MOJA zavjetrina
Jasno se sjećam dana kad sam išao polagati prijemni ispit za fakultet društvenog usmjerenja, za koji sam smatrao da imam afinitet, talent te vrijeme i upornost za okončavanje istog. Bilo je to prije desetak godina. Zagreb je, okupan srpanjskim suncem izgledao nevjerojatno privlačno, a zgrada fakulteta doimala se zlatnom. Nosio me neki čudan dojam uzvišenosti trenutka, postajem dio tradicije koja seže daleko u prošlost, a osim toga nastavljam i tradiciju vlastite obitelji u kojoj su svi više manje bili akademski obrazovani.
Trebalo mi je tada znanja za polaganje prijemnog ispita, malo sreće biti jedan od onih koji će studirati uz potporu ministarstva i dobre ocjene iz srednje škole. Sve sam to imao.
I tako je započela moja avantura.
Mjesečni troškovi života bili su mi jako niski jer sam sve godine studija proveo na "Savi". Svi će se složiti da je jedino u domskom okruženju atmosfera studiranja, ona prava. Zastranit ću od teme ako počnem opisivati sve tulume, sva druženja, izlaske te ostala zbivanja kojima sam bio svjedok i akter, pa ću samo reći kako je taj dio mog života bio ispunjen do vrha emocijama, događajima i ljudima što su mi i danas prijatelji.
Rezime mjesečnih troškova jednog tipičnog, domskog studenta mogli bi se prikazati nekako ovako; školarina 0 kuna i puno hvala nadležnom ministarstvu, 120 kuna smještaj u domu, oko 300 kuna za čekanje u redu u menzi, te oko 200 kuna za troškove kopiranja nužno potrebne literature. Cijena prijavnica za ispit bila je zanemariva, te je ovdje neću niti spominjati. Sva ostala sredstva bila su isključivo namijenjena uživanju, praćenju modnih trendova, izlascima, kulturnom uzdizanju i održavanju osobne higijene. I ona su varijabilna, te ih je nemoguće objektivno svesti na određenu brojku. Imao sam i nekakvu malu stipendiju, koja je pokrivala prva tri spomenuta izdatka. A bila je zaista mala, nekakvih 400 kuna. No, poznavao sam puno onih koji su dobivali državne stipendije, a njihov iznos je bio i puno veći.
Kad se sve zbroji i oduzme, moji roditelji nisu morali dizati kredit za moje školovanje, čak mislim da bi im bilo teže financirati me da sam ostao kod kuće, k tome još i nezaposlen (i tada je bilo jednako teško bez dobre veze pronaći posao, posebno ako nemaš nikakvih stručnih znanja, a ja ih kao gimnazijalac nikako nisam mogao imati).
Jedino veliko novčano ulaganje u svoje znanje imao sam u trenutku kad sam odlučio upisati poslijediplomski studij. Izdvojio sam za taj luksuz 18.000,00 kuna u periodu od dvije godine, na četiri rate. Ni za to nisam morao dizati kredit.
Danas, kako mi se čini, pušu neki drugi vjetrovi. Već odavno postoji ideja plaćanja studija, sve je to način približavanja zapadnom sustavu. Počeli smo sa plaćanjem zdravstvenih usluga, zatim sa trećim stupom mirovinskog fonda, a doći ćemo i do trenutka kad će se za studij plaćati puna cijena školarina. Više nećemo moći reći - školarina 0 kuna, hvala nadležnom ministarstvu.
Zagrebački rektorat, kako čujem, već prikuplja prijedloge fakulteta koliko bi visoka školarina trebala biti. Navodno je Ekonomski fakultet predložio cifru od 20.000,00 kuna (zapravo u raspodnu od 5.000,00 pa do 20.000,00 kuna ovisno o uspjehu na prijemnom ispitu), dok je Pravni fakultet umjereniji pa predlaže postupno povećanje u roku od pet godina. Smatraju da fakultet ne bi smio biti jeftiniji od auto-škola.
Svaka čast na argumentu. Samo, pitam se zašto je cijena auto-škole danas tolika da ljude prolazi volja za polaganjem? Plaća trgovkinje u nekom od velikih tržnih centara ne premašuje tri tisuće kuna mjesečno i to je optimistična verzija. To znači da jedna takva žena mora raditi tri mjeseca samo za plaćanje auto-škole svom djetetu. I u međuvremenu živjeti od zraka.
I kako će izgledati studiranje naše djece u budućnosti?
Prvenstveno je upitno koliko će roditelja u ovakvoj osiromašenoj državi uopće moći poslati dijete na studij. Po mojoj prognozi bezbrižno će moći studirati samo djeca iz viših slojeva dok će svima ostalim školovanje ovisiti o kreditnoj sposobnosti roditelja ili mogućnosti dobivanja neke jako dobre i visoke stipendije.
Nije to tako loše. Sve to već jako dugo i dobro funkcionira na zapadu. Čak, koliko znam, iznimno uspješne studente vrbuju velike korporacije već na nižim godinama studija, pa im je time zagarantiran posao u struci. A za znanje se isplati žrtvovati. Osim toga, bit će manje vječnih studenata, koji besciljno obijaju hodnike i amfiteatre. Vjerojatno će se smanjiti broj onih koji ponavljaju godinu. Možda će se konačno iskristalizirati neki dobri stručnjaci. Možda će fakulteti upisivati onoliko broj studenata koliki je realno potreban tržišnoj ekonomiji i prilikama koje vladaju u društvu. Možda. Nadam se.
A možda će se samo već i onako raslojeno društvo, dodatno raslojiti. Studirat će samo bogati, bez obzira jesu li i sposobni. Velika većina ostat će neobrazovana, broj nezaposlenih će porasti i eto tako, na mala vrata ući će zapad k nama. A mi ćemo na zapad teško.
Koji je od ova dva scenarija vjerojatniji, ne znam.
Već imam stambenu štednju, planiram ugovoriti i životno osiguranje, a razmišljajući dugoročno, premda još uvijek nemam djecu, ugovorit ću i štednju za slučaj da moje dijete u budućnosti poželi studirati. Do njegove osamnaeste, valjda ću uspjeti uštediti za školarinu, osim ako ista u međuvremenu ne poskupi.
Znam samo da studentski život više nikad neće biti isti. Aries
Post je objavljen 22.02.2007. u 18:50 sati.