tippy

Kao isprika za nepisanje u posljednjih desetak dana i uskraćivanje jedinstvenog doživljaja iskustva odlaska na studij u inozemstvo, evo vam jedan hands-on, while-u-wait putopis iz praške zračne luke Ruzyne od mene i Yoshija koji prolazi sve moje zračne torture zajedno sa mnom. Prvi let gotov, još jedan me dijeli od Škotske! Imamo 40 minuta, so here goes:

Daklem, update: u međuvremenu sam:
a) dala otkaz na poslu i odradila svu zamislivu i nezamislivu papirologiju koja to uključuje
b) potvrdila pretpostavku da je u komunikaciji sa službenicima na šalterima bilo koje vrste najbolje praviti se blesava i ne davati više informacija nego što traže. Ako im još dopustim da mi se nasmiju jer imam visoku stručnu spremu a ne znam ispuniti najobičniji formular, nitko sretniji od njih!
c) kupila kartu
d) izvadila vizu (piece of cake ako znate što radite. Ako ne znate, naživcirat ćete i sebe i osoblje koje nema strpljenja za one na dnu hranidbenog lanca informacija. So do your homework).
e) Obećala da ću plaćati smještaj onako kako su tražili iako sam znala da je to fizički neizvedivo jer neću stići na vrijeme otvoriti bankovni račun u UK-u, dakle sa figom u džepu. Sredit ću to kad dođem tamo, obećajem

Nemojte me pitati zašto letim baš 11.9. Najkraće objašnjenje: jedino je danas bilo mjesta u avionu, i karta je bila jeftinija (no shit, Sherlock).
Kasnila sam debelo, više nego na bilo koji let ikad prije. Odnosno, nakon neopisivog krkljanca na zagrebačkoj obilaznici i trenutka u kojem sam u mislima izgovorila "this is not happening" više no jednom, moja obitelj i ja uletjeli smo na Pleso 35 minuta prije leta – apsolutni rekord za mene! Nakon svih Amerika, Londona, Rige i Bruxellesa ja kasnim na najbitniji let u životu... Znam, znam, poslije ću pričati unucima da je zapravo bilo 15 minuta prije leta i da su samo za mene ubacili poseban bus do aviona...
Strpali me u sredinu, sjedalo 12D. Koma. Do prozora neki deda koji je cijelo vrijeme čitao Globus i uopće nije fermao prozor – total waste of a window seat if you ask me... Ja općenito mislim da su ljudi koji sjede do prozora i onda ne gledaju kroz njega nezahvalni, kao i oni što zaspu prije polijetanja.... Mislim, znam da ti je možda stoti let u životu, ali polijetanje je uvijek uzbudljivo, goddammit! Čitala sam na letu neki intervju sa Terryjem Gilliamom, koji je prokomentirao kako su komercijalni letovi postali dosadni jer su predvidljivi, udobni i brzi... Ne bih se složila Uglavnom, sudeći po ukrcajnoj propusnici (ne smijte se, stvarno se tako zove!), mislim da mi je za sljedeći let dodijeljeno sjedalo do prozora s lijeve strane. Wheeee!

Mislim da su na razglasu upravo prozvali nekog Miguela Alvareza da se javi na info-pult. Nakon reprize Oza, ovo me baš podsjeća na Barta Simpsona i njegove krank calls...

Ispred mene lijevo mama Američanka sa tri sinčića od kojih svaki ima na leđima ruksak veličine omanje kućice za pse. Pristojni su, najstariji nakon majčinih uputa slavodobitno svojoj braći kaže "In five minutes we'll be flying over Vienna, Austria!". Bravo micek, jesi ti iz Normal, Ohio? Dva reda ispred mene lijevo Dalibor Matanić i njegov posse. Zašto je to važno? Pa i nije, ali je čudno jer je on također bio na mom predeparture izlasku u petak u Sedmici. Tada se baš naguravao stražnjicom na naš stol, a Ben i ja smo smišljali kako bismo ga u tome onemogućili – na pamet su nam padale fraze poput "Fini mrtvi redatelj", "Redatelj hoće ići na groblje" itd. Ne znam zašto čovjeka vidim dvaput u tri dana i zašto dijelimo destinacije...

Prije leta idu upozorenja o sigurnosti na tri jezika. Češkom, engleskom, i – srpskom! OK, ako već nemate traku na hrvatskom onda je bolje da ljudi koji ne znaju češki ili engleski razumiju išta nego ništa, ali barem izbrišite onaj zadnji dio "Ujedno se ispričavamo ako naše osoblje ne govori srpski". You don't know whether to laugh or cry... Tako mi i treba kad putujem sa ČSA, rekli bi zlobnici. E pa, ubrzo su se iskupili. ČSA naime ima nešto što nisam vidjela kod drugih zrakoplovnih prijevoznika (nije da sam ih puno vidjela, but I've had my share...), a to je da vam još dok ste u zraku kažu na koji gejt idete za sljedeći let. Nije se problem snaći na aerodromu, većina ih je stvarno jednostavno organizirana i ima jasnu signalizaciju, but ČSA goes the extra mile! To, i na njihovim avionima i letovima uvijek piše "OK"

Zamislite tipičnog Čeha. OK, zamislite ono što je nama Hrvatima tipičan češki turist. Zamislite i da su mu brkovi malo čupaviji a fudbalerka pola metra duža, te da je ove godine bio na Jadranu i ipak malo preplanuo, a dlake na nadlakticama su mu žutozlaćane boje. Zamislite da ima usku maslinastozelenu majicu bez rukava i vozi se na kolicima od avio-cateringa u pozi "I'm the king of the world !!!" iz Titanica... Jeste? Onda znate što je upravo prozujalo kraj stakla kroz koje gledam.

Još 20 minuta do ukrcavanja. Idem pojesti sendvič i uputiti se prema gejtu. Javim se iz Edinburgha.