Marketing
Freshers Week
Zdravo, zmijoljupci!
Jučer i danas sam obavila toliko stvari like you wouldn't believe! Prvo sam se ukrcala na avion za Edinburgh – čista uživancija! Teta na check-inu u Zg kao da me pročitala: udijelila mi je sjedalo 19A, zadnji red skroz lijevo do prozora... aaaa... Nitko u cijelom redu do mene, samo neki tip na 19F skroz desno, bulji kroz svoj prozor. Ja kroz svoj.
Klopa koma kao i uvijek, ali zato pogled prekrasan. Mene općenito kod letova najviše fasciniraju granice, i to kopna i mora. Ovaj put je to bila njemačka obala (koliko sam vidjela po karti ruta ČSA), ravna žućkasta crta između dvije sivkasto-zelene plohe. A onda brodići. Raznobojne mrljice, kao male amebe, razbacane prividno bez reda, jedino se po bijelom tragu iza njih može otprilike pretpostaviti u kojem smjeru idu. Onda nakon čistog mora slijedimo britansku obalu sa istočne strane. Onda sam malo zaspala (give me a break, OK) i probudila se usred oblaka – opa, bit će da smo blizu Škotske! Tako je i bilo. Uz manje turbulencije ispali smo točno iznad Edinburgha – vrlo ga je lako obuhvatiti pogledom, a prva stvar koja strši iz cijele slike je Arthur's Seat (da, ime je dobio po kralju Arturu), komad ugaslog vulkana usred grada koji vam svako toliko iskrsne u vidokrugu ma gdje se nalazili...
Immigration officer prekrasna. Preljubazna mlada teta koja je po trenirci i velikim okicama odmah zaključila da sam studentica i nakon dvije moje rečenice rekla "You'll do fine. Your English is great", udarila štambilje i propustila me. Wheeee, I'm in!
Čekam prtljagu. Na tečnom bosanskom mi se obraća jedna mlada dama i pita jel razumijem hrvatski – valjda je vidjela hrvatsku putovnicu. Velim "da" i nastavljamo razgovor – ona je Selma iz Tuzle i studira na edinburskom sveučilištu ekonomiju. Kud će suza neg na oko 
Selma me lijepo busom povela do centra grada i uštedjela mi kojih dvadesetak funti koje sam bila spremna potrošiti na taksi.
Oko tri po lokalnom vremenu sam se ukazala pred vratima Roxburgh Placea, totalno zbunjena i dezorijentirana. Srećom, tu se našao Rohan iz Bombaja koji me odveo deset metara niže gdje sam trebala pokupiti ključeve i vratio me natrag u ruke house assistantu – Tanu iz Tajlanda koji je ovdje na doktoratu i zadužen je da nas sve lijepo uvede u sobe i objasni kako stvari funkcioniraju.
Moram priznati da sam oduševljena smještajem. Odlična lokacija, zgrada stara godinu dana, sve friško namješteno i okrečeno, postgraduates only, security na nivou (kamere + ključ vas ne pušta ni na koji kat osim vlastitoga) – puno više nego što sam očekivala (BTW, najgori studentski smještaj koji sam ikad vidjela bio je na Sveučilištu u Konstanzu – nek mi samo netko još nešto kaže protiv zagrebačkih domova...!). Raspored soba i zajedničkih prostorija je optimalan, maksimalna privatnost a da opet imaš neki ljudski kontakt i zajedničke stvari... Npr. Nas 12 dijeli jedan kat: tri kupaonice, jedna dnevna soba i jedna kuhinja. Kao što možete pretpostaviti, ja sam, rođena i studirala u Zagrebu i do nedjelje jela mamine juhice i kolače, najviše strepila od zajedničke kupaonice i kerefeka tipa tuš fiksiran negdje na plafonu i posebne pipe za hladnu i toplu vodu (what is up with that, seriously???). Bit će da se negdje u svemiru netko brine za mene jer je kupaonica koju ja koristim napravljena tako da bude laka za korištenje i studentima s posebnim potrebama: he-he, to znači da je veća od ostalih i da ima sve kerefeke ko kod mene doma! Zanimljivo, da su najpraktičnije stvari zapravo iznimka od pravila...
Također, kad dođete u jedan takav smještaj, morate znati da su jedino zajedničke prostorije donekle opremljene osnovnim stvarima: loncima, sredstvima za čišćenje, peglom itd. U sobi nemate ništa osim golog namještaja. Krenete oprati ruke, nemate sapuna. Krenete na WC, nema toalet papira. Želite popiti vode, čaša niotkuda. Mislim da sam jučer i danas bila brat bratu barem 10 puta u raznim dućanima. Koliko god popisa napravila, opet bi mi na kraju nešto falilo. Tako sam i večeras u 7 odlučila da sam preumorna i da neću večerati nego idem direkt u krevet (sa friško kupljenom i opranom posteljinom). Vraga. Glad traži svoje, i završih u Tescu u 9.30 navečer sa 200 drugih ljudi koji su pomislili to isto... Onda sam na polici vidjela smrznuti ready-made haggis i nekako me prošla volja za večerom... I kao da to nije dosta, još vam nameću osjećaj... hm, je li krivnje ili naprosto gluposti, tako što na računu napišu koliko ste nekakvih nagradnih bodova mogli osvojiti da ste uzeli neku njihovu karticu. Ali vi eto niste, pa se osjećajte glupo.
Upoznala sam hrpu ljudi iz svih krajeva svijeta – Roxburgh je "international house" – Tajlanda, Kine, Paragvaja, Indije, Kanade... Zasad nitko iz Europe. Moje objašnjenje (čitaj: pretpostavka) da je većina europskih studenata iz EU, a oni nemaju zagarantiran sveučilišni smještaj kao što imamo mi iz "trećih zemalja", pa se naprosto preorijentiraju na privatni smještaj, koji je jeftiniji ali i zapetljaniji za srediti ako ste friški u gradu, pa sam i ja eto tako odlučila biti u domu. Barem na početku. We'll see how it goes.
Također sam se i službeno upisala na faks (trajalo je samo 2.5 sata – na to smo navikli i u Hrvatskoj 
), i prijavila se u sveučilišni dispanzer. Sutra je u planu pokušaj otvaranja računa kod Royal Bank of Scotland (nakon što sam čula horor priče od drugih studenata, moja nova poznanica Francesca me uvjerila da je ona u roku od tjedan dana imala sve sređeno), posjet International Officeu i Careers Serviceu, gdje mi navodno radi kolegica po donedavnom zvanju – obrazovna savjetnica za SAD. Ako mi ostane vremena, prošetat ću se do New Towna. Odlučila sam da ću Edinburgh Castle i Arthur's Seat ostaviti na miru dok mi Ben ne dođe u posjet pa da odemo skupa – Francesca mi je rekla "of kors, ju ev tu si it tu'geder!!"
Onda me odvela u restoran "Elephant House", posvećen slonovima i borbi protiv trgovine slonovačom, a gdje je J.K. Rowling navodno pisala Harryja Pottera. Prekrasno mjestašce, super hrana i super kava (što je meni važnije od hrane!), i neopisiv pogled na Castle – njam!
I kakav mi je Edinburgh? Hmm, još razmišljam. Moram priznati da mi je u glavi još uvijek neki turistički film, kao da sam ovdje na neko kraće vrijeme, konferencijica ili izlet od par dana i doma. Idem okolo, kupujem stvarčice, vrijeme super sunčano (??), ljudi super simpatični, uživancija. Neki mali glasić mi govori "face it honey, you aren't going home for another 3 months!", ali dosta brzo nestane. Zasad me jednostavno fascinira vizualni izgled grada, famozna arhitektura i dva famozna brda – Artur i dvorac (opsjednuta sam! Moram gore što prije...). Navodno je sam puls grada zapravo i teško osjetiti kad si u studentskom điru – akademska, međunarodna spika, knjižnice, domovi, daleko je to od Škotske i Škota... Ima i druga teorija o gradu, koja kaže da nije slučajno tvorac "Dr. Jekylla i Mr. Hydea" iz Edinburgha, ali o tom potom... 
Post je objavljen 13.09.2006. u 21:47 sati.