A sve je počelo pitanjem "Tko sam ja?". Lažem, naravno da nije. Zapravo je sve počelo naivnošću jednog petnaestogodišnjaka. Prokleta naivnost, pa gdje mu je bila pamet? U oblacima, to sigurno. Počnimo onda ispočetka, kada sam morao znati što se desilo jučer!
Pola stvari se iskreno ne sijećam, ali ti trenutci koji su mi ostali u glavi... su zapravo bili najbolniji za moju glavu, eto vrlo jednostavno rečeno. Hodao sam ulicama, prelazio zebre i semafore bar jedanputa skoro ostavši pregažen na cesti. Kažem vam, ljudi fakat neznaju voziti ili sam ja lud. Hodao sam potpuno sam, i tako svako jutro već 3 godine. Moja relacija je poprilično lagana za shvatiti, stan-škola i škola-stan, rijetko se nađe relacija koja vodi do kafića, ali o tome kasnije. Dakle, škola. Promatram te učenike i razmišljam si pa koji vrag je sa tom djecom. Ne! Nisam profesor, normalni sam srednjoškolac trećeg razreda srednje škole, koji svaki dan dobije više stresa nego kurva kurac iza Konzuma! Normalan... ali na svoj način. I tako ulazim u tu ustanovu gdje nas uče stvari koje 80% zaboravimo [POKAZALA STATISTIKA] i tražim svoj razred naravno, koga ću drugog. Neću ih opisivati, nisam zbog toga počeo pisati ovaj blog, da sam htio opisivati balavce na drogama napisao bih roman. Da ljudi samo znaju što se krije sve u mojim mislima, prije bi oni završili u ludnici nego ja postao "normalan" jelte. I eto vraćam se na svoj razred, u kojem postoji jedna osoba koja mi je znate ono "bff", tj. bar sam ja to tak mislil dok nisam progledao svojom trknutom šestom čakrom. Ja nisam osoba koja voli osuđivati i poštujem sve ljude na ovom planetu kao, ali taj mali? Kako mi je jedna veoma draga osoba rekla "Čuj, izgleda ko treća porezna opomena, gadi mi se." E pa draga moja draga osobo.... i meni se gadi, i da fakat izgleda ko treća porezna opomena. Ja sam ga samo nazvao skraćeno TPO. Sijećam se kada sam išao u prvi razred srednje škole da je TPO nosio "Max Factor" puder prvih 7 mjeseci, reflektirajući pritom sunce skroz do Las Vegasa koji je istog momenta ostal bez struje... ah divna li vremena. Isprva sam bio kao u redu s time ono možda je čovjek htio sakriti prištiće veličine doginog govna, ali ok frajer se potrudil.... na veoma interesantan način, na tome mu još nikad nisam čestitao. Ali ono što njega zapravo čini TPO-m je njegov karakter. Fuj, marš,zbljuv! Vrlo jasno u tri riječi. Takav ego kod nikoga ali kunem se kod nikoga još nisam vidio kao kod njega. Neznam kako mama i tata s njime, ali vjerujem da su tražili od Boga povrat sperme i novca bar jednom u životu. Okrutan sam... jako, i to jako dobro znam da nebi bilo zabune. Zato se ovaj blog i zove Tišinom... ja vičem! Mislite da ću kazati okrutnu istinu nekome u lice samo tak? Mislite da ću reći nešto loše o bilo kome? Naravno da neću [osim ako sam pijan, e onda ga jebaj strina Jadranka], nego ću te misli zatrpati duboko u sebe, dok me neće zaboljeti i pokidati komad moj dragocijene duše. Ovo je blog namijenjen kritiziranju mojih relnih događaja, estetika ružnoće recimo to tako, a jučer? Jučer je tek početak moje tišine koju vičem, tek početak koji ćete postepeno otkrivati u ovome blogu...
Post je objavljen 23.05.2016. u 22:58 sati.