Subota je bila zanimljiv dan, pocevsi budjenjem u pet ujutro i slusajuci dreku u dnevnom boravku. Dosao je stari jednog od Meisama, stigao je zajedno s kolegom, nocnim busom iz Teherana, kao ja par dana prije. Iduce budjenje je bilo oko osam, ali sam uspio nekako ostat u krevetu do deset pa je slijedio ritualni caj s Meisamom ciji je stari dosao donjet lovu uz ispricavanje zbog galame. Iranci vole da razgovaraju glasno, nije bitno kada i gdje, glavno je da se vesele svi skupa.
Nema frke, ajmo busom do grada ali prvo po pljuge do trgovine gdje me prodavac vec zna i pamti da pusim Winston Lights. Vani je suncano, hladnije nego dan prije ali opet dosta ugodno s nekih dvadesetak stupnjeva i par oblacica koji se skupljaju na nebu. Setam se vec poznatim kvartovima i ulicama, ljudi su po obicaju znatizeljni, pozdravljaju i zele razgovarat. Meni ne smeta, dolazim tako lagano i do mosta. Ostajem tu iduca tri sata u promatranju ljudi, cestim razgovorima, obaveznim Hello Mister ili Salam.
Upoznao sam svakog koga sam fotografirao na mostu. A najbolje scene se desavaju dok mi kamera visi na ramenu. Prilazi mi obitelj s malom djecom. Klinjo od neke tri godine sa gustom smedjom kosom i velikim plavim okicama mi mora dati cokoladni bombon samo da me vidi iz bliza.
Cetiri starija tipa u setnji, imaju prastari filmski fotoaparat, poluidiot kakvog jos nisam vidio. Muce ih baterije, objasnjavam im plus i minus, aparat radi pa ajd da im okinem grupni portret.
Do tog trenutka sam bio stvarno dobro raspolozen. Naspavan i komunikativan, pun energije zbog shakea od cokolade s preljevom od kokosa za dorucak, svi ljudi su ljubazni i znatizeljni o tome tko si i sta radis ali nema veze, glavno da fotkam i da mi vrijeme leti. But good things don`t last too long, jer slijedi raspad sistema.
Stojim na mostu, trazim cigarete dok stize neki klinjo na biciklu. Uobicajeni bla-bla, jel moze pogledat fotke, jel moze pogledat fotoaparat. Pokazujem mu zoom i kak da drzi objektiv da se ne trese previse. Nije mi simpatican ali necu biti grub. Koliko ti kosta kamera, koliko novaca imas sa sobom. Direktna pitanja u glavu, ne odgovaram na njih ali ga zanima pa ne odustaje. Stize njegova ekipa, njih petero. Spremam aparat u torbu, pale se alarmna zvona u glavi. Proveo sam godine na stopu, radio sam kao izbacivac u punk klubu. S vremenom naucis brzo procijenit ljude i situaciju. Ova situacija ne mirise na dobro, likovi izgledaju sjebano. Znam da su na necemu, poznam shemu i spiku. Ne zelim ispast klasicna prica u novinama o opljackanom turistu, cekam da prodje grupa ljudi i kazem svima bye,bye moram gibat dalje, uzivajte decki.
Klinjo biker me pokusava slijedit ali odustaje dosta brzo pa si mislim no need to worry, bilo pa proslo ajmo dalje. Razveseljava me ekipa iz fast food restorana koja me pozvala na caj a potom castila i besplatnom salatom. Ne kuze ni rijec engleskog pa komuniciramo koristeci njemacko-farsi rjecnik. Zanimljivo je kako gestama i uz pomoc par rijeci mozes saznat da nema piletine vec da ju peku samo navecer. Da je najbolje godisnje doba za posjetiti Esfahan proljece a potom im objasnit da volis boje jeseni i da ti se svidja kako je.
Volim pricati s ljudima, trudim se biti otvoren i dobrog raspolozenja. Kako bi inace upoznao Iranca od kojih 50 godina koji ima americku putovnicu i stanuje na Hawajima, ali je stalno poslovno tu u Esfahanu. Pa nekog studenta koji privatno uci engleski putem tecaja i mora da te pozove sutra navecer da ides s njim kako bi upoznao cijeli razred. Didu koji ima antikvarijat, prodaje lijepe narukvice od srebra a ima fotografiju sa Mohammedom Alijem iz 70ih godina.
Dan mi je proletio brzo, pada mrak dok se pjesice vracam do autobusne stanice prema stanu ali me Meisam koji se vozio s frendom po gradu vidio iz auta pa idemo do kampusa. Na faksu je nekih 14.000 ljudi. Kompleks je ogroman, kao zaseban kvart, ogradjen i cuvan s kucama za profesore i studentskim domovima. Od matematike do medicine, informatike i arhitekture vamo je sve na jednom mjestu ali ti treba auto da bi dosao s jednog kraja na drugi ili sjednes na posebnu autobusnu liniju koja vozi samo na podrucju kampusa.
U knjiznici imaju sest kompjutera, internet pristup imas ako posjedujes laptop, imas instaliran linux i znas administratora mreze. Obicni smrtnici imaju cast pretrazivanja sadrzaja knjiznice i eventualnog igranja solitairea.
Vecerat cemo hamburgere, hot dogove i pomfri, zdravu hranu iz pecenjare pokraj stana dok cekamo novog couchsurfera koji ce nam se pridruzit. Dolazi Mirko, Njemac s neobicnim imenom, ima 29 godina, zidovsku putovnicu koju ne koristi i vraca se kuci nakon 6 godina Azije. Krenuo je iz New Zealanda preko Australije a usput obisao sve sto se da vidjet u ovom dijelu svijeta.
Meisam ima sutra ispit pa pokusava ucit, drugi M. slavi majmunovo pa otvara tetrapak whiskyja i ubija se ko stoka pa rusi na pod. Meni dobro, krkam se kolacima koje smo kupili za desert i vec je doslo vrijeme za krevet.
Nedjelju provodim u setnji s Mirkom. Pokazujem mu dijelove grada koje vec znam, obilazimo jos par novih mjesta. Napricao mi je svasta, sve ono sto me zanimalo o putovanjima opcenito, koja su mjesta dobra, gdje se moze zaraditi novac i na koji nacin, koji gradovi su preskupi, koji ljudi najludji. Razgovaramo na engleskom, kaze da je zaboravio njemacki ali ga zapravo samo mrzi. Domacini su nas probudili prije deset, slijedila je opet evakuacija iz stana u roku petnaest minuta pa radite sta hocete do navecer.
Nakon djece koja nam pokusavaju prodat stihove kurana i slijede te deset minuta dok ne odustanu pa tipa koji prodaje neka metalna sranja i trazi te da mu das dvije cigarete bjezimo s trga fotkat ekipu na mostu. Zene su prelijepe ali uspjevamo slikat samo par jer se panicno boje kamere, skrivaju lice ili okrecu glavu ako vec nisu pobjegle na drugu stranu.
Dobro je biti s nekim tko tecno prica tvoj jezik, makar to bio engleski. Ali Irancima smo zajedno samo jos bolja meta, svi nas moraju upoznati, pitat odakle si, uobicajeni bla-bla od par rijeci engleskog i onda hrpe uga-buga jezika. I to je slijedio klik u mojoj glavi.
Covjece, hocu samo mir. Da se setam po ulici bez tih bezbrojnih uleta, dobro mi je vamo kod vas ali de malo svi skupa odjebite. Stize Meisam dok sjedimo na mostu a upravo su nam se pridruzila dva starija lika. Definitivno junkieji, izgledaju propalo ali ne na onaj preocit nacin. Idemo na taksi, prati nas neki drugi lik, klasicna pitanja, klasican engleski kao i svi drugi.
Bjezimo u drugi dio grada gdje ima neki kafic. Objasnjavamo Meisamu da bi u neki kafic gdje sjede i cure i decki, gdje su ti studenti, de nas vodi negdje na neko normalno mjesto. A Meisam brije da ce nam naci neki disco koji navodno postoji u tom kvartu, nedjeljom cak imaju cugu. Zvuci kao sf prica u Iranu, naravno da nitko ne zna put pa ce nam otic kupit vina kod nekog lika. Oronuli tip, bradat, mrsav. U ruci drzi staklenu lulu sa slamkom . S tim se pusi crack u Americi, vamo neko drugo smece.
Meisam sav sretan sjeda u taksi da ode po cugu. Mirko i ja se cudimo kak samo moze bit tako naivan, jel mu treba crtat da skuzi. Djeco, nemojte ici s nekim tko ima crack lulu u ruci bilo gdje. Petnaest minuta kasnije stize telefonski poziv da je lik s lulom bad person i da se vraca pjeske kako ne bi morao s krkanom zajedno u taksiju.
Uspjevamo pronaci kafic, prava turska kava s mlijekom je 10 kuna ali je zato dupla doza pa mi ne smeta malo kofeina za promjenu, da dodjem sebi. Cekajuci taksi za doma, Meisam mora otic kupit lepinju punjenu specijalitetom od ovcjeg mesa. Specijalitet su pecene glave i papci, donosi oci i sto ide oko njih. Moram pojest pola lepinje, inzistira na tome. Palim jos jednu cigaretu i ne govorim nista.
Dolazimo kuci, moramo spremat stan jer smo napravili svinjac u proteklih tjedan dana. Pokusavam im objasnit da upravo bas sada prolazim kulturschock. Ne znam kako da im bolje definiram, Mirko me razumije.
Ubio me ritam proteklih par dana. Ustani se ujutro, idi do grada, setaj se 10-20 kilometara, pricaj sa svima, pozdravljaj sve. I sad mi treba break. Ne da mi se vise slusat glupe fore o homoseksualcima koje su mojim domacinima tako smijesne. Cure su zakon, obojica domacina ih imaju. Kada se ozenis onda ces se i sexat, prije braka to nije dobro. Kurva kosta 15 dolara, jeftine pare zapravo s tim da je kazna javno kamenovanje
ako ju uhvate.
A nase vrsnjake Irance i Irankinje odgajaju odmalena da budu odvojeni jedni od drugih. Posebna skola za muske, posebna za zenske. U autobusu je straznji ulaz i straznji dio za zene, prednji za muskarce. Ako se sexas dobit ces HIV, tako im tuve u glavu a o ostalim spolno prenosivim bolestima nisu ni culi. Ali se ionako neces sexat jer curama tupe u glavu da je svaki kontakt s muskarcima prljav i grijeh, pocevsi od obicnog razgovora nadalje. Razgovor s djevojkama koje imaju 20 godina ionako slici na glupo cerekanje koje imas prilike dozivjet kada pricas s nekom klinkom od 12 koju jos ne pere pubertet.
One emancipirane ce ti dat guze. U doslovnom smislu, cure moraju ostat djevice za brak tako da uglavnom imaju analni seks. Ali za nas strance to ionako nije preporucljivo, stranac dobiva zatvorsku kaznu kao jedan Njemac od prije par godina a cura neku gadnu kaznu tipa bicevanje.
Smisao mojih rijeci nije seksualna ugrozenost dragi citatelju ako si na to pomislio. Razlika u kulturi je nesto sto iz dana u dan postaje sve drasticnijim i drasticnijim pa ti samo treba mala pauza da bi opet dosao sebi.
Trebao mi je jedan Mirko ili bilo tko drugi s mojim, europskim mentalitetom. Domacini su mi zakon, stvarno su fora decki, uvijek za zajebanciju ali smo unatoc svemu totalno razliciti. Sukob svjetova, kulturni sok, nazovimo to tako. Jednom me je moralo oprat, desilo se sada.
Objasnio sam Meisamima da sutra samo zelim spavat. Ustat cu se oko 1-2 kad mi bude odgovaralo, piti caj i pusit cigarete , koliko hocu a ne da moram letit van jer oni idu na faks. Citat cu knjige, obradjivat fotke cak i oprat sudje, radit bilo sta samo da ne idem van iz stana.
Treba mi malo izolacije, jedan dan ce biti dovoljan a onda gibam u smjeru Persepolisa i Shiraza. Viza mi vrijedi jos deset dana a onda moram u Pakistan koji je ionako prazan sto se turista tice a prije svega triput jeftiniji od Irana.
A sada malo o tebi dragi citatelju i draga citateljice. Google analytics mi govori da imam 200ak redovnih posjetitelja/ica. U prosjeku mi posvecujes 2 minute tvoga dragocjenog vremena. Nije lose za tjedan dana promocije, sto se mene tice. Ali ja hocu vise pa mi treba tvoj support.
Dakle, ako mislis da ovaj moj blog ima smisla i zelis me nastaviti citat molim te da mi posaljes mail na dreadhead385@gmail.com . Prednost je u tome da ces onda dobivati mail s linkom na novi post pa me ne moras svaki dan gledat u bookmarksima.
Jimbo mi je dao dobar load posjetitelja, ako si u kategoriji bloger/blogerica i mozes mi pomoc s designom ili imas savjet u vezi stila pisanja, javi se.
Treba mi ftp account da backupiram 12 gb fotografija koliko imam do sad. Ako mi mozes sta sredit, javi se na mail.
Obrada fotki u Photoshopu bi bila isto zgodna, ako mi mozes pomoci, email znas.
Ako imas bilo sta drugo za reci, slobodno se javi. Volim obostranu komunikaciju, pisanje mailova i nije tako tesko, pa nemoj biti lijen(a).
Jedna od ideja koju imam je da za tvoj support uzvracam razglednicama iz raznih mjesta koja cu posjetiti na putu.
Zelim imat 100.000 posjetitelja bloga do Bozica pa da vidim koliko sam realan ili nerealan. Pozdrav svima i citamo se. :)
Post je objavljen 19.11.2007. u 04:02 sati.