Pregled posta

Istanbul-Ankara-Cappadocia-Erzurum-Dogubayazit

Od Istanbula do Dogubayazita, zadnjeg grada Turske prije granice s Iranom imamo preko 1500 kilometara jahanja. Idemo autocestom preko Ankare, uz stajanja za odmor stizemo u glavni grad navecer poslije osam sati. Ataturkov grob koji je zapravo ogroman mauzolej i podsjeca na manju zgradu razgledavamo samo izvana. Nemamo vise casha potrebnog za benzin pa odlazimo u potragu za bankomatom. Treba nam vise od 45 minuta dok ga konacno nismo nasli pa se nagradjujemo limunadom i cajem. Odlucujemo se za daljnju voznju dokle bude islo pa da prespavamo negdje uz cestu.
Sljedeca destinacija na putu nam je Kapadokija. Ovo mjesto je zaista tesko opisati, mislim da fotke tu najbolje govore svoje. Prema legendi ovo je mjesto bilo naseljeno i prije par tisuca godina. Snalazljivi stanovnici su si izgradili nastambe u kamenu. Zbog vukova i ljudskih neprijatelja pristup u gornje dijelove je bio moguc samo putem ljestava koje su se navecer prije spavanja uvlacile u jazbinu.
Cijeli gradic je pun svakojakih muzeja ali kazu da je tek nekih tridesetak posto cijele price istrazeno i iskopano. Moguce je setati se danima u svim smjerovima i uvijek otkriti nesta novo, nesta divlje.
Mi nasu jazbinu pronalazimo pokraj UFO muzeja, ispred ogromne livade koja jos sluzi kao uzletiste turistickih balona. Prvu vecer provodimo u prizemlju, iducu i sve ostale se selimo na prvi kat, prilaz je malo zesci ( tj. da sam pijan ili slicno dvaput bi razmisljao hocu li na kat ili ipak ostati dolje pa nek me vukovi ili klosari pojedu ).







Dani nam brzo prolaze uz jutarnje ispijanje caja u obliznjem kaficu i isprobavanju raznih delicija koje se nude za dorucak po dosta razumnim cijenama od par lira. Odlazimo u setnje i razgledavanje ovog cudnog dijela svijeta. U jednoj ekspediciji nam se i pridruzuje neki pas lutalica. Bio je s nama skoro
cijeli dan ali navecer kad smo otisli do grada gubi se bez traga. Prije spavanja idemo na pivicu, pola litre za deset kuna, pa na net.
Osim raznih prodavaca svega i svacega upoznajem jednu njemacku putnicu, tokom setnje s ekipom koju naravno gubim jer moram fotkat sa stativom i stati svakih par metara a njima se zuri da nadju neko ludo mjesto za penjanje. Prica mi da ima tridesetidevet godina, iako izgleda dosta mladje. Putuje vec cijeli zivot po cijelom svijetu, tu u Turskoj je s nekom svojom ekipom ali se voli setati sama i istrazivat. Govori mi da ima par mjesta za penjanje ali da nije bas zgodno kad na deset-petnaest metara shvatis da nema vise griffa za ruku i da se moras istim putem vratiti nazad, kako god znas. Smjeska se dok joj pricam o svojim planovima o Indiji i kaze da nije problem, uvijek se da naci neki job usput, ucit ljude engleski ili njemacki, vec-ces-se-nekako-snaci-don`t-worry spika. Zalazi sunce pa se pozdravljamo kako bi stigao uhvatiti boje neba na obliznjem brezuljku.
Guzica hoce vidit puta pa je opet pakiranje auta na redu, ustajanje u rano jutro, odlazak do grada po vodu i na dorucak. Idem na caj u kafic gdje smo inace svaki dan vidjeni gosti. Nema ostalih musterija pa spikam s trebom koja sljaka. Govori mi da je inace iz Nizozemske. Ja njoj govorim kako volim Amsterdam i da sam bio tamo nedavno i da mi je bilo do jaja, bar ono cega se mogu sjetit nakon 24satnog duvanja. Krenula je na put oko svijeta, dosla do Kapadokije pa ostala. Svidjelo joj se mjesto, voli to sto iza svoje kuce ima nepreglednu sirinu otvorene prirode. Ljudi u gradicu su dobri, malo ih je pa se svi medjusobno pomazu.
Ne znam sta bi vise rekao o Kapadokiji. Definitivno se isplati doci. Kad bi planirao odmor s curom od 2 tjedna dosao bi na ovako mjesto s 500ak eura. U turistickoj ponudi imaju zaista sve. Od iznajmljivanja bicikala, motora, konja do voznje jeepom ili leta balonom. Jedan hotel ima cak i olimpijski bazen sto se po vrucim ljetnim temperaturama koje znaju biti i vece od 35 stupnjeva
moze pokazati izuzetno korisnim. Mozes satima lutati bez da naletis na nekog. I onda jos imas milijun spilja u koje se mozes zavuc. Uzmi jako tople ljetne temperature u obzir i neku dekicu u ruksak. A za ostalo sto se moze radit s curom u takvoj situaciji necu pisat, neka ( tvoja ) prljava masta radi svasta.
Palimo pilu i dajemo gas, daleko je do grane, ceste su na nekim dijelovima odlicne a onda vidis samo tablu i skuzis da za 50ak metara te divne ceste vise nema vec da je grade. Kocis i vozis 30ak na sat dok opet ne zagrebes asfalt. Po ucestalim vojnim patrolama ( klinci od jedva dvadeset godina s kalasom oko vrata ) vidimo da smo debelo prosli u istocni dio Turske. Kurdi vamo cine vecinu stanovnistva. Bune se i zele ujedinit sa svojom bracom iz Iraka. Njihova prica je slicna onoj Palestinaca, samo sto nemaju svoju drzavu niti ih je bilo tko od vecih igraca priznao kao naciju.
Nakon spavanja u satoru uz cestu stizemo u Erzurum, zadnji veci grad kojeg cemo posjetiti u Turskoj. Odlazimo na dorucak, corba iliti juha za kojih 6 kuna uopce nije losa opcija za osam sati ujutro. Vozimo se dalje prema Dogubayazitu, garnizonskom gradicu u podnozju planine Ararat, ciji se vrh nalazi na 5100 metara i kojeg planiramo osvojiti u iducih par dana.
Prema legendi, Noah je svoju barku ostavio negdje ovdje nakon sto je prosla poplava koja je obuhvatila cijeli svijet.



Stizemo u gradic u kasno poslijepodne, pada kisa, sve je nekako blatnjavo, prljavo i jadno. Pravimo dva kruga po centru grada u potrazi za hostelom Erzurum kojeg nam je preporucio jedan hrvatski penjac, odjednom se na ulici pojavljuje Metin, planinarski vodic i kako se uspostavlja nasa stela za penjanje na vrh. Prati nas do hostela, dogovara cijenu od 3.5 eura po glavi i vodi na caj.
Nakon skoro sat vremena pregovaranja dolazi i njegov prijatelj/suradnik Zeke koji ce nas za cijenu od 500 eura pratiti na vrh Ararata. Dogovaramo uspon za sutra ujutro, dok ekipa odlazi u nabavku sitnica potrebnih za put, ja chillam u hostelskoj sobi.
U dogovoreno vrijeme ocekuje nas kombi kojeg vozi Zekijev buraz. Posto su obojica Kurdi, ne trebaju nam policijske dozvole vec se pouzdamo u njihovu snalazljivost i poznavanje cesta.
Uz kisno vrijeme stizemo do nekih 2100 metara odakle uspon nastavljamo pjeske, svaki s 25 kila opreme na ledjima. Do prvog kampa na 3200 metara i nije neki problem, kisa prestaje ali se krecemo kroz snjeg, stizemo oko jedan poslijepodne, sastavljamo sator, kuhamo jelo i odlazimo rano spavat.



Sutra ujutro slijedi vec malo tezi uspon do iduceg kampa na 4100 metara. Po noci je bila snjezna oluja, imamo srece pa nam za vrijeme uspona sjaji sunce, iako to ne znaci mnogo kada moras gazit kroz metar dubok snjeg.
Dok stojimo i odmaramo Zeke nam pokazuje vukove koji su se okupili oko mjesta gdje smo imali logor noc prije. Tada shvacam da ipak nismo imali tako dobrog vodica koji je toliko marljiv da ce u cetiri ujutro izaci van iz svog satora kako bi lupao po nasem satoru da ga ocisti od snjega vec da su to vjerojatno bile sape neke od ovih zvijeri.
Do base campa stizemo u kasno poslijepodne, iako sunce przi, treba iskopat rupu u snjegu kako bi se postavio sator sto traje skoro sat vremena. Jedva cekamo da se mozemo zavuc u vrecu za spavanje i grijat nad plamenikom. Opet odlazimo na rani pocinak, Zeke ce nas probuditi kada bude vrijeme za odlazak na summit, sto vec moze biti u dva ujutro. Ipak nas budi tek u sedam, s laganom opremom pocinjemo uspon do vrha. Iako se radi o savladanju samo 900ak metara nadmorske visine, radi se o usponu koji traje svojih pet do osam sati. Temperatura je niska unatoc suncu, nadmorska visina umara pa je potrebno raditi ceste pauze.



Ja prvi odustajem nakon sat vremena jer racunam da nema sanse da se uz moju tjelesnu spremu popnem do vrha jos kojih sest sati, nakon toga vratim do base campa i onda direktno dolje na 2100 metara gdje nas ceka kombi.
Odlazim u sator, pokusavam skuhat caj ali mi je prebljutav jer smo si vecer prije zamazali svo posudje kuhanjem gotovog tijesta pa se odlucujem za ljencarenje u vreci.
Sat vremena poslije, Zeke mi kuca na sator. Cudim se sta je bilo a on mi na losem engleskom objasnjava da je ekipa odustala od uspona. Iduci stize Trpimir koji govori da su mu se smrzli nozni prsti. Pokusava ih zagrijati nad plamenikom, pije topli caj dok ga svi tjesimo i nadamo se da ce biti ok.
Ipak uspon na pet milja tokom zimskih uvjeta bez posebne pripreme i opreme nije macji kasalj. Odmaramo se par sati i odlucujemo za direktan spust do kombija pa povratak u civilizaciju. Sto je nadmorska visina niza to je toplije a snjeg plici tako da je uspon po obicaju laksi od uspona. Nakon guste magle stizemo u topli kombi gdje nas ceka par litara pitke vode. Posto smo si zamazali posudje gotovim tijestom, sva ostala voda koju smo dobivali topljenjem snjega je imala odvratni okus po nekom ulju. Radije sam cuclao snjeg nego pio tu bljutavu mjesavinu pa mi je pola litre vode leglo ko saka na oko. U voznji nam se pridruzuju ostali lokalni kurdi, pusim prvu cigaretu nakon tri dana posto sam odlucio prestati za vrijeme uspona radi kondicije. Kombi im ocito sluzi kao taksi jer ga svi placaju sitnisem. Zanimljivo je bilo gledati kako usporavaju voznju i izbjegavaju policijske patrole.
Inace, uspon na Ararat zahtjeva posebnu dozvolu koja se placa i prije svega ceka dva mjeseca. Ali ako imas casha i znas prave ljude ( Kurde ) onda to mozes kada god zelis.
Dogubayazit nam se po ponovnom dolasku ne cini uopce kao tako los grad. Dapace, sve je zapravo divno i bajno. Odlazimo na veceru u restoran i odlucujemo da necemo stedjeti. Ja se castim hrpom mjesanog mesa s povrcem i dva ajrana. Nakon toga odlazim u obliznju slasticarnu gdje u sebe trpam dva komada torte i par drugih slatkisa uz jos jedan veliki caj.
Pola kutije cigareta kasnije, lezeci u toplom krevetu, shvacamo da blagodati civilizacije uopce nisu tako lose kao sto nam se nekada cine.

Post je objavljen 08.11.2007. u 13:12 sati.