, mučenje i premlaćivanje svojih vršnjaka te ih zatim objavljuju na YouTube. Tužila ih je i bivša Ronaldova djevojka Brazilska manekenka Daniela Cicarelli jer je objavljen filmić (ah, ti paparazzi) u kojem ona i njen dečko vode ljubav na nekoj plaži u Španjolskoj.
Osim toga, kompaniji Universal Tube and Rollerform Equipment Comp. je bilo ugroženo poslovanje jer su ljudi njihovu stranicu http://www.utube.com posjećivali, misleći da je riječ o YouTube-u, u tolikom broju da im je službeni site bio stalno u ofsajdu.
Kako je moguće da se ovakve genijalne stvari događaju samo preko bare?
Gledam slike te trojice mladića koji vjerojatno do kraja života neće morati strahovati za svoju egzistenciju. Što ih to izdvaja iz mase sličnih mladih ljudi?
Dostupnost informacija? Bolje obrazovanje? Genijalna inteligencija?
Baš me zanima kakav im je materijalni status i obiteljski rejting bio prije ovoga.
U našoj lijepoj mladoj državi nikako da se rodi neki genijalac koji će napraviti nešto ovako veliko i zgrnuti bogatstvo isključivo zbog svoje pameti.
Opasno bogati prije tridesete.
Ili kod nas ima pametnih mladih ljudi koji od raznih "jubitua" ne mogu doći do izražaja.
Nakon svega, više mi cijela priča i ova poštapalica i nije tako smiješna.
Aries
komentiraj (10) * ispiši * #
in memoriam
ponedjeljak , 05.02.2007.Ovu mi je priču ispričao čovjek kojeg sam poštovao, čovjek čiji je utjecaj na mene bio toliko jak da slobodno mogu reći kako sam zbog njega izrastao u ovakvu osobu. Ispričat ću je i vama, ako ni zbog čega, a ono da vam prikratim vrijeme.
Radio "Montanja" prenosio je uživo nekakav glazbeni festival. Glazbena podloga za jednu pjesmu podsjećala je na grčku narodnu glazbu, pa gospodin Feri, poznati ljubitelj španjolske glazbe koji je sjedio u ovećem društvu u pabu iza kazališta, promrmlja kako grčki melos ne vrijedi probušenog dolara, za razliku od španjolskog. Među sudionicima za stolom, razvila se žustra rasprava o glazbenim stilovima. U međuvremenu je stiglo i vino, te kasna večera. Društvo se nije razilazilo, premda je festival odavno završio, jer se uz vino ugodno ćaskalo. Pričale su se dosjetke, doživljaji iz mladosti, a konobarica je bila ljepša od ijedne djevojke koju smo do tada vidjeli u životu.
Feri je kao domaćin ove večeri, predložio da će nam ispričati jednu priču iz Španjolske.
"Priča je istinita, vjerujte, ja sam osobno bio dio te priče i jamčim da je svaka moja riječ vjerodostojna. "
Uzeo je čašu bijelog pinota i otpio gutljaj, te započeo s pričom.
"Prvi put sam putovao u Španjolsku preko jedne malo poznate turističke agencije. Dojmovi su bili prekrasni, puno turista, gužva, sparina i ljudi koji stalno negdje žure. Posljednji dan pred moj povratak kući, slučajno susretnem Marca, mog daljnjeg rođaka, koji je radio u diplomatskom predstavništvu u Madridu već dugi niz godina. Bio je imućan čovjek, ugledan i spreman za zabavu. Kad mi je predložio da ostanem još nekoliko dana, kao njegov gost, prihvatio sam jer sam barem vremena imao na pretek.
"Pokazao mi je pravu Španjolsku, onakvu kakvu turisti nikada ne dožive. Osobito ako su studenti i za putovanja imaju ograničena sredstva zarađena honorarno."
"Nakon desetak dana našeg druženja, izlazaka i obilaženja kultnih mjesta Madrida, moj rođak je morao otputovati u drugi grad na dan-dva, a meni je ostavio na čuvanje stan, automobil, dovoljno novaca za sve što mlad čovjek može poželjeti i savjet da ne zalazim na sumnjiva mjesta.
"Već prvu večer, osjetio sam se usamljenim pa sam krenuo u obilazak i istraživanje noćnog života. Uskoro sam u jednoj pokrajnjoj mračnoj uličici pronašao zgodan restoran koji je posluživao španjolska tradicionalna jela. Zapravo, moram priznati, nisam ga pronašao, nego sam nabasao na njega dok sam pokušavao pronaći izlaz iz labirinta mračnih uličica u koje sam zalutao. Odlučio sam ući i nešto pojesti."
"Čim sam sjeo, prišao mi je konobar i pred mene stavio ukoričeni jelovnik. Kako tada nisam znao španjolski prstom sam pokazao što želim naručiti. Jelo je uskoro stiglo i bilo je izvrsno, premda moram priznati da nisam imao pojma što jedem.U restoranu je svirala odlična glazba, pa sam ostao dosta dugo, izgubivši osjećaj za vrijeme. Kad je glazba prestala, trgnuo sam se iz opijenosti i dok su glazbenici skupljeli instrumente i odlazili ja shvatim kako sam ostao posljednji gost, pa rukom pozovem konobara i zatražim račun. Platim i račun gurnem u džep, za uspomenu na tu divnu večer.No, ispod računa, na staklenom tanjuru, primijetim mali žuti papir sa plavim rubom na kojem je bila napisana samo jedna jedina riječ, na španjolskom.
Pozovem konobara i nakon što ustanovim da govori engleski, upitam ga što je to i što piše. On pogleda papir, pa mene, i začuđen ode e rekavši ni riječ. Vidio sam ga kako ulazi na jedna vrata, u dnu restorana, koja do tada nisam opazio. Pošto se nije vraćao više od desetak minuta, odlučio sam pozvati drugog konobara. On na isti način uzme papir, pogleda ga, pa pogleda mene čudno i ode na ona ista vrata kao i prvi konobar. Ni on se nije vratio. Sad već po malo ljut, zovnem šefa sale koji je sve to promatrao sa strane i nervozno lomio prste nadajući se da ću otići.
Nakon što pogleda papir, nestade iza istih onih vrata.
"Razmišljao sam što učiniti. I odlučio vidjeti što je iza tih vrata i zašto se ne vraćaju. Otvorim ih i noge mi počnu nekontrolirano klecati. Iza tih vrata bila je jedna mala, sasvim mala prostorija bez namještaja, bez prozora i potpuno prazna."
"Pomislih, Bože gdje su nestali ti ljudi? Uhvati me panika i ja počnem pretraživati sve prostorije restorana, kuhinju, ostavu, skladište, toalete i ...ne nađem ni žive duše.
Istrčim na ulicu i sudarim se s policajcem. Pokažem mu papir, a on me vidjevši ga povuče snažno za rukav i ugura u policijski automobil. Odvezli smo se do policijske postaje, a tamo su me okružili nepoznati službenici, nešto su nerazumljivo pričali i vikali, stavarajući nepodnošljivu graju i napetost. Bio sam zbunjen, sve dok nisu doveli nekog prevoditelja koji mi bez puno okolišanja reče kako odmah moram napustiti Španjolsku. Odmah, bez odgađanja."
"Dopustili su mi nazvati rođaka, koji je došao po mene u ranu zoru. Kad je on vidio papir i onu riječ napisanu na njemu, strpao me u taksi i odvezao u zračnu luku. Uporno sam ga pitao što piše, gdje su nestali oni ljudi, što se to događa. On je stisnutih usana gledao u pod i samo ponavljao, ti moraš odmah otići iz zemlje i ne pitaj ništa."
"Opirao sam se ovakvom izgonu, nisam želio sjesti u zrakoplov jer se još uza svu moju muku bojim letenja, no nikoga nije bilo briga za moje strahove. Policajci i rođak su bili neumoljivi."
"Nakon povratka doma, stalno sam bio nervozan, nikako nisam mogao zaboraviti na ono što mi se dogodilo. Nisam mogao ni jesti, ni spavati. Moja obitelj je bila jako zabrinuta za mene, osobito kad je moj rođak iz Madrida nazvao i rekao im da neko vrijeme pripaze na mene.
Nakon mjesec dana, odlučio sam izaći iz kuće i poduzeti nešto. Lutao sam po gradu sa onim žutim papirom u džepu. Često sam ga vadio i promatrao tu nesretnu španjolsku riječ.
U najbližoj knjižari kupio sam španjolski riječnik i bezuspješno pokušavao odgonetnuti što znači riječ zbog koje bijah protjeran iz inozemstva, riječ koja je sve ovo prouzročila.Drhtavim rukama sam listao i listao, a riječi nema pa nema. "
"Palo mi je na pamet pronaći nekoga tko govori španjolski, kako bi mi otkrio značenje, no nisam poznavao nikoga, pa dadoh oglas u novine. Tražim prevoditelja, dobro plaćam, molim javiti se na navedeni broj telefona što skorije. Tri sam dana skakao na svako zvono telefona, sve dok s druge strane nisam čuo umilan ženski glas koji me pita jesam li ja dao oglas. Rekla je da je ovlašteni tumač za španjolski i da tekst ponesem sa sobom."
"Sutradan u osam sati ujutro, pozvonio sam na vrata stana u potkrovlju. Otvorila mi je zgodna žena tridesetih godina. Nisam okolišao pa sam joj odmah pružio papir."
Pogledala je i značajno rekla "Gospodine, vi želite da vam ja ovo prevedem, no to nije tako jednostavno. Vi morate, prije toga, neko vrijeme učiti španjolski, a tek onda se možemo dogovoriti za prijevod."
"Nisam imao kamo. Pristao sam. Tri mjeseca sam svaki dan zvonio na ista vrata, učio španjolski, nosio kući gomile knjiga, članaka i rječnika i opet učio, učio, učio...Kad sam ju konačno upitao jesam li spreman da mi otkrije značenje riječi, rekla je da mi poduku daruje besplatno, no da mi ona ipak ne može pomoći, neka potražim nekog drugog."
"Otišao sam od nje razočaran. I ponovno dao oglas u novine. Ovaj put mi se javila Španjolka koja je u našu zemlju došla zbog ljubavi prema jednom studentu i ovdje ostala. U nju sam polagao velike nade jer joj je španjolski bio maternji jezik. Osim toga, kupio sam pištolj. I ona mi je rekla da mi ne može odmah pomoći, ali da mi može nastaviti davati sate poduke. Nakon dva mjeseca sastajanja, nisam se makao ni za korak dalje u saznanju što bi ona zagonetna riječ imala značiti. Sve me to razdiralo, pa se nisam odvajao od pištolja. Nakon što mi je rekla da mi ni ona ne može pomoći, kroz glavu su mi prolazile razne crne misli kako okončati ovu nesnosnu situaciju. Pomišljao sam čak i na samoubojstvo. Činilo mi se da neću moći živjeti sa činjenicom da je troje ljudi nestalo iz onog restorana, da su me deportirali bez objašnjenja i da je riječ napisana na komadu žutog papira s tim nekako povezana.
Kad je shvatila koliko mi prijevod te riječi znači, dala mi je broj telefona i adresu svog starog profesora koji je došao u grad na godišnji odmor, a inače živi i predaje u Londonu. Dobri su prijatelji, neka kažem da me je ona preporučila i uvjerena je da će mi on pomoći. "
"Potražio sam profesora i objasnio mu o čemu se radi. Nasmijao se dobroćudno."
"Nije to ništa strašno, gospodine, riješit ćemo misterij. Dolazit ćete kod mene malo na razgovor pa ćemo vidjeti."-dodao je.
"I tako sam dolazio. Nalazili smo se na raznim mjestima, u kazalištu, u parku, u restoranima, razgovarali smo na španjolskom jer sam ga već bio jako dobro savladao. Dva dana prije nego se profesor trebao vratiti u London, zamolio sam ga da se nađemo u parku kraj jezerca, te da prošetamo. Odmah je pristao. Čekao sam ga na jednoj skrovitoj klupi u parku. Čim je profesor došao, izvadio sam pištolj i rekao mu da više ne mogu izdražati neizvjesnost, da ću ubiti prvo njega pa sebe ako mi odmah ne prevede onu kobnu riječ. Toliko sam bio lud od cijele situacije, da sam činio takve radikalne stvari, ne bi li cijela ova stvar napokon završila.
"Mladiću, maknite pištolj, nije potrebno prijetiti mi." Glas mu je bio blag i susretljiv. "Dajte mi papir i prevest ću vam riječ. Svakako sam to danas mislio učiniti i tako se oprostiti od vas. Jer kako znate sutra putujem, moji me studenti čekaju."
"Odahnuo sam i spremio pištolj u. Zapravo i nisam nikoga mislio ubiti. Ne zapravo. Napokon će sve biti gotovo, pomislio sam i zavukao ruku u džep u kojem sam neprestano nosio onaj papir. Sledio sam se. Papira nije bilo. Mahnito sam stao pretraživati po svojoj odjeći, no ništa nisam našao. Zavrtilo mi se u glavi. Izgubio sam svijest i srušio se na tlo."
"Probudio sam se u bolnici s laganim potresom mozga"
Gospodin Feri je završio svoju priču, ustajući se teatralno. Rekao je kako je kasno i da je vrijeme za odlazak kući. Svi smo se ustajali polako, smijući se, veseli, raspoloženi što od vina što od ugodnog društva. Samo je ona lijepa konobarica koja je u međuvremenu, privučena zanimljivom pričom, sjela blizu nas, ostala sjediti napetog lica i suznih očiju. Gledala je Ferija razočarano.
"Reci mi što je pisalo"- uzbuđeno je pitala.
Svi smo se nasmijali.
Ustala je ljutito, prolila vino i razbila čašu, te pošla žurnim korakom prema vratima. Prije nego ih je bjesno zalupila još se jednom okrenula i rekla "zar zaista ne znaš što je pisalo?"
Aries
P.S. Ne znam je li ova priča istinita ili izmišljena, samo vam je prenosim onako kako sam je ja čuo.
komentiraj (13) * ispiši * #
moj kut ili parafraza postojanja
subota , 03.02.2007.pismo najdražoj
Pogledam te, oči su ti plave kao različak. U njima, netko je nehotice prolio tintu pomiješanu sa suzama, pa boja ostade nekako svijetla, prozirna, kristalna.
Moje su oči tamne, teško je uočiti onaj fini prijelaz izeđu šarenice i zjenice.
Je li svijet promatran kroz tvoje i kroz moje oči isti? Ako mi jamčiš da je isti, kako možeš biti sigurna u to? Kako, kad je spektar boja samo način prelamanja svjetlosti na objektima?
I je li svijet u kojem umaramo tijela, iscrpljujemo umove, rušimo gradove, ratujemo i spavamo sa nepoznatim ženama, odgajamo nove generacije slavodobitnika nagrada za napredak tehnike doista samo trodimenzionalan? Ili tim svojim plavim očima samo vidiš tako malo dimenzija?
Moj kut je mjesto gdje se spajaju linije mog i tvog pogleda. U tom kutu beskonačnosti svemira pronalazim masažnu fotelju za odmor, suncobran i jednu pješčanu plažu netaknutu ljudskom rukom, neisprljanu masnim kremama za tijelo i otpacima stranaca što dolaze na jutarnje kupanje. Kut je to sačinjen od dvije dimenzije, moje i tvoje.
Tamo, poput prašine što lebdi osvijetljena sunčanom zrakom koja se krišom ušuljala u sobu, žive naše uspomene.
Pogledaš me, tim tvojim prodornim očima u kojima je komprimiran cijeli svod jednog proljetnog prijepodneva, bez riječi, bez pitanja.
Aries
komentiraj (13) * ispiši * #
