< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (13)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Putovanje hippie rutom Hrvatska-Indija-Nepal

Tomvito Linkovi
Flickr.com
Foto galerija na Flickr-u

Tomvito.com
Moj homepage

Kontakt: dreadhead385@gmail.com

Ekipa koju citam
Vnukblog.com
Vnuk, IT wizard i sponzor mojeg flickr accounta (tnx jos jednom :)

Jimbo.blog.hr
Najbolja stvar u Bosni nakon cevapa i baklave


Teheran, zadnji dio trilogije

12.11.2007., ponedjeljak

Stigao je i taj dan da mi se posrecilo u zivotu, zvijezde se taman nastimale kak treba, horoskop mora da je bio bajan za ovnove danas jerbo sam konacno dobio pakistansku vizu. Ovaj puta sam bio narucen u deset ujutro u ambasadi, dobio sam uplatnicu od 30 kuna sto zapravo nije lose za vizu koja vrijedi mjesec dana. Dok sam cekao u redu skompo sam se s nekim Australcem koji putuje motorom. Isto ga malo brinu pustinjska podrucja koja mora proci. Naime, kruze horor price o tome da lokalni talibani imaju naviku zaustavljat autobuse i sustavno pljackat turiste koji se nalaze u njima. Tako je jedan od couchsurfera prije par godina ostao bez love i stvari, nadam se da ja necu biti te srece.
Osim Australca u redu su bili neki smrdljivi sljakeri i poslovni covjek koji mi je ostavio broj moba i email jer mi moze sredit besplatan smjestaj u Shirazu kojeg namjeravam posjetiti nakon Esfahana.
Pakiji ne bi bili pakiji da mi odmah lupe vizu u putovnicu vec mi daju opet novi termin u cetiri popodne. Aj dobro, nije bed posto ionako nisam nesta pretjerano spavao nocas pa picim nazad do stana da ubijem oko na par sati.
Jucer navecer sam uvjerio Sabera u dobrobit duvanja hasisa. Pricao sam mu sve i svasta o mojim zgodama i nezgodama u zivotu pa medju ostalim i o tome kako volim tu i tamo zapalit koji joint. Saber inace ne pusi cigarete ali voli nargilu pa smo odlucili otic u nabavku. Posto nema losih prijatelja koji se vole drogirat kao ja, nismo bas imali plan kako da dodjemo do zeljene materije. Neki kolega mu je ispricao da ima jedna ulica gdje se moze sredit pa smo sjeli u auto i odlucili isprobat srecu. Ja sam bio dosta skeptican, shema je kao da u Zagrebu odes u neku sporednu ulicu pokraj Ilice i nadas se da ces ubost od prolaznika. Kupujem si vrecu cipsa i cigare, sjedim u autu i gledam Sabera u akciji koji ide pitat prolaznike da li prodaju nesta.
Vraca se dosta brzo ali bez icega, ali zato s tri vojnika koja su isto tu na cesti i cekaju nekog da im proda opijum. Aj super, sad nas je jos vise koji cekaju pa ne moze bit dosadno da ga jebes. Grickam cips i slusam Sabera dok mi prevodi price vojnika. Cekamo mi tako nekih 20ak minuta, cipsa lagano vec i nema, meni zao sto si ne mogu kupit pivo jer mi se cini da nece bit nista od tog naseg duvanja veceras, kad se odjednom pojavljuje ekipa na skuteru. Obojica bez kaciga, sto je skroz uobicajeno vamo. Driver nonsalantno slusa neku mjuzu na mp3playeru, strateski je parkiran kako bi mogao svaki tren zbrisat s kolegom u slucaju da naleti murija. A oko suvozaca-dilera se stvorio pravi mali red ko na pijaci. Nekih 10ak ljudi ceka s parama u rukama da bi uboli zeljenu substancu.
Saber se vraca s necim u ruci, kaze da je sredio osam grama za 40 kuna. Krecemo u smjeru stana, ja gledam glinu koju smo dobili. Nije lose za te pare, samo da vidimo kakva je kvaliteta. Dok se vozimo zaobilaznicom oko grada, zove ona Fotografkinja s kojom smo bili na rucku da je Francuz ostavio neke stvari kod nje pa se okrecemo u njezinom smjeru. Deset minuta kasnije opet zove i kaze da se zeznula i da ipak nista nema sto bi trebali pokupit. Nema veze, Saber je natanko supergoriva kak ga zove pa gazi preko 120 na sat a ja sav u iscekivanju trljam ruke i veselim se prvoj pljugi nakon one koju sam poduvao s jednom Poljakinjom par dana prije.
Ovu pricu sam izostavio u blogu pa da se kratko prebacim na Kasiu. Cura ima 26 godina, inace je iz Krakowa a zadnjih mjesec dana u Iranu. Studirala je arapski pa ju sad zanima farsi i opcenito kultura. Nasli smo se preko couchsurfinga i zajednickog prijatelja Samuela, Spanjolca koji pjesaci do Indije. Dogovorili smo se za caj jednu vecer, smjestena je kod ekipe par kilometara od moje jazbine pa je bilo zgodno da ne moram potrosit cijelo bogatstvo da se taksijem dovezem na drugi kraj grada. Zajeb u dogovoru je bio sto je rekla da se nadjemo na mostu. Ovdje ima milijun mostova i mostica, preko cesta, preko otvorenih kanala, preko cega god hoces. Tako da sam se ja po obicaju zeznuo i cekao na pogresnom mjestu. Backup plan u slucaju da se ne nadjemo je bio da se ide na net pa cemo preko chata vec nesta smislit. I tak ti ja trazim net cafe i skontam da ima jedan negdje na prvom katu. Ulazim unutra kad ona tamo za kompom. Eto sta se zove sudbina ili sta vec, jer sam otisao lutat bezveze nakon sto sam ju bezuspjesno cekao petnaest minuta. Upoznajemo se, uobicajeni blabla. Jezik na kojem cemo komunicirati ce nam biti engleski, njoj se ne prica poljski a i meni lakse ide kad spikam na engleskom nego na materinjem. Ja bi na kolace, ona bi isla pisat. WC-i su inace mali problem vamo. Sva sreca pa nisam imao sracku potrkusu jer se inace uopce ne bi micao van iz stana. Ovdje nije uobicajeno da svaki kafic ima svoj WC. Postoje javni, ali ne na svakom uglu a natpisi su naravno na farsiju pa postoji opasnost bicevanja ako ko ja uletis u zenski wc a ne muski.
Odlucujemo se za cucavac kod njezinih domacina koji su tu odmah iza ugla. Ali prije toga naravno par kolaca za mene jer ja volim cookiese i ne mogu vamo zivjeti bez njih, kad je alkohol vec zabranjen. U stanu je gazda kojeg smo upravo trgnuli iz sna. Slijedi uobicajeni blabla upoznavanja i tak ti se ja lagano sjetim da bi ga mogao pitati jel ima sta za zapalit, jer nisam grunuo nista otkad sam se isao penjat na Ararat, za sto mi se cini da je bilo jako, jako davno.
Sva sreca pa ima za jos jednu buksnu. Rola nam jednu finu masnu, sjedam na kauc pa da vidim jel vrijedi smrtne kazne ili ne. Petnaest minuta kasnije dok ekipi rukama i nogama i na veoma brzom engleskom objasnjavam sto i jedan nacin kako se moze obogatit u turizmu, preko interneta, na ovaj i onaj nacin, shvacam da sam se ubio ko konj i da je hash afganac stvarno nelosa stvar.
Kasia hoce van na caj, a ja moram gazdi nabacit pricu o fotoaparatima i objektivima posto je izvadio svoj Canon 350d. Kasia me nekako uspjeva izvuc van iz stana i naravno da cemo se ici prosetat na caj, zasto bi ja trosio lovu na taksi da se vozim kad ionako vec lebdim.
Setali smo se par sati, kavanu naravno da nismo uspjeli pronaci. Usli smo u jednu gdje se duvaju nargile, mene ekipa vec pozdravlja iako ih ne znam, sjedam kod prvih koji me zovu da im se pridruzim a gazda ne da zeni da udje jerbo je mens only. Jebiga, ajmo dalje trazit nesta di smijes doci s trebom. Odlazimo do vocarne, super mi je sto ovdje stalno imaju svjezeg voca, od jabuka, mandarini, naranci nadalje pa sve do paradajza i krastavca po cijenama 30ak posto nizim od onih doma.
Kasia mi prica da bas i nema neki pakleni plan. I ona je na putu za Indiju, preko Paka ne moze jer joj nece dati garantno pismo. Indijsku vizu si tek sredjuje, ja sam bio pametan pa si ju uzeo vec u Zagrebu tako da sam postedjen ovog veselja. Fali joj love pa planira naci neki job. Sretno joj bilo, ja ne znam sta bi mogao radit u jednom Iranu.
Odustajemo od kafica pa produzujemo setnju i idemo nazad doma. Oprastamo se na nekom uglu, ona ce sutra za Rasht, gradic par sto kilometara sjevernije od Teherana a ja cu nastaviti cekat paki vizu.
Nego da se vratimo na pricu o Saberovom prvom duvanju. Na povratku kuci smo zapeli u gadnu guzvu, desila se neka prometna tako da smo cekali skoro sat vremena, par kilometara udaljeni od njegovog stana. Napokon stizemo doma, Francuz je vec legao u krevet i cita knjigu, ali cim mu spominjem sredjeni hash, nije mu problem obuci se i otic zapalit s nama na krov.Palim buksnu, kvaliteta zaista nije losa. Nije nesto najbolje sto sam duvao do sada, ali za pare koje sam dao stvarno se nemam na sto zalit. Francuzu isto pase, bacamo uobicajenu naduvanu spiku o svemu i svacemu, prije svega koji su sve nacini duvanja, od nargile, bonga nadalje. Klasika uglavnom. A Saber se pati, ne zna pravilno uvlacit, pa kaslje, pa ovo pa ono. Osjecam se kao da dajem tecaj klincima u osnovnoj skoli dok mu objasnjavam kak da puva, ali neka, uzeo si je i on par grama pa ce vec naucit kada odem dalje brijat po ovoj divnoj zemlji di je alkohol zabranjen a hash jeftin do jaja.
Vec je proslo dva sata kad nas je uhvatila glad. No problem my friend, Saber je kupio taj dan svjezeg ( normalnog ! ) kruha i salame pa se krkamo prije spavanja.
Budim se prije deset, doruckujem sa Francuzom koji giba u smjeru Georgije pa nazad dalje u svoju domovinu. Odlazim do ambasade a ostatak price vec znate.
Sada cekam gazdu da se vrati doma s posla, da zapalimo jos koju pa da me odbaci oko ponoci do autobusa. Sljedeca destinacija je Esfahan. Ocekuje me voznja od kojih pet sati, tako da sam tamo sutra ujutro.
Pakistanska viza je sredjena, iranska mi vrijedi do kraja ovog mjeseca. Neki pakleni plan nemam, cuo sam za par mjesta koja valja obic i fotkat. Persepolis je navodno lud, samo da vrijeme ostane ovako kao sada (20-25 stupnjeva, suncano, malo oblaka ) i bit ce sve do jaja. Yazd je inace gradic u kojem se moze naletit na ekipu koja ide u smjeru Indije. The Silk Road Hotel po cijeni od 20 kuna mi je zadnje odrediste prije prelaska granice u divlji i ratom ugrozeni Pak. Zivi bili pa vidjeli, gdje drugdje nego vamo na blogu. :)
- 20:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.