Pregled posta

Teheran

Voznja autobusom od Tabriza do Teherana traje osam sati. Busevi su moderni, na tv-u pustaju zadnje iranske trash filmove tipa iranski rambo koji ubija milijun talibana, iranski gigolo koji bari milijun iranki etc. U cijenu od 33 kune ukljucena je i sarena plasticna vrecica u kojoj se nalazi salica, bombon i salveta. Kondukter zatim dijeli i sokove u tetrapaku i cokoladu. Ovim sam bio zaista ugodno iznenadjen, definitivno nesta po cemu su daleko ispred nas sto se usluge u prijevozu tice.
Ali me zato neugodno iznenadio lik koji je sjedio ispred mene. Visok, bradat, koscatog lica s pogledom koji ubija. Prvi put se namrgodio na samom pocetku puta cim sam naslonio koljena na sjedalo ispred sebe kako inace volim ciniti dok putujem. A onda jos par puta tokom noci kad god bi slucajno pogledao u njegovom smjeru.Zakljucio sam da nije dobra ideja stavljati koljena na sjedalo i riskirati zivot pa sam iducih par sati pokusavao pronaci pozu u kojoj cu uspjeti zaspati i spavati duze od deset minuta. Metin koji je bio u istom redu sjedala kao i ja takodjer nije mogao spavati pa si je pustao tupavu tursku mjuzu i jednu dosta iritantnu djecju pjesmicu koja nam je postala himna daljnjeg putovanja. Tip se pali na Mr. President i sve one ostale shund hitove iz 90ih. Iducih par dana sam mu pokusavao objasnit da je to gej mjuza i da bi kod nas dobio batina da to pusta ekipi. Nekako uspjevam ubit oko na par sati i s izlaskom sunca stizemo u glavni grad Irana.
Prva misija nam je otici na wc, kao i stotinama drugih koji su upravo sisli s autobusa. Zakljucujemo da nitko od nas ne bi uspio kenjat dok ispred svakog od wc-a ceka barem 10 ljudi svoj red. Ali dvije ovce koje su bile privezane vani ispred taksi standa publika uopce ne smeta pa ih gledamo kako se vesele a zatim dok ih gazda trpa u gepek od trosnog auta a nakon toga veze hrpu vreca na krov pa trpa zenu unutra i pali u tko zna kojem smjeru. Nakon ove scene pitamo se sta li nas samo ceka u samom centru grada. Odlazimo u potraznju jeftinog taksija, po principu da su oni na kolodvoru 30% skuplji dok se uz par minuta setnje moze dosta ustedjeti. Metin se mora svakih par minuta slikati, brijem da je lik u ta tri dana dok je bio s nama napravio vise fotki nego sto sam ja napravio svojih u zadnje tri godine. I sve to radi plemenite misije barenja trebi preko myspacea i drugih platformi za kojima su Turci a izgleda i Iranci ludi. U Tabrizu nam je Metinov bratic ispricao veselu pricu od prije sest godina o tipu i zenski koji su se odlucili malo napaljivat preko webcama. Ona njemu pokaze sisu on njoj sta vec, znate princip. Uglavnom, poanta price je djeco don`t do this at home ( bar ne ako vam je home Iran ). Tip je zavrsio na vjesalima a zenska je dobila isto neku gadnu kaznu tipa bicevanje.
Osim ove anekdote naslusali smo se jos i mnogih drugih. Za silovanje ekipa vamo dobiva isto glavni jackpot tj. vjesanje. Ako nekog zgazis autom, bio ti kriv ili ne, obitelj poginulog odlucuje o tvojoj sudbini. Ako imas srece ides samo u zatvor na tri ili vise godina. Ako je obitelj bijesna ides na vjesala. I to sve ekspres, nema zabusavanja kao u nasem pravosudju, stvar se rjesava u roku tri dana. Ako se napijes nagrada je osamdeset udaraca bicem. Ako ides sam rjesavat problem tipa sakom u glavu, placas tisucu eura zrtvi po izbijenom zubu. Zbog toga ovdje bas i nema mrkih pogleda i dobacivanja, bar ih nisam dosad primjetio osim stalnog divljenja mojoj frizuri. Kao sto (ne) znate, imam dreadlockse vec neko vrijeme. U Hrvatskoj i Europi nista posebno kao i hrpa drugih ljudi. Ovdje sam cini mi se trenutno jedan od par u drzavi. Gdje god bio vani oko mene je skoro pa uvijek hrpa nasmijanih ljudi koji mi se okrecu i medjusobno povlace za rukav. Eh, kad bi svaki pogled mogao naplatit kunu ne bi vise trebao radit i mogo bi se preselit na Havaje.
Nego da se mi vratimo na pocetak nase price tj. na taksi koji ce nas odvest na susret s novim domacinom u nepoznatom gradu, Mohamedom. Nakon sto smo mi opet sve platili po ne znam koji put, opet komentiramo Metina koji nam se klosari s braticem u paketu. Bratic mu je prava ljudina, izgleda ko Indijac i zraci nekom pozitivnom energijom. Ali Metina trebamo ko cik u oko, sta ces dobre stvari idu uvijek s govnetom u paketu. Lik je par dana kasnije cak imao obraza pitati Trpka kako bi se mi samo snalazili u tako velikom gradu da nemamo njega. Turisticki vodic iz snova nema sta.
Dok se suncamo u parku i pijemo caj ( btw. ovdje caj dilaju svugdje, ima ekipe koja se seta po parkovima s termosicom i plasticnim casama i prodaje ovaj okrepljujuci napitak za sitne pare ) dolazi tip u uniformi i predstavlja se kao Mohamed. Nismo znali da je Rambo, ali se uspostavlja da guli rok od 20 mjeseci koji je vamo norma. Zanimljivost u cijeloj prici je to da u vojsci mora biti 24 sata nakon cega je 48 sati slobodan, tj. to vrijeme koristi za svoj posao, u ovom slucaju agent za prodaju osiguranja. Sjedamo u dva taksija posto nas je previse, ja sam najebo pa sam s braticem i klosarom tako da za totalno sjebani auto, zbog kojeg bi kod nas zavrsili na muriji da ga takvog izvezemo na cestu, placam 2500 riala ( 13ak kuna ) a ekipa u drugom taksiju novije proizvodnje samo 2000 riala.
Stizemo u stan u prizemlju, ugodna je atmosfera, na zidovima su posteri s Al Pacinom i Robert de Nirom. Jedan od tri cimera spava na podu ispred tva pa se dize i kuha nam sta drugo nego caj. Mohamed odlazi negdje svojim poslom a mi se bacamo u fotelju i na maratonsko gledanje americkih trash filmova.
Nakon The Grudge 2 i oba dijela The Hills have Eyes zakljucujemo da je dosta lobotomije mozga za taj dan i da bi ga mogli malo konstruktivnije provest. Kuhamo gotovo tijesto koje nosimo jos iz Bugarske kako bi ustedjeli love jerbo je Metin klosar gladan i treba stoku napojit.
Odlazimo malo do grada da vidimo sta ima i vec je novi dan i vrijeme za nove sund filmove. Rutina ostaje ista, budjenje, gledanje filmova, grad pa povratak kuci.
U jednoj od setnja upoznajemo Samuela. Tip je iz Spanjolske, ima 31 godinu, nizak je i ima hendikep u obliku lagano sasusene lijeve ruke. Inace je skroz ok i pozitiva. Zadnjih 18 mjeseci je proveo u setnji od Barcelone do vamo. Isao je i kroz Lijepu Nasu pa se cudio da nitko nije bio gostoljubiv i zvao ga da prespava doma. Prica mi o pakistanskoj vizi i da ju je tesko dobit pa o nekoj poljakinji Kasi koja isto ide za Indiju i trenutno je u Teheranu.
Setamo se i pokraj bivse americke ambasade koju su u demonstracijama 79te studenti okupirali i nakon cega je slijedilo totalno sranje za drugove nam americke kojima je trebalo dvije godine da ih puste na slobodu. Rezultate demonstracija mozete vidjeti i na fotkama grafita koji krase cijelu zgradu.







Lagano stize i dan oprostaja s mojim drugarima Trpimirom i Darjanom. Ekipa se brije vratit zajedno s braticem i klosarom u Tabriz pa istim putem kojim smo dosli nazad do Hrvatske preko Turske i Makedonije. Sjedaju na vecernji bus u pola jedanaest a ja ostajem sam s cimerima koji su se bacili na igranje FIFE. Ja saltam na satelitskoj koja je inace zakonom zabranjena u ovoj zemlji ali se na srecu mnogi tog zakona ne pridrzavaju. Jedini bed su kazne koje mozes dobit ako te susjed cinka ili to da uopce ne mozes gledat satelit jer si u zoni u kojoj je drzava postavila posebne ometace pa ti je sjeban signal.
Nesto prije ponoci stize Saber s kolegom. Saber je inace lik kojeg sam prvog kontaktirao preko couchsurfinga pa mi je dao broj od Mohameda jer kod njega ne moze stati toliko ljudi od jednom u stan. Pricam mu o planovima za Pakistan pa me vozi kod sebe kuci. Oprastam se s domacinima i sjedam u auto. Vozimo se kroz cijeli grad na drugi dio sela u stan u kojem zivi zajedno sa svojom majkom. Zena je skroz ok, nisam ju nikad vidio s feredjom, ima svoj laptop, uci engleski i zadnja tri mjeseca je vegetarijanka, tako da se i ja vracam staroj navici hrane bez mesa ali mi ne smeta posto imam tu nesrecu da me hvata prva sracka na mom putu.
Cim me ekipa napustila doslo je i ovo veselje. Imam srece pa nije ona klasicna potrkusa da moras stalno visit na wcu, tj. nad cucavcem kakvi su inace ovdje, vec samo tu i tamo. Rokam se Linexom kupljenim u Srbiji i jedem rizu tako da mi je bolje u roku cetiri dana.
Pisuci ovaj blog u retrospektivi shvatio sam da mi nedostaje samodiscipline da svaki dan sjednem i napisem nesta pametno. Ovako sam po obicaju ljencina pa skuckam sta se dogadjalo u zadnjih tjedan dva pa izostavim koji zanimljivi detalj ili anegdotu. Od sada cu se trudit biti aktualan i dizat nesto svaki dan. Jos se patim s blog.hr kao platformom ali bit ce bolje pa me nastavite citat .
:)


Post je objavljen 10.11.2007. u 19:38 sati.