World of Tinuviel
Mormeil V.
Ostatak dnevnika mi je bio nerazumljiv, jer je pisan na drevnom vilenjačkom kojeg, što zbog nemogućnosti a što zbog toga što me takve i slične učene stvari nisu previše zanimale, nisam nikad naučila.
Nakon kratkog predaha krenuli smo dalje mračnim hodnikom u utrobu zemlje dok nam je lepršavo svijetlo omogućavalo dovoljno široko vidno polje da budemo na oprezu. Nakon nekog vremena približili smo se prostoriji koja je isijavala blagu svijetlost. Državši čula napetim i budnim, provirili smo u ogromnu prostoriju. Na sredini je ležao kostur najvećeg zmaja kojeg sam dotad vidjela. Ispunjavao je gotovo cijelu prostoriju, istovremeno ju puneći strahom i poštovanjem, zlom kobi i euforijom oduševljenja. Kao i svaki zmaj, i ovaj tokom svog dugog životnog vijeka sakupio hrpe i hrpe i hrpe svakojakog blaga neprocjenjive vrijednosti. Shvatili smo da je svijetlo koje je lagano obasjavalo prostoriju ustvari sjaj zlata i dragocjenog metala. Počeli smo pregledavati prostoriju. Dojmila me se kakvoća blaga koje je ovdje ležalo, kao što bi se dojmila i bilo koga drugog, ali sam, naviknuta na jednostavan život šume, odlučila potražiti nešto što bi mi moglo koristiti više od dragulja i zlatnika. Za oko mi je zapaala prekrasna vilenjačka željezna košulja, ukrašena listićima mithrila i vrlo lagana, mnogo lakša od uobičajenih takvih košulja. Bila je prekrasna i bila je moj odabir od sveg blaga koje je tamo ležalo. Kasnije će se još jedan predmet odvojen od zaštite gorostasnog kostura, izuzetan i moćan, naći u mojim rukama, ali to će se dogoditi mjesecima kasnije, kada naša potraga, ili barem njezin početni dio, krene sasvim nepredvidljivim tokom. Zadovoljna svojim novim obrambenim rekvizitom, pogledom sam potražila ostale. Max i Beathor skupljali su drangulije i spremali ih u naprtnjače. Ljudi, pomislila sam, tako tipično za svoju vrstu. Kao da će ih zlatnici i dragulji obraniti od udarca mačem. Arya je bila pokraj kostura i njegova s veličina očitovala pogotovo sad, u usporedbi s njezinim likom koji je nama ostalima bio impozantan. Beathor joj je prišao i počeli su kopati oko kostura. Uspjevši odmaknutu zmajevu ruku, ispod nje se otkrilo veliko crveno pulsirajuće jaje u kojem je tekao život. Bez oklijevanja, paladinka je prihvatila mač koji joj je Beathor pružio sa značajnim pogledom i zarila ga u jaje. Mladunče crvenog zmaja je ubijeno. Mogu samo zamisliti Aryin ponos što je uništila biće koje je najveće zlo nastalo od majke prirode prije nego je uspjelo ostvariti svoje opake naume. Upravo u tom slavodobitnom trenutku, dok nam je pažnja bila uperena prema sredini prostorije, sa njezinog je drugog kraja urlajući uletilo stvorenje visoko oko 3 metra i mašući velikom drvenom toljagom. U prvi mah smo zastali, a onda smo prepoznali to zlo biće kao pećinskog trola koji je očito obitavao u ovim podzemnim halama koje je svijet zaboravio. Svi smo krenuli u napad i sve do jednoga nas je trol pokosio jednim zamahom svoje toljage. Razletjeli smo se na različite strane; imala sam tu nesreću da me odbacio u dio prostorije koji je bio najbliži te sam tresnula o zid i nakratko izgubila svijest. Otvorila sam oči na vrijeme da vidim užasnu scenu trola koji odgriza patuljkovu glavu. Maxovo tijelo ležalo je pod neprirodnim kutom pokraj mene. Dječakova prsa se nisu nadimala, u njima više nije bilo zraka kojeg je mogao udahnuti. Stresla sam se i izvadila luk, no ruke su mi se previše tresle od groze; sve moje strijele prošle su bezopasno pokraj trola ili su se zabijale u dijelove koji nisu bili vitalni. Paladinka je hrabro stajala ispred trola pokušavajući mu zadati pokoji udarac; očito je u tome uspijevala, ali trolove su rane zarastale brže nego što smo mi uspjeli zadati nove. U trenutku očaja, mag je podigao teški mač sa zemlje i bezglavo se zaletio prema trolu. Već sam se bila pomolila za njegovu dušu kada sam shvatila da je uspio. Proboo je trola točno kroz srce. Nije bilo vremena za likovanje, mag nam je objasnio da je jedini način da stvarno ubijemo stvorenje da ga spalimo, što smo žurno i učinili. Zatim smo odvukli tijela naših sudruga u prolaz, dalje od kostura velikog zmaja i ubijenog jajeta, dalje od plamteće buktinje pećinskog trola, dalje od mjesta na koje se više nikad nećemo vratiti niti bi to željeli, tamo gdje je toliko nas ostavilo svoje živote. Jurili smo hodnikom što dalje, a leptirić je zujao ispred nas. Napokon smo se zaustavili u malenoj prostoriji koja će postati grobnica našim prijateljima, i posljednje počivalište jednog moćnog predmeta i moje vlastite bezgranične gluposti. Ova je prostorijica bila puna odlomljenog kamenja, koje smo počeli slagati jedno na drugo, čineći tako tri kamena groba. Mag je počeo kopati po patuljkovim stvarima. Bijesne, i paladinka i ja smo se u trenutku okrenule prema njemu i zamolile ga da pusti Durgonove stvari kako ih je on nosio sa sobom. Popustio je i odmaknuo se u stranu. Shrvane tugom, očajem, umorom i brigama, bezbroj je isprika koje su postojale, no nijedna dovoljna, ljute na maga koji se tek nedavno pojavio u našim životima a već je radio nešto neovisno o družini, ljute na trola i na Gotmunga i na put koji je pred nama, zakopale smo naše mrtve onako kako smo smatrale da je ispravno. Greška koju će mi Beathor još mnogo noći i dana spočitavati, i to s dobrim razlogom.
Mormegil IV.
Umorni od napora i potreseni djevojčinom smrću, odlučili smo sat, da odmoriti u mračnom hodniku. Osim nas, nije se čula, osjećala niti vidjela prisutnost drugih stvorenja… sve dok nismo čuli zvukove iznad nas, odnosno u pećini u kojoj je obitavala Lassa. Pogledi su nam bili upereni prema zidu kojim smo se spuštali. Napela sam luk i čekala. Bila je to prilika omotana u sivi plašt i sa velikim, šiljatim šeširom. Zastao je na rubu i počeo rukama plesati komplicirane pokrete. Mogla sam čuti kako nešto mrmlja. Bila sam spremna na učinak magije. Moji sudruzi su također stajali, spremni na okršaj. Međutim, mag se odjedanput počeo izduživati i istovremeno stanjivati. Ionako visok, sada se njegova visina dvostruko povećala. Pogledao je prema dolje. Nije nas još uočio. Čekali smo dok se spuštao. Čim su mu noge dotakle tlo, patuljak mu je zapovjedio da stane. Polagano se okrenuo prema nama. Sada smo ga mogli dobro promotriti, a i on nas. Nonšalantno je skinuo šešir i lagano se naklonio.
-Moje je ime Beathor.
Zastao je na trenutak, kao da je snaga njegovog imena dovoljna da se naše neprijateljsko ponašanje promijeni.
-Što radiš ovdje?
Patuljak je bio namrgođen. Mag mi je još bio na nišanu.
-To je moja briga. Uostalom, nisam pokazao nikakve zle namjere. Ja samo tražim prijatelja. Jeste li možda sreli vilenjaka po imenu Dalamir?
Arya ga je promatrala cijelo to vrijeme. Spustila je svoj mač i krenula prema njemu. Zaključila sam da je pametnije ne spuštati luk zasad.
Tako sam upoznala Beathora, i kao što već rekoh, nije mi se svidio na prvi pogled. Zapravo smo razmijenili mnogo pogleda prije nego što smo uspostavili prijateljskiji odnos. Bio je sav raščupan i zarastao, prljavih, crnih noktiju i vidjelo se da nije previše mario za svoj izgled. No, imao je duboke plave oči koje su me prodorno promatrale.
-A da makneš taj tvoj luk, vilenjače?
I ton glasa mu je bio u skladu s bojom očiju. Bio je istovremeno strašno bahat i ljubazan. Ustvari je uvijek pazio na svoje riječi, da ga kasnije nitko ne može optužiti ni za što, ali je ipak davao do znanja kako se osjeća. Koliko sam samo puta ignorirala njegova podbadanja! Ubrzo sam naučila da ga to nervira najviše od svega i počela to često koristiti.
Bilo kako bilo, spremila sam luk. Beathor nam se pridružio. Dalamirov prijatelj iz Silvanestija. Arya mi je pružila Dalamirov dnevnik koji nitko od njih nije mogao čitati; bio je na vilenjačkom, pa sam mogla pročitati tek ponešto o Mormegilu i Gotmungu, ali i o Aryinom maču, legendarnoj Nenyi koju je skovao moćan mag Par-salin te o čekiću boga Reroxa kojom je taj patuljački bog skovao svijet. Čekić je sad bio obješen na Durgonovim leđima.
Mormegil III.
Aryina priča bila je vrlo zanimljiva, te sam odlučila nakratko skrenuti sa svoje potrage. Moje srce mi je govorilo da je to ispravno. Otad se nisam vratila gonjenju divova. Mračna slutnja uvukla mi se pod kožu i postala sam svjesna da mi želja za osobnom osvetom ne može u ovakvom času biti prioritet. Pažljivo sam slušala što mi je paladinka govorila, iako je priča tek s vremenom počinjala imati smisla.
Jednom i samo jednom su se sve sile svijeta i bogovi ujedinili. U borbi protiv Ništavila. Njegovo je ime Gotmung, prvorođeni, Kralj kraja prevedeno sa vilenjačkog. On je prvo dijete bogova, najjači. I kao svaki prvorođeni, ljubomoran. Nakon njega došli su ostali bogovi. Njima je podarena moć stvaranja. Moć koju Gotmung nije imao. U svojoj je zavisti i zlobi Gotmung stvorio najjače oružje, Mormegil, mač koji ima jednaku snagu uništavanja kao i sam Gotmung. Njime je odlučio pokoriti svijet. Suprotstavili su mu se i dobro i zlo i neutralno i svi bogovi. Jedini trenutak u povijesti Krinna kada su se svi borili na istoj strani.
Ova priča je dopunjena i ne mogu prizvati u sjećanje dijelove koje mi Arya rekla. Moguće da mi nije rekla niti pola od ovoga; tek smo kasnije na svom putu počeli sakupljati djeliće i svrstavati ih u smislenu cjelinu.
U svakom slučaju, Arya je rekla da njihova družina kreće u potragu za mačem, u Zmajeve planine. Nismo znali ni gdje ni kako ni koliko opasnosti vreba na tom putu, no bio je to zadatak koji smo morali, svatko iz svojih razloga, pokušati izvršiti. Danas žalim što nisam saznala više o motivaciji mojih suputnika. I što međusobno nikad nismo o tome razgovarali. Vjerujem da bismo uspjeli rekonstruirati barem neke dijelove. Ali, to je iza nas. Ispred nas je borba.
U trenutku kada je paladinka završavala svoju rečenicu, dječak se probudio i istrčao van. Uzeli smo svoja oružja i slijedili ga. Patuljak i Dalamir borili su se s nečim što je izgledalo kao crna prikaza, niti živa niti mrtva, zastrašujuća, borila se skladnim pokretima koji su djelovali gotovo mehanički. U zraku se osjećao okus smrti. Pokušali smo pomoći no kao da su nam se tijela umrtvila od užasa kojeg je crna prikaza isijavala. U tom sam trenutku po prvi put spoznala osjećaj istinskog straha. I nije mi se sviđao, niti malo. Uspjela sam se othrvati grozi i krenula sabljom na njega. Arya je bila pokraj mene, a Cynamon je svirala takvim žarom da su nam se srca prestala bojati, a krv počela življe kolati žilama. Borba je bila žestoka; prikaza je napokon pala. Ali ne prije nego je povukla Dalamira sa sobom. Bilo je to zadnje što sam vidjela prije nego sam i sama podlegla ranama.
Bio je to čudan osjećaj, čudno stanje spavanja iz kojeg se nisam mogla probuditi. Kao da sam budna ali nešto priječi mojim očima da se otvore. Ne znam koliko sam dugo tako ostala. Arya kaže da nisam dolazila svijesti danima. Kada sam se napokon uspjela probuditi, iznad mene su Durgon i Arya govorili s nekim. Imao je dubok, starački glas. Nisam se pomakla, samo sam slušala. Mogla sam vidjeti Maxa i Cynamon kako podalje od nas kleče pored neke prikaze u crnom. Vidjela sam užas u dječakovim očima. Glas iznad mene: -Iza nas je mrtvilo koje sve pred sobom pretvara u ništavilo. Šalje ga Gotmung. Morate biti vrlo oprezni.
I Arya koja odgovara: -Ali kako ga možemo zaustaviti? I što su ova bića koja nas progone? Ja nisam nikad u životu vidjela takvo nešto niti čula da to uopće postoji. Što je to?
-To su njegovi sluge. Izgleda da ih Gotmung magijom diže iz mrtvih, ako je istina da je ovaj što nas je napao i uništio Kiriolitov kip vaš suputnik poginuo prije nekoliko dana.
Zastao je na trenutak. –Arya, mač mora biti uništen. Već je jednom njime prolivena krv bogova. Ne možemo dozvoliti da ga se on dokopa. To će biti kraj svega! Gdje je mač reći će vam Bahamut Zlatni, najveći od zmajeva. Prije nego li nastavite prema Zmajevim planinama, morate proći kraljevstvom Zakarim, gdje žive zli patuljci. Pokazat ću vam ulaz, a onda ću se vratiti čuvati ovaj razrušeni grad. Vjerojatno ću poginuti, ali pokušat ću vam dati što je moguće više prednosti pred crnim jahačima.
Pridigla sam se. Bio je to ostarjeli, ali još uvijek snažan i gorljiv paladin. Bilo mi je drago znati da nam leđa čuva hrabri Solamnijski vitez. Tek sam sada vidjela da se nalazimo u ruševinama grada. Pokraj nas je bila fontana u čijoj je sredini stajao Kiriolitov klip odrubljene glave. Arya je uzela glavu stavila je na rub fontane. Bio je to ipak kip njezinog boga. Pitam se koliko je simbolike u tome što je Gotmungov jahač uništio kip boga paladina. Huor nas je poveo stazom koja je vodila u planinu. Dugo smo se uspinjali i napokon došli do mjesta gdje smo morali hodati leđima okrenuti uz rub planine i pomicati se ulijevo korak po korak. Max mi je uhvatio ruku. Prešutno smo se svi uhvatili za ruke. Bio je to prvi put da sam osjetila povezanost s ovim ljudima. Kada smo napokon došli na dio gdje smo mogli normalno koračati, Huor nas je pozdravio. Rekao je da je ulaz u planinu točno ispred nas. Zaželio nam je sreću i otišao. Arya je gledala za njim još koji trenutak. Bili smo sigurni da ga nikad više nećemo vidjeti. Sada kada smo pred vratima Palantusa takoreći, pitam se hoćemo li unutar njegovih zidina pronaći Huora. I Aryu. Nadam se da je njezin put bio barem malčice lakši od našeg. Koliko je prošlo od rastanka? Mjesec, dva? Više? Je li itko od nas brojao dane? Možda mag zna. Ali njega trenutačno more druge brige. Šutljiv je ovih dana. A to je vrlo neobično za njega. Nismo se nikako slagali on i ja. Zapravo, iskoristili smo svaki slobodan trenutak za prepiranje. Jedan bahati mag i jedna preponosna vilenjakinja. Kroz sve te igre riječima sam ga zapravo zavoljela. Barem nam nikad nije bilo dosadno. Nadam se da ćemo se izvući iz ovoga. Dosad nas je pratila neka neobična sreća. Valjda nas neće sada, kada smo blizu konačnog cilja, napustiti. Iako, nismo zapravo niti počeli s našom misijom. Bit će to vrlo teško. Trenutačno ne vidim izlaz iz ovoga. Na licima mojih suputnika primjećujem isto. No, mislim da nitko od nas ne očajava. Pružit će nam se kakva takva prilika, prije ili kasnije. Pokušavam ne dozvoliti si da ovi skučeni zidovi utječu na mene. Kako bih voljela trčati šumama Qualinestija! Ako još postoji Qualinesti kojim bih mogla trčati to jest. Navodno će se posljednja bitka održati pod zidinama Palantusa. A mi moramo još toliko toga učiniti prije nego se to dogodi. Nadam se da ćemo imati vremena. Dula je ustala i počela šetati po ćeliji. I njoj zidovi sputavaju nemirni duh ravnica. Reklo bi se da smo se već navikli na to, koliko smo vremena proveli po ovakvim tamnicama. I još gorim. Dalo bi se zaključiti da je nama dvjema najteže, ali naš prijatelj mag iz dana u dan naočigled propada. Ne smije se sada prepustiti beznađu. Ipak nas je on toliko puta izvukao iz nevolje. Pogledom prati Dulinu hipnotizirajuću šetnju. Pitam se koliko će još izdržati a da ne prizna koliko ga to iritira. Pokušavam mu uhvatiti pogled. Zadnje što bi nam trebalo jest da se sad počnemo svađati. Neko vrijeme smo se gledali. Čekam da se izdere na mene. On me samo gleda. Tupo, bezižrajno. Onda sliježe ramenima i nastavlja zuriti u kameni pod.
Međutim, moram nastaviti dalje s pričom. A ona nas vodi pred okrugli otvor u stijeni; put ovdje završava. Postoji samo natrag, a to nije opcija. Stojim pred otvorom, pokušavam prodrijeti u mrak. Osjećam smrad trulog mesa. Nešto živi ovdje. Ne vidim ništa, ali čujem korake. Teške, masivne korake. Dajem znak ostalima da se pripreme i odmičem se u stranu. Na slabašno svijetlo dana istupa narančasto stvorenje. Ima noge i trup lava, a torzo i glavu žene. Vilenjakinje. Sikće na nas. Nisam nikada dotad vidjela takvo nešto.
-Ooooooo, doručak. Bašššš na vrijeme.
Gledamo se. Začudo, Max istupa: -Nismo mi doručak. Mi samo želimo proć dalje.
-A zaššššto, dijete, da vas pusssstim proći? Ssssssssss. Ššššto ja imam od toga?
-Pa, ne znam, možda se možemo nešto dogovoriti.
Divim se hrabrosti dječaka. Glavu drži uspravno i ne boji se gledati stvorenje u oči. Odlika mladosti. Ili ludosti. U svakom slučaju, time nam je spasio živote. Luk sam napela i držala spremnim. Ali ona je obraćala pažnju samo na Maxa.
-Vidiššš, dijete, Lassa će vam pošššštedjeti žžžživote ako ju malo zabavite. Ssssstraššššno je dossssadno kad ne možžžžešššš popričati ni ssssa kim.
Zastala je i zadovoljno se nasmiješila.
-Odgovorite mi ovo i možžžžete proći. Ssssa mnom sssse umire i rađa, prijatelj ili neprijatelj pitanje je sssstava, nitko mi odoliti ne možžžže, ni najtvrđi kamen ni najveća planina ni najjača vojsssska, ssssa mnom sssse rađa i dijete i cvijet, a umire i sssstarac i orao.
-I požžžžurite. Gladna ssssam.
Njezino šuškanje mi je počelo ići na živce. Odmaknuli smo se od nje. Vjerovali smo da nas neće napasti, bar ne još. Sjeli smo u krug i počeli se dogovarati. Nije prošao niti puni sat, a Lassa je već zahtijevala odgovor. Nismo bili spremni. Imali smo nekoliko rješenja, ali Max se ustao i rekao ono koje nam je prvo palo na pamet.
-Vrijeme. Odgovor je vrijeme.
Stvorenje je ispustilo krik. Pomislili smo da smo već kuhani, pečeni i napola probavljeni. Ipak, nije nas napala. Počela se mijenjati, smanjivati, poprimati ljudsko obličje. Oko nje se nalazila plavičasta izmaglica. Gledali smo u čudu što se događa. Malo pomalo stvorenje se transformiralo u vilenjakinju plave kose i zelenih očiju. Kalgonesti. U rukama joj se pojavio staff. Posrnula je. Max je požurio da ju prihvati. Stajala je pred nama pridržavajući se za Maxa s jedne strane, a s druge oslanjajući se na štap.
-Hvala vam što ste me spasili. Ja sam Lassa, učenica Ardagona i zlom magijom bijah zarobljena u obličju u kojem ste me upoznali. Posljednje čega se sjećam jest pripremanje čarolije u Ardagonovom tornju. Zatim sam osjetila kako je na mene bačena neka čarolija…
Max se trznuo: -Ardagon? Ti si njegova učenica? Ardagon je taj koji mi je i rekao za sve ovo!
-Za sve ovo? O čemu pričaš, dječače?
Prije nego li je itko od nas stigao izustiti ijednu riječ, Max je ispričao sve što je znao. Lassa se na trenutak zamislila, a onda ustvrdila da je ta vijest povoljna. Pogledala je Maxa: -Uspjet ćete u onome što vam je Ardagon naložio, čak i ako zbog toga poginete. Nadam se da će vam ovo rasvijetliti mračan put kojim hodate.
Dala je Maxu kutijicu od zlata u obliku leptira i u žurbi otišla. Ušli smo u mrak. Uski prolaz na kraju pećine vodio je dalje.
Dijela koji slijedi se nerado sjećam. Prva je, iz ne znam kojeg razloga, išla djevojka. Nije vidjela provaliju. Sjetila sam se onoga što sam vidjela u neobičnom srebrnom ogledalu. Ironija života. Ipak, bilo mi je žao djevojke. Znam da me njegovala u onim danima nakon susreta s crnim jahačem. Mi ostali smo, poučeni iskustvom, pripazili spustili smo se uz pomoć užeta na kojem je Max napravio čvorove koji su nam poslužili kao hvataljke. Najprije smo spustili tešku opremu koja nas je sputavala. Dok se jedan spuštao ostali su držali uže. Prvi je išao patuljak, jer je bio najteži, zatim Arya. Moju težinu dječak je mogao izdržati, slijedila sam Aryu. Max se spustio koristeći se udubinama u kamenu. Potrošili smo mnogo vremena i snage na naizgled tako bezazlenu sitnicu. Pred nama se pružao nepregledan mrak. Max je izvadio kutijicu koju mu je Lassa poklonila. Otvorio ju je, a i iz nje je izletio prekrasan leptir napravljen od čiste svjetlosti. Lassine pozdravne riječi dobile su smisao.
Mormegil II.
Pratila sam tragove danima, mjesecima, gonjena mržnjom i željom za osvetom. Krajolik oko mene se mijenjao. Nisam obraćala pažnju. Lovila sam koliko mi je bilo potrebno za život, no i to je bilo malo. Nije mi bilo stalo do jela. Ne sjećam se što se događalo tih dana, osim neumoljive usredotočenosti na tragove. Nakon neumorne potjere napokon sam im se približila. Bila su dvojica. Izvidnica vjerojatno. To je značilo da je logor blizu. Bol se uskovitlala u meni i tada sam postupila strašno nepromišljeno. Zaletila sam se između njih dvojice, sijekući sabljom sve što sam stigla. Zvijeri su urlikale. Ja sam vrištala neke besmislice na svom jeziku. Nije mi bilo važno što ne razumiju vilenjački. Došlo je doba moje osvete. Krv je šiktala na sve strane. Zadnje čega se sjećam je tupa bol u zatiljku. Onesvijestila sam se.
Prvi osjećaj kada sam došla k sebi je bio sram. Sram što sam tako bezglavo uletila u borbu. Trebala sam biti pametnija. Danas znam da je to bila moja sudbina.
Probudio me nepoznati vilenjak. Nije bio od moga roda. Imao je tamnu kosu i oči. Shvatila sam da me pokušava spasiti da ne postanem ručak divovima. Stavio je prst na usne pokazujući mi da šutim. Tiho se počeo šuljati prema šumi. Osvrnuo se da vidi slijedim li ga. Odlučila sam mu vjerovati. Zasad. Hodali smo satima, do ceste, bez ijedne riječi. Nedaleko od dvojice divova pridružio nam se dječak. Ništa nismo rekli. Na cesti nas je dočekala skupina putnika. Padao je sumrak. Vilenjak je prvi progovorio: -Nema vremena za upoznavanje sad. Možeš li nam pronaći zaklon u šumi?
Kimnula sam glavom. Bilo mi je drago da me prepoznao kao graničara. Povela sam ih u šumu. Jedan pogled na njih bio je dovoljan da znam da mi moraju vjerovati. Sami ne bi uspjeli pronaći sigurno mjesto. Prestala sam razmišljati o novonastaloj situaciji. Dopustila sam instinktima da preuzmu i koncentrirala se na šumu. Napokon sam uspjela pronaći utočište u šupljini vrlo starog drva. Unutra je bilo dovoljno mjesta da se nas šestero smjesti koliko toliko udobno. Predstavili smo se,a onda sam sjela pokraj ulaza i počela promatrati svoje nove suputnike. Činilo mi se da su zaboravili na moju prisutnost; međusobno su o nečemu raspravljali. Nažalost, nisam na to obraćala pažnju. Usredotočila sam se na ono što su njihova lica, pokreti, oprema odavali o njima. Vilenjak, pripadao je rodu Silavenstija, imao je dugi crni plašt, bodež za pojasom. Sada je sjedio u meni nasuprot i pisao nešto u bilježnicu s tvrdim tamnosmeđim koricama. Nije skretao pogled od onoga što radi. Kao i većina njegovog roda, koji su mnogo zatvoreniji od sva tri naroda, Dalamir je imao bezizrazan pogled i hladno držanje. Netko je prošao pokraj mene i izašao van. Patuljak. Durgon. Udaljio se, okrenuo leđa i kleknuo u sredinu simbola kojeg je prethodno ocrtao u zemlji. Klerik boga Reroxa. Simbol je počeo svijetliti plavičastom svijetlošću. Znala sam što to znači. Prekinuo me Dalamirov glas: -Molim te, prestani svirati.
Tek tada sam primijetila da je djevojka, čije mi se držanje i stav nije svidjelo, djelovala je uobraženo i bahato, lagano počela prstima prebirati po svojoj lutnji. Prestala je, no ipak je uspjela baciti pogled pun negodovanja prema vilenjaku. Dječak je spavao. Prije nego je usnuo, zamolio je svih da ga prestanu zvati Max, ponosito je ustvrdio da je njegovo ime Maksimilijan. Bio je tek dijete, možda kojih sedamnaest niti. Nije mi bilo jasno ispočetka što on radi s ovom družinom. Ali onda sam vidjela koliko nečujan i neprimjetan može biti. Nisam nikada osobito cijenila njegovu profesiju. No on mi se svidio, u njegovim je očima bilo nevinosti i iskrenosti. Sve u svemu, bili su zanimljivi i voljela bih da sam provela više vremena s njima. Ipak, bili smo dovoljno dugo zajedno da im budem zahvalna.
Bila je tu i Arya. Arya koju nisam tako dugo vidjela. Nedostaje mi ta krupna žena (da, tada sam Aryu smatrala krupnom, sad mi se mišljenje promijenilo) širokog osmijeha i tako puna pravednosti i dobrote, da je zapravo dugo vremena bila jedina s kojom sam voljela razgovarati. Nadam se da će nam se putovi opet sresti, i to uskoro. Te prve večeri mi je pristupila, svečano mi predajući luk njihove poginule prijateljice, naglašavajući da je to vrlo poseban luk koji je izradio slavni Cuntulion, veliki vođa koji je spasio svoj narod od drevnih im neprijatelja. Cuntulion kojeg ću jednog dana sresti, šetajući ulicama zaboravljenog grada, koji će me tada razočarati zbog svoje hladne nezabrinutosti i želje za neuplitanjem u aktualne događaje. Dobar je to luk, koji će mi mnogo puta spasiti život, i meni i mojim prijateljima. Kojeg se nadam uskoro ponovo koristiti. Arya je sjela pored mene i pomalo smo počele razgovarati. Kazala mi je da pripada redu Solamnijskih vitezova, što me iznenadilo jer sam smatrala da žene ne mogu pristupiti redu paladina. Arya mi je to potvrdila. Bila je jedina žena među njima.
Mormegil
Moja priča počinje…dvije godine unatrag. Pretpostavljam. Mnogo dana smo proveli bez sunca i mjeseca. Možda godina čak. Mnogo užasnih dana tame… počinje onog dana kada sam…ne. Moja priča zapravo počinje u Qualinestiju, iako ga nisam često posjećivala. Ponekad bih s ocem posjetila njegove predivne šume, radi trgovine sa tamošnjim narodom. S mojim narodom. Dugo mi je trebalo da se naviknem zvati vilenjake Qualinestija svojim narodom. No, zapravo, oduvijek sam osjećala snažnu povezanost s njima. Izgleda da ipak ima nešto u tome da srce vuče tamo gdje je su prebivali preci. Bilo kako bilo, nismo imali previše dodira ni sa kim. Otac nije volio pričati o svom narodu. O svojoj obitelji. O mojoj majci. Do dan danas nisam saznala čak ni njezino ime, iako sam često zapitkivala oca o tome. U danima rane mladosti smatrala sam to strašno nepoštenim. Nepravednim. Zar nisam imala pravo znati kako mi se mama zove, kad već nisam imala pravo odrasti s njom? Kad nisam imala pravo slušati njezin sigurno umilni glas kako priča priče predvečer ili uspoređivati boju svojih očiju s njezinima? A onda sam jednom, u još jednom od bezizlaznih razgovora o tome s ocem, uvidjela tugu i bol u njegovim očima. Možda je uspomena bila previše bolna da ju izgovori naglas. Kao da će mu riječi istoga trena probosti srce. Prestala sam pitati. Ali vjerojatno nikad neću prestati željeti znati.
Moj otac, Nimloth od Qualinestija, čuvar šume, Onaj-koji-je-prijatelj-životinja, naučio me je svemu što je znao. Mnoge godine smo lutali šumom, spašavali ranjene životinje, slušali povijest drveća, osluškivali Šumu. On me naučio boriti se. Uvijek je govorio da se prava borba događa u glavi. Sjećam se da mi je satima objašnjavao pokrete tijela, prave položaje u pravim trenucima. Nakon teorije uslijedila je praksa. U početku drvenim mačevima. Nije mi htio dati pravu oštricu u ruke, ma koliko moje srce žudjelo za tim. Dok nisam naučila da smo moj mač i ja jedno, da je on produžetak moje ruke. Bila je zima, i snijeg je polako zasipavao šumu. Tih smo dana imali mnogo posla oko životinja koje nisu mogle bez pomoći preživjeti. Naučio me slijediti tragove, tako da smo do njih bez teškoća dolazili. Iako, u snijegu su tragovi posve vidljivi i neuvježbanom oku. Ono što me najviše užasavalo kod snijega jest to koliki kontrast daje svježa krv naspram kristalne bjeline. Mrzila sam one koji su dolazili po krzno i kožu. Koji su sjekli, palili, ubijali i uništavali moj svijet. Toga jutra smo pronašli ustrijeljeno lane. Oderane kože. Krvavi tragovi vodili su dalje. Do leša njegove majke. Bijes u mome srcu zrcalio se u očevim očima. Intenzivan miris smrti punio mi je nosnice. Miris krvi, mesa, vlage….i miris logorske vatre. Pogledala sam oca. I on je to osjetio. Pokazao mi je da ga slijedim. Išli smo za mirisom, brzi i nečujni koliko je to bilo moguće. Nisu se skrivali. Vjerojatno su mislili da su sigurni. Bila su dvojica, ljudskog roda, umotani u crne plašteve. Već su danima o njima kružile priče. Lovci na krzno. Izgledali su bezbrižno dok su trgali komade srnećeg mesa sa užarenih komada drva i zbijali primitivne šale. Nisu mi se svidjeli. Mislim da mi se ne bi svidjeli ni da sam ih srela kako mirišu ljubičice. Otac me potapšao po ramenu. Okrenula sam se. Pružio mi je jednu od svojih zakrivljenih sablji. Bila sam spremna. Čekala sam znak.
Bila je to moja prva borba. Uspjela sam se izvući sa slomljenim rebrom i nekoliko posjekotina. Bila sam živa i u jednom komadu; bila sam zadovoljna. Otac nije ničim pokazao da se išta dogodilo. Bilo je to nešto što se od mene očekuje; kao takvo sam to prihvatila. Sutradan je otišao u Qualinesti i vratio se s jednim od vilenjaka. Izgledao je kao i svi moga roda, smeđe kose i zelenih očiju. Bio je otprilike očevo godište. Mada se kod vilenjaka nikad ne zna. Pogledao me, kimnuo glavom i kratko rekao: -Dobro će nam doći još jedan graničar. Dobrodošla, Nessa, kćeri Nimlothova.
Nakon toga se okrenuo prema mom ocu i zajedno s otišli. Otac mi nije htio reći o čemu su razgovarali. No, nisam se mogla oteti dojmu da sam baš ja bila predmetom tog razgovora.
Od toga je prošlo još nekoliko godina. Odlazile smo na sve dulje šetnje, izbivali iz naše šume sve češće, i ubrzo mi je postalo jasno da je vrijeme da krenemo dalje. Ansalon, cijeli Ansalon je bio pred nama! Bila je to ujedno uzbudljiva i zastrašujuća pomisao. Sada, kada sam vidjela mnoga mjesta, mnoga neopisiva mjesta – neka toliko strašna i bolna da se to ne da izreći niti jednim jezikom koji postoji, a neka toliko predivna i čarobna da mi se čini da bi riječi mogle umanjiti njihovu vrijednost, razmišljam o tome koliko me moje putovanje promijenilo. Oduzeto mi je sve, ali milošću bogova, neke stvari su mi vraćene, iako u drugom obliku. Po prvi pu u svom, preko 240 godina dugom, životu mogu reći da imam prijatelje. To zaista lijepo zvuči, pogotovo nekome tko je cijeli život proveo gotovo bez kontakta sa ostalim svijetom, izuzev, naravno, Nimlotha i životinja. Jedva uspijevam suzdržati smiješak pri pomisli na to kako čudnovato izgledamo kada smo zajedno. Jedna vilenjakinja smeđe kose, u vilenjačko oklopu, jedan muškarac, visok, bijele kose i brade, a mlad, sa šiljatim šeširom na glavi, i zaogrnut crvenim plaštem, jedna ogromna riđa žena na čijem se licu raspoznaje njezino porijeklo divljačkih naroda, jedan klerik i jedan paladin, ženski paladin. A to je samo što se izgleda tiče. O zajedničkom funkcioniranju kada za to dođe vrijeme.
Dakle, krenuli smo putovati. Zaustavljali bismo se po gradovima, trgovine radi, ili u potrazi za poslom. Radili smo najrazličitije poslove. Od obrađivanja polja, do lova na opasne životinje, sakupljanja plodova u jesen…. Preživljavali smo. Učila sam. O životu graničara, o životu vilenjaka, o životu općenito. Naučila sam mnogo o Nimlothu, proučavajući ga, čekajući sa velikim strpljenjem one rijetke trenutke kada bi otkrivao nešto o sebi. Gledala sam ga kako se ophodi s ostalim i kako oni gledaju njega, s poštovanjem i divljenjem. Bila sam ponosna na njega.
Nakon nekoliko godina zaustavili smo se u gradiću Blode, kao i obično, radi trgovine. Mjesni trgovac, čovjek iznimno gustih obrva i prozirno plavih, pronicljivih očiju, dočekao nas je pogledom koji kao da je ispitivao. Nije djelovao neprijateljski raspoložen, ali osjećala sam da ga nešto muči. Pokušao se upustiti u neobavezno čavrljanje, kakvom su skloni samo ne-vilenjaci, s mojim ocem. Nimlotha to nije oduševilo. Smijuljila sam se u sebi dok je na znatiželjna pitanja trgovca odgovarao kratkim i sažetim odgovorima. Ipak, izgleda da je trgovac bio zadovoljan odgovorima. Na kraju razgovora uputio nas je lokalnom plemiću. Otišli smo su lokalni inn prijaviti se za noćenje. Ujutro oca nije bilo. Poručio mi je po barmenu da se išao sastati s plemićem. Sjela sam za šank i naručila doručak. Barmen Bill, debeli čovjek nalik tolikim barmenima koje smo susretali putem, da sam se ponekad pitala da li čovjek kada počinje tako izgledati jednostavno odluči da otvori inn, počeo me zapitkivati kako sam spavala, odakle sam, kakav je moj otac….nepregledan niz pitanja da bih na kraju saznala sa taj plemić ima problema sa divovima i da je pozvao mog oca da mu pomogne. Zastao mi je zalogaj u grlu. I sada ga osjećam. Mogla sam natjerati Billa da mi otkrije gdje je posjed tog plemića…mogla sam otići, mogla sam ga spasiti. Ali nisam. Ostala sam cijeli tjedan u innu, odlazeći na duge šetnje do rubova šume, čekajući da se vrati. Sedmi dan, kada sam se vratila u grad vladalo je prazničko raspoloženje. Ljudi su izašli na ulice i trgove, odasvud se čula pjesma i smijeh, pivo se točilo u ogromnim količinama. Odlučila sam se vratiti u inn. Putem sam čula sa raznih strana da je napad divova odbijen. Odahnula sam. Već sam počela razmišljati kad ćemo dalje krenuti; bila sam nemirna okružena zidinama. Ušla samu inn; bio je krcat, Bill je stajao za šankom i zabavljao publiku pričama o gostima koji su mu dolazili tokom njegovog dugogodišnjeg staža za koje je smatrao da su smiješne. Smijali su se oko njega. Nalaktila sam se na ono malo slobodnog mjesta za šankom. Primijetivši me, Bill je zašutio. Stavio je ogromnu kriglu ispred mene i rekao: -Žao mi je, mala. Znaš kako je u ratu. Ne mogu se svi izvuć živi.
Iskapila sam pivo u jednom gutu i otišla u sobu. Lutala sam sjećanjima. Plakala sam. Prvi put u mnogo godina. Te sam se noći zaklela. Zaklela sam se da ću osvetiti očevu smrt. Poglavar divova ostat će bez svog mizernog života. Krenula sam na sjever.
