tippy

Arright.

Bijah na večeri tradicionalnog škotskog plesa, tzv. Ceilidhu .

Vrijeme radnje: petak navečer. Mjesto radnje: Forest Café, neka vrst hipi-komune u ne znam čijem vlasništvu, pet minuta od mog doma. Prizemlje: bring-your-own café. To znači da su konobari volonteri i da sami nosite svoju cugu, a da njima ostavite nešto napojnice jer čiste za vama i jer čak i prodaju neke stvari za šankom. Ja naravno nisam imala pojma da takva mjesta uopće postoje, i nisam bila jedina. Vrlo ugodna, opuštena atmosfera, u kutu stari pijanino na kojemu je kasnije netko i svirao... Zakon.

Gornji kat: ogromna dvorana koju možete unajmiti za bilo što, taj dan su u biti organizirali Ceilidh sa upadom od pet funti da bi prikupili novac za nekakvu medunarodnu volontersku organizaciju koja surađuje i sa našim Volonterskim centrom Zagreb.

Približavam se Forest Caféu, čekam da se uključi zeleno na semaforu, kadli me zaustavi troje Engleza i pitaju gdje je Old Town. Stara Edinburžanka kakva jesam, lakonski odgovorim "You're IN the Old Town. What are you looking for?" Ispostavi se da traže jednu od najglavnijih ulica pa sam ih bez problema usmjerila. Pitam otkuda su, dečko kaže iz Portsmoutha. Di si brale, velim ja! Jedan od naših nogometaša upravo otišao u Portsmouth, Niko Kranjčar. On oduševljen jer sad napokon zna kako izgovoriti Nikino ime, i kaže "He's supposed to be the best thing since Prosinečki!".

Dosadašnje iskustvo upoznavanja sa strancima (i.e. ne-Hrvatima) u Edinburghu: SVI znaju za Šukera ili Prosinečkog, odnosno za Vatrene općenito, i odmah vas prijateljski gledaju kad kažete da ste iz Hrvatske, pa makar oni bili iz Tajlanda. Evo naprimjer, otvorim ja danas studentski vodic po Glasgowu i Edinburghu, kad tamo reklama za Carling (pivo), a na njoj...



Također, začuđujuće velik broj mojih kolega na programu je bio u Hrvatskoj u posljednjih 5 godina: u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, na Visu i Mljetu... Što ćeš, kad je Istočna Europa tako blizu a opet tako egzotična, a nadasve jeftina... the Other, right at your doorstep! Ja kažem da je za sve kriv T.S. Eliot sa svojim "decay of Eastern Europe", on je sve počeo...!

I tako. Popijemo piće u hipi-baru i preselimo se na kat. Tamo kojih pedesetak ljudi, možda više. Jedan čiča sa harmonikom i pojačalom, i teta sa mikrofonom ko Madonna na Blonde Ambition turneji. Slaže ekipu po dvorani i objašnjava korake. Strip the Willow, Military Twostep, Virginia Reel... Malo si s partnerom, malo se zamijenite, malo unaokolo (vrlo svingerski, BTW!). Kreće muzika. Pedeset posto ljudi nema pojma što radi, ali zato je tu nekoliko profesionalaca u kiltovima i papučicama ko u plesačica Michael Flatleya (znam, on nije Škot, ali tako su bile odjevene!) koji se malo zakisele svaki put kad netko kiksa i okrenu ga/je u pravom smjeru. Ja pitam jesu to stvarno genuine kiltovi njihovih klanova, dobivam odgovor da se samo prave. Uglavnom, urnebesna zabava. Starinski plesovi, ali pleše i staro i mlado. Daju vam desetak minuta između plesova da dođete k sebi, ali bome preporučam samo ako imate zdravo srce! Na kraju se svi uhvatimo za ruke u krugu i pjevamo Auld Lang Syne (ja nabadam), to je tradicionalni završetak. Pola ekipe se uhvatilo prekriživši ruke, a ekipa u kiltovima se dere da to ide poslije, kod stiha "My trusty fiere"... Ludilo...

Nakon Ceilidha ostajemo u dvorani jer nitko ne ide doma. Stari sa harmonikom je nestao, zvučnu podlogu preuzimaju dva dečka sa bubnjem i gitarom. Prvo nešto lupkaju bezveze, ali ubrzo se nazire da zapravo pjevaju "No Woman, No Cry". "Ako počnu sa Redemption Song, odlazimo!", kažem ja. Mislite da nisu? U pozadini neka djevojka pokušava izvesti osnovne figure Capoeire, mislim da je dosad možda bila na dva treninga. Saznajem da je bubnjar inace klasicno muzicki obrazovan, da svira u orkestru i pjeva Mozarta, a vikendom radi kao Drumm&Bass DJ...

Ubrzo izlazimo, prolazimo nekoliko klubova, svi zatvaraju. Odlučujemo riskirati i otići u Espionage, jedno od šminkerskijih mjesta (ovdje to opisuju kao "cheesy", ne mogu to prevesti for the life of me...), koje ima četiri etaže i hrpu starijih frajera koji su svi nekako single, nekako slično odjeveni i nekako dešperatni. Jedan kolega ustvrđuje "I think that a man's desperaton can actually be measured by the number of vertical stripes on his shirt!" The horror, the horror!

Danas sam prilično ponosna na sebe. Jučer sam odradila istraživački zadatak u National Library of Scotland: rezultat je izvještaj od 11 stranica, koji uglavnom sadrži podatak da škotska nacionalna ima tridesetak knjiga hrvatskog šesnaestog stoljeća, uglavnom Marulića i Vlačića Ilirika

Kako sam došla do te mazohističke ideje? Jednostavno, prvi dio našeg kolegija Research Methods se primakao kraju i došao je red na zadatak. Pogorelić (aka Research Diva) je zatražio da mu javimo što bismo željeli istražiti, i meni je palo na pamet da bih, kad sam već ovdje, mogla pronjuškati što ovdje imaju od Hrvata.

Poslije sam imala gadnih problema sa prebacivanjem pronađenih podataka u knjižničnom katalogu u famozni MLA Style koji je obavezan na mom programu: stare knjige su oštećene, fale im stranice, nemaju podatak gdje su i kad objavljene, katalog je manjkav itd. Kako bih riješila svoju frustraciju, odlučila sam navedene probleme jednostavno ubaciti kao sastavni dio izvještaja i podijeliti svoju agoniju s profesorom, da i on barem malo pati dok ga bude čitao...

Također sam ponovno pročitala The Waste Land. Hm. I poslusala snimku T.S. Eliota kako cita svojih ruku djelo. I dvadesetak eseja ili dijelova eseja na temu Puste zemlje. Hm. Čovjek se malo izbezumi od toliko podataka, hvalospjeva, nadinterpretacija i ego-tripova pojedinih figura. Npr. jedini stvarno poučni članak kojeg sam dosad pročitala (kad kažem poučan, mislim da se iz njega zaista može nešto i naučiti, a ne samo diviti verbalnom umijeću njegova autora) bio je onaj Cleantha Brooksa (dakle, New Criticism), "The Waste Land: Critique of the Myth", a i taj me dobrano zamislio: nije mi, naprimjer, bilo jasno kako jedan Cleanth Brooks ne zna razliku između onomatopeje i aliteracije (to zapravo nije prvi put da sam se u anglosaksonskom svijetu susrela s pobrkavanjem dotičnih figura), a bome nije ni baš eksplicitno naveo da je upoznat s Ovidijevim Metamorfozama u dijelu u kojemu naveliko razglaba o simbolizmu Filomele i njezine preobrazbe u slavuja, nego je nekako preizravno uletio u priču oko Svetog Graala i Sumraka bogova te Filomeline veze s njima... Bit će da je ovo edipski trenutak u kojemu shvaćamo da tata/autoritet/mentor/bilo koja veličina nije nepogrešiv... Nekako mi je drago da ne radimo Prufrocka, radije ću u njemu uživati nasamo...

Reading lista za obavezni kolegij do kraja semestra (obratite pažnju na "Modernism and Everything" ):

1 Introduction to Modernist Poetry

T.S. Eliot, 'Tradition and the Individual Talent', 'Ulysses, Order and Myth', The Wasteland (1922)

2 Introduction to Modernist Fiction

Virginia Woolf, 'Modern Fiction', 'Mr Bennett and Mrs Brown'; Joseph Conrad, Introduction to The Nigger of the ‘Narcissus’ (1897), Heart of Darkness (1899)

3 Modernism and Consciousness

Sigmund Freud, Five Lectures on Psycho-analysis (1910); D.H. Lawrence, from Fantasia of the Unconscious (1923), Women in Love (1921)

4 Modernism and Gender

Bonnie Kime Scott, ed., from The Gender of Modernism (1990); Virginia Woolf, A Room of One’s Own (1929), To the Lighthouse (1927)

5 Modernism and War

Paul Fussell, from The Great War and Modern Memory (1979); Ezra Pound, Hugh Selwyn Mauberley (1920); Ernest Hemingway, from in our time (1926), Men without Women (1928), A Farewell to Arms (1929) (all in The Essential Hemingway); Rebecca West, The Return of the Soldier (1918)

6 Modernism and Time, Memory, History

Wyndham Lewis, ‘An Analysis of the Mind of James Joyce’, etc, from Time and Western Man (1927), Henri Bergson, chapter II of Time and Free Will (1899/1910); T.S. Eliot, ‘Rhapsody of a Windy Night’ (1914); Virginia Woolf, Mrs Dalloway (1925).

7 Modernism and Politics

Georg Lukács, from History and Class Consciousness (1921), Fredric Jameson, from The Political Unconscious (1981); D.H. Lawrence, Women in Love (1921); Lewis Grassic Gibbon, A Scots Quair (1932-4); Hugh MacDiarmid, ‘First Hymn to Lenin’ (1931)

8 Modernism, Art and Language

Eugene Jolas, ‘James Joyce and The Revolution of the Word’ and other extracts from Samuel Beckett et al., Our Exagmination Round his Factification for Incamination of Work in Progress (1929); James Joyce, A Portrait of the Artist as a Young Man (1916), extracts from Finnegans Wake (1939)

9 Modernism and Everything

James Joyce, Ulysses (1922)

10 Modernism: Values and Legacies

Roland Barthes, from Image-Music-Text; Theodor Adorno, from Aesthetic
Theory; Malcolm Lowry, Under the Volcano

Što mislite? Lista za izborni slijedi u jednom od budućih postova, čisto da ovdje ne bi bila zasjenjena...

Za sve koji vec neko vrijeme ocekuju fotke:

Imala prvi sastanak sa ekipom sa programa – masivno oduševljenje Spojili su oba programa iz engleske književnosti, Nation Writing Culture te (moj) Writing and Cultural Politics na uvodnim predavanjima pa smo se svi propisno umrežili...

Ako sam imala sumnje oko toga želim li nastaviti studij, te želim li baš englesku književnost i kog ću vraga s time raditi poslije, sad sam upoznala petnaestak ljudi koji imaju isti problem Svi smo pljunuli ogromnu količinu novaca da dođemo ovamo (i sve nas grize savjest jer su nam roditelji pomogli u tome), poznanici i rodbina nas povremeno upitaju "a ti kompariraš što sa čime...?" ili pak "dobro, a što konkretno namjeravaš raditi u životu?" i razlikujemo Barthesa od Bartheza (iako neki vole obojicu). Neku večer smo u Brass Monkeyu jednoglasno alkohol proglasili esencijalnim katalizatorom naše discipline a pub našom prostorijom za seminare. Sinoć smo salsali bez ritma u El Barriu, nevjerojatno cheesy salsa baru u kojem se u nedjelju okupljaju svi Latinosi (čitaj: 5) u Edinburghu, nešto pijanih Britanaca koji padaju s nogu i ne mogu čagat to save their lives, jedan par profesionalnih plesača kojima je životna misija zapanjiti ostatak svijeta svojom umješnošću (mi smo naravno, kao kritičari društva i kulture ostali totalno aloof na njihove provokacije), i nas pet očajnih ali dobro raspoloženih studenata engleske književnosti...

Danas je tjedan dana otkako sam se doselila. Gradom vlada opća studentska dekadencija – pijanke brucoša u organizaciji studentskog zbora te malo sofisticiranije sesije postdiplomaca u pubovima, hrpa manifestacija i nagradnih igara uz koje vam obavljanje obavezne administracije proleti samo tako, minimalne količine obaveznih predavanja i jako puno dobrodošlice House assistant je dosad organizirao uvodni parti u našem studentskom domu, izlet u IKEU, večer salse u El Barriu, kviz poznavanja Škotske, a sutra imamo i pošteni sastanak o uvođenju interneta. Naš dom je, naime, vrlo nov i prošle godine uopće nije imao internet pa se mi zdušno nadamo da ćemo sutra čuti nešto lijepo po tom pitanju (ili to, ili Tan leti nazad u Tajland prvim avionom). Ima na stotine sveučilišnih terminala po cijelom gradu, ali bome je gnjavaža trpati sve na USB i hodati unaokolo u potrazi za slobodnim kompom...

Cimerice zakon. Zemlje koje pokrivamo, abecednim redom: (Hrvatska), Japan, Kanada, Kina, Paragvaj, SAD. Preksinoć izašle van. Dosta nam je Cowgatea i redova klubova sa brucošima i lošom muzikom, moramo naći nešto drugo... A što da radiš kad je upad u Cabaret Voltaire pet funti...

Jučer sam prošetala gradom jer je bilo sunčano (čitaj: ne kišno) a to ovdje treba iskoristiti. Centar grada uglavnom ima dvije osi: Princes Street (shopping, busevi itd.) i North Bridge/South Bridge/Nicolson Street (TESCO i slične potrepštine). Dok god u glavi imate ideju gdje su te dvije glavne ulice, ne možete se izgubiti. Ne moram ni spominjati kako između njih postoje stotine puteljaka, prolaza, stepenica, uspona i silazaka koji pak otvaraju fantastične poglede na cijeli grad – more, dvorac, Arthur's Seat, ili naprosto susjedna brda. Grad je apsolutno prekrasan, toliko da ne mogu doći k sebi, iako mi je čistačica (inače rođena 5km od Edinburgha) na moje hvalospjeve u jampskom pentametru glatko odbrusila "I think it's derrty!" Kako je još uvijek bio prvi tjedan mog boravka u Edinburghu, odlučih se počastiti latteom i shortbreadom u Costi – opet zbog predivnog pogleda na Castle. Uskoro počinjem štedjeti, jesti u studentskoj menzi i reciklirati toalet papir, možda i preživim nekako...

Sutra počinje kolegij Research Methods. To je jedino što imamo ovaj tjedan. Bome su se potrudili da nas puste da se aklimatiziramo Inače, trebalo nam je neko vrijeme ali izračunali smo da ćemo kroz godinu imati ravno četiri (4) sata predavanja tjedno - ?! Erm, a što bismo trebali raditi ostatak tjedna? Onda smo se prestravili: za Boga miloga, kolike će biti reading lists???

Sviđa mi se buntovni škotski duh koji se, između ostaloga, reflektira i u aktivnostima studentskog zbora. Naime, postoje dvije stvari vezane uz Sveučilište u Edinburghu i moj program o kojima nam je malo neugodno govoriti. Prva je da naš odsjek ima apsolutno najružniju zgradu na cijelom kampusu, David Hume Tower. Te da je ta zgrada nekim čudom zakonom zaštićena i ne smije se rušiti. Druga stvar je da je ovdje posebno obljubljeni HRH Prince Philip, Duke of Edinburgh (jel netko gledao zadnju reprizu Crne Guje?), muž Elizabete II., profesionalni bljuvač rasističkih izjava i opce ruglo britanskog naroda, ujedno i Chancellor of the University of Edinburgh. Totalni neugodnjak. Kakve veze ovi neugodnjaci imaju sa studentskim zborom? E pa, prošle godine su organizirali kampanju da se David Hume Toweru ukine status zaštićene građevine te da se nakon toga sruši. Također su izglasali nepovjerenje Sir Philipu kao glavnoj faci Sveučilišta. David Hume Tower nažalost još uvijek stoji i Sir Philip je i dalje Chancellor, ali morate im se diviti, zar ne?

Prekjučer sam bila u sveučilišnoj knjižnici. I posudila 13 knjiga. Key word search: Eliot, T.S.; Conrad, J.; Woolf, V. Sve za prva 2 tjedna predavanja. Što ću, kad smijem 25! Ajde vi budite karakter... Imaju zakon self-issue sistem, aparat gdje dođete sa svim knjigama koje želite posuditi i barkod čitačem: stavite svoju iskaznicu, provučete jednu po jednu knjigu i na kraju isprintate popis knjiga sa rokom vraćanja. (BTW, TESCO je također uveo nešto slično – samoposlužne blagajne gdje sami učitavate namirnice koje kupujete, ubacite lovu u mašinu koja vam ispljune kusur i voila! Super jer većina ekipe još nije skužila foru i preferiraju dvadesetominutno čekanje u redu za blagajnu, hihihi. Svaka čast). Imaju "standard loan" i "short loan" posudbu – to u prijevodu znači da knjige u principu možete produživati do 5 puta osim ako ih netko drugi ne zatraži i držati ih praktički cijelu godinu.

Kad već uspoređujem Konstanz i Edinburgh, ipak mi se knjižnica u Konstanzu više svidjela. Obje zgrade su katastrofa moderne arhitekture i imaju par milijuna knjiga, ali ona u Konstanzu je bila nekako pristupačnija, lakša za skužiti, imala je više knjiga na policama umjesto u trezorima. I, najbolje od svega, za vrijeme nastave je radila 24 sata dnevno – kudos! Ovdje su nekako OK ali ne oduševljavaju baš. Uredno zatvaraju oko 9-10, ali rade i nedjeljom.

Također sam bila u škotskoj nacionalnoj, striček koji predaje Research Methods i liči na Ivu Pogorelića (prozvali smo ga research diva) zahtijeva da imamo iskaznicu do prvog predavanja. Ta pak nije posudbena knjižnica nego samo referentna, i vađenje iskaznice traje kojih 10 dana – malo su prekomplicirani za moj ukus, ali su besplatni, za razliku od našeg famoznog NSB-a koji samo što ne traže potvrdu o nekažnjavanju ako želite povlasticu posuđivanja.

Locirala sam najbliži Blackwell's, koji je ujedno i dežurna knjižara za UoE. Nisam bila zadovoljna nedostatkom obećanih nam materijala za kolegija te cijenom dostupnih resursa, a pogotovo ne samo jednim izdanjem Eliotovih "Selected Essays" za dvadeset funti koje još i ne sadrži ono što meni treba, ali sam se jako razveselila vidjevši primjerke Saida, Fish, Morisson i drugih kako uredno koštaju između petnaest i dvadeset funti, a u NSB-u ih mi jadnici iz trećih zemalja dobivamo za manje od funte Sutra idem u Pickerings.

Nagradno pitanje: zašto prvo predavanje u prvom semestru prve godine bilo kojeg studija književnosti u bilo kojoj zemlji počinje sa Tradition and the Individual Talent i Heart of Darkness?

Zdravo, zmijoljupci!

Jučer i danas sam obavila toliko stvari like you wouldn't believe! Prvo sam se ukrcala na avion za Edinburgh – čista uživancija! Teta na check-inu u Zg kao da me pročitala: udijelila mi je sjedalo 19A, zadnji red skroz lijevo do prozora... aaaa... Nitko u cijelom redu do mene, samo neki tip na 19F skroz desno, bulji kroz svoj prozor. Ja kroz svoj.

Klopa koma kao i uvijek, ali zato pogled prekrasan. Mene općenito kod letova najviše fasciniraju granice, i to kopna i mora. Ovaj put je to bila njemačka obala (koliko sam vidjela po karti ruta ČSA), ravna žućkasta crta između dvije sivkasto-zelene plohe. A onda brodići. Raznobojne mrljice, kao male amebe, razbacane prividno bez reda, jedino se po bijelom tragu iza njih može otprilike pretpostaviti u kojem smjeru idu. Onda nakon čistog mora slijedimo britansku obalu sa istočne strane. Onda sam malo zaspala (give me a break, OK) i probudila se usred oblaka – opa, bit će da smo blizu Škotske! Tako je i bilo. Uz manje turbulencije ispali smo točno iznad Edinburgha – vrlo ga je lako obuhvatiti pogledom, a prva stvar koja strši iz cijele slike je Arthur's Seat (da, ime je dobio po kralju Arturu), komad ugaslog vulkana usred grada koji vam svako toliko iskrsne u vidokrugu ma gdje se nalazili...

Immigration officer prekrasna. Preljubazna mlada teta koja je po trenirci i velikim okicama odmah zaključila da sam studentica i nakon dvije moje rečenice rekla "You'll do fine. Your English is great", udarila štambilje i propustila me. Wheeee, I'm in!

Čekam prtljagu. Na tečnom bosanskom mi se obraća jedna mlada dama i pita jel razumijem hrvatski – valjda je vidjela hrvatsku putovnicu. Velim "da" i nastavljamo razgovor – ona je Selma iz Tuzle i studira na edinburskom sveučilištu ekonomiju. Kud će suza neg na oko Selma me lijepo busom povela do centra grada i uštedjela mi kojih dvadesetak funti koje sam bila spremna potrošiti na taksi.

Oko tri po lokalnom vremenu sam se ukazala pred vratima Roxburgh Placea, totalno zbunjena i dezorijentirana. Srećom, tu se našao Rohan iz Bombaja koji me odveo deset metara niže gdje sam trebala pokupiti ključeve i vratio me natrag u ruke house assistantu – Tanu iz Tajlanda koji je ovdje na doktoratu i zadužen je da nas sve lijepo uvede u sobe i objasni kako stvari funkcioniraju.

Moram priznati da sam oduševljena smještajem. Odlična lokacija, zgrada stara godinu dana, sve friško namješteno i okrečeno, postgraduates only, security na nivou (kamere + ključ vas ne pušta ni na koji kat osim vlastitoga) – puno više nego što sam očekivala (BTW, najgori studentski smještaj koji sam ikad vidjela bio je na Sveučilištu u Konstanzu – nek mi samo netko još nešto kaže protiv zagrebačkih domova...!). Raspored soba i zajedničkih prostorija je optimalan, maksimalna privatnost a da opet imaš neki ljudski kontakt i zajedničke stvari... Npr. Nas 12 dijeli jedan kat: tri kupaonice, jedna dnevna soba i jedna kuhinja. Kao što možete pretpostaviti, ja sam, rođena i studirala u Zagrebu i do nedjelje jela mamine juhice i kolače, najviše strepila od zajedničke kupaonice i kerefeka tipa tuš fiksiran negdje na plafonu i posebne pipe za hladnu i toplu vodu (what is up with that, seriously???). Bit će da se negdje u svemiru netko brine za mene jer je kupaonica koju ja koristim napravljena tako da bude laka za korištenje i studentima s posebnim potrebama: he-he, to znači da je veća od ostalih i da ima sve kerefeke ko kod mene doma! Zanimljivo, da su najpraktičnije stvari zapravo iznimka od pravila...

Također, kad dođete u jedan takav smještaj, morate znati da su jedino zajedničke prostorije donekle opremljene osnovnim stvarima: loncima, sredstvima za čišćenje, peglom itd. U sobi nemate ništa osim golog namještaja. Krenete oprati ruke, nemate sapuna. Krenete na WC, nema toalet papira. Želite popiti vode, čaša niotkuda. Mislim da sam jučer i danas bila brat bratu barem 10 puta u raznim dućanima. Koliko god popisa napravila, opet bi mi na kraju nešto falilo. Tako sam i večeras u 7 odlučila da sam preumorna i da neću večerati nego idem direkt u krevet (sa friško kupljenom i opranom posteljinom). Vraga. Glad traži svoje, i završih u Tescu u 9.30 navečer sa 200 drugih ljudi koji su pomislili to isto... Onda sam na polici vidjela smrznuti ready-made haggis i nekako me prošla volja za večerom... I kao da to nije dosta, još vam nameću osjećaj... hm, je li krivnje ili naprosto gluposti, tako što na računu napišu koliko ste nekakvih nagradnih bodova mogli osvojiti da ste uzeli neku njihovu karticu. Ali vi eto niste, pa se osjećajte glupo.

Upoznala sam hrpu ljudi iz svih krajeva svijeta – Roxburgh je "international house" – Tajlanda, Kine, Paragvaja, Indije, Kanade... Zasad nitko iz Europe. Moje objašnjenje (čitaj: pretpostavka) da je većina europskih studenata iz EU, a oni nemaju zagarantiran sveučilišni smještaj kao što imamo mi iz "trećih zemalja", pa se naprosto preorijentiraju na privatni smještaj, koji je jeftiniji ali i zapetljaniji za srediti ako ste friški u gradu, pa sam i ja eto tako odlučila biti u domu. Barem na početku. We'll see how it goes.

Također sam se i službeno upisala na faks (trajalo je samo 2.5 sata – na to smo navikli i u Hrvatskoj ), i prijavila se u sveučilišni dispanzer. Sutra je u planu pokušaj otvaranja računa kod Royal Bank of Scotland (nakon što sam čula horor priče od drugih studenata, moja nova poznanica Francesca me uvjerila da je ona u roku od tjedan dana imala sve sređeno), posjet International Officeu i Careers Serviceu, gdje mi navodno radi kolegica po donedavnom zvanju – obrazovna savjetnica za SAD. Ako mi ostane vremena, prošetat ću se do New Towna. Odlučila sam da ću Edinburgh Castle i Arthur's Seat ostaviti na miru dok mi Ben ne dođe u posjet pa da odemo skupa – Francesca mi je rekla "of kors, ju ev tu si it tu'geder!!"

Onda me odvela u restoran "Elephant House", posvećen slonovima i borbi protiv trgovine slonovačom, a gdje je J.K. Rowling navodno pisala Harryja Pottera. Prekrasno mjestašce, super hrana i super kava (što je meni važnije od hrane!), i neopisiv pogled na Castle – njam!

I kakav mi je Edinburgh? Hmm, još razmišljam. Moram priznati da mi je u glavi još uvijek neki turistički film, kao da sam ovdje na neko kraće vrijeme, konferencijica ili izlet od par dana i doma. Idem okolo, kupujem stvarčice, vrijeme super sunčano (??), ljudi super simpatični, uživancija. Neki mali glasić mi govori "face it honey, you aren't going home for another 3 months!", ali dosta brzo nestane. Zasad me jednostavno fascinira vizualni izgled grada, famozna arhitektura i dva famozna brda – Artur i dvorac (opsjednuta sam! Moram gore što prije...). Navodno je sam puls grada zapravo i teško osjetiti kad si u studentskom điru – akademska, međunarodna spika, knjižnice, domovi, daleko je to od Škotske i Škota... Ima i druga teorija o gradu, koja kaže da nije slučajno tvorac "Dr. Jekylla i Mr. Hydea" iz Edinburgha, ali o tom potom...

Kao isprika za nepisanje u posljednjih desetak dana i uskraćivanje jedinstvenog doživljaja iskustva odlaska na studij u inozemstvo, evo vam jedan hands-on, while-u-wait putopis iz praške zračne luke Ruzyne od mene i Yoshija koji prolazi sve moje zračne torture zajedno sa mnom. Prvi let gotov, još jedan me dijeli od Škotske! Imamo 40 minuta, so here goes:

Daklem, update: u međuvremenu sam:
a) dala otkaz na poslu i odradila svu zamislivu i nezamislivu papirologiju koja to uključuje
b) potvrdila pretpostavku da je u komunikaciji sa službenicima na šalterima bilo koje vrste najbolje praviti se blesava i ne davati više informacija nego što traže. Ako im još dopustim da mi se nasmiju jer imam visoku stručnu spremu a ne znam ispuniti najobičniji formular, nitko sretniji od njih!
c) kupila kartu
d) izvadila vizu (piece of cake ako znate što radite. Ako ne znate, naživcirat ćete i sebe i osoblje koje nema strpljenja za one na dnu hranidbenog lanca informacija. So do your homework).
e) Obećala da ću plaćati smještaj onako kako su tražili iako sam znala da je to fizički neizvedivo jer neću stići na vrijeme otvoriti bankovni račun u UK-u, dakle sa figom u džepu. Sredit ću to kad dođem tamo, obećajem

Nemojte me pitati zašto letim baš 11.9. Najkraće objašnjenje: jedino je danas bilo mjesta u avionu, i karta je bila jeftinija (no shit, Sherlock).
Kasnila sam debelo, više nego na bilo koji let ikad prije. Odnosno, nakon neopisivog krkljanca na zagrebačkoj obilaznici i trenutka u kojem sam u mislima izgovorila "this is not happening" više no jednom, moja obitelj i ja uletjeli smo na Pleso 35 minuta prije leta – apsolutni rekord za mene! Nakon svih Amerika, Londona, Rige i Bruxellesa ja kasnim na najbitniji let u životu... Znam, znam, poslije ću pričati unucima da je zapravo bilo 15 minuta prije leta i da su samo za mene ubacili poseban bus do aviona...
Strpali me u sredinu, sjedalo 12D. Koma. Do prozora neki deda koji je cijelo vrijeme čitao Globus i uopće nije fermao prozor – total waste of a window seat if you ask me... Ja općenito mislim da su ljudi koji sjede do prozora i onda ne gledaju kroz njega nezahvalni, kao i oni što zaspu prije polijetanja.... Mislim, znam da ti je možda stoti let u životu, ali polijetanje je uvijek uzbudljivo, goddammit! Čitala sam na letu neki intervju sa Terryjem Gilliamom, koji je prokomentirao kako su komercijalni letovi postali dosadni jer su predvidljivi, udobni i brzi... Ne bih se složila Uglavnom, sudeći po ukrcajnoj propusnici (ne smijte se, stvarno se tako zove!), mislim da mi je za sljedeći let dodijeljeno sjedalo do prozora s lijeve strane. Wheeee!

Mislim da su na razglasu upravo prozvali nekog Miguela Alvareza da se javi na info-pult. Nakon reprize Oza, ovo me baš podsjeća na Barta Simpsona i njegove krank calls...

Ispred mene lijevo mama Američanka sa tri sinčića od kojih svaki ima na leđima ruksak veličine omanje kućice za pse. Pristojni su, najstariji nakon majčinih uputa slavodobitno svojoj braći kaže "In five minutes we'll be flying over Vienna, Austria!". Bravo micek, jesi ti iz Normal, Ohio? Dva reda ispred mene lijevo Dalibor Matanić i njegov posse. Zašto je to važno? Pa i nije, ali je čudno jer je on također bio na mom predeparture izlasku u petak u Sedmici. Tada se baš naguravao stražnjicom na naš stol, a Ben i ja smo smišljali kako bismo ga u tome onemogućili – na pamet su nam padale fraze poput "Fini mrtvi redatelj", "Redatelj hoće ići na groblje" itd. Ne znam zašto čovjeka vidim dvaput u tri dana i zašto dijelimo destinacije...

Prije leta idu upozorenja o sigurnosti na tri jezika. Češkom, engleskom, i – srpskom! OK, ako već nemate traku na hrvatskom onda je bolje da ljudi koji ne znaju češki ili engleski razumiju išta nego ništa, ali barem izbrišite onaj zadnji dio "Ujedno se ispričavamo ako naše osoblje ne govori srpski". You don't know whether to laugh or cry... Tako mi i treba kad putujem sa ČSA, rekli bi zlobnici. E pa, ubrzo su se iskupili. ČSA naime ima nešto što nisam vidjela kod drugih zrakoplovnih prijevoznika (nije da sam ih puno vidjela, but I've had my share...), a to je da vam još dok ste u zraku kažu na koji gejt idete za sljedeći let. Nije se problem snaći na aerodromu, većina ih je stvarno jednostavno organizirana i ima jasnu signalizaciju, but ČSA goes the extra mile! To, i na njihovim avionima i letovima uvijek piše "OK"

Zamislite tipičnog Čeha. OK, zamislite ono što je nama Hrvatima tipičan češki turist. Zamislite i da su mu brkovi malo čupaviji a fudbalerka pola metra duža, te da je ove godine bio na Jadranu i ipak malo preplanuo, a dlake na nadlakticama su mu žutozlaćane boje. Zamislite da ima usku maslinastozelenu majicu bez rukava i vozi se na kolicima od avio-cateringa u pozi "I'm the king of the world !!!" iz Titanica... Jeste? Onda znate što je upravo prozujalo kraj stakla kroz koje gledam.

Još 20 minuta do ukrcavanja. Idem pojesti sendvič i uputiti se prema gejtu. Javim se iz Edinburgha.