Pregled posta

Dogubayazit-Iran ( Tabriz )

Uzivamo u suncanom danu u Dogubayazitu, jedemo kolace, pijemo caj pa jos jedan kebab u nizu. Dan je u znaku hedonizma, pa se odlucujemo za turisticko razgledavanje obliznjeg dvorca pod imenom Isak Pasha a nakon toga se castimo odlaskom u hamam.








Za one koji to ne znaju, hamam je poslije pileceg kebaba za 4 kune i caja od 50 lipa treca najbolja stvar koju treba isprobati u Turskoj. Na ulazu se ostavljaju cipele i oblace plasticne slape. U posebnoj prostoriji se skida, stvari se mogu zakljucati u ormaric predvidjen za to, oblacis kupace gace i ides u veliku, toplu, vlaznu prostoriju. Tu si stavljen na izbor izmedju klasicne saune ili
one turske u kojoj je temperatura malo veca ali sve fino mirise po raznim mentama i drugim biljkama. Kada ti dojadi kuhanje imas izbor izmedju ledene vode ( za koju se odlucio samo nas prijatelj Darki, kojeg smo prozvali Chuck Godic, jer on je Rambo koji moze sve ) ili se jednostavno bacis u jacuzzi i uzivas. Onda opet skoknes u saunu, pa malo lezis na toplom kamenu ili se poljevas kombinacijom tople-hladne vode, bas onako kako ti najbolje pase. Masaza je ukljucena u cijenu od 12 lira ( 50 ak kuna ) a vrijeme boravka u hamamu je neograniceno. Nama su tri sata bila dosta, poslije kojih je slijedila obilata vecera i naravno kolaci i caj.
Nakon ovakvog tretmana, hladna planina od dan prije nam se cini vec veoma dalekom i skoro nestvarnom. Sutradan ujutro planiramo put u Iran, prva destinacija nam je grad Tabriz, nekih 300ak kilometara udaljen od granice a prema legendi je to mozda bas ono biblijsko mjesto edenskog vrta.
U putovanju nam se pridruzuje Metin, lik koji nam je sredio uspon na Ararat a za kojeg cemo u iducih par dana koji slijede shvatit da je najveci moguci klosar istocno od Istanbula. Ostavljamo dio prtljage koja nam nije potrebna u njegovom stanu u kojem je samo njegova uplakana zena s djetetom i palimo u smjeru grane. Prije samog granicnog prijelaza zadnja turisticka atrakcija, koja po mom misljenju bas i nije nesta spektakularna, je navodna meteorska rupa iz davne 1892 godine. Rupa ko rupa, duboka 30ak metara, ogradjena bodljikavom zicom. Aj fala kurcu pa se ne placa upad.
Granicu prelazimo bez pregleda i problema, jedino sto na famozni trip carnet, osiguranje od prodaje automobila u Iranu cekamo skoro pa vise od sat vremena. Mi Hrvati carnet placamo samo 1.500 eura. Shema je da u HAKu uplatis tu svotu i dobijes nazad nakon povratka s putovanja a sveskupa je kao neka vrsta pokrica da svoje vozilo neces prodati u Iranu ili drugoj slicnoj zemlji.
Njemci koje smo upoznali taj dan kod Isak Pashe a koji su na putu u starijem VW kombiju su mi rekli da je njih to veselje kostalo vise od pet milja eura. Osim sto su nas upozorili na veoma kaotican promet u Iranu jos su nam i ispricali zanimljivu pricicu o tzv. allgau rallyju. Naime, svake godine se organizira cetverotjedna utrka automobila i vozila starijih od dvadeset godina ili ne skupljih od dvije tisuce eura na destinaciji Njemacka-Jordan. Na putu ekipe moraju ispunjavati razne zadatke kao sto je kupovina boce vina u Bugarskoj ili odredjene vrste sira u Turskoj. Pobjednik rallyja postaje ponosni vlasnik deve a svecanost dodjele nagrada prati sama kraljica Jordana i njihova nacionalna televizija. Automobili koji su sudjelovali u utrci se prodaju a dobiveni novac se daje u dobrotvorne svrhe, konkretno u izgradnju mljekare koja proizvodi sir od mlijeka kupljenog od nomada koji zive u tom podrucju. Definitivno zanimljiva ideja a s obzirom da se dosta dobro vozilo u Njemackoj moze kupiti za petstotinjak eura i s njime proci opisanu ludu rutu, allgau rally si stavljam pod to-do-listu prije nego navrsim tridesetu godinu.
Osim sto imaju metalnu ogradu na kotacima koju zakljucavaju s lokotom ( a postavlja se pitanje da li objavljuju vanredno stanje u drzavi kada netko izgubi kljuc :) i sliku svojih nadmocnih bradatih vodja, granica sama po sebi nije vrijedna spomena ( ni fotkanja, iako mi je bio bed vadit opremu jer nikad ne znas ).
Prva mjesta koja slijede ne izgledaju nesta posebno ludo pa lagano tonem u san i budim se par sati kasnije dok vec lagano pada prvi mrak i dolazi moj red za volanom automobila. Ceste do gradova su im dosta dobre, ekipa voli gazit pa sam ja sa sto-stodeset dosta spor po njihovom poimanju brzine. Iranci ocito obozavaju plave led diode koje im svijetle umjesto uobicajenih svjetala na automobilu pa ih je s mrakom sve teze uocit. Posebno veselje predstavlja zaobilazenje automobila kada skuzis da ti u suprotnoj traci prema tebi ide automobil s ugasenim svjetlima.
Stizemo i u prvi veci grad prije Tabriza, GPS se malo zbrejko jerbo prikazuje samo osnovne ceste kojima trebamo ici tako da ulazimo u kaoticni gradski promet u kojemu se valjda svi zure da sto prije stignu kuci. Semafori im ocito samo sluze za ukras posto ih nitko ne postuje. Zaobilazi se sa svih mogucih i nemogucih strana. Osim automobila najveci bed su motoristi kojih ima ko u prici.
Psujem sve psovke koje znam i konacno nalazim pravi izlaz u smjeru Tabriza. Cim smo usli u grad ostavljamo sparkiran auto i zovemo Metinovog bratica da nas spasi od golgote voznje po nehumanim uvjetima. Dok ga cekamo u obliznjem kiosku ispijamo, sta vec drugo nego caj i gledamo didu koji iz prastarog automobila operira stand na kojem prodaje razne vrste slatkisa i pripravlja
ocito njihov specijalitet - tijesto u kojeg stavlja zgnjeceni krumpir i kuhana jaja. Naravno da nema tekuce vode da si opere ruke s kojima i dira hrpu masnih novcanica pa se postavlja pitanje da li se zelimo pocastiti njegovom delicijom ili ipak mozda ne.
Stizu dva bratica u komadu tako da jedan od njih vozi nas auto a drugi dio ekipe do njihovog stana. Ocekuje nas obitelj, otac kao poglavar, mladja sestra i brat i jos razni drugi ljudi koji su se nasli tamo. Stavljaju pred nas ogroman pladanj s vocem i pale satelitsku televiziju koja je zakonom zabranjena u ovoj zemlji.
Posto ne pricaju engleski konverzacija nam se vise svodi na smjeskanje i klopanje hrane. Slijedi i prva vecera koja se ovdje tradicionalno sluzi na podu. Prvi dan smo se najeli rize i kebaba s raznim dodacima od povrca. Najzanimljiviji su bili ukiseljeni cesnjaci, neki od njih stariji i od cetrnaest godina, kako nam s ponosom objasnjava domacin.
Alkohol je zabranjen pa pijemo caj ko rakiju i uz cjelovecernje prezderavanje vocem lagano idemo u kinderbett.



Dan nakon ovoga provodimo u razgledavanju Tabriza. Osim kaoticnog, jako gustog i sporog prometa, ovdje zaista nema sta pametno za vidjet niti fotkat. Odlazimo na milkshake, za 3 kune pola litre, banana, lubenica, nar u ponudi je razno voce pa nakon toga u neki park koji je kao poznato setaliste a vise podsjeca na napusteni set americkog hororca snimljenog tokom sedamdesetih godina.



Za rucak je na meniju kebab u tankoj lepinji, po cijeni od 1200 riala ( 6 kn ) i nije tako strasno ali opet ne spada u nesto najbolje sto sam probao do sad. Slijedi pusenje nargile u idilicnom kaficu poluotvorenog tipa koji sluzi i kao kokosinjac i lagana voznjica doma na prezderavanje vocem i grickalicama kojima smo se obilato opskrbili na bazaru taj dan.



Iduci dan provodimo manje vise u istoj rutini, odlazimo na autobusni kolodvor po karte za Teheran koji je udaljen 600ak kilometara. Voznja traje od dvadesetitri sata navecer do sedam ujutro a kosta smjesne 33 kune. Lagano nam Metin pocinje ici na kurac jer shvacamo da mu placamo sve, uzima si danak u obliku mojih cigareta, u koji god birc svratili, sta god jeli, na nama trojici je da mu to financiramo. Odlucujemo se da cemo platit karte za njega i bratica ali cemo imati ozbiljan razgovor u vezi financija s njim.
Auto ostavljamo na sigurnom u zatvorenoj garazi kod rodbine i palimo u smjeru glavnog grada osovine zla, Teherana.

Post je objavljen 09.11.2007. u 12:27 sati.