moj kut ili parafraza postojanja

pismo najdražoj
Pogledam te, oči su ti plave kao različak. U njima, netko je nehotice prolio tintu pomiješanu sa suzama, pa boja ostade nekako svijetla, prozirna, kristalna.
Moje su oči tamne, teško je uočiti onaj fini prijelaz izeđu šarenice i zjenice.
Je li svijet promatran kroz tvoje i kroz moje oči isti? Ako mi jamčiš da je isti, kako možeš biti sigurna u to? Kako, kad je spektar boja samo način prelamanja svjetlosti na objektima?
I je li svijet u kojem umaramo tijela, iscrpljujemo umove, rušimo gradove, ratujemo i spavamo sa nepoznatim ženama, odgajamo nove generacije slavodobitnika nagrada za napredak tehnike doista samo trodimenzionalan? Ili tim svojim plavim očima samo vidiš tako malo dimenzija?
Moj kut je mjesto gdje se spajaju linije mog i tvog pogleda. U tom kutu beskonačnosti svemira pronalazim masažnu fotelju za odmor, suncobran i jednu pješčanu plažu netaknutu ljudskom rukom, neisprljanu masnim kremama za tijelo i otpacima stranaca što dolaze na jutarnje kupanje. Kut je to sačinjen od dvije dimenzije, moje i tvoje.
Tamo, poput prašine što lebdi osvijetljena sunčanom zrakom koja se krišom ušuljala u sobu, žive naše uspomene.
Pogledaš me, tim tvojim prodornim očima u kojima je komprimiran cijeli svod jednog proljetnog prijepodneva, bez riječi, bez pitanja.

Aries