Došlo je vrijeme da se osvrnem na najkontroverzniji i onaj kao grijeh sladak dio glazbene industrije. Naravno pogađate riječ je o scenskom nastupu . Tih par uvježbanih koraka na stage-u je ono što dijeli velikane od prosječnih, žito od kukolja i muškarce od mladića.

Priču o scenskim nastupima ne mogu početi bez pogleda unatrag na Doru 2004. i nenadjebivo bizaran i avangardan nastup do tada široj publici malo poznatog Azzurra . Naš dragi Azzurro, koji je deklarirani heteroseksualac, na binu je izveo 2 dosta nabildana i poprilično nakvarcana dečka obučena u malo preuske kostime policajaca. Dok je Azzo pjevao ova dvojica su se polagano svlačila i dizala ionako visoku temperaturu u kristalnoj dvorani. Smisao cijele koreografije, a možda i života, se otkrio na kraju kada ta dva skoro naga policajca privedu Azzurra. Optužen je zbog ljubavi i odveden u pritvor. Ako je ljubav zločin, Azzurro je kriv! Samo me zanima kako su ga ova dvojica policajaca ispitivala u postaji. U biti možda ni ne želim znati. Udarac njihovog pendreka ne želim osjetiti. Ovi policajci udaraju po guzi.

Primjetio sam da se na takvim festivalima uvijek pojavljuju isti back vokali . Neke tri ženske i frajer koji ima one špicaste zulufe kao daj član posade Voyagera. Taj lik je bio u onim fejk Novim Fosilima koji su se raspali sredinom `90-ih pa je od preostalih članova nastao bend koji se zvao O5 party. Kako opet party? Kad je bio prvi put? U O5 partyu je bila i cura koja sad pjeva jingl od emisije Piramida (...dođi u piramidu, možda ti se posreći) koji uopće nije iritantan i zbog kojeg mi uopće ne dođe da razbijem televizor i popijem pola kafane. I back vokali imaju kao neku svoju koreografiju. Usklađeno se miču lijevo desno dok gledaju papire s riječima pjesama, i iako te riječi nisu oni napisali vidi se emocija koja iskače iz svake pore njihovih lica dok pjevaju. Grašo je tužan; oni skoro plaču, Oliver plovi po pučini; oni veslaju, Tina i Nikša pjevaju o tulumu; oni su pijani... Jednostavno profesionalnost na djelu! Kad god ih trebaš, back vokali su tu.

Legenda scenskog nastupa u Hrvata je onaj plesač od Ivane Banfić, TT mu je bilo umjetničko ime. Šta god ona pjevala on je sa smješkom na licu vrtio se na glavi, radio helikopter s nogama, mlatarao s rukama naizgled besmisleno ali ipak ritmično. Ritam mu je srednje ime. Prvo mu je T a zadnje isto T. On i Ivana su se razišli kad je ona počela raditi duete s Dinom Merlinom i sličnim. Odjednom TT nije pasao u koreografiju. Odjednom je TT bio predivlji. A bio je s njom od samih početaka i tjemenom brisao podije od diskoteke u Donjim Mikanovcima do stage-a u 7-oj noći. Tužno.

Zanima me koga još zabavljaju one plesne skupine Tihane Škrinjrić, Edite Cebalo i sl. koje se pojavljuju u emisijama koje su samo ružni brat legendarne 7-e noći. Kao fol puste neku muziku, trebe se obuku kao muškarci, muškarci kao dječaci ili tako nešto i to je onda kao James Bond. Ili Kleopatra. Ili Cabaret. Ili Moulin Rouge. You name it, plesna skupina Mire Mirića has got it! Kao da gledate film, isto vam je to sve. I priča i emocije, i zaplet, i obrat. Sve u 3 minute.

Volim vidjeti i nastupe Colonie na kojima je Indira obučena u nešto što joj je predložio nasljednik nikada prežaljenog Nevena Ciganovića, Marko Grubnić (inače u sukobu s drugim stilistom jer obojica imaju psa koji se zove Hilton, pa kao fajt je oko toga tko je prvi dao to ime). Obično je to neka kombinacija krzna, kože, lateksa i materijala koji služi kao izolacija na space shuttleovima. Razlog zbog kojeg spominjem Coloniju je taj što su mi sumnjiva ona dvojica DJ-a iz benda koji kao fol sviraju sintiće dok ona pjeva, a sve mi to liči na igru da oni samo drnadaju rukama po synthu a u biti ide matrica.

Za kraj mogu navesti jedan pozitivan primjer scenskog nastupa (mislim i ovi primjeri su pozitivni, u biti svaki scenski nastup je pozitivna stvar) kojeg sam slučajno ulovio na TV-u prije par tjedana. Riječ je o klincu koji nas je zastupao na dječjoj Euroviziji. Imao je neku kao rock stvar i mali je skakao, vrištao, padao na koljena, obučen u traper, baš ono the whole shabang. Bilo je više “born to be wild” esencije u njemu nego u nekim našim rock bendovima. Neću spominjati imena, prepoznati će se. Ako stignu ovo pročitati, jer možda igraju još neki subotnji derbi. Uglavnom, svaka čast mali, ne znam ti ime, pro googlao bi te pa bih znao, ali mi se ne da. Sorry.

Do sljedećeg tjedna, vaš frend i kompić, John Kompich

Iz izvora bliskih HRT-u saznao sam da se uskoro sprema prikazivanje Latinice pod radnim naslovom “Pomozite ljudi, moje dijete sluša indie”. Nakon prošlotjedne Latinice o narodnjacima, navodno je sa samog državnog vrha stigla naredba da je vrijeme da se društvo obračuna s još jednom pošasti. Roditelji, kler i mnogobrojne organizacije stranačke mladeži su zabrinute za razvoj našeg podmlatka koji sve više prati taj opskurni glazbeni pokret pod nazivom indie.

Slušanje indiea kod mladih navodno izaziva toliko duboku depresiju da više ne žele izlaziti čak ni na lokalne izbore niti čekati Novu godinu na trgu s Prljavcima. Jezivo! Svoj obol toj borbi ću dati ukazivanjem na najzavodljivije i time najopasnije pripadnike žanra.

*Cold War Kids Nedavno izdavanje njihovog prvog albuma je izazvalo pravi mali rat među izdavačkim kućama jer ovi dečki prije doručka zašamaraju mnogo poznatije i starije bendove. Vokal koji je pomalo Jack White-oidan i klavir koji vodi pjesme natjerali bi i Branimira “Misli 21. stoljeća” Bilića da olabavi kravatu.

*The Decemberists Ima ih pet, iz Portlanda su i prejebeni su. Neke pjesme zvuče kao epovi, a neke kao najobičniji pop. Često koriste instrumente koje baš i ne viđamo tako često u modernoj glazbi (harmonika, orgulje, kontrabas) ali i dalje to zvuči kao rock, i to dobar. R.E.M upoznaje Smithse šema. Riječi u pjesmama su posebna priča. Pjevač i tekstopisac Colin Meloy na faksu je studirao kreativno pisanje pa tekst poput "My mother was a Chinese trapeze artist / In pre-war Paris / Smuggling bombs for the underground" i pjesma o dvojici mornara koje je progutao kit nisu ništa neobično.

*Clap Your Hands Say Yeah! Prvi i zasad jedini album su sami izdali i pazite ovo, sami prodavali. Primali su narudžbe od ekipe i slali im albume poštom. Popularnost su dosegli hypeom na mp3 blogovima i čestim nastupima na rodnoj im grudi, New Yorku. Vokal je užasno iritantan. Užasno! Negdje oko trećeg slušanja glas sve manje i manje smeta. Dajte im šansu. Ne bojte se glasa.

*Wolf Parade Nisam baš neki poznavatelj kanadske glazbene scena ali mislim da kanadska majka nikad nije rodlila veće sinove (osim Arcade Fire). U bendu imaju dva pjevača od kojih jedan zvuči kao da jodla, a drugi kao da laje. Ovaj koji jodla svira gitaru, a ovaj koji laje svira sintić. Kruže glasine da će ovog na sintiću zamijeniti Tonči Huljić. On će naravno svirati synth gitaru.

*TV on the Radio 4 od 5 članova benda su crnci. Koji sviraju rock (?!).Ovo je toliko čudna činjenica da me iznenađuje da se još nije pojavila na zadnjoj stranici Jutarnjeg kao funky vijest. Još od Hendrixa nije bilo "brata" koji bi drndao po gitari. Davidu Bowieu su jedan od najdražih aktivnih bendova. Zovu ih crni Radiohead. Tko ih tako zove? Nemam pojma.

Do sljedećeg tjedna, vaš frend i kompić, John Kompich

Znate one pjesme koje su toliko iritantne da od njih dobijete kožnu bolest? Neki osip bar? Pušenje jedne za drugom, psovanje, preznojavanje, narušavanje fekalnog bioritma? Poznato vam je? Takvim pjesmama ću posvetiti ovotjedni post. Neke pjesme s ove liste su imale tako jaku iritaciju da ću te godine u kojoj su bile hit pamtiti samo po njima. Samo prisjećanje na njih je bilo dosta traumatično i neugodno iskustvo.

1. Lou Bega - Mambo No.5 Ovo je prebrutalno. Najiritantnija pjesma ikad. Ovaj gospon Bega mi je uzeo par godina života sa svojim brčićima sitnog švalera i nabrajanjem žena koje on kao bari."...a little bit of Monica ina my life, a little bit of Rita..." Druga pjesma mu je bila "Papa loves mambo, mama loves mambo" (tako nekako se zvala). Lou; jebo te mambo!

2. DJ Bobo - Chihuahua Švicarski takozvani "DJ" koji vjerovatno ima jednu miksetu manje od mog frenda koji ima jednu miksetu, s ovom pjesmom je prevršio svaku mjeru. Znao sam da je iritantno pozitivan i optimističan (ona "držimo se za ruke, šaljimo jedni drugima ljubav, možda čak zagrlimo i koje drvo" sranja) ali ovo je nešto neviđeno. Da bed bude veći, stvar je bila i u reklami za Colu. Nemoguće za izbjeći.

3. Eiffel 65 - Blue Ovi prvaci italo disca rasturali su u ljeto 1999. Kompjuterski promijenjen glas i riječi I`m blue du da dee da ba du... Užas. Jedan lik iz mog kvarta je toliko volio ovu pjesmu da je svoju sobu cijelu ofarabao u plavo, valjda inspiriran stihom "...I have a blue house with a blue window...". Spot je isto bio "jeben". Evo vam ga.

4. 50 Cent - P.I.M.P Njegova pad ću gledati s guštom. Želim biti u prvom redu kad se desi. Zašto pimp sa točkama? Je li to neka kratica? Zašto fura žensku čarapu na glavi? Previše pitanja za takvu B.U.D.A.L.U. Posebno iritira način na koji on (ne)koristi englesku gramatiku. U jednoj pjesmi referen je "you IS a window shopper". Degutantno. Check it nigga:

5. Baha Men - Who let the dogs out (woof,woof) Najpoznatija grupa sa Bahama s ovim hitom je pomaknula granicu iritantnog. Dio u kojem laju (woof, woof) je još i dobar i naspram refrena i kvazi repanja. Radije bih pogledao cijelu emisiju Branimira Bilića "Misli 21. stoljeća" nego još jednom čuo ovu stvar. Za ovakvu iritaciju treba i talenta. Svaka čast momci!

6. Los Del Rios - Macarena Ovdje riječi nisu potrebne. Samo spominjanje tog imena je zastrašujuće.

7. Celine Dion - My heart will go on (Titanic OST) Iritantan film s iritantnim glumcima u iritantnim ulogama u iritantnoj priči. A bogami i soundtrack iritantan. Kada bi Celine Dion napravila duet sa Whitney Houston to bi značilo kraj ljudske civilizacije.

8. Stevie Wonder - I just called to say I love you Vrhunski. Apsolutno najljigavija ljubavna pjesma ikad. U Story Supernova Showu kandidati su čak znali izvaditi mobitel iz džepa dok pjevaju tu pjesmu, to je kao neka koreografija bila. To i Stevie radi u spotu. Šteta , inače je Stevie zakon. Vidio sam ga na telki kako vozi auto po nekoj pisti. Baš ga briga što je slijep.

9. Bobby McFerrin - Don`t worry, be happy Nekim ljudima ova pjesma popravi raspoloženje. Mene može izbaciti potpuno iz takta. Ne znam šta je gore, ono zarazno fućkanje ili refren. Ako ste živčani, ovo vas može gurnuti preko ruba. Uvjeren sam da je ova pjesma potaknula Son of Sam-a na ubijanje.

10. Vengaboys - We`re going ti Ibiza Šteta što je spot animiran. Dugo nisam vidio onog frajera iz Vengaboysa u hlačama s kravljim uzorkom i kaubojskim šeširom. Ovu stvar bi mogli puštati u Guantanamu. Nema tog terorista koji ne bi propjevao nakon ove torture.

Do sljedećeg tjedna, vaš iziritirani frend i kompić, John Kompich

`90-e su bile jedan jako zajeban period. Slušao se dance,gledao se Beverly Hills 90210 i Dr. Quinn - žena vrač, nosio se ofarbani traper, a talijanka na glavi je bila modni imperativ. Ja sam bio u osnovnoj školi i slušao sam takva sr*nja od muzike da to nije bilo normalno. Sve je počelo kad sam na placu kupio svoju prvu kazetu “Bravo Hits 10”.

Glavni hit je bio DJ Bobo s uspješnicom “There is a party”. Kako je on tada bio cool! Čak je malo i rapera izigravao, a u svakom spotu je imao “smiješnog” crnca (inače vrlo česta pojava među dancerima `90-ih). Kazeta je toliko bila hebena da nijedan dječji roćkas nije mogao proći bez nje kao podloge boci istine. Tada je nastupio period fascinacije s izvjesnim Nanom i C-Blockom koji su genijalno miješali dance i rap.

Bilo je to vrijeme kada su Njemci vladali europskom glazbenom scenom i preko VIVE stvarali hype oko ovakvih izvođača. Nana je imao 2 velika hita; “Darkman” i “Lonely”. Pjesme su bile na šemu “ja malo repam, onda treba pjeva refren”. To je bila ta dobitna i nepogrešiva formula. Nana je nakon nekog vremena doživio financijski krah te je bio prisiljen vjerovali ili ne pjevati po svadbama. Neka turska obitelj ga nije isplatila nakon svadbe pa ih je on prebio sa baseball palicom i završio u zatvoru. Tužan kraj za takvog velikana. Imao sam njegov cd koji sam posudio frendu i on mi ga nkad nije vratio (valjda najveći fan Nane ikad) jer je tvrdio da mu se kompić ne može upaliti ako Nanin cd nije u playeru.

Latino dečke su zastupali No Mercy koji su malo je reći rasturali s hitom “Where did you go (my lovely)”. U bendu su bila trojica od kojih je jedan i svirao i pjevao, a druga dvojica su bili zgodni i pravili su se da to isto rade. Imali su i drugu stvar. Bila je ista kao i prva. Mark Morrisson se malo isfuravao onako kako to danas rade raperi (trebe, šampanjac, dijamanti, auti...) i imao je hit “Return of the Mack”. Pjesmu je napravio nakon što se vratio iz zatvora. Ne znam zašto je bio u zatvoru ali znam da je to pokušao izbjeći tako što je dvojnika?! poslao u zatvor. Skužili su ga nakon mjesec dana. Mrzio sam Marka. U njega je bila “zaljubljena” cura iz razreda koja se meni sviđala. Meni se to nije sviđalo.

Mr. President sa prokušanom formulom crnac koji repa i dvije ženske koje pjevaju su nam u pjesmi “Coco Jumbo” poručivali “...put me up, put me down, put my feet back on the ground” što se kod glavnih šaljivdžija pretvaralo u put my pimpek on the ground. Ni oni nisu dugo trajali. Postava se često mijenjala samo je raper ostajao isti. Scooter je imao neki militantni, imperativni stil.

Iz svake pjesme vrištale su rečenice koje su nas tjerale da dignemo svoje uncool, antiparty guzice. MOVE YOUR ASS! derao se u skoro svakoj pjesmi. I dan danas ga se sjetim kad na moru vidim tablu “RENT A SCOOTER”. Onda pomislim da se bar može iznajmiti Scooter. Kakvi bi to tulumu bili.

Na maturalcu u osnovnoj me uhvatila rave faza. Volio sam Marushu. Trajalo je 2 tjedna. Nakon toga više nisam. Bilo je to i vrijeme boy bandova. Hvala Bogu njih nisam slušao. Iako o incidentu s kupovinom kazete od N`Synca ni danas, nekih 10-11 godina poslije, ne želim razgovarati. Sjećam se da se prijateljica 1998. rasplakala nakon što su se raspali Caught In The Act , popularna CITA. Na na televiziji su se vrtile snimke uplakanih i neutješnih njemačkih curica na nekim samoorganiziranim prosvjedima kojima su pokušali nagovoriti dečke da se ponovno okupe. Bila je to tužna godina za Njemačku i cijeli svijet.

Tužnija time i jer se nazirao kraj Kelly Family. Koliko je samo curica bilo zaljubljeno u onog albino Angela. Neki dan sam bio u knjižnici i naletio na biografiju Kelly Family. Nadam se da će jednog dana po njoj snimiti film. Mogao bi to biti neki glazbeno-frizerski spektakl. Padom popularnosti VIVE i ta scena je polako utihnula i ostavila vojsku tužnih fanova iza sebe. Plesni podiji su ostali prazni kao i naše duše. Za kraj mogu samo reći: `90-e, dabogda se vratile! U nekoj sljedećoj kolumni prisjetiti ću se i domaće scene `90-ih s glavnim akterima poput Senne M-a, Marsela Benzona, Mandy, Dijane Simplicije i Bim bam bom Nikoline.

Do sljedećeg tjedna, vaš frend i kompić, John Kompich