Marketing
CEILIDH ['kay lee]
Arright.
Bijah na večeri tradicionalnog škotskog plesa, tzv. Ceilidhu .
Vrijeme radnje: petak navečer. Mjesto radnje: Forest Café, neka vrst hipi-komune u ne znam čijem vlasništvu, pet minuta od mog doma. Prizemlje: bring-your-own café. To znači da su konobari volonteri i da sami nosite svoju cugu, a da njima ostavite nešto napojnice jer čiste za vama i jer čak i prodaju neke stvari za šankom. Ja naravno nisam imala pojma da takva mjesta uopće postoje, i nisam bila jedina. Vrlo ugodna, opuštena atmosfera, u kutu stari pijanino na kojemu je kasnije netko i svirao... Zakon.
Gornji kat: ogromna dvorana koju možete unajmiti za bilo što, taj dan su u biti organizirali Ceilidh sa upadom od pet funti da bi prikupili novac za nekakvu medunarodnu volontersku organizaciju koja surađuje i sa našim Volonterskim centrom Zagreb.
Približavam se Forest Caféu, čekam da se uključi zeleno na semaforu, kadli me zaustavi troje Engleza i pitaju gdje je Old Town. Stara Edinburžanka kakva jesam, lakonski odgovorim "You're IN the Old Town. What are you looking for?" Ispostavi se da traže jednu od najglavnijih ulica pa sam ih bez problema usmjerila. Pitam otkuda su, dečko kaže iz Portsmoutha. Di si brale, velim ja! Jedan od naših nogometaša upravo otišao u Portsmouth, Niko Kranjčar. On oduševljen jer sad napokon zna kako izgovoriti Nikino ime, i kaže "He's supposed to be the best thing since Prosinečki!".
Dosadašnje iskustvo upoznavanja sa strancima (i.e. ne-Hrvatima) u Edinburghu: SVI znaju za Šukera ili Prosinečkog, odnosno za Vatrene općenito, i odmah vas prijateljski gledaju kad kažete da ste iz Hrvatske, pa makar oni bili iz Tajlanda. Evo naprimjer, otvorim ja danas studentski vodic po Glasgowu i Edinburghu, kad tamo reklama za Carling (pivo), a na njoj...
Također, začuđujuće velik broj mojih kolega na programu je bio u Hrvatskoj u posljednjih 5 godina: u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, na Visu i Mljetu... Što ćeš, kad je Istočna Europa tako blizu a opet tako egzotična, a nadasve jeftina... the Other, right at your doorstep! Ja kažem da je za sve kriv T.S. Eliot sa svojim "decay of Eastern Europe", on je sve počeo...! 
I tako. Popijemo piće u hipi-baru i preselimo se na kat. Tamo kojih pedesetak ljudi, možda više. Jedan čiča sa harmonikom i pojačalom, i teta sa mikrofonom ko Madonna na Blonde Ambition turneji. Slaže ekipu po dvorani i objašnjava korake. Strip the Willow, Military Twostep, Virginia Reel... Malo si s partnerom, malo se zamijenite, malo unaokolo (vrlo svingerski, BTW!). Kreće muzika. Pedeset posto ljudi nema pojma što radi, ali zato je tu nekoliko profesionalaca u kiltovima i papučicama ko u plesačica Michael Flatleya (znam, on nije Škot, ali tako su bile odjevene!) koji se malo zakisele svaki put kad netko kiksa i okrenu ga/je u pravom smjeru. Ja pitam jesu to stvarno genuine kiltovi njihovih klanova, dobivam odgovor da se samo prave. Uglavnom, urnebesna zabava. Starinski plesovi, ali pleše i staro i mlado. Daju vam desetak minuta između plesova da dođete k sebi, ali bome preporučam samo ako imate zdravo srce! Na kraju se svi uhvatimo za ruke u krugu i pjevamo Auld Lang Syne (ja nabadam), to je tradicionalni završetak. Pola ekipe se uhvatilo prekriživši ruke, a ekipa u kiltovima se dere da to ide poslije, kod stiha "My trusty fiere"... Ludilo...
Nakon Ceilidha ostajemo u dvorani jer nitko ne ide doma. Stari sa harmonikom je nestao, zvučnu podlogu preuzimaju dva dečka sa bubnjem i gitarom. Prvo nešto lupkaju bezveze, ali ubrzo se nazire da zapravo pjevaju "No Woman, No Cry". "Ako počnu sa Redemption Song, odlazimo!", kažem ja. Mislite da nisu? U pozadini neka djevojka pokušava izvesti osnovne figure Capoeire, mislim da je dosad možda bila na dva treninga. Saznajem da je bubnjar inace klasicno muzicki obrazovan, da svira u orkestru i pjeva Mozarta, a vikendom radi kao Drumm&Bass DJ... 
Ubrzo izlazimo, prolazimo nekoliko klubova, svi zatvaraju. Odlučujemo riskirati i otići u Espionage, jedno od šminkerskijih mjesta (ovdje to opisuju kao "cheesy", ne mogu to prevesti for the life of me...), koje ima četiri etaže i hrpu starijih frajera koji su svi nekako single, nekako slično odjeveni i nekako dešperatni. Jedan kolega ustvrđuje "I think that a man's desperaton can actually be measured by the number of vertical stripes on his shirt!" The horror, the horror!
Post je objavljen 23.09.2006. u 14:26 sati.