Ostatak dnevnika mi je bio nerazumljiv, jer je pisan na drevnom vilenjačkom kojeg, što zbog nemogućnosti a što zbog toga što me takve i slične učene stvari nisu previše zanimale, nisam nikad naučila.
Nakon kratkog predaha krenuli smo dalje mračnim hodnikom u utrobu zemlje dok nam je lepršavo svijetlo omogućavalo dovoljno široko vidno polje da budemo na oprezu. Nakon nekog vremena približili smo se prostoriji koja je isijavala blagu svijetlost. Državši čula napetim i budnim, provirili smo u ogromnu prostoriju. Na sredini je ležao kostur najvećeg zmaja kojeg sam dotad vidjela. Ispunjavao je gotovo cijelu prostoriju, istovremeno ju puneći strahom i poštovanjem, zlom kobi i euforijom oduševljenja. Kao i svaki zmaj, i ovaj tokom svog dugog životnog vijeka sakupio hrpe i hrpe i hrpe svakojakog blaga neprocjenjive vrijednosti. Shvatili smo da je svijetlo koje je lagano obasjavalo prostoriju ustvari sjaj zlata i dragocjenog metala. Počeli smo pregledavati prostoriju. Dojmila me se kakvoća blaga koje je ovdje ležalo, kao što bi se dojmila i bilo koga drugog, ali sam, naviknuta na jednostavan život šume, odlučila potražiti nešto što bi mi moglo koristiti više od dragulja i zlatnika. Za oko mi je zapaala prekrasna vilenjačka željezna košulja, ukrašena listićima mithrila i vrlo lagana, mnogo lakša od uobičajenih takvih košulja. Bila je prekrasna i bila je moj odabir od sveg blaga koje je tamo ležalo. Kasnije će se još jedan predmet odvojen od zaštite gorostasnog kostura, izuzetan i moćan, naći u mojim rukama, ali to će se dogoditi mjesecima kasnije, kada naša potraga, ili barem njezin početni dio, krene sasvim nepredvidljivim tokom. Zadovoljna svojim novim obrambenim rekvizitom, pogledom sam potražila ostale. Max i Beathor skupljali su drangulije i spremali ih u naprtnjače. Ljudi, pomislila sam, tako tipično za svoju vrstu. Kao da će ih zlatnici i dragulji obraniti od udarca mačem. Arya je bila pokraj kostura i njegova s veličina očitovala pogotovo sad, u usporedbi s njezinim likom koji je nama ostalima bio impozantan. Beathor joj je prišao i počeli su kopati oko kostura. Uspjevši odmaknutu zmajevu ruku, ispod nje se otkrilo veliko crveno pulsirajuće jaje u kojem je tekao život. Bez oklijevanja, paladinka je prihvatila mač koji joj je Beathor pružio sa značajnim pogledom i zarila ga u jaje. Mladunče crvenog zmaja je ubijeno. Mogu samo zamisliti Aryin ponos što je uništila biće koje je najveće zlo nastalo od majke prirode prije nego je uspjelo ostvariti svoje opake naume. Upravo u tom slavodobitnom trenutku, dok nam je pažnja bila uperena prema sredini prostorije, sa njezinog je drugog kraja urlajući uletilo stvorenje visoko oko 3 metra i mašući velikom drvenom toljagom. U prvi mah smo zastali, a onda smo prepoznali to zlo biće kao pećinskog trola koji je očito obitavao u ovim podzemnim halama koje je svijet zaboravio. Svi smo krenuli u napad i sve do jednoga nas je trol pokosio jednim zamahom svoje toljage. Razletjeli smo se na različite strane; imala sam tu nesreću da me odbacio u dio prostorije koji je bio najbliži te sam tresnula o zid i nakratko izgubila svijest. Otvorila sam oči na vrijeme da vidim užasnu scenu trola koji odgriza patuljkovu glavu. Maxovo tijelo ležalo je pod neprirodnim kutom pokraj mene. Dječakova prsa se nisu nadimala, u njima više nije bilo zraka kojeg je mogao udahnuti. Stresla sam se i izvadila luk, no ruke su mi se previše tresle od groze; sve moje strijele prošle su bezopasno pokraj trola ili su se zabijale u dijelove koji nisu bili vitalni. Paladinka je hrabro stajala ispred trola pokušavajući mu zadati pokoji udarac; očito je u tome uspijevala, ali trolove su rane zarastale brže nego što smo mi uspjeli zadati nove. U trenutku očaja, mag je podigao teški mač sa zemlje i bezglavo se zaletio prema trolu. Već sam se bila pomolila za njegovu dušu kada sam shvatila da je uspio. Proboo je trola točno kroz srce. Nije bilo vremena za likovanje, mag nam je objasnio da je jedini način da stvarno ubijemo stvorenje da ga spalimo, što smo žurno i učinili. Zatim smo odvukli tijela naših sudruga u prolaz, dalje od kostura velikog zmaja i ubijenog jajeta, dalje od plamteće buktinje pećinskog trola, dalje od mjesta na koje se više nikad nećemo vratiti niti bi to željeli, tamo gdje je toliko nas ostavilo svoje živote. Jurili smo hodnikom što dalje, a leptirić je zujao ispred nas. Napokon smo se zaustavili u malenoj prostoriji koja će postati grobnica našim prijateljima, i posljednje počivalište jednog moćnog predmeta i moje vlastite bezgranične gluposti. Ova je prostorijica bila puna odlomljenog kamenja, koje smo počeli slagati jedno na drugo, čineći tako tri kamena groba. Mag je počeo kopati po patuljkovim stvarima. Bijesne, i paladinka i ja smo se u trenutku okrenule prema njemu i zamolile ga da pusti Durgonove stvari kako ih je on nosio sa sobom. Popustio je i odmaknuo se u stranu. Shrvane tugom, očajem, umorom i brigama, bezbroj je isprika koje su postojale, no nijedna dovoljna, ljute na maga koji se tek nedavno pojavio u našim životima a već je radio nešto neovisno o družini, ljute na trola i na Gotmunga i na put koji je pred nama, zakopale smo naše mrtve onako kako smo smatrale da je ispravno. Greška koju će mi Beathor još mnogo noći i dana spočitavati, i to s dobrim razlogom.
Post je objavljen 23.02.2007. u 09:58 sati.