Terra je za svojih šesnaest godina bila prava ljepotica; dugu, crnu, valovitu kosu nosila je raspuštenu poput slapa na ramenima, a iz očiju tamnih poput noći izbijala je rijetka vrsta promućurnosti za tako mladu djevojku, čak djevojčicu, moglo bi se reći.
Tog listopada ratne godine, dani su bili topli i nesnosno dugi. Branila se od sunca spuštanjem drvenih škura, ostavljajući ih pritvorene na pola, tek toliko da dok leži na krevetu, vidi komadić neba i vrh odrnje prekrivene gustim lišćem vinove loze ispod kojih vise otežali grozdovi tamnog muškata.
Cijela popodneva bi provodila zatvorena u svojoj sobi, ležeći utučena i bezvoljna. Nije to bilo samo zbog njegovih prozirno sivih očiju, ni zbog toga što ju je ostavio jedne noći na seoskom groblju koje je bilo omiljeno utočište zaljubljenih parova, bez riječi, bez objašnjenja, a zatim je molio da mu se vrati. Nije ni zbog toga što je danima slušala o njegovom mladenačkom opijanju i razbijanju čaša u jedinoj kavani, a sve zbog nje. Nije ni zbog toga što ga nije htjela natrag. Bila je preponosna. I nije više bila zaljubljena. Rasplinulo se sve te ljetne noći kad je držeći je u zagrljaju milovao po kosi i govorio da je ta noć i posljednja. Jer mu treba odmora. I muškog društva. Pijančenja i izlazaka.
Pjesnikinja u njoj bila je ranjena. A žena što se rađala, bila je odlučna. Povratka nije bilo. Ljubav se u njoj rasplinula kao zapara poslje olujnog posljepodneva.
Ležala je u sobi i čekala.
Iščekivala je njihov dolazak. Nešto je treperilo u njoj, neki osjećaj neobjašnjiv preplavio ju je u potpunosti. Drhtala je, iščekivala, neprestano je pogledala kroz prozor, a zatim smirivala samu sebe. "Pa što ako ti je rođendan, to ne mora značiti da oni dolaze. Smiri srce i razum, smiri se. Oni su daleko, nisu se ni javili, otkud ti pomisao da bi mogli doći?"
Ustala se i počela pospremati svoje knjige, brisati prašinu, neka bude sve čisto i lijepo ako se ipak pojave.
Pogledala je još jednom kroz prozor i ugledala tamno plavi automobil kako se parkira u dvorište. I znala je, znala je da su to oni. Iz automobila je izašla njena majka, lijepa kao i uvijek, tamne na kratko ošišane kose. Suze su joj potekle niz lice.
"Mama pa zašto si odrezala kosu"-pitala je kroz suze, u nevjerici.
Majka ju je samo stisnula uz sebe, jako.
"U podrumu ne mogu imati dugu kosu."-rekla je tiho.
Terra je tek tada shvatila da njen otac nije u autu.
"Doći će, doći će sutra. Krenuo je malo kasnije, zbog posla."
Ni jedna, ni druga tad nisu znale da su izlazi iz grada bili zatvoreni, netom nakon njenog odlaska. Tri dana su čekali. Tri dana su se nadali. Kako se približavala noć, nada je kopnila.
A on, on je išao pješice kroz šikaru, kroz nenaseljena područja, kroz blato i skrivao se od svega što se micalo.
Kad je konačno kasno u noć trećeg dana pokucao na vrata, usne su se skamenile od bola. A zatim je jecaj donio olakšanje. Važno je da je tu, da je s njima. A sve što je ostalo iza njih, nevažno je. Od prijašnjeg života imaju još samo tamno plavi automobil. Onaj isti koji joj je vratio majku.
Terrin stric, visoki nesuđeni košarkaš, bio je čovjek koji ništa u životu nije stvorio sam. Naslijedio je očevu kuću i imanje, jer je kao najmlađi ostao kod kuće ne želeći studirati. Njegova žena je bila slika i prilika uvijek neuredne, debele seoske tračare koja je vrijeme ubijala obilazeći besposlene žene po selu i prenoseći uvijek neke nove vijesti. Za djecu nije puno marila, pa su i oni hodali uokolo uvijek musavi, neurednog nosa i neopranih stopala.
Obrađivali su zemlju, velike voćnjake jabuka, te još nekih jednogodišnjih nasada. Terrin otac im je kupio motokulivator, a pomagao im je i na druge načine, sve dok te jeseni nije ostao bez sve svoje imovine u vrtlogu rata. Stric mu je tada okrenuo leđa prvi put.
Srećom, Terrini roditelji nisu sjedili besposleni, pa su se vrlo brzo snašli. Otac je dobio mali bijeli službeni automobil, doduše bila je to krntija, ali u voznom stanju.
I prošla je godina, pa i dvije, njihov tamno plavi automobil stajao je parkiran ispred kuće, neregistriran, čekajući bolje dane.
Stric se nije puno dvoumio, došao je upitati brata može li ga on koristiti, samo za vožnju po selu, do voćnjaka i natrag.
Terrin otac, blag i smiren čovjek, koji je iznad svega želio imati obitelj jer je od svoje osamnaeste bio daleko od kuće, što na studiju, a zatim zbog posla i života u drugom gradu, pristao je.
"Pa to je moj mlađi brat, a i treba mu, pa on ima tu malu dječicu, nigdje ne radi osim na zemlji, kad bi on sebi mogao kupiti auto? A mi ga ionako ne koristimo."-rekao je ženi.
Žena je prešutila. Znala je da to neće izaći na dobro, poznavala je ona tu seosku politiku i mudroluke, no nije rekla ništa.
"Osim toga, što će se dogoditi? Pa bolje je za motor da se vozi, nego da stoji ugašen"
I tako je Stric odvezao automobil.
Samo što ga je prenamijenio u vučno vozilo za voće i povrće. Da se na pod baci sjeme djeteline, ona bi izrasla, toliko je u unutrašnjosti bilo zemlje i otpadaka. Iz dana u dan, sve manje je ličio na metalnog ljubimca kakvog su poznavali. Stric je njenom ocu drugi put okrenuo leđa.
Nisu rekli ništa. I onako je bilo prekasno. A i kako darovano tražiti natrag? Mada zapravo i nije bilo darovano, nego samo posuđeno, no kako ga uzeti natrag? Pa su nastavili šutjeti i dalje, dok je ljubimac prerastao u zahrđanu polovnjaču.
Na kraju je pokvaren, ostavljen da trune u jednom jarku pokraj puta, jer Stric nije imao novaca ni za održavanje, ni za popravak.
Terra je, točno se sjeća tih dana, prestala voljeti Strica.
Prolazile su godine, rat je završio, odselili su se iz sela, vratili oteto. Život je postao opet normalan.
A, onda jednog dana, Terrin otac se razbolio. I zatim umro. Velika obiteljska grobnica koju je skupa sa svojim ocem gradio Terrin otac, imala je još jedno prazno ukopno mjesto. Oca su htjeli pokopati s njegovim roditeljima i jednim bratom. Ali, Stric je još jednom pokazao kakv je čovjek. Nije dopustio. Ta, zar će on, ako mu tu pokopaju brata, morati jednog dana sebi kupovati ukopno mjesto? Ne, ne. On je odlučio spriječiti to. I tako je svima njima treći put okrenuo leđa.
Pokopali su oca u novom dijelu groblja, na vrhu brda, sa kojeg puca pogled na prekrasna zelena polja .
Terra je prvi put u životu osjetila gađenje. Sjetila se ona starog tamno plavog automobila, sjetila se majčinog dolaska, svog sedamnaestog rođendana, sjetila se svega.
Zar je baš sve moralo biti tako bolno?
Sjela je na hladnu ploču kamena i povratila žuč.
Aries
Post je objavljen 11.02.2007. u 00:40 sati.