< | studeni, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pozdrav svima, Iranska viza mi istice za 2 dana tako da cu direktno u Pakistan sto je prije moguce. Veceras imam bus do grane, do prekosutra bi trebao biti u Quetti pa cu napisati kako je bilo. Nemam vremena za bloganje pa mozete pogledati kratki klip s fotkama dosadasnjeg putovanja. Jos je u beta verziji ali mislim da ce vam se svidjeti. :) |
Sest je sati ujutro, mrzim ustajanje u ovo vrijeme jer je inace sada doba za mene da idem spavat. Sljedeca destinacija je Persepolis, udaljen 300ak kilometara a nakon toga moram trazit smjestaj u Shirazu koji je dosta blizu. S couchsurfinga mi nije nitko odgovorio ali ima ionako samo 6 clanova u tom gradu. Trebala mi je jucerasnja pauza, spavao sam do tri, zujao po stanu cijeli dan, sebi przio backupove a domacinima krumpir sa kobasicama. Ostaje mi jos 9 dana pa moram gibat dalje u Pakistan. Veceras cu si naci smjestaj ili u hostelu ili ako budem dobre volje i druzeljubiv kod neke obitelji koja se upravo vraca s vecernje molitve. Stara hipi fora je da stanes pred djamiju i jednostavno cekas da te netko pozove sebi doma. Preporucio mi ju je Mirko, pa cemo vidjet kako funkcionira. Mozak mi ne funkcionira u ovo vrijeme bez ogromne kolicine kofeina. Skinuo sam se s kave, navuko na caj. Stigli su i prvi mailovi citatelja mog bloga, plus razni komentari na drugim mjestima. Mogao bi se sada lagano i predstavit da znate s kim imate zadovoljstvo. Ime ce ostat tajna, ali ako se poigras googlom mozes ga saznat dosta brzo. Godina mi je 26, postao sam punoljetan prema indijskom standardu pa sad mogu lutat svijetom bez pratnje. Studirao sam engleski i njemacki, odustao nakon par godina od stjecanja diplome pa se prodao kapitalistickom svijetu. Rodjen sam u Poljskoj, odrastao u Njemackoj, zivio tu i tamo sa svim i svakim. Ovisnik sam o internetu, cigaretama i toplim napitcima. Moze kava ali ne mora, glavno da se kuha. Digitalna fotografija je nesto sto me zanima kao medij izrazavanja onog cega vidim i prozivljavam. Nisam hippie, samo slijedim magic bus rutu popularnu iz 70ih, Istanbul-New Delhi. Carobni autobus sluzbeno nije postojao. Nesluzbeno je kretao iz Amsterdama, ali je glavno okupljaliste za polazak bio Stambul. Nije bilo interneta pa se pisalo na raznim blackboardovima tko sve ide u kojem smjeru, kada se skupio dovoljan broj zainteresiranih, putovanje je pocinjalo. Ako vas zanima, ima dobar opis rute na http://wikitravel.org/en/Istanbul_to_New_Delhi_overland Vjerujem u dobro svakoga od nas, ne vjerujem propagandi i sranjima koje razni mediji sire. Ne znam sto zelim u zivotu pa sam se odlucio krenuti suprotnim smjerom. Znam sto ne zelim a to je ustajanje u rano jutro i job 9/5 ( zapravo nije dobro ni fleksibilno radno vrijeme, been there done that. Nocna sam ptica, ali sljaka do osam ujutro u nocnoj smjeni isto nije toliko zabavna kao sto zvuci ). Ovaj blog je jos u beta fazi tako da zahvaljujem svima na primjedbama koje sam dobio. Platforma sama po sebi je malo koma ako si na drzavno cenzuriranom dial upu pa ti treba 15 minuta da se logiras i dignes novi post. Zbog toga i nije bilo fotki u zadnjih par postova pa da to nadoknadim sada kako bi mogao prestat s pisanjem i spakirat ruksak. Ceka me dug put danas a nemam pojma gdje cu spavat. Zaista zabavno s 25 kila opreme na ledjima. Drzite mi fige i uzivajte u snjegu ako ga ima, ja se odoh suncat i uzivat u izletu na Persepolis. :) Fotka glavnog trga na kojem sam proveo dosta vremena. Perspektiva iz kraljeve loze. S ovog mjesta je gledao igrace neke vrste pola na konjima. Sunarodnici su sjedili u lozama koje se vide prekoputa. U to vrijeme naravno da nije bilo vodoskoka vec je sve bila cistina. Klikni na fotku ako zelis vidjeti vecu verziju, vrijedi i za sve ostale fotografije koje su na blogu. Jedna od mnogih trgovina na bazaru uz trg, rucni rad i proizvodnja svih vrsta umjetnina. Neki fotkaju, neki slikaju. :) Ovo mi se ucinilo kao zgodna igra motivima. Kada se setate Iranom vidite da je dosta toga u izgradnji, ceste su im pune gradilista, pa se stari covjek pita sta se to samo dogadja. Jedna od mnogih manjih djamija, neinteresantno turistima ali jako zanimljivo kada te pozovu radnici na caj i kazu da smijes fotkat i malo se odmarat sjedeci na tepihu. Iranska obitelj u setnji gradom. Kip lava na kojem sjedi dijete na fotki izgleda totalno bezveze, ali kada stojis na istom mjestu po noci dok przi mjesec i gledas na drugu stranu rijeke gdje se nalazi identican kip, jasno vidis kako mu oci sjaje i reflektiraju mjesecinu. Obozavam pogled majke, vidi vecu verziju klikom na fotku pa ces vidjet o cemu pricam. Nagradno pitanje: Tko je autor bloga? Za tocan odgovor osvajas besplatan caj. |
Subota je bila zanimljiv dan, pocevsi budjenjem u pet ujutro i slusajuci dreku u dnevnom boravku. Dosao je stari jednog od Meisama, stigao je zajedno s kolegom, nocnim busom iz Teherana, kao ja par dana prije. Iduce budjenje je bilo oko osam, ali sam uspio nekako ostat u krevetu do deset pa je slijedio ritualni caj s Meisamom ciji je stari dosao donjet lovu uz ispricavanje zbog galame. Iranci vole da razgovaraju glasno, nije bitno kada i gdje, glavno je da se vesele svi skupa. Nema frke, ajmo busom do grada ali prvo po pljuge do trgovine gdje me prodavac vec zna i pamti da pusim Winston Lights. Vani je suncano, hladnije nego dan prije ali opet dosta ugodno s nekih dvadesetak stupnjeva i par oblacica koji se skupljaju na nebu. Setam se vec poznatim kvartovima i ulicama, ljudi su po obicaju znatizeljni, pozdravljaju i zele razgovarat. Meni ne smeta, dolazim tako lagano i do mosta. Ostajem tu iduca tri sata u promatranju ljudi, cestim razgovorima, obaveznim Hello Mister ili Salam. Upoznao sam svakog koga sam fotografirao na mostu. A najbolje scene se desavaju dok mi kamera visi na ramenu. Prilazi mi obitelj s malom djecom. Klinjo od neke tri godine sa gustom smedjom kosom i velikim plavim okicama mi mora dati cokoladni bombon samo da me vidi iz bliza. Cetiri starija tipa u setnji, imaju prastari filmski fotoaparat, poluidiot kakvog jos nisam vidio. Muce ih baterije, objasnjavam im plus i minus, aparat radi pa ajd da im okinem grupni portret. Do tog trenutka sam bio stvarno dobro raspolozen. Naspavan i komunikativan, pun energije zbog shakea od cokolade s preljevom od kokosa za dorucak, svi ljudi su ljubazni i znatizeljni o tome tko si i sta radis ali nema veze, glavno da fotkam i da mi vrijeme leti. But good things don`t last too long, jer slijedi raspad sistema. Stojim na mostu, trazim cigarete dok stize neki klinjo na biciklu. Uobicajeni bla-bla, jel moze pogledat fotke, jel moze pogledat fotoaparat. Pokazujem mu zoom i kak da drzi objektiv da se ne trese previse. Nije mi simpatican ali necu biti grub. Koliko ti kosta kamera, koliko novaca imas sa sobom. Direktna pitanja u glavu, ne odgovaram na njih ali ga zanima pa ne odustaje. Stize njegova ekipa, njih petero. Spremam aparat u torbu, pale se alarmna zvona u glavi. Proveo sam godine na stopu, radio sam kao izbacivac u punk klubu. S vremenom naucis brzo procijenit ljude i situaciju. Ova situacija ne mirise na dobro, likovi izgledaju sjebano. Znam da su na necemu, poznam shemu i spiku. Ne zelim ispast klasicna prica u novinama o opljackanom turistu, cekam da prodje grupa ljudi i kazem svima bye,bye moram gibat dalje, uzivajte decki. Klinjo biker me pokusava slijedit ali odustaje dosta brzo pa si mislim no need to worry, bilo pa proslo ajmo dalje. Razveseljava me ekipa iz fast food restorana koja me pozvala na caj a potom castila i besplatnom salatom. Ne kuze ni rijec engleskog pa komuniciramo koristeci njemacko-farsi rjecnik. Zanimljivo je kako gestama i uz pomoc par rijeci mozes saznat da nema piletine vec da ju peku samo navecer. Da je najbolje godisnje doba za posjetiti Esfahan proljece a potom im objasnit da volis boje jeseni i da ti se svidja kako je. Volim pricati s ljudima, trudim se biti otvoren i dobrog raspolozenja. Kako bi inace upoznao Iranca od kojih 50 godina koji ima americku putovnicu i stanuje na Hawajima, ali je stalno poslovno tu u Esfahanu. Pa nekog studenta koji privatno uci engleski putem tecaja i mora da te pozove sutra navecer da ides s njim kako bi upoznao cijeli razred. Didu koji ima antikvarijat, prodaje lijepe narukvice od srebra a ima fotografiju sa Mohammedom Alijem iz 70ih godina. Dan mi je proletio brzo, pada mrak dok se pjesice vracam do autobusne stanice prema stanu ali me Meisam koji se vozio s frendom po gradu vidio iz auta pa idemo do kampusa. Na faksu je nekih 14.000 ljudi. Kompleks je ogroman, kao zaseban kvart, ogradjen i cuvan s kucama za profesore i studentskim domovima. Od matematike do medicine, informatike i arhitekture vamo je sve na jednom mjestu ali ti treba auto da bi dosao s jednog kraja na drugi ili sjednes na posebnu autobusnu liniju koja vozi samo na podrucju kampusa. U knjiznici imaju sest kompjutera, internet pristup imas ako posjedujes laptop, imas instaliran linux i znas administratora mreze. Obicni smrtnici imaju cast pretrazivanja sadrzaja knjiznice i eventualnog igranja solitairea. Vecerat cemo hamburgere, hot dogove i pomfri, zdravu hranu iz pecenjare pokraj stana dok cekamo novog couchsurfera koji ce nam se pridruzit. Dolazi Mirko, Njemac s neobicnim imenom, ima 29 godina, zidovsku putovnicu koju ne koristi i vraca se kuci nakon 6 godina Azije. Krenuo je iz New Zealanda preko Australije a usput obisao sve sto se da vidjet u ovom dijelu svijeta. Meisam ima sutra ispit pa pokusava ucit, drugi M. slavi majmunovo pa otvara tetrapak whiskyja i ubija se ko stoka pa rusi na pod. Meni dobro, krkam se kolacima koje smo kupili za desert i vec je doslo vrijeme za krevet. Nedjelju provodim u setnji s Mirkom. Pokazujem mu dijelove grada koje vec znam, obilazimo jos par novih mjesta. Napricao mi je svasta, sve ono sto me zanimalo o putovanjima opcenito, koja su mjesta dobra, gdje se moze zaraditi novac i na koji nacin, koji gradovi su preskupi, koji ljudi najludji. Razgovaramo na engleskom, kaze da je zaboravio njemacki ali ga zapravo samo mrzi. Domacini su nas probudili prije deset, slijedila je opet evakuacija iz stana u roku petnaest minuta pa radite sta hocete do navecer. Nakon djece koja nam pokusavaju prodat stihove kurana i slijede te deset minuta dok ne odustanu pa tipa koji prodaje neka metalna sranja i trazi te da mu das dvije cigarete bjezimo s trga fotkat ekipu na mostu. Zene su prelijepe ali uspjevamo slikat samo par jer se panicno boje kamere, skrivaju lice ili okrecu glavu ako vec nisu pobjegle na drugu stranu. Dobro je biti s nekim tko tecno prica tvoj jezik, makar to bio engleski. Ali Irancima smo zajedno samo jos bolja meta, svi nas moraju upoznati, pitat odakle si, uobicajeni bla-bla od par rijeci engleskog i onda hrpe uga-buga jezika. I to je slijedio klik u mojoj glavi. Covjece, hocu samo mir. Da se setam po ulici bez tih bezbrojnih uleta, dobro mi je vamo kod vas ali de malo svi skupa odjebite. Stize Meisam dok sjedimo na mostu a upravo su nam se pridruzila dva starija lika. Definitivno junkieji, izgledaju propalo ali ne na onaj preocit nacin. Idemo na taksi, prati nas neki drugi lik, klasicna pitanja, klasican engleski kao i svi drugi. Bjezimo u drugi dio grada gdje ima neki kafic. Objasnjavamo Meisamu da bi u neki kafic gdje sjede i cure i decki, gdje su ti studenti, de nas vodi negdje na neko normalno mjesto. A Meisam brije da ce nam naci neki disco koji navodno postoji u tom kvartu, nedjeljom cak imaju cugu. Zvuci kao sf prica u Iranu, naravno da nitko ne zna put pa ce nam otic kupit vina kod nekog lika. Oronuli tip, bradat, mrsav. U ruci drzi staklenu lulu sa slamkom . S tim se pusi crack u Americi, vamo neko drugo smece. Meisam sav sretan sjeda u taksi da ode po cugu. Mirko i ja se cudimo kak samo moze bit tako naivan, jel mu treba crtat da skuzi. Djeco, nemojte ici s nekim tko ima crack lulu u ruci bilo gdje. Petnaest minuta kasnije stize telefonski poziv da je lik s lulom bad person i da se vraca pjeske kako ne bi morao s krkanom zajedno u taksiju. Uspjevamo pronaci kafic, prava turska kava s mlijekom je 10 kuna ali je zato dupla doza pa mi ne smeta malo kofeina za promjenu, da dodjem sebi. Cekajuci taksi za doma, Meisam mora otic kupit lepinju punjenu specijalitetom od ovcjeg mesa. Specijalitet su pecene glave i papci, donosi oci i sto ide oko njih. Moram pojest pola lepinje, inzistira na tome. Palim jos jednu cigaretu i ne govorim nista. Dolazimo kuci, moramo spremat stan jer smo napravili svinjac u proteklih tjedan dana. Pokusavam im objasnit da upravo bas sada prolazim kulturschock. Ne znam kako da im bolje definiram, Mirko me razumije. Ubio me ritam proteklih par dana. Ustani se ujutro, idi do grada, setaj se 10-20 kilometara, pricaj sa svima, pozdravljaj sve. I sad mi treba break. Ne da mi se vise slusat glupe fore o homoseksualcima koje su mojim domacinima tako smijesne. Cure su zakon, obojica domacina ih imaju. Kada se ozenis onda ces se i sexat, prije braka to nije dobro. Kurva kosta 15 dolara, jeftine pare zapravo s tim da je kazna javno kamenovanje ako ju uhvate. A nase vrsnjake Irance i Irankinje odgajaju odmalena da budu odvojeni jedni od drugih. Posebna skola za muske, posebna za zenske. U autobusu je straznji ulaz i straznji dio za zene, prednji za muskarce. Ako se sexas dobit ces HIV, tako im tuve u glavu a o ostalim spolno prenosivim bolestima nisu ni culi. Ali se ionako neces sexat jer curama tupe u glavu da je svaki kontakt s muskarcima prljav i grijeh, pocevsi od obicnog razgovora nadalje. Razgovor s djevojkama koje imaju 20 godina ionako slici na glupo cerekanje koje imas prilike dozivjet kada pricas s nekom klinkom od 12 koju jos ne pere pubertet. One emancipirane ce ti dat guze. U doslovnom smislu, cure moraju ostat djevice za brak tako da uglavnom imaju analni seks. Ali za nas strance to ionako nije preporucljivo, stranac dobiva zatvorsku kaznu kao jedan Njemac od prije par godina a cura neku gadnu kaznu tipa bicevanje. Smisao mojih rijeci nije seksualna ugrozenost dragi citatelju ako si na to pomislio. Razlika u kulturi je nesto sto iz dana u dan postaje sve drasticnijim i drasticnijim pa ti samo treba mala pauza da bi opet dosao sebi. Trebao mi je jedan Mirko ili bilo tko drugi s mojim, europskim mentalitetom. Domacini su mi zakon, stvarno su fora decki, uvijek za zajebanciju ali smo unatoc svemu totalno razliciti. Sukob svjetova, kulturni sok, nazovimo to tako. Jednom me je moralo oprat, desilo se sada. Objasnio sam Meisamima da sutra samo zelim spavat. Ustat cu se oko 1-2 kad mi bude odgovaralo, piti caj i pusit cigarete , koliko hocu a ne da moram letit van jer oni idu na faks. Citat cu knjige, obradjivat fotke cak i oprat sudje, radit bilo sta samo da ne idem van iz stana. Treba mi malo izolacije, jedan dan ce biti dovoljan a onda gibam u smjeru Persepolisa i Shiraza. Viza mi vrijedi jos deset dana a onda moram u Pakistan koji je ionako prazan sto se turista tice a prije svega triput jeftiniji od Irana. A sada malo o tebi dragi citatelju i draga citateljice. Google analytics mi govori da imam 200ak redovnih posjetitelja/ica. U prosjeku mi posvecujes 2 minute tvoga dragocjenog vremena. Nije lose za tjedan dana promocije, sto se mene tice. Ali ja hocu vise pa mi treba tvoj support. Dakle, ako mislis da ovaj moj blog ima smisla i zelis me nastaviti citat molim te da mi posaljes mail na dreadhead385@gmail.com . Prednost je u tome da ces onda dobivati mail s linkom na novi post pa me ne moras svaki dan gledat u bookmarksima. Jimbo mi je dao dobar load posjetitelja, ako si u kategoriji bloger/blogerica i mozes mi pomoc s designom ili imas savjet u vezi stila pisanja, javi se. Treba mi ftp account da backupiram 12 gb fotografija koliko imam do sad. Ako mi mozes sta sredit, javi se na mail. Obrada fotki u Photoshopu bi bila isto zgodna, ako mi mozes pomoci, email znas. Ako imas bilo sta drugo za reci, slobodno se javi. Volim obostranu komunikaciju, pisanje mailova i nije tako tesko, pa nemoj biti lijen(a). Jedna od ideja koju imam je da za tvoj support uzvracam razglednicama iz raznih mjesta koja cu posjetiti na putu. Zelim imat 100.000 posjetitelja bloga do Bozica pa da vidim koliko sam realan ili nerealan. Pozdrav svima i citamo se. :) |
Sunce je vec zalazilo dok sam pakirao ruksak s Meisamom broj jedan za izlet u obliznje planine. Uzimamo taksi da ne moramo pjesacit, ostavlja nas blizu podnozja, palimo jos jednu cigaretu prije uspona dok se setamo kroz park sa skulpturama dinosaura i malim zoloskim vrtom. Mrak je pa nismo bas sigurni koji je put najbolji tj. najbrzi do vrha. Malo lutamo, malo si ga kratimo raznim precicama i tako stizemo do kuce u kojoj zivi domar uspinjace. Objasnjava nam shortcut pa se u najboljem planinarskom stilu penjemo do vrha, cijela prica traje sveskupa sat i pol sto i nije previse strasno. Nalazimo dobro mjesto za kampiranje, tek je proslo osam sati ali je dosta hladno pa nam se cini da je najbolje da se zavucemo u vrece za spavanje i ubijemo vrijeme pricom i vecerom. Vadim iz ruksaka dvije konzerve skuse koje nosim jos iz Skopja sa sobom, malo luka, malo paradajza, par krastavaca a sve to zaljevamo cokoladnim mlijekom. Pogled na grad u mraku s vrha planine koji je na nekih 1650 metara nadmorske visine je velicanstven. Temperatura pada ispod 10 stupnjeva dok lezimo u vrecama i tonemo u san. Sunce jos nije izaslo dok stizu prvi planinari izletnici i prolaze pokraj nas. Jedan od njih se previse dugo sunja oko naseg kampa pa mi postaje sumnjiv. Provjeravam gdje mi je baterija i pokusavam se sjetit gdje sam li ostavio cakiju, zlu ne trebalo. Tip je udaljen metar od mene i skida cipele. Mislim si ajd brate pa probaj da mi se zavuces u vrecu pa cu imat priliku testirat kvalitetu svicarskog noza kojeg sam si kupio u Amsterdamu. Ali nista od klanja ovaj put jerbo se lik samo klanja u smjeru Meke i moli. Pet je sati ujutro dakle, tocni su kao sat. Zatvaram oci i pokusavam spavati ali je sve vise i vise izletnika koji prolaze pokraj nas. U osam sati ih ima vec cijela hrpa koja je dosla tu na dorucak. Ustajem se, dobivam salicu toplog caja i komad lepinje. U metalnoj kutiji je nesto smedje, polutvrdo, izgleda mi kao nutella ili neka druga cokolada pa si stavljam hrpu toga na lepinju da vidim sta je. Dovoljan je jedan griz da shvatim o cemu se radi, neka vrsta graha, izdrobljena i skuhana da se moze mazat na kruh. Nije lose za pocetak dana, jos jedna banana i spreman sam za osvajanje ostalih vrhova koji se nalaze oko nas. U setnji nam se pridruzuje ekipa s dorucka, njih cetvorica. Plan nam je neka pecina koja se nalazi u blizini. Planina je stvarno pravi raj za penjace i ostale entuzijaste. Imaju i par uredjenih smjerova, vidio sam jednu 7icu, bit ce fotki na flickru kada budem imao brzi pristup od dial upa, za sve koje zanima. Po brzini hoda se lako vidi da je vecina ljudi odrasla setajuci se po ovoj i obliznjim planinama. Stizemo na brdo prekoputa, domacin mi kaze da smo konacno stigli u disco. Nije mi jasno u cemu je fora kad ono 20ak ljudi stoji u krugu, jedan je DJ pa pusta mjuzu na mobitel dok njih par plese a ostali pljeskaju rukama u ritmu. Glavni zabavljac prisutne ekipe smatra svojom duznoscu da me prvo dobro nahrani sendvicima koje rade neka dva starija Iranca sjedeci na deki pokraj dance floora. Nakon toga me predstavlja prisutnima, prica brzo, svi se smiju, ja nista ne kuzim ali prihvacam igru. Glavna fora koju su me naucili domacini je da pitam nekog BADJEKUDZAJI. U prijevodu s esfahanskog dijalekta farsi jezika to znaci ODAKLE SI. Nije bitno sto ne koristimo isti jezik, samo osmijeh i veselje se broje. Ne mogu vjerovat koliko su srdacni i gostoljubivi Iranci kao nacija. Znatizeljni su, vole strance ali ih nema mnogo tako da uzivam pravi status rock zvijezde, a i dreadlocksi tu igraju znacajnu ulogu. I medjusobno su dosta otvoreni, pricaju o svemu i svacemu iako su se mozda tek upoznali, ne sjecam se bas da sam cesto vidio ljude u tramvaju u Zagrebu da se brzo medjusobno sprijatelje i komuniciraju. DJ na mobu pusta neku iransku stvar, glavni veseljak pocinje plesati pa mu se pridruzujem u najboljem pogo stilu. On meni pokazuje njihove pokrete, ja njemu kako sam se naucio plesati na bezbroj punk koncerata koje sam posjetio u Europi. Nastavljamo setnju, pecina koju smo htjeli posjetiti je na uzvisini od 20ak metara, gledamo je iz daljine, pristup je zaista tezak, da smo u HR vadili bi opremu za penjanje, cista 4c ako ne i vise, Irancima to nije problem, oni se penju iz zajebancije, stari i mladi. Odlazimo u drugu pecinu koju neka dva tipa doslovce kopaju zadnje dvije godine. Eto jos jedne kulturoloske razlike, kod nas si ljudi prave vikendice u Iranu si prave pecine. Spustamo se u podnozje utabanim, sirokim putem koji je inace glavni pristup vrhu. Susrecemo dosta izletnika, ipak je petak, znaci za njih nedjelja. Slobodan dan vole iskoristit u medjusobnom druzenju i izletima. Dok stojim i fotkam, od svakog drugog prolaznika cujem Hello Mister ili Salam, s nekima se upustam u razgovor o uobicajenom odakle si, gdje ides, kako ti se svidja Iran. Hvatamo taksi za doma, ja se bacam pod tus da skinem svu prasinu sa sebe. Ne znam kakvo je vrijeme trenutno u HR, ovdje jos nijednom nije padala kisa otkad sam tu, sunce przi svaki dan, mislim da je vani trenutno oko 25 stupnjeva. Stavio sam si ves da se kiseli, moram ga prat rucno posto domacini nemaju ves masinu a izgleda da im je riknuo frizider pa smo svi malo u bedu gdje cemo hladit pivo. Pokazali su mi i litru whiskyja pakiranog u plastiku, kao oni sokovi za djecu. Prvi put to vidim, kad si cugnemo naravno da ce biti report vamo na blogu. Fotke s danasnjeg izleta cu uploadat veceras iz nekog net kafica. Dial up je zaista koma, osim toga im je net cenzuriran preko drzavnih proxyja. Ali ekipu to ne smeta, domacini mi se vole zajebavat pa su digli anti-proxy na jedan od drzavnih sajtova koje su hacknuli. Odoh sad se bavit veselim kucanskim poslovima, citamo se sutra, pozdrav. :) |
Autobus za Esfahan je kretao u pola dvanaest navecer, karta kosta 4500 sto je nekih 23 kuna, a ovaj puta sam dobio cak tri tortice i sok, usluga u prijevozu postaje sve bolja i bolja ali filmovi su i dalje losi i preglasni na uga buga jeziku. Na greskama se uci, tako da ovaj puta sjedim na prvom sjedalu u redu pokraj suvozaca, kako ne bi bilo opet mrkih pogleda s bradatim likovima koji nisu spavali danima i onda ti sjede na sjedalu ispred. Uspio sam se fino raspruzit, noge sam stavio skoro pa na sajbu, ali vozacu ne smeta, gricka lepinju i toci si caj iz termosice tokom voznje u kojoj svako vozilo koje zaobilazi mora upozorit trubljenjem. Zaklopis oci, mislis si fala bogu pa se ovaj u kravati pokraj mene konacno malo maknuo i ne slini mi vise po rukavu, taman namjestis ljevo koljeno da bude u dobrom polozaju na desnu nogu kad odjednom BEEP, BEEP. Pa ti poslovnjak kenja jel ti zaista trebala ta cigareta dok je bus stajao samo pola minute, jer moras gazit preko njega da bi izletio van. Pokusavam ga ubit ninja pogledom ali ne pali pa opet nastavljam ploviti po zemlji snova. Budim se oko pet, dosta rano jutro novoga dana ali prvi zajeb u nizu vec slijedi. Bus uopce ne vozi na drugi terminal u gradu kako mi je bilo receno tokom kupnje karte u Teheranu. A novom domacinu Meisemu sam rekao da cu ga probudit tek u sest pa jos moram ubit tih sat vremena. Ali vrijeme brzo leti u potrazi za wcom i telefonskom karticom. Taksi je isto odmah pred vratima pa si mislim dobro, krevet je blizu, jee. Dogovorena cijena je 2000. Vozilo je neka njihova lada samo deset godina starija i sto puta skrsenija od onog sto se moze jos jedva naci kod nas na cestama ali se cesto vidi u Sarajevu ili Beogradu. Stizemo pred neku zgradu i ocito je da to ne moze biti to. Ja moram u neboder a ovo je prizemna zgradica. I onda jos nesta na cirilici. Trljam si oci i gledam wtf jel nije neki farsi, kad ono ruska ambasada. A krkan od vozaca im jos zvoni u sest ujutro. Rukama i nogama mu objasnjavam zajeb pa idemo zajedno trazit nekog da nas prosvjetli kuda trebamo. Prodavac u trgovini pokraj zna kvart pa nas salje u tom smjeru. Vozac mi daje do znanja da ce me veselje kostat jos 2000 vise. A meni ne preostaje nista drugo nego OK, OK. Stizemo u grad ruza, kako bi u prijevodu bilo ime kvarta u kojem se trenutno nalazim. Hrpa zutih zgrada iza impresivnog brda. Vozac ocito ne moze pronac pravu adresu jer me vrti u krug po treci put pa stajemo kod telefonske govornice da mu moj novi domacin objasni gdje i kako. Opet vozimo tri kruga, vracamo se na skoro isto mjesto i lik mi govori to je to. Gledam ja njega i mislim si dida, jebem ti lebac ali sta mi preostaje nego mu dat pare. I jos me cigan odere za 2000 milje vise jer mi rukama objasnjava kako cetiri moze biti sest na uga buga jeziku. I nista izlazim ja van na cestu, vadim ruksak, oko mene ima nekih 100ak zgrada a svi natpisi i brojevi su na farsiju. Hrpa ekipe ide na posao, uglavnom zene, tu i tamo neki normalni lik a uglavnom bradati u cudnim hlacama. Pokusavam procjenit po izgledu koji vara tko bi od njih mogao vladati engleskim jezikom. Ide neka cura, aj dobro da vidimo kak ce to bit. Nabacujem klasicni smjesak od uha do uha i EXCUSE ME, DO YOU SPEAK ENGLISH? iz daljine dok joj prilazim. A ona cini dva koraka unatrag na jedan moj korak unaprijed. Ocito joj je engleski nepoznanica, ja brijem da je zgrada desetak metara nize ta u koju moram doci ali ne znam koje je zvono broj 84 na koje trebam pozvonit. Dobro da vladam raznim jezicima medju kojima najbolje onim rukama i nogama pa joj pokazujem 8 i 4 prstima. RING DING ti meni na 8 4 .OK, OK? spika. Shvaca ona da ju hocu odvuc u haustor pa joj frka. Nego de ti meni ring ding pa bjezi, stisnula je na zvono i zbrisala ko da ju je struja pukla. A meni nitko ne otvara pa kuzim da su se zajebi dana nesta gadno zaredali za tako rano jutro. Ajmo sad u misiju trazenja mobitela. Sljedeca zrtva mi je neki afganistanac. Ocit je po dugoj bradi i klasicnoj nosnji, u njegovom slucaju dugim hlacama, prljavo, pravo sljakerski. Ne zna engleski, nema mobitel ali ima impresivno zute i pokvarene zube. Ionak ne kuzim sta mi uga buga pa gledam sta je pojeo za dorucak dok mi melje. Ide neki lik, izgleda normalno, aj brate pomozi mi ti. Engleski po obicaju nula bodova, pa jebem ti vise, sta mi nisu valjda lagali u skoli dok su mi rekli da ga moram ucit jer se koristi ucijelom svijetu? Par pantomimicarskih pokreta kasnije i zove broj koji mu pokazujem na komadu papira. Spika s Meisemom pa mi ga daje, kaze mi cekaj tu di jesi, kazem ja dobro. Cekam ja i cekam a njega nema pa nema. Ajmo opet po mobitel, lutrija gledanja u ljude i procjenjivanje tko govori engleski nema smisla jer stalno gubim. Neki klinjo odjednom spika, ja sretan ko nova godina. De mali nazovi ovaj broj ovdje i reci mu samo tocnu adresu gdje se nalazimo. A mali uzima kemijsku i nesta pise. Moze, napisi mi ak ces tako. Vraca mi blok, u njemu njegovo ime i broj mobitela. Gledam ja njega, da sam mu profesor dao bi mu dva komada, kakvo ti je to znanje jezika, sta ce meni tvoj broj moba brate? Okrecem se u potrazi za novim zbunjenim Irancom kad li stize moj domacin. Zapravo sam cijelo vrijeme bio nekih 100ak metara od njegovog stana. Idemo gore na cetvrti kat, stize i cimer koji me je otisao trazit po kvartu. Vec je proslo osam, ekipa mora na faks a ja cu u kinderbett do jedan pa cemo smislit neki pakleni plan za poslijepodne. Bude me s ruckom kojeg su mi donjeli iz menze. Hrpa rize prelivena necim zelenim s dijelicima mesa i grahom. Nije lose ali bi ja malo vise zacina stavio da sam kuhao. Pricamo o svemu i svacemu ali uglavnom o informatici koja je obojici cimera zanimanje i pasija. Pokazuju mi hrpu websiteova koje su crackirali klasicnim sql injectionom. Pregledavam domene, ima jedna hrvatska pa mi pokazuje sta sve ima gore na serveru. Vidim, nece biti lose vamo, dva laptopa i ekipa koja zna posao i jos mi obecavaju pomoci oko nekih pluginova za moj sajt. Stize i njihov kolega matematicar. Lik je zivio u Japanu i po Europi, programira inace i sudjeluje u razvoju nekih igara. Govori mi o tome da bi najradije zelio imati europski standard sto se place tice ali da moze zivjeti vamo u svom rodnom gradu. Bio je svugdje ali je doma ipak najbolje, unatoc tome sto ces voziti trosni Kia Pride umjesto nekog bjesnog porschea da si u silicijskoj doljini. Vozi nas sve do centra grada gdje idemo u razgledavanje ogromnog trga. Nisam nosio fotic ali sam vidio milijun dobrih prizora ovdje u Esfahanu. Milijunski grad i stara arhitektura, sveskupa okruzeno visokim planinama uz pustinjski suh zrak i vecernju hladnocu. Svidja mi se puno vise od Teherana i Tabriza, gradova koje sam posjetio prije. Idemo na veceru, sjedi se po obicaju na tepihu umjesto za stolom. Stizu naruceni iranski specijaliteti, zaboravio sam sva imena ali cu se sjecati necega zutog, slatkog prelivenog crvenim kiselkastim komadicima voca. Jogurt pomjesan sa secerom, posebnim zacinima zbog kojeg je sve skupa zuto i kokosjim vratnim mesom. Dosta je ljepljivo, podsjeca na neku zvaku dok se razvlaci po tanjuru ali je ukusno i slatko za jesti. Sveskupa mi samo malo negdje u pozadini glave smeta da ima pileceg mesa i da nije potpuno veggie. Nije da sam vise iskljucivi biljojed, proslo me to razdoblje zivota, ali mi je cudno jesti slatko s mesom i to jos vratom od kokosi. Ali dobro, neka im bude, treba sve probat. Ja dobivam neke kao mesne kugle, vise me podsjeca na cudnu vrstu rize sa raznim zacinima umotano s eventualnim tragovima neke zivotinje. Cimer broj jedan ( obojica se zovu Meisem, jednom je to nadimak jer mu je ime Ali a drugom pravo ime ) neku mesnu juhu u cudnoj posudi, cimer dva i matematicar istu smjesu neceg polumekanog sivog i zeleno bijelog. Mesna juha se inace prelijeva preko sitnih komada lepinje, cudna posuda se posluzuje s jos cudnijom metalnom polugom kojom se preostalo meso gnjeci u sitne komade. Svako jede pomalo od svega pa na kraju i dijelimo racun, svako po 3000 ( 15ak kuna ). Meni osobno nije lose za probat ali nije bas da bi do kraja zivota bio sretan da moram jesti samo takvu vrstu hrane. Mislim da ima premalo zacina a i okus je, najblaze receno, relativno zanimljiv za moje osjetljivo nepce. Tokom voznje do jednog od mostova jedemo klasican iranski sladoled jer je po misljenju domacina to nesto sto moram probat. Nije lose, moze sutra jos jedan sto se mene tice. Setamo se mostom ispod kojeg sjede i stoje razni ljudi, od mladih s cigarama u ustima do starijih koji pjevaju neke svoje narodne pjesme. Uz sum vode, svjetlo lampi, definitivno egzotican osjecaj. Nisam vidio jos mnogo toga od ovog grada ali znam da ima hrpa mjesta koja valja obic i posjetit u iducih par dana. |
Stigao je i taj dan da mi se posrecilo u zivotu, zvijezde se taman nastimale kak treba, horoskop mora da je bio bajan za ovnove danas jerbo sam konacno dobio pakistansku vizu. Ovaj puta sam bio narucen u deset ujutro u ambasadi, dobio sam uplatnicu od 30 kuna sto zapravo nije lose za vizu koja vrijedi mjesec dana. Dok sam cekao u redu skompo sam se s nekim Australcem koji putuje motorom. Isto ga malo brinu pustinjska podrucja koja mora proci. Naime, kruze horor price o tome da lokalni talibani imaju naviku zaustavljat autobuse i sustavno pljackat turiste koji se nalaze u njima. Tako je jedan od couchsurfera prije par godina ostao bez love i stvari, nadam se da ja necu biti te srece. Osim Australca u redu su bili neki smrdljivi sljakeri i poslovni covjek koji mi je ostavio broj moba i email jer mi moze sredit besplatan smjestaj u Shirazu kojeg namjeravam posjetiti nakon Esfahana. Pakiji ne bi bili pakiji da mi odmah lupe vizu u putovnicu vec mi daju opet novi termin u cetiri popodne. Aj dobro, nije bed posto ionako nisam nesta pretjerano spavao nocas pa picim nazad do stana da ubijem oko na par sati. Jucer navecer sam uvjerio Sabera u dobrobit duvanja hasisa. Pricao sam mu sve i svasta o mojim zgodama i nezgodama u zivotu pa medju ostalim i o tome kako volim tu i tamo zapalit koji joint. Saber inace ne pusi cigarete ali voli nargilu pa smo odlucili otic u nabavku. Posto nema losih prijatelja koji se vole drogirat kao ja, nismo bas imali plan kako da dodjemo do zeljene materije. Neki kolega mu je ispricao da ima jedna ulica gdje se moze sredit pa smo sjeli u auto i odlucili isprobat srecu. Ja sam bio dosta skeptican, shema je kao da u Zagrebu odes u neku sporednu ulicu pokraj Ilice i nadas se da ces ubost od prolaznika. Kupujem si vrecu cipsa i cigare, sjedim u autu i gledam Sabera u akciji koji ide pitat prolaznike da li prodaju nesta. Vraca se dosta brzo ali bez icega, ali zato s tri vojnika koja su isto tu na cesti i cekaju nekog da im proda opijum. Aj super, sad nas je jos vise koji cekaju pa ne moze bit dosadno da ga jebes. Grickam cips i slusam Sabera dok mi prevodi price vojnika. Cekamo mi tako nekih 20ak minuta, cipsa lagano vec i nema, meni zao sto si ne mogu kupit pivo jer mi se cini da nece bit nista od tog naseg duvanja veceras, kad se odjednom pojavljuje ekipa na skuteru. Obojica bez kaciga, sto je skroz uobicajeno vamo. Driver nonsalantno slusa neku mjuzu na mp3playeru, strateski je parkiran kako bi mogao svaki tren zbrisat s kolegom u slucaju da naleti murija. A oko suvozaca-dilera se stvorio pravi mali red ko na pijaci. Nekih 10ak ljudi ceka s parama u rukama da bi uboli zeljenu substancu. Saber se vraca s necim u ruci, kaze da je sredio osam grama za 40 kuna. Krecemo u smjeru stana, ja gledam glinu koju smo dobili. Nije lose za te pare, samo da vidimo kakva je kvaliteta. Dok se vozimo zaobilaznicom oko grada, zove ona Fotografkinja s kojom smo bili na rucku da je Francuz ostavio neke stvari kod nje pa se okrecemo u njezinom smjeru. Deset minuta kasnije opet zove i kaze da se zeznula i da ipak nista nema sto bi trebali pokupit. Nema veze, Saber je natanko supergoriva kak ga zove pa gazi preko 120 na sat a ja sav u iscekivanju trljam ruke i veselim se prvoj pljugi nakon one koju sam poduvao s jednom Poljakinjom par dana prije. Ovu pricu sam izostavio u blogu pa da se kratko prebacim na Kasiu. Cura ima 26 godina, inace je iz Krakowa a zadnjih mjesec dana u Iranu. Studirala je arapski pa ju sad zanima farsi i opcenito kultura. Nasli smo se preko couchsurfinga i zajednickog prijatelja Samuela, Spanjolca koji pjesaci do Indije. Dogovorili smo se za caj jednu vecer, smjestena je kod ekipe par kilometara od moje jazbine pa je bilo zgodno da ne moram potrosit cijelo bogatstvo da se taksijem dovezem na drugi kraj grada. Zajeb u dogovoru je bio sto je rekla da se nadjemo na mostu. Ovdje ima milijun mostova i mostica, preko cesta, preko otvorenih kanala, preko cega god hoces. Tako da sam se ja po obicaju zeznuo i cekao na pogresnom mjestu. Backup plan u slucaju da se ne nadjemo je bio da se ide na net pa cemo preko chata vec nesta smislit. I tak ti ja trazim net cafe i skontam da ima jedan negdje na prvom katu. Ulazim unutra kad ona tamo za kompom. Eto sta se zove sudbina ili sta vec, jer sam otisao lutat bezveze nakon sto sam ju bezuspjesno cekao petnaest minuta. Upoznajemo se, uobicajeni blabla. Jezik na kojem cemo komunicirati ce nam biti engleski, njoj se ne prica poljski a i meni lakse ide kad spikam na engleskom nego na materinjem. Ja bi na kolace, ona bi isla pisat. WC-i su inace mali problem vamo. Sva sreca pa nisam imao sracku potrkusu jer se inace uopce ne bi micao van iz stana. Ovdje nije uobicajeno da svaki kafic ima svoj WC. Postoje javni, ali ne na svakom uglu a natpisi su naravno na farsiju pa postoji opasnost bicevanja ako ko ja uletis u zenski wc a ne muski. Odlucujemo se za cucavac kod njezinih domacina koji su tu odmah iza ugla. Ali prije toga naravno par kolaca za mene jer ja volim cookiese i ne mogu vamo zivjeti bez njih, kad je alkohol vec zabranjen. U stanu je gazda kojeg smo upravo trgnuli iz sna. Slijedi uobicajeni blabla upoznavanja i tak ti se ja lagano sjetim da bi ga mogao pitati jel ima sta za zapalit, jer nisam grunuo nista otkad sam se isao penjat na Ararat, za sto mi se cini da je bilo jako, jako davno. Sva sreca pa ima za jos jednu buksnu. Rola nam jednu finu masnu, sjedam na kauc pa da vidim jel vrijedi smrtne kazne ili ne. Petnaest minuta kasnije dok ekipi rukama i nogama i na veoma brzom engleskom objasnjavam sto i jedan nacin kako se moze obogatit u turizmu, preko interneta, na ovaj i onaj nacin, shvacam da sam se ubio ko konj i da je hash afganac stvarno nelosa stvar. Kasia hoce van na caj, a ja moram gazdi nabacit pricu o fotoaparatima i objektivima posto je izvadio svoj Canon 350d. Kasia me nekako uspjeva izvuc van iz stana i naravno da cemo se ici prosetat na caj, zasto bi ja trosio lovu na taksi da se vozim kad ionako vec lebdim. Setali smo se par sati, kavanu naravno da nismo uspjeli pronaci. Usli smo u jednu gdje se duvaju nargile, mene ekipa vec pozdravlja iako ih ne znam, sjedam kod prvih koji me zovu da im se pridruzim a gazda ne da zeni da udje jerbo je mens only. Jebiga, ajmo dalje trazit nesta di smijes doci s trebom. Odlazimo do vocarne, super mi je sto ovdje stalno imaju svjezeg voca, od jabuka, mandarini, naranci nadalje pa sve do paradajza i krastavca po cijenama 30ak posto nizim od onih doma. Kasia mi prica da bas i nema neki pakleni plan. I ona je na putu za Indiju, preko Paka ne moze jer joj nece dati garantno pismo. Indijsku vizu si tek sredjuje, ja sam bio pametan pa si ju uzeo vec u Zagrebu tako da sam postedjen ovog veselja. Fali joj love pa planira naci neki job. Sretno joj bilo, ja ne znam sta bi mogao radit u jednom Iranu. Odustajemo od kafica pa produzujemo setnju i idemo nazad doma. Oprastamo se na nekom uglu, ona ce sutra za Rasht, gradic par sto kilometara sjevernije od Teherana a ja cu nastaviti cekat paki vizu. Nego da se vratimo na pricu o Saberovom prvom duvanju. Na povratku kuci smo zapeli u gadnu guzvu, desila se neka prometna tako da smo cekali skoro sat vremena, par kilometara udaljeni od njegovog stana. Napokon stizemo doma, Francuz je vec legao u krevet i cita knjigu, ali cim mu spominjem sredjeni hash, nije mu problem obuci se i otic zapalit s nama na krov.Palim buksnu, kvaliteta zaista nije losa. Nije nesto najbolje sto sam duvao do sada, ali za pare koje sam dao stvarno se nemam na sto zalit. Francuzu isto pase, bacamo uobicajenu naduvanu spiku o svemu i svacemu, prije svega koji su sve nacini duvanja, od nargile, bonga nadalje. Klasika uglavnom. A Saber se pati, ne zna pravilno uvlacit, pa kaslje, pa ovo pa ono. Osjecam se kao da dajem tecaj klincima u osnovnoj skoli dok mu objasnjavam kak da puva, ali neka, uzeo si je i on par grama pa ce vec naucit kada odem dalje brijat po ovoj divnoj zemlji di je alkohol zabranjen a hash jeftin do jaja. Vec je proslo dva sata kad nas je uhvatila glad. No problem my friend, Saber je kupio taj dan svjezeg ( normalnog ! ) kruha i salame pa se krkamo prije spavanja. Budim se prije deset, doruckujem sa Francuzom koji giba u smjeru Georgije pa nazad dalje u svoju domovinu. Odlazim do ambasade a ostatak price vec znate. Sada cekam gazdu da se vrati doma s posla, da zapalimo jos koju pa da me odbaci oko ponoci do autobusa. Sljedeca destinacija je Esfahan. Ocekuje me voznja od kojih pet sati, tako da sam tamo sutra ujutro. Pakistanska viza je sredjena, iranska mi vrijedi do kraja ovog mjeseca. Neki pakleni plan nemam, cuo sam za par mjesta koja valja obic i fotkat. Persepolis je navodno lud, samo da vrijeme ostane ovako kao sada (20-25 stupnjeva, suncano, malo oblaka ) i bit ce sve do jaja. Yazd je inace gradic u kojem se moze naletit na ekipu koja ide u smjeru Indije. The Silk Road Hotel po cijeni od 20 kuna mi je zadnje odrediste prije prelaska granice u divlji i ratom ugrozeni Pak. Zivi bili pa vidjeli, gdje drugdje nego vamo na blogu. :) |
Upravo se vratih iz pakistanske ambasade. Treca sreca, sto se kod nas kaze. Prvi put sam ih posjetio prije tjedan dana. Moras nabaviti pismo preporuke svoje ambasade, tri fotografije, razne kopije putovnice i ispuniti nekoliko formulara. No problem, ajmo u hrvatsku ambasadu taksijem u drugi dio grada. Najavio sam se telefonom i ocekujem da cu dobit preporuku na lijepe oci cim me vide ovako mladog i zgodnog. Docekuje me sef sigurnosti, Pavle mu je ime, Pozezanin inace pa smo si skoro pa susjedi. Ima cetrdesetak godina, u Teheranu je stacioniran zadnjih sest mjeseci. Kaze da je ambasador otisao negdje sluzbenim putem te da nemam srece i moram doci drugi puta zbog preporuke. Iduci put je u srijedu, jerbo je u utorak neki iranski blagdan pa nitko ne radi. Ostajem sat-dva u ambasadi dok mi Pavle prica o sebi i Irancima. Covjek je bio dosta dugo u policiji, sada je glavni za sigurnost ambasade i petero zaposlenika. Proveo je dosta godina u Berlinu i Becu, svidja mu se vise Europa nego ovaj ciganski dio planete gdje cete svi pokusat zajebat za pare na razne nacine. Kaze da vozac, inace Iranac, ima platu od 400 dolara s kojom uzdrzava cetveroclanu obitelj. Radi podizanja budgeta bavi se sverc komercom. Boca whiskyja na crnom trzistu ovdje dodje od 20 dolara nadalje. Pavle ju dobiva od vozaca za cetiri dolara. Slicna prica je i s wodkom i ostalim zescama. Pivo se da sredit u limenci, ako imas stelu i cijena je razumna. Na cesti inace traze 18 dolara za pola litre. Je da volim popit, pogotovo jedno ladno, ali brate nemam ja te love da za sixpack pljunem vise od 100 dolara. Komparacije radi, gram hashisha kosta pet kuna pa si ti racunaj s cim se vise isplati razbijat. Heroinska ruta Afganistan-Europa prolazi kroz Iran pa je navodno i ova droga lako nabavljiva po pristupacnoj cijeni. Ali nisam u kategoriji narkomana tako da se nisam dalje raspitivao o tom veselju. I dok palim jos jednu cigaru Pavle nastavlja pricu. Prosjecna placa profesora na fakultetu ili doktora je oko 250 eura. Moj domacin Saber kao informaticar zaradjuje 500ak eura mjesecno. Jad i bijeda kao kod nas, samo mozda malo vise. Zapravo, Iran je bio proeuropska drzava, prije revolucije u 1979oj godini cure su furale minice. Sada im je glavni djir feredja na glavi, koja je obligatna i za strankinje. Ako ju nemas dobijes nagradno bicevanje. Zato im je benzin jeftin do jaja. Trpimir mi je javio prek icqa da su napunili tank na povratku u Tursku za 4.7 kuna ( nije tipfeler, manje od pet kuna je u igri i to za tank od pedeset litara ). Iako je sad malo banana, u zadnjih sest mjeseci uvedene su restrikcije na benzin i razne druge stvari. Iranci grade nuklearku i hoce svoj uran i plutonij. Prema Pavletovoj prici je zapravo u tome cijela caka. Da kupe uran ko i sve druge drzave od amera ne bi bilo sranja. Ovako hoce imat svoj da imaju s cime prijetit Izraelu i ostalim neprijateljskim drzavama pa su u banani s tim sankcijama. Zbog toga svaki vlasnik automobila ima pravo na mjesecno sto litara sto mnogima naravno nije dosta pa se snalaze na razne nacine, od crnog trzista do uzimanja kartica za benzin na mamu, tatu i ostalu rodbinu koja ima a ne vozi cesto automobil. Saber je danas sat vremena proveo svadjajuci se na benzi jer si je posudio karticu za benzin od neke cure ciji je rodjak taksista i kao takav ima pravo na osam puta vecu kolicinu benzina mjesecno. Naravno da su skuzili da ne vozi taksi pa mu prijetili murijom i nisu htjeli vratit karticu dok ih na kraju nekako nije uspio nagovorit. Voznja autom je ovdje inace nacionalni sport. Zabranjeno je cuganje, glavna fora kad upoznam nekog Iranca im je: Do you wanna go to a disco to have fun, meet girls and drink? NOT IN IRAN! Ali zato vole da gaze, nema sta. Sam prelazak ceste je vec avantura zbog nepostovanja semafora, zebri i ostalih prometnih pravila. Svi voze ko ludi, gdje se moze tu se daje gas, nije bitno jel sto ili stopedeset. Automobili koji se vide na cesti su im inace ili Peugeot ili Kia Pride ili domaca marka Payman. Taksiji su ili drzavni u zutim bojama i sto se kvalitete tice dosta novi i ocuvani ili razna druga vozila koja se prepoznaju po dvije narancasto-crvene strafne na prednjem i straznjem dijelu automobila ili jednostavno stanes na cestu i mases rukom, vec ce ti netko stati i naplatit uzitak prijevoza. Za voznju jazbina - hr ambasada koja je nekih 10ak kilometara sam platio 5000 lira ( 27 kn). Nije puno ali nije ni malo s obzirom na to da zbog restrikcija bankomati ne podrzavaju Visu i ostale strane kartice vec samo domace i cash koji si poneses sa sobom je sve sto imas od love na raspolaganju. U mom slucaju radi se o 300ak eura. Za 10ak dana koliko sam vec ovdje uspio sam potrosit 100 eura sto zapravo uopce nije tako losa cifra. Zbog couchsurfinga si stedim dnevno po 100 kn koje bi inace morao dati za neki prosjecan hotel ili hostel. Cigarete su im oko 4-6 kn, ovisno o mjestu gdje ih kupujes, dnevnom horoskopu i konstelaciji zvijezda taj dan. Zbog sracke koja me nakon par dana popustila a danas ujutro se vratila punom snagom, zakljucio sam da izbacujem iz prehrane divne milkshakove s bananom koji se prodaju za 3 kune. Hrana im je zapravo dosta monotona i bljutava. Naravno da ima hrpa standova, fast foodova i restorana ali za sad nisam toliko odusevljen kao sto sam bio specijalitetima u Turskoj. Riza im je univerzalna i ide u raznim kombinacijama zacina sa skoro svim sto se jede. Kebab kosta 8 kuna i ima okus po satarasu, jer ga mjesaju s paprikom pri pecenju i dosta je bezukusan ako ne nabacas hrpu soli i drugih zacina preko njega. Pizzu sam probao u jednom fast foodu i ostavio napola pojedenu. Imala je cudan miris i bila bezveze za skoro 15 kuna koliko sam ju platio s porcijom pomfrija i bocom hladne vode. Od lokalnih pizdarija prodaju kuglice i trokutice punjene krumpirom ili mesom. Cijela prica doslovce utopljena u ulju, ali par salveta rijesi stvar i zapravo je za 3 kune jos i najukusnije za razliku od krafni punjenih hrenovkama i drugim stvarima koje radije gledam nego jedem. Dva dana sam bio na sendvicima jer sam se pozelio malo domace hrane i prije svega kruha. Kruh u nasem smislu te rijeci vamo ne postoji. Umjesto toga jedu neku vrstu plosnate lepinje, meni osobno bezveze. Klasican zidarski sendvic od pola kile kruha u kompoziciji sa salamom podrigusom, paradajzom, salatom, sveskupa utopljeno u potok majoneze dodje 8 kuna. Nakon toga odes do obliznjeg kioska i kupis si jedan Rani sok u konzervi koja slici onoj od Red Bulla. Po cijeni od 500 riala ( malo manje od 3 kn ) imas izbor izmedju narance, ananasa, marelice i raznog drugog voca. Klasican gusti sok ali sto ga cini posebnim su mali komadici voca. Zapravo, kao da pijes konzervu s vocem, tako nekako. Na ovaj sokic sam se navuko ko majmun pa svaki dan trosim po 2000 riala na to veselje. Prvi Rani sok sam probao na povratku iz ambasade. Odlucih ustedjet malo love pa da pokusam srecu u voznji s podzemnom. Pa mi je da pronadjem stanicu udaljenu 2 kilometra trebalo skoro dva sata. Prvo sam se po obicaju vrtio u krug a onda popizdio i isao trazit Iranca koji prica engleski. Nisam imao srece sve dok nije naletio neki poslovni covjek s aktovkom u ruci, ocito na povratku doma sa sljake. Nije govorio ni rijec engleskog ali je shvatio da idem do Metroa pa me je odveo u tom smjeru. Razgovor nam je bio sljedeci. On meni nesto na svom uga-buga jeziku. Ja se smjeskam i govorim klasicne rijeci Kroasie, Kroasie. On se pocinje smjeskat jos vise, ponavlja tu carobnu rijec Kroasie nakon koje slijedi Branko Ivankovic. Za Branka sam inace prvi puta cuo ovdje u Iranu. Neki nas lik koji im trenira nogometnu momcad. Fala bogu pa uspjesno inace bi bio u banani sto se razgovora s Irancima tice. Ovako moj dobrotvor covjek poslovnjak nastavlja dalje uga-buga samo sto svake minute ubacuje nekog od nasih nogometasa u igru. Uga-buga Suker, uga-buga Boban, uga-buga nastavlja ti on tako dalje iducih pet minuta koliko nam traje setnja do podzemne. Vidim, kuzi se lik u fudbal i sport vise nego ja. Nije da me osobito bolio kurac u zivotu za hrpom ekipe sto trci u krug oko lopte. Uga-buga i eto ti nas na stanici, lik mi daje kartu viska kako ne bi ja slucajno morao sam sebi platit. Ide do standa, kupuje nam krafne i taj famozni Rani sok kojeg kusam prvi puta i zaljubljujem se na prvi gutljaj. Ulazimo u podzemnu, pokraj nas sjedi neki lik koji vise manje prica engleski. Cijeli vagon bleji u nas dok lik prevodi sta govori ovaj moj poslovnjak. Kao u stilu drago mi je sto smo se upoznali, dobrodosao u Iran, ako nemas gdje prespavat slobodno dodji kod mene, bla bla. Iranci su inace jako gostoljubivi i sada mi je skroz normalno da me svugdje zovu na caj. U Hrvatskoj recimo nikad nisam dozivio da me iz nekog autosalona zovu da udjem unutra, zapalim si cigaru i popijem casu vruceg napitka. I tako lagano dolazi i moja stanica podzemne na kojoj moram van, oprastam se na brzaka stiskom ruke s poslovnjakom, palim gps da vidim gdje sam u prostoru i vremenu i laganini se setam do Sabera. Usput si kupujem neki masni trokotic i shake od banane kojeg okrivljujem za lose stanje zelutca u zadnjih par dana. Sutradan je utorak, praznik ne znam cega pa ga provodim zujeci po gradu i u vecernjem izlasku na pusenju nargile sa Saberom i njegovim kolegom. U srijedu opet picim do nase ambasade, ovaj puta je glavni gazda tu pa konacno dobivam pismo preporuke i hrpu savjeta koje sam vec cuo milijun puta o nesigurnosti Pakistana, da pazim sta jedem, s kim se druzim itd. Iranka koja radi kao sekretarica u ambasadi je zgodna do jaja ali joj treba sat vremena da mi otkuca kratko pismo na engleskom i jos jedno dodatno na farsiju na kojem pise nesta u stilu da sam gradjanin RH i da ambasada podrzava sto sam u Iranu. To mi daju u slucaju ako bi bilo ikakvih problema s murijom, zivi bili pa vidjeli koliko ce mi to koristit, zlu ne trebalo. Opet ostajem par sati u ambasadi, malo razgledavam unutrasnje prostorije, kuhaju mi i caj. Sracka me pere pa konacno imam priliku opet sjedit ko covjek na pravom wcu umjesto na cucavcu. Instaliram Pavlu PortableSudoku sa usb sticka kojeg nosim sa sobom. Ipak ima samo 20ak Hrvata u Iranu i rijetki su putnici poput mene, tako da ima s cim ubijat vrijeme. Sada znam gdje je podzemna pa mi ne treba dva sata da ju nadjem vec samo pola ali opet stizem prekasno u pakistansku ambasadu koja prima stranke samo od devet do jedanaest. Cetvrtak i petak su praznici pa ih valja ubit setnjom po gradu i ucestalim trcanjem na cucavac. Stize subota i moj drugi odlazak pakijima. Ovaj puta ispunjavam formulare potrebne za vizu, lik za salterom ih pregledava, kaze mi da cekam sat vremena i onda izjavljuje nesta u stilu I`m sorry ali sef nije tu dodji sutra opet. I eto mene opet sutra kod pakija, sva sreca pa mi je njihova ambasada nekih pet minuta od Saberova stana. Ekipa u kvartu se vec navikla na mene, ima ih koji me pozdravljaju kao oni iz autosalona kod kojih sam bio na caju. Danas je za salterom drugi lik, losije raspolozen od onog od dan prije. Trazi me da upisem adresu faksa jer sam naveo da sam student. Pa jos adresa gdje sam odsjeo, adresa gdje cu biti u Pakistanu i tako dalje i tako dalje. Kazem mu da nemam pojma gdje cu sve biti u Paku, ali neka donesi ti nama sutra fino adrese hotela. Tako da imam sta za radit veceras na netu. Opet moram cekat sat vremena, ovaj puta sam pametniji pa nosim sa sobom knjigu da ubijem vrijeme. Hemingwayevu A Farewell To Arms iliti Zbogom Oruzje. Naso sam ju u nekom antikvarijatu za dvije kune kao i biografiju Charlie Chaplina i knjigu o matematicaru Trachtenbergu. Valja se opskrbit literaturom za duge voznje autobusima i vlakovima. Stize i famozni intervju kojeg treba proci radi dobivanja vize a izgleda ovako. Cekas ko mali majmun da dodjes na red, pozovu te u prostoriju u kojoj su dva lika. Kazu ti da sjednes a ti se vec pripremas na dugorocno ispitivanje kako, gdje i zasto pa ti postave pitanje Do you speak english. S osmijehom od uha do uha odgovaram Yes. A oni na to odgovaraju da cu dobit vizu sutra ujutro, neka u deset dodjem po nju. Pa neka im bude, dan vise ili manje mi sad vise nista ne znaci. Idem do jazbine i cekam Sabera koji si je uzeo slobodan dan i otisao s nekim Francuzom couchsurferom koji je bio njegov gost prije mene pa u obilasku Irana a sada je na putu kuci. Idemo zajedno na rucak, nas troje i neka Saberova frendica fotografkinja. Pitam ju sta je dobro za pojest, kaze ona pile nije lose, kazem ja moze jerbo uga-buga slova jos losije kuzim od uga-buga jezika. Stize hrana, ja se krkam rizom i salatom u iscekivanju tog pileta. Francuz sjedi preko puta mene i krka batak pa prsa. A ja kopam po tanjuru i pitam se di li je samo odletio taj nesudjeni dio moga rucka. Fotografkinja se smjeska jel mi valja pile, ja ne kuzim foru i mislim da me zajebava pa joj kazem da nije lose. Lagano su svi potamanili svoje a ja salatu i malo rize. Ostavljam mjesta za krilatu zivotinju, sav u iscekivanju. I onda skuzim da mi je Francuz pozdero moj dio kolaca, jerbo smo dobili na jednom tanjuru servirano za obojicu a on zabrio da je to njegova porcija, a treba se zapravo nije salila vec mi nije uspjela dobro objasnit sta je moje a sta ne. Jebiga, ionako me roka sracka pa idem vidit kakav im je cucavac a za desert je nargila i caj. Sad sjedim doma i castim se kolacima. Osim Rani soka kolaci su mi najbolji dio boravka u Iranu. Kila torte je 15 kuna. Naravno da se kupuje na komade a ima 30ak vrsta na izboru. Tako da je kutija ovog veselja s jedno 12 komada meni smijesno jeftina i sastavni dio prehrane zadnjih par dana. Uzeo sam Lonely Planet od Francuza pa bi mogao iduci puta napisati malo vise o povijesti ove zemlje i kulturi. Nadam se da cu dobit tu jebenu vizu sutra ujutro i da mogu gibat dalje za Esfahan, grad udaljen pet sati voznje od Teherana. Vec sam se najavio kod iduceg domacina s couchsurfinga tako da mislim da cu biti tamo do iduceg vikenda, nakon cega je iduci grad Shiraz na meniju. Ovaj puta nema fotki jerbo je Teheran nevjerojatno siv i dosadan grad. Zene u feredji mi nisu bas neki motiv a ceste su im skoro pa iste kao i kod nas. Nagledao sam se fotki svetih gradova koje planiram posjetit pa ce biti svega i za oko. Odoh sada pogledat koji su najelitniji hoteli u Pakistanu da znam reci gdje cu odsjest. A i cucavac lagano opet zove, jebem ti milkshake od tri kune vise. |