Tišinom... ja vičem!

Slobodan, slobodan kao ptica. Ah, kako li je vani lijep i divan dan. Pogledao sam u bistro nebo i uputio smiješak cvrkutavim ptičicama. Vjetar se nestašno poigravao mojom kosom, koja je lepršala na sve strane. Sunce, o kako me punilo toplom energijom, zrak je bio svjež i čist, a u glavi mi je lagano... melodično svirao Chopinon "Proljetni valcer". Zatvorio sam oči... potpuno lagano... potpuno nevino... te brže bolje zapalio jebenu cigaretu. Cuclao sam tu cigaretu kao da mi je zadnja, jer u tom trenutku se pojavio... ON!!!! Usrani TPO mi dođe iza leđa i na uho mi šapne - Ej srećo imaš pljugu?-, sva radost ovoga svijeta je nestala, kao da mi se dementor približio, ali čini mi se da nisam bio daleko od istine. Neznam iz kojeg razloga ali TPO me uvijek, ali uvijeeeeeek zove "srećo". Sad da se razumijemo, ja nemam ništa protiv osoba koje imaju simpatiju prema istome spolu, naravno, nemam razloga za to, nikada mi nisu ništa nažao učinili i sretan sam što i oni mogu voljeti, a ljubav je veoma snažan osjećaj, ali to je TPO ljudi... gad, gnjus, njegov ego je ispred njega toliko ogroman da niti on sam ne shvaća koliki je gad od čovjeka. Uskoro će biti post gdje ću ga opisati kao što sam opisao sebe.

-Nemam, ovo mi je zadnja...-, naravno da sam lagao. Pa lik niti ne zna pušiti, pafta, jebote počne ti bit žao cigarete koja mu je u rukama.
-Haha ajoj, onda ćemo partati ovu tvoju?-, umm onak ne?!
-Može.-, ....mrzim se.
-Ajde daj mi sada dim.-, pa gle gada nisam niti zapušil pravilno... dao sam mu cigaretu i pogledao ga. Povukao je dim ali ne u sebe nego u usta te napućio ribe kao poluretardirani som i izdahnuo van.
-Uff, dobra je, baš ti onako paše dok povučeš, znaš jer moraš povuč da osjetiš cigaretu, pa izdahneš dim van da ne ostane u tebi jer ti se bude počelo vrtjeti.-, dubokoumno sam se složio i pokušao resetirati svoj upravo sprženi mozak nakon ove izjave. Pušim već 4 godine, valjda sam onda skužil kak se jebeno puši. I tako narednih 20 minuta, koliko i traje naš veliki odmor u školi, sam stajao i gledao u njega dok je on opet po tisućiti put pričao priče koje su em bile neistinite, glupe i tako manje bitne u mom životu. Hm.. dati ću vam primjer razgovora. Čik je izgorio nakon toga, nitko ga nije ni pušio, moje misli su bile drugdje a TPO je zbilja mislio da ga slušam. Gledao sam mu tu mutavu facu i isprva kao i svaki put razmišljao da ga zarežem žiletom, jer smatram da će tako puno lijepše izgledati, mislim čovjek ne bi bio prestrašen kada ga vidi na ulici.

-E jaoo, znaš što se meni dogodilo jučer? Znači, išao sam poslije škole u birc sa frendom, i znaš tamo radi jedna konobarica ono ja nju poznajem, kužiš svaki dan sam tamo skoro i tak sam bio tam ono da me malo gleda i to sve. Meni ali samo meni prodaje pivu nikome drugome, znaš kako je to dobar osjećaj? I tak ono ja pričao snjom, e da i došao sam doma pa sam sa svojom ekipom iz vatrogasne imao neke malo vježbice i to, pa smo išli piti u Denim, a to ti je birc kod mene, tam je bila neka mala uff, mene je gledala stalno i došao sam do nje i ona mi je odma dala svoj broj, e i onda sam ti išao sa svojim frendom na igralište igrali smo nogomet, mislim ja tebe ne kužim zakaj ne voliš nogomet, no i onda sam došao doma imao sa sa svojom obitelji pokersku večer i sve sam ih spotrl, i onda sam se bil otuširal znaš ono koristil sam neki novi gel za tuširanje, pa sam se opral i onak, išel sam spavati al prije toga sam moram zdrkati na konobaricu i ovu malu danas, pa sam bil svršil po sebi, a kaj malo sam s rukom obrisal nikaj strašnoga i onda na fejs otišao malo i tako ono ljudi me vole imal sam puno poruka hehe i znaš to mi se desilo jučer... a brate mili daj i ti budi ko ja, malo ono muvaj ljude druži se s njima, nemaš curu već kolko dugo jebote, pa kurac ti je postal paučina, mislim neznam kak je to ja ti svako malo pojebem neku tak da kužiš... moraš biti više ko ja, ja sam ti uzor znaš i ti si izgubljen bez mene i budem ti ja nabavio neku od svojih kurvica da te obrade... malo si čudan kužiš, ti imaš nekakvi karakter koji je odbojan svima ja ti to dobro znam. Saznali smo da se baviš nekakvim meditacijama i to, pa kaj si ti vještica nekakva zakaj se baviš mag...-, aaaa nee nije uspio završiti, nisam mu dopustio. Dogodio se jedan od rijetkih trenutaka kada se ja zapravo izborim jer počeo je manipulirati u razgovoru, a manipulatore i one koji naređuju prezirem, jer ja nemam toleranciju nad autoritetstvom... a to je već priča za neko drugo vrijeme. U tom trenutku je vjetar zapuhao, a ja sam se TPO konačno nakon dugo vremena unio u facu i zaprijetio mu!

-E sad bi bilo jebeno dosta!!! Pričaj, hajde!! Usudi se izgovoriti do kraja dana još ijednu riječ o meni, pokušaj me slomiti, pokušaj mi oduzeti svu moju energiju samo da bi sebe nahranio, samo pokušaj. Reci ti kaj god hočeš ali ne petljaj mi se u stvari koje pogotovo TI ne razumiješ, jer ih se bojiš!! Izazivam te... Koliko god miroljubiv bio, ovo mora prestati jednom za svagda, ne mogu te jebeno trpjeti, jel ti sebe uopće čuješ kaj govoriš?!!! Tako mi i treba kad sam se upustio u prijateljstvo empatičara i narcisoida, a to dvoje su najgori neprijatelji... kao vatra i led!- uhh.... počelo mi je biti žao, a zašto, nisam imao pojma. Nisam se htio derati na njega, jer ja to nikome nikada ne radim, ali moji osjećaji su bili jači. U sebi sam osjećao elektricitet, pa sam otišavši od TPO-a primio metalni dio ulaznih vratiju škole i stresao se od "kratkog spoja". Zamislite da tako svaki dan slušate istu verziju priče samo sa promijenjenim sadržajima. Prokleto je bolesno, prokleto je prokleto.

-Hahaha ajoj srećo baš si smiješan kad si ljut!-, doviknuo mi je TPO... pa ti mene zaista jebeš, zar ne? Baš sam se veliko odmorio jebem ga....

Oznake: kritika

Postoje mnoge stvari koji ljudi ne razumiju, a u toj ne razumnosti postoji strah koji ljude tjera u ludilo i zbog tog ludila, svijet je ovakav kakav je. Umjesto da se bojimo, trebamo proučiti, ne smijemo srljati kao guske u maglu, te moramo shvatiti ono što nam ta ne razumnost predstavlja. Nekada ni ja nisam razumio stvari koje su bile prisutne oko mene, i to zato što sam ih se bojao. Prije nekih 6-7 godina umrla mi je šukun baka, odnosno majka moje prabake s mamine strane. Tada se desilo nešto što je meni potpuno u tajnosti dalo znak što ću kroz godine saznati o sebi, te prije nego što počnem priču htio bih vam toplo savjetovati: "Ne gledajte svijet slijepim očima, jer slijepoću ćete jedino gledati".


Tada sam bio negdje šesti razred osnovne škole, u očima drugih ljudi jedan maleni čovjek pun radosti i smijeha, a naravno nitko nije znao da sam se zapravo brinuo oko mnogih stvari. Previše sam razmišljao, te je zbog toga na meni rezultirao stres. Mislio sam i razmišljao o svemu, kao odrastao čovjek, i brinulo me. Život je brinuo nevinog malenog dječaka. Možete li to zamisliti? Bila je to subota, negdje veoma rano ujutro, i ja sam polu-spavao u svojoj sobi na katu kuće. Najednom u prizemlju se začuje zvonjava telefona, netko je zvao. Moja prabaka se svaki dan jako rano ustaje da pogleda piceke i kokoši te da ih pusti van iz njihovog "spavališta", pa se zato javila na telefon. -Molim?-, nakašljala se prabaka. To je sve što sam čuo od razgovora. Slušalica se naglo zaklopila kao da je ispala prabaki iz ruke. Na katu u susjednim sobama su spavali moja baka, mama i sestra. Ništa, okrenuo sam se na leđa i ravno se ispružio po krevetu stavljajući svoje ruke uz tijelo. Sve je utihnulo nakon nekog vremena i ja sam počeo sanjati. Dakle veoma je zanimljivo što se sjećam sna kojega sam sanjao mnogo godina prije, ali kako bih to mogao zaboraviti, bilo je kao da sam lucidno sanjao. Stajao sam i gledao zamućenu pozadinu. Pozadina se izmijenjivala različitim slikama prirode. Oko mene su prolazili ljudi, nije ih bilo mnogo ali svako malo je netko prošao pored mene, te su me uljudno pozdravljali. Htio sam i ja njih pozdraviti ali nisam se mogao natjerati, jedino sam mogao stajati kao kip i gledati. U jednom trenutku slika se izmijenila u šumu i stajao sam pored bistre rijeke koja je blago tekla nizvodno. Čuo sam tihe korake koje je odavalo šuštavo lišće po zemlji. Iz daljine je došla starica i hodala je prema meni. Nisam joj mogao razaznati lice jer joj je bilo mutno. Osjećao sam toplinu kojom je bila prožeta. Starica mi je lagano mahnula i mogao sam joj na mutnome licu razabrati da se nasmiješila. A onda je krenula, u daljinu i izgubila se u vidiku, a ja sam se probudio i shvatio da sjedim na krevetu. Pogledao sam na sat, prošlo je par sati od telefonskog poziva. Zatim sam čuo korake po stepenicama, netko se penjao na gornji kat, ali dosta brzo. Nikoga osim sebe, mame i sestre ne bih svrstao u osobe u našoj obitelji koji jedino možemo brzo koračati stepenicama, ali shvatio sam da je to bila moja prabaka nakon sljedećeg događaja. Prabaka je naglo ušla u bakinu sobu i počela ju drhtavo zvati imenom da je probudi. Nešto su si rekli i u sljedećem trenutku sam ih čuo kako plaču. To je bilo iskreno i bolno plakanje, još ih nikada nisam čuo da su tako plakale, jer iskreno nikada ih nisam ni vidio ni čuo da plaču. Kasnije se sve saznalo, moja šukun baka je preminula. Mučila se sa nepokretnošću, jer mjesec dana prije njezine smrti je opala i slomila kuk, a tko zna što je još sve natukla. Normalno, sve se obavilo, i pokop i večera s obitelji i tako to. No, prolazili su dani. Jednog popodneva sam bio u blagavaonici i za stolom radio zadaću. U dnevnoj sobi je bila baka koja je gledala televiziju, prabaka je spavala a mama i sestra su bile na katu i kupale se. U blagavaonici nije bili nikoga osim mene, ali nešto mi nije dalo mira. Osjetio sam kako je prostorija postala više toplija nego ostale, što mi je bilo nerazumljivo. Nikako se nisam mogao koncentrirati na zadaću, jer sam morao gledati okolo. Nešto mi je privuklo pažnju a ni sam nisam znao što, jedino sam znao da nešto nesvjesno tražim po blagavaoni. Moji osjećaji su bili čudni, nisam znao što se počelo zbivati samnom, okretao sam se i bivah uznemiren, ali sve je odjednom prestalo. Spustio sam olovku na stol i spokojno se naslonio na stolac. Osjećao sam samo mir, toplinu i pun nalet ljubavi. Osjetio sam dodir, meki kao perje. Moje misli su bile balansirane, i ništa me nije brinulo. Dodir se još zadržavao na mojoj lijevoj ruci. Krajičkom oka sam gledao u svoju lijevu stranu... i vidio sam je... staricu koja mi je mahnula u snu. Naglo sam se okrenuo prema njoj ali nikoga nije bilo, te se sve nekako vratilo na normalu. Bio sam zbunjen, nisam razumio, te sam tako bio i pomalo prestrašen, ali sam bio i ponosan i uzbuđen. Hitro sam ustao sa stolice i veselo potrčao prema dnevnom boravku gdje se nalazila moja baka. Potrčao sam prema prepreki koja me kasnije nije mogla zaustaviti.

-Baka, baka vidio sam je!-, baka me zbunjeno pogledala.
-Koga si vidio mišo?-
-Šukun baku, posjetila me, znam da je to bila ona, vidio sam je!-, osmjeh mi se sve više razvlačio po licu.
-Molim?! Molim te nemoj govoriti gluposti, baka nam je otišla u nebesa i nitko je ne može vidjeti, a pogotovo ne ti.- osmjeh mi se iste sekunde maknuo s lica.
-Ali, baka, ne laž..-
-Ne želim ćuti! Ona ti samo fali to je sve!-, i nastavila je ljutito gledati prema televiziji.
-Idi u svoju sobu ako si napisao zadaću!-

I ja sam tog trenutka ostao prestrašen, ostao sam u ne razumnosti. Počeo sam misliti da sam lud, da nešto nije u redu samnom... ali vrijeme je pokazalo da sam ja savršeno pri zdravoj pameti. Vratio sam se u blagavaonicu i završio zadaću, a zatim otišao u svoju sobu spavati, ostajući zbunjen do kraja.
Kasnije sam bio razgovarao sa svojom mamom o tome što se desilo i kako sam ja to njoj pričao, ona me je gledala sa smiješkom, ali ne onim kao da bi mi se smijala, nego me gledala nekakvim sanjarskim pogledom i kada sam završio svoj dio priče samo je izustila: "Oduvijek sam znala..."
Što joj je to trebalo značiti?
-Ne razumijem mama...-, počešao sam se po glavi.
-Objasnit ću ti kad porasteš.-, naravno, svaki put mi je to rekla kad sam bio mali. Išlo mi je na živce, ali jako mi je drago što sam stvari saznao kad sam "porastao" jer da sam neke stvari znao dok sam bio dječak, ja više ne bih bio dječak, a to je nešto što moja majka nije htjela oduzeti od mene.

Prvo bih se iskreno ispričao što zadnjih par dana nisam pisao po blogu, moram priznati da me iznenađuje što vam se sviđa moj blog i veoma mi je drago na pozitivnim komentarima i podrškama koje dobivam sa vaše strane, uzeti ću to malo ozbiljnije u obzir jer se nisam baš nadao da ću vas uspjeti zabaviti na jednu moju duboko skrivenu foru, "komičnost". Zato bih ovaj članak posvetio vama da vam objasnim tko sam ja zapravo unutar sebe, jer smatram da bi bilo fer s moje strane da ljudi znaju od kakve osobe čitaju ove, te nadam se "buduće" postove. Poslije ovoga posta stiže događaj iz mojega djetinjstva da malo nadoknadim izgubljene dane pa da možete dalje uživati u smijehu i pozitivi moje malenkosti.

Dakle, puno bih mogao pričati o sebi jer ja kao osoba funkcioniram na kompleksnoj razini, pri tome prvenstveno mislim da funkcioniram tako da sam sebi bez veze kompliciram ionako komplicirani život. Imam 17 godina, neki bi možda trenutno komentirali "Joj mali ne znaš ti što je još komplicirani život." U tome se slažem, ne znam, ali ga osjećam, a tako osjećam kretnju svega oko sebe, živu energiju koja se svake sekunde mijenja i nikada ne staje. Gledam ljude i čitam im emocije kao otvorenu knjigu, njihove ekspresije i pokreti meni govore više nego riječi. Nekada mi je dovoljan samo jedan njihov spontani pogled i mogu im pročitati trenutnu misao. Veoma sam emotivan i jako sam empatičan. Ono što osjećam je stvarno, i taj osjet leži u meni kojega mogu pomno razgledati sve dok ga jednostavno ne odlučim odbaciti. Po horoskopu sam riba, a to je znak vode, što objašnjava moju ljubav prema vodi općenito, te kao rijeka moje emocije teku i razvijaju se... putuju i putuju, a ja ih razmišljajući razgledavam i tjeram neka teku dalje. Po karakteru sam veoma miroljubiv, te jako povučen, jer svoje emocije mogu logično razumjeti samo ja i nitko drugi, te ih nekada ne volim dijeliti sa ostalim ljudima jer znam da se nitko ne može pozabaviti mojim emocijama i razmišljanjima na način koji samo ja znam i razumijem, a vjerujem da je i tako kod svakog čovjeka, samo oni sami mogu razumjeti sebe, svoje želje i potrebe, samo što baš i ne razmišljaju na takav način. Jako obožavam glazbu, a to se i podrazumijeva jer niti jedan čovjek na zemlji ne može svjesno funkcionirati bez glazbe. Moj tip glazbe je drugačiji nego kod... hah, današnje mladeži. Ja tražim perfekciju glazbe, tražim skladne tonove, harmoniju pokreta u pjesmama, osjećaje u njima, tako da mogu pokrenuti i svoje emocije i na taj način veoma lagano razmišljati o svojim sljedećim postupcima ili pak događajima koji su me uzdrmali. Zbog toga ne volim "rap" a pogotovo, moj broj jedan neprijatelj u glazbi, cajke i narodnjaci. Usput se ispričavam ljudima koji preferiraju takvu glazbu, ne pljujem po takvim tipovima samo iznosim svoj stil i mišljenje kakva glazba meni paše, nismo svi isti i to bi trebali od 0-24h imati na umu. Mrzim gužvu, i to jako. Jednostavno Ne volim širiti svoju auru u nepoznanstvo drugih aura.. a vjerovali ili ne svako žive biće na zemlji ima svoju auru. Dolazi od elektromagnetskog polja nas samih, a širi ga najpoznatiji mišić u nama, srce. Ne volim izlaziti, jer više volim taj jedan svoj mali krug prijatelja koje dobro poznam i obitelj s kojom mogu u miru porazgovarati... bar sa mamom i sestrom, ostali su otišli van granica normale. Volim kreirati i maštati, to je ono što me upotpunjuje intelektualno i duhovno. Veoma obožavam čitati knjige, preferiram romane, najviše misterije, horore, ili fantastiku., te se iz toga rodila i moja ljubav za pisanjem romana, no pisati roman i nije baš lagano kao što se čini, ustvari je malo preveliki zalogaj za mene pa ću jednog dana nadam se uspijeti dovršiti svoj prvi roman "Svojim krilom me zaštiti, svojim rogovima uništi". Uglavnom je ovo skraćena verzija mene kao osobe, još mnogo toga se krije ispod mene, zato imam ideju.. Pitajte me u komentare ako vas nešto o meni zanima ili ako želite nešto pitati, a samo da me pitate. Slobodno pucajte, rado bi vam odgovorio.


P.S. ne zaboravite da će malo kasnije biti objavljen moj novi post o jednom događaju iz mojeg djetinjstva :]
A, ako već niste, slobodno pročitajte moje prijašnje napisane postove.

Svima želim dobar dan, i jedna poruka za sve ljude koji se muče oko nekakvoga izbora oko nečega, znajte da imate ponuđena dva puta, a vi stoga napravite onaj između njih :]

Oznake: me

Relativno sunčan dan, onako, pokoji oblaci ali totalno su zanemarivi. A pošto je lijep i sunčan dan, zatvaram se u kuću kao Drakula i ostatak svijeta ne zna da postojim. U svojoj sobi puštam korijenje te usput pratim živahnu sestru koja me pokušava pobijediti u šahu. Trudi se malena, to mi je drago jer pokušava riješiti problem gubljenja ponovno i ponovno dok me negdje ne ulovi u grešci.

-Isuse... pa kak si me opet dobio?!-, razborito je mahnula rukama.
-Nemam blagog pojma...-, iskreno neznam igrati šah na onaj strategičarski način, ali znam što figurice rade pa reko da iskoristim njihove sposobnosti.
-Pa kak nemaš pojma, već si me pet puta pobijedio... PET PUTA!!!-, histerično je pokazala svojih malih pet prstiju.
-Imaš osam godina, a već si sad dosta dobra u šahu... velim ti zbilja mi je teško igrati protiv tebe.-, u njezinim se nebesko-plavim očima iznenada pojavi nada, a na licu širok i iskren osmijeh. Ah budalica moja. Obožavam ju, jao koliko god se ona i ja ubijali, da nju netko dirne a da to nisam ja, taj instantno ostaje bez glave. Valjda se to zove "bratska ljubav".
-Idemo se igrati vani?-, upitala me mala plavokosa.
-Ne?-, znam što mislite... đubre sam, devedesetak posto vremena joj odgovaram sa NE pa mi je moguće već prešlo i u naviku.
-A daaaaj noooo... baš si neki.-, naravno da mi je dala taj tužni pogled koji nisam mogao odbiti jer ima jebeno reflektorske "kawaii" okice.
-Ahh... no ajde... idemo se loptati?-
-IDEMOOOO!!!!!!!!-, okej smiri se živahna!

I pođosmo moja sestrica i ja prema van, uzeo sam našu omiljenu loptu koja mijenja boju kada je zagrijete pa je tako originalna boja crna a kad ju zagrijete recimo rukom, ostaje otisak žućkaste boje vašeg dlana na lopti. I prije nego što smo uspjeli izaći van, pojavi se kletva koja hoda na dvije noge.
-U pičku mile matere, da ih jebo u kurac s tim, pas mater jebo v pizdu poznanjsku, koju pičku materinu, jeboti cucak mater.-
i da... to je moj pradjed, kud hoda tu izgovori tisuću kletvi po koraku. U tom trenutku nije bilo nikoga u kući a pradjed je išao iz toaleta prema svojoj malenoj sobici. On uvijek tako razgovara sam sa sobom, a još više razgovara kada shvati da je u blizini netko od ukućana tako da može javno popljuvati sve... ali doslovno sve kaj se more popljuvati, i crkvu i političare i susede i svoju ženu i rodbinu u petnaestom koljenu itd. A zapravo sve kaj govori se vrti u istim segmentima.
-Što te muči deda?-, kako sam to rekao mislim da me niti činčila ne bi čula, a pogotovo ne čovjek od 85 godina pa sam ponovio malo glasnije.
-Što te muči deda?!-, trgnuo se iz svojih misli i napola izgovorenoj rečenici "ciganske kurve". Progovorio je hrapavim, i pomalo pijanim glasom.
-Što bi bilo?-, očekivani odgovor, i ja isto pitam gluposti.
-Ma ništa deda...-, nastavio sam put prema van i otišao se dodavati i loptati sa sestrom. Uživali smo, a onda se dogodio "show".
Zamislite sada ovo:
Pradjed izlazi iz kuće sa vrećicom u kojoj nosi praznu bocu jamnice i ključeve od svoje kleti. Lelujavo hoda do svojeg srebrnog Clio automobila i splašeno stane gledajući u mene i sestru.
-Praunuče moj... što to koristite?!-
-Loptu deda...-, vatrenim pogledom promatra loptu.
-Nemoj... baci ju, hiti ju, zapiči ju nekam u tri pičke mile materine, lopta je crna pa zar ti ne razumiješ? Nemoj se baviti vražjom magijom i još ovu malečku u to... AHH!!! Kaj je to?!!-
-Deda kakva vražja magija ovo je lopta koja mijenja boju!-, lopta je požutjela zbog mojih i sestrinih dodira a ded se usrao kao grlica.
-Što je na ovu kuću palo, unuci su mi opsjednuti vragom i koriste črnu magiju protiv mene jao jao Bog vas oslobodil greha.-, moja sestra se smijala, a meni je mozak pregorio od ovakve retardacije koja je prošla kroz moje uši... mislim znam da je čovjek živio u praznovjernom dobu ali ovo je nenormalno, koliko je star toliko je i pošašavio, a valjda to tak treba biti. Mislim ak neznaš o čemu se radi onda bolje šuti... Deda je znači praktički odbježao u kuću a ja sam namjerno uzeo štap i došao do njegovog auta, te na podu pored auta ogrebao i nacrtao pentagram te smjestio tu "kameleon" loptu na sredinu pentagrama. Za kraj sam odgledao njegovu neustrašivost kada je ritnuo loptu i uzviknuo -Ma marš u pičku materinu beži od mene!-
Imao sam plan da navečer kada ide sam do kuhinje po nešto za pojesti, zaogrnem plahtu oko sebe, zapalim svijeću i po stepenicama bacim tu loptu da ona prva dođe do njega i zbuni ga a onda se pojavim ja i glumim da sam vila Velebita koja će mu uzeti dušu ovom zapaljenom svijećom. Ali mislim da ništa od toga, nisam tu da ubijam ljude srčanim napadajima. Eh... a da sam takvo nešto ispričao gospodinu Jučer... ostao bih razočaran. Mora da su to vražje magije...

Oznake: kritika

"Što ću danas pojesti? Ne, ona nije bila tamo kad sam je videl da je otišla vamo... Jooj, mama će me ubit, dve šamarčine i sekira u glavu! A da pratim na ploču?! Ne, naravno da nebum. Katastrofa, sutra ispravljam... nešto... pa kaj ispravljam?", i onda me gadura prekine!
-Molim te da pratiš na ploču a ne gledaš kroz prozor, jer neznam što ćeš vani pametnoga vidjeti!- , bedača jedna, normalno da sam nezainteresiran kad sam na matematici. Ženska postavlja zadatak na ploču a od nas se traži da: "Odredite težinu jabuke koja je pala sa stabla i nekim čudom završila na krovu pa odredite veličinu krova kojega je podignuo tornado izvanzemaljskom letjelicom i na kraju se vratite u svoju guzicu i istražite koliko govana možete posrati nakon ovog matematičkog problema sve nakon što shvatite koliko ste glupi." Pa reko dobro onda, hajde da i to rješimo.... riješimo.. kako god. Pišem i pišem brišem i brišem, vadim kalkulator i utipkavam računicu jedan plus jedan samo da budem siguran da će to biti dva, ali naravno, moj se dragi kalkulator ozbiljno potrudio zajebat situaciju i izbaciti mi poruku "Math error". -Pa jeboti error mater!-, Naravno da sam to rekao na glas i da je u tom trenutku cjeli razred bio tiho, a profesorica? Pogledala me kao da sam joj tri puta oteo nevinost. -Mladiću, kakvo li je to izražavanje?-, a jelda, sad kao kakvo je to izražavanje, a dok si bila pijana na izletu u Sarajevo zbilja si bila sveta u jeziku. -Ispričavam se profesorice...izletjelo mi je.-
-Hmm, dobro onda, sad ćeš ti meni izletjeti na ploču i riješiti ovaj zadatak-, ček kaj? Halo pa kud si pošla, pusti neznalicu na miru, vidiš da ti se javlja ova "NAJBOLJA SAM", idi nju "izleti" pred ploču.... mahh, uzalud. I tako ajde krenem pred ploču, a ovaj moj TPO se naravno počeo smijati ko retardirana krava. Taj lik ima tolike sreće u životu a tako je glup da me boli glava kad ga gledam. Pa kakva je to pravda onda? Nema pravde... ne ne.
-Odma počni rješavati što sada gledaš u to... pa zar neznaš zadatak?-, A kad si to skužila molim te lijepo?! Na kraju si ga je ona riješila i ja sam otišao na mjesto... ajde nije bilo tako strašno.
-Hihihihi prozvala te huhuhuh-, kaže TPO.
-Ma odjebi...-, ponovno sam otišao u svoje misli i gledao kroz prozor. Gledao sam u nebo, ali kao da nisam gledao nebo nego svoje misli.. i to me jebe, ja sam osoba koja previše razmišlja. Možda je to loše a možda i ni...
-E pa daj pogle ovo-, pa šta koji kurac opet!!!
-Uspio sam nacrtati pravac!-, veselo usklikne TPO a ja se u mislima pucam u čelo.
-No pa dobro svaka budala ga zna nacrtati-, mislim da se TPO malo uvrijedio.
-Heej, pa nisam ja budala-, hmm ima pravo...
-Nisi budala... ti si debil.-, ahh obožavam svoje "comebacks".
-Ma joj srećo uvijek me nasmiješ-, ma znaš šta jebo tebe srećo i nesrećo... aj šuti bar malo za promjenu, sve kaj veliš je pileći drek.
Još uvijek ga pljujem, a prijatelj mi je... smatram se time veoma dvoličnim a to ne želim biti, ali mislim da nije problem u meni, mislim da je tu druga osoba veoma dvolična, osoba koja mi je morala reći što se to njemu zbilo jučer...

Oznake: kritika

A sve je počelo pitanjem "Tko sam ja?". Lažem, naravno da nije. Zapravo je sve počelo naivnošću jednog petnaestogodišnjaka. Prokleta naivnost, pa gdje mu je bila pamet? U oblacima, to sigurno. Počnimo onda ispočetka, kada sam morao znati što se desilo jučer!

Pola stvari se iskreno ne sijećam, ali ti trenutci koji su mi ostali u glavi... su zapravo bili najbolniji za moju glavu, eto vrlo jednostavno rečeno. Hodao sam ulicama, prelazio zebre i semafore bar jedanputa skoro ostavši pregažen na cesti. Kažem vam, ljudi fakat neznaju voziti ili sam ja lud. Hodao sam potpuno sam, i tako svako jutro već 3 godine. Moja relacija je poprilično lagana za shvatiti, stan-škola i škola-stan, rijetko se nađe relacija koja vodi do kafića, ali o tome kasnije. Dakle, škola. Promatram te učenike i razmišljam si pa koji vrag je sa tom djecom. Ne! Nisam profesor, normalni sam srednjoškolac trećeg razreda srednje škole, koji svaki dan dobije više stresa nego kurva kurac iza Konzuma! Normalan... ali na svoj način. I tako ulazim u tu ustanovu gdje nas uče stvari koje 80% zaboravimo [POKAZALA STATISTIKA] i tražim svoj razred naravno, koga ću drugog. Neću ih opisivati, nisam zbog toga počeo pisati ovaj blog, da sam htio opisivati balavce na drogama napisao bih roman. Da ljudi samo znaju što se krije sve u mojim mislima, prije bi oni završili u ludnici nego ja postao "normalan" jelte. I eto vraćam se na svoj razred, u kojem postoji jedna osoba koja mi je znate ono "bff", tj. bar sam ja to tak mislil dok nisam progledao svojom trknutom šestom čakrom. Ja nisam osoba koja voli osuđivati i poštujem sve ljude na ovom planetu kao, ali taj mali? Kako mi je jedna veoma draga osoba rekla "Čuj, izgleda ko treća porezna opomena, gadi mi se." E pa draga moja draga osobo.... i meni se gadi, i da fakat izgleda ko treća porezna opomena. Ja sam ga samo nazvao skraćeno TPO. Sijećam se kada sam išao u prvi razred srednje škole da je TPO nosio "Max Factor" puder prvih 7 mjeseci, reflektirajući pritom sunce skroz do Las Vegasa koji je istog momenta ostal bez struje... ah divna li vremena. Isprva sam bio kao u redu s time ono možda je čovjek htio sakriti prištiće veličine doginog govna, ali ok frajer se potrudil.... na veoma interesantan način, na tome mu još nikad nisam čestitao. Ali ono što njega zapravo čini TPO-m je njegov karakter. Fuj, marš,zbljuv! Vrlo jasno u tri riječi. Takav ego kod nikoga ali kunem se kod nikoga još nisam vidio kao kod njega. Neznam kako mama i tata s njime, ali vjerujem da su tražili od Boga povrat sperme i novca bar jednom u životu. Okrutan sam... jako, i to jako dobro znam da nebi bilo zabune. Zato se ovaj blog i zove Tišinom... ja vičem! Mislite da ću kazati okrutnu istinu nekome u lice samo tak? Mislite da ću reći nešto loše o bilo kome? Naravno da neću [osim ako sam pijan, e onda ga jebaj strina Jadranka], nego ću te misli zatrpati duboko u sebe, dok me neće zaboljeti i pokidati komad moj dragocijene duše. Ovo je blog namijenjen kritiziranju mojih relnih događaja, estetika ružnoće recimo to tako, a jučer? Jučer je tek početak moje tišine koju vičem, tek početak koji ćete postepeno otkrivati u ovome blogu...

Oznake: kritika