Postoje mnoge stvari koji ljudi ne razumiju, a u toj ne razumnosti postoji strah koji ljude tjera u ludilo i zbog tog ludila, svijet je ovakav kakav je. Umjesto da se bojimo, trebamo proučiti, ne smijemo srljati kao guske u maglu, te moramo shvatiti ono što nam ta ne razumnost predstavlja. Nekada ni ja nisam razumio stvari koje su bile prisutne oko mene, i to zato što sam ih se bojao. Prije nekih 6-7 godina umrla mi je šukun baka, odnosno majka moje prabake s mamine strane. Tada se desilo nešto što je meni potpuno u tajnosti dalo znak što ću kroz godine saznati o sebi, te prije nego što počnem priču htio bih vam toplo savjetovati: "Ne gledajte svijet slijepim očima, jer slijepoću ćete jedino gledati".
Tada sam bio negdje šesti razred osnovne škole, u očima drugih ljudi jedan maleni čovjek pun radosti i smijeha, a naravno nitko nije znao da sam se zapravo brinuo oko mnogih stvari. Previše sam razmišljao, te je zbog toga na meni rezultirao stres. Mislio sam i razmišljao o svemu, kao odrastao čovjek, i brinulo me. Život je brinuo nevinog malenog dječaka. Možete li to zamisliti? Bila je to subota, negdje veoma rano ujutro, i ja sam polu-spavao u svojoj sobi na katu kuće. Najednom u prizemlju se začuje zvonjava telefona, netko je zvao. Moja prabaka se svaki dan jako rano ustaje da pogleda piceke i kokoši te da ih pusti van iz njihovog "spavališta", pa se zato javila na telefon. -Molim?-, nakašljala se prabaka. To je sve što sam čuo od razgovora. Slušalica se naglo zaklopila kao da je ispala prabaki iz ruke. Na katu u susjednim sobama su spavali moja baka, mama i sestra. Ništa, okrenuo sam se na leđa i ravno se ispružio po krevetu stavljajući svoje ruke uz tijelo. Sve je utihnulo nakon nekog vremena i ja sam počeo sanjati. Dakle veoma je zanimljivo što se sjećam sna kojega sam sanjao mnogo godina prije, ali kako bih to mogao zaboraviti, bilo je kao da sam lucidno sanjao. Stajao sam i gledao zamućenu pozadinu. Pozadina se izmijenjivala različitim slikama prirode. Oko mene su prolazili ljudi, nije ih bilo mnogo ali svako malo je netko prošao pored mene, te su me uljudno pozdravljali. Htio sam i ja njih pozdraviti ali nisam se mogao natjerati, jedino sam mogao stajati kao kip i gledati. U jednom trenutku slika se izmijenila u šumu i stajao sam pored bistre rijeke koja je blago tekla nizvodno. Čuo sam tihe korake koje je odavalo šuštavo lišće po zemlji. Iz daljine je došla starica i hodala je prema meni. Nisam joj mogao razaznati lice jer joj je bilo mutno. Osjećao sam toplinu kojom je bila prožeta. Starica mi je lagano mahnula i mogao sam joj na mutnome licu razabrati da se nasmiješila. A onda je krenula, u daljinu i izgubila se u vidiku, a ja sam se probudio i shvatio da sjedim na krevetu. Pogledao sam na sat, prošlo je par sati od telefonskog poziva. Zatim sam čuo korake po stepenicama, netko se penjao na gornji kat, ali dosta brzo. Nikoga osim sebe, mame i sestre ne bih svrstao u osobe u našoj obitelji koji jedino možemo brzo koračati stepenicama, ali shvatio sam da je to bila moja prabaka nakon sljedećeg događaja. Prabaka je naglo ušla u bakinu sobu i počela ju drhtavo zvati imenom da je probudi. Nešto su si rekli i u sljedećem trenutku sam ih čuo kako plaču. To je bilo iskreno i bolno plakanje, još ih nikada nisam čuo da su tako plakale, jer iskreno nikada ih nisam ni vidio ni čuo da plaču. Kasnije se sve saznalo, moja šukun baka je preminula. Mučila se sa nepokretnošću, jer mjesec dana prije njezine smrti je opala i slomila kuk, a tko zna što je još sve natukla. Normalno, sve se obavilo, i pokop i večera s obitelji i tako to. No, prolazili su dani. Jednog popodneva sam bio u blagavaonici i za stolom radio zadaću. U dnevnoj sobi je bila baka koja je gledala televiziju, prabaka je spavala a mama i sestra su bile na katu i kupale se. U blagavaonici nije bili nikoga osim mene, ali nešto mi nije dalo mira. Osjetio sam kako je prostorija postala više toplija nego ostale, što mi je bilo nerazumljivo. Nikako se nisam mogao koncentrirati na zadaću, jer sam morao gledati okolo. Nešto mi je privuklo pažnju a ni sam nisam znao što, jedino sam znao da nešto nesvjesno tražim po blagavaoni. Moji osjećaji su bili čudni, nisam znao što se počelo zbivati samnom, okretao sam se i bivah uznemiren, ali sve je odjednom prestalo. Spustio sam olovku na stol i spokojno se naslonio na stolac. Osjećao sam samo mir, toplinu i pun nalet ljubavi. Osjetio sam dodir, meki kao perje. Moje misli su bile balansirane, i ništa me nije brinulo. Dodir se još zadržavao na mojoj lijevoj ruci. Krajičkom oka sam gledao u svoju lijevu stranu... i vidio sam je... staricu koja mi je mahnula u snu. Naglo sam se okrenuo prema njoj ali nikoga nije bilo, te se sve nekako vratilo na normalu. Bio sam zbunjen, nisam razumio, te sam tako bio i pomalo prestrašen, ali sam bio i ponosan i uzbuđen. Hitro sam ustao sa stolice i veselo potrčao prema dnevnom boravku gdje se nalazila moja baka. Potrčao sam prema prepreki koja me kasnije nije mogla zaustaviti.
-Baka, baka vidio sam je!-, baka me zbunjeno pogledala.
-Koga si vidio mišo?-
-Šukun baku, posjetila me, znam da je to bila ona, vidio sam je!-, osmjeh mi se sve više razvlačio po licu.
-Molim?! Molim te nemoj govoriti gluposti, baka nam je otišla u nebesa i nitko je ne može vidjeti, a pogotovo ne ti.- osmjeh mi se iste sekunde maknuo s lica.
-Ali, baka, ne laž..-
-Ne želim ćuti! Ona ti samo fali to je sve!-, i nastavila je ljutito gledati prema televiziji.
-Idi u svoju sobu ako si napisao zadaću!-
I ja sam tog trenutka ostao prestrašen, ostao sam u ne razumnosti. Počeo sam misliti da sam lud, da nešto nije u redu samnom... ali vrijeme je pokazalo da sam ja savršeno pri zdravoj pameti. Vratio sam se u blagavaonicu i završio zadaću, a zatim otišao u svoju sobu spavati, ostajući zbunjen do kraja.
Kasnije sam bio razgovarao sa svojom mamom o tome što se desilo i kako sam ja to njoj pričao, ona me je gledala sa smiješkom, ali ne onim kao da bi mi se smijala, nego me gledala nekakvim sanjarskim pogledom i kada sam završio svoj dio priče samo je izustila: "Oduvijek sam znala..."
Što joj je to trebalo značiti?
-Ne razumijem mama...-, počešao sam se po glavi.
-Objasnit ću ti kad porasteš.-, naravno, svaki put mi je to rekla kad sam bio mali. Išlo mi je na živce, ali jako mi je drago što sam stvari saznao kad sam "porastao" jer da sam neke stvari znao dok sam bio dječak, ja više ne bih bio dječak, a to je nešto što moja majka nije htjela oduzeti od mene.
Post je objavljen 29.05.2016. u 21:47 sati.