World of Tinuviel
Mormegil III.
Aryina priča bila je vrlo zanimljiva, te sam odlučila nakratko skrenuti sa svoje potrage. Moje srce mi je govorilo da je to ispravno. Otad se nisam vratila gonjenju divova. Mračna slutnja uvukla mi se pod kožu i postala sam svjesna da mi želja za osobnom osvetom ne može u ovakvom času biti prioritet. Pažljivo sam slušala što mi je paladinka govorila, iako je priča tek s vremenom počinjala imati smisla.
Jednom i samo jednom su se sve sile svijeta i bogovi ujedinili. U borbi protiv Ništavila. Njegovo je ime Gotmung, prvorođeni, Kralj kraja prevedeno sa vilenjačkog. On je prvo dijete bogova, najjači. I kao svaki prvorođeni, ljubomoran. Nakon njega došli su ostali bogovi. Njima je podarena moć stvaranja. Moć koju Gotmung nije imao. U svojoj je zavisti i zlobi Gotmung stvorio najjače oružje, Mormegil, mač koji ima jednaku snagu uništavanja kao i sam Gotmung. Njime je odlučio pokoriti svijet. Suprotstavili su mu se i dobro i zlo i neutralno i svi bogovi. Jedini trenutak u povijesti Krinna kada su se svi borili na istoj strani.
Ova priča je dopunjena i ne mogu prizvati u sjećanje dijelove koje mi Arya rekla. Moguće da mi nije rekla niti pola od ovoga; tek smo kasnije na svom putu počeli sakupljati djeliće i svrstavati ih u smislenu cjelinu.
U svakom slučaju, Arya je rekla da njihova družina kreće u potragu za mačem, u Zmajeve planine. Nismo znali ni gdje ni kako ni koliko opasnosti vreba na tom putu, no bio je to zadatak koji smo morali, svatko iz svojih razloga, pokušati izvršiti. Danas žalim što nisam saznala više o motivaciji mojih suputnika. I što međusobno nikad nismo o tome razgovarali. Vjerujem da bismo uspjeli rekonstruirati barem neke dijelove. Ali, to je iza nas. Ispred nas je borba.
U trenutku kada je paladinka završavala svoju rečenicu, dječak se probudio i istrčao van. Uzeli smo svoja oružja i slijedili ga. Patuljak i Dalamir borili su se s nečim što je izgledalo kao crna prikaza, niti živa niti mrtva, zastrašujuća, borila se skladnim pokretima koji su djelovali gotovo mehanički. U zraku se osjećao okus smrti. Pokušali smo pomoći no kao da su nam se tijela umrtvila od užasa kojeg je crna prikaza isijavala. U tom sam trenutku po prvi put spoznala osjećaj istinskog straha. I nije mi se sviđao, niti malo. Uspjela sam se othrvati grozi i krenula sabljom na njega. Arya je bila pokraj mene, a Cynamon je svirala takvim žarom da su nam se srca prestala bojati, a krv počela življe kolati žilama. Borba je bila žestoka; prikaza je napokon pala. Ali ne prije nego je povukla Dalamira sa sobom. Bilo je to zadnje što sam vidjela prije nego sam i sama podlegla ranama.
Bio je to čudan osjećaj, čudno stanje spavanja iz kojeg se nisam mogla probuditi. Kao da sam budna ali nešto priječi mojim očima da se otvore. Ne znam koliko sam dugo tako ostala. Arya kaže da nisam dolazila svijesti danima. Kada sam se napokon uspjela probuditi, iznad mene su Durgon i Arya govorili s nekim. Imao je dubok, starački glas. Nisam se pomakla, samo sam slušala. Mogla sam vidjeti Maxa i Cynamon kako podalje od nas kleče pored neke prikaze u crnom. Vidjela sam užas u dječakovim očima. Glas iznad mene: -Iza nas je mrtvilo koje sve pred sobom pretvara u ništavilo. Šalje ga Gotmung. Morate biti vrlo oprezni.
I Arya koja odgovara: -Ali kako ga možemo zaustaviti? I što su ova bića koja nas progone? Ja nisam nikad u životu vidjela takvo nešto niti čula da to uopće postoji. Što je to?
-To su njegovi sluge. Izgleda da ih Gotmung magijom diže iz mrtvih, ako je istina da je ovaj što nas je napao i uništio Kiriolitov kip vaš suputnik poginuo prije nekoliko dana.
Zastao je na trenutak. –Arya, mač mora biti uništen. Već je jednom njime prolivena krv bogova. Ne možemo dozvoliti da ga se on dokopa. To će biti kraj svega! Gdje je mač reći će vam Bahamut Zlatni, najveći od zmajeva. Prije nego li nastavite prema Zmajevim planinama, morate proći kraljevstvom Zakarim, gdje žive zli patuljci. Pokazat ću vam ulaz, a onda ću se vratiti čuvati ovaj razrušeni grad. Vjerojatno ću poginuti, ali pokušat ću vam dati što je moguće više prednosti pred crnim jahačima.
Pridigla sam se. Bio je to ostarjeli, ali još uvijek snažan i gorljiv paladin. Bilo mi je drago znati da nam leđa čuva hrabri Solamnijski vitez. Tek sam sada vidjela da se nalazimo u ruševinama grada. Pokraj nas je bila fontana u čijoj je sredini stajao Kiriolitov klip odrubljene glave. Arya je uzela glavu stavila je na rub fontane. Bio je to ipak kip njezinog boga. Pitam se koliko je simbolike u tome što je Gotmungov jahač uništio kip boga paladina. Huor nas je poveo stazom koja je vodila u planinu. Dugo smo se uspinjali i napokon došli do mjesta gdje smo morali hodati leđima okrenuti uz rub planine i pomicati se ulijevo korak po korak. Max mi je uhvatio ruku. Prešutno smo se svi uhvatili za ruke. Bio je to prvi put da sam osjetila povezanost s ovim ljudima. Kada smo napokon došli na dio gdje smo mogli normalno koračati, Huor nas je pozdravio. Rekao je da je ulaz u planinu točno ispred nas. Zaželio nam je sreću i otišao. Arya je gledala za njim još koji trenutak. Bili smo sigurni da ga nikad više nećemo vidjeti. Sada kada smo pred vratima Palantusa takoreći, pitam se hoćemo li unutar njegovih zidina pronaći Huora. I Aryu. Nadam se da je njezin put bio barem malčice lakši od našeg. Koliko je prošlo od rastanka? Mjesec, dva? Više? Je li itko od nas brojao dane? Možda mag zna. Ali njega trenutačno more druge brige. Šutljiv je ovih dana. A to je vrlo neobično za njega. Nismo se nikako slagali on i ja. Zapravo, iskoristili smo svaki slobodan trenutak za prepiranje. Jedan bahati mag i jedna preponosna vilenjakinja. Kroz sve te igre riječima sam ga zapravo zavoljela. Barem nam nikad nije bilo dosadno. Nadam se da ćemo se izvući iz ovoga. Dosad nas je pratila neka neobična sreća. Valjda nas neće sada, kada smo blizu konačnog cilja, napustiti. Iako, nismo zapravo niti počeli s našom misijom. Bit će to vrlo teško. Trenutačno ne vidim izlaz iz ovoga. Na licima mojih suputnika primjećujem isto. No, mislim da nitko od nas ne očajava. Pružit će nam se kakva takva prilika, prije ili kasnije. Pokušavam ne dozvoliti si da ovi skučeni zidovi utječu na mene. Kako bih voljela trčati šumama Qualinestija! Ako još postoji Qualinesti kojim bih mogla trčati to jest. Navodno će se posljednja bitka održati pod zidinama Palantusa. A mi moramo još toliko toga učiniti prije nego se to dogodi. Nadam se da ćemo imati vremena. Dula je ustala i počela šetati po ćeliji. I njoj zidovi sputavaju nemirni duh ravnica. Reklo bi se da smo se već navikli na to, koliko smo vremena proveli po ovakvim tamnicama. I još gorim. Dalo bi se zaključiti da je nama dvjema najteže, ali naš prijatelj mag iz dana u dan naočigled propada. Ne smije se sada prepustiti beznađu. Ipak nas je on toliko puta izvukao iz nevolje. Pogledom prati Dulinu hipnotizirajuću šetnju. Pitam se koliko će još izdržati a da ne prizna koliko ga to iritira. Pokušavam mu uhvatiti pogled. Zadnje što bi nam trebalo jest da se sad počnemo svađati. Neko vrijeme smo se gledali. Čekam da se izdere na mene. On me samo gleda. Tupo, bezižrajno. Onda sliježe ramenima i nastavlja zuriti u kameni pod.
Međutim, moram nastaviti dalje s pričom. A ona nas vodi pred okrugli otvor u stijeni; put ovdje završava. Postoji samo natrag, a to nije opcija. Stojim pred otvorom, pokušavam prodrijeti u mrak. Osjećam smrad trulog mesa. Nešto živi ovdje. Ne vidim ništa, ali čujem korake. Teške, masivne korake. Dajem znak ostalima da se pripreme i odmičem se u stranu. Na slabašno svijetlo dana istupa narančasto stvorenje. Ima noge i trup lava, a torzo i glavu žene. Vilenjakinje. Sikće na nas. Nisam nikada dotad vidjela takvo nešto.
-Ooooooo, doručak. Bašššš na vrijeme.
Gledamo se. Začudo, Max istupa: -Nismo mi doručak. Mi samo želimo proć dalje.
-A zaššššto, dijete, da vas pusssstim proći? Ssssssssss. Ššššto ja imam od toga?
-Pa, ne znam, možda se možemo nešto dogovoriti.
Divim se hrabrosti dječaka. Glavu drži uspravno i ne boji se gledati stvorenje u oči. Odlika mladosti. Ili ludosti. U svakom slučaju, time nam je spasio živote. Luk sam napela i držala spremnim. Ali ona je obraćala pažnju samo na Maxa.
-Vidiššš, dijete, Lassa će vam pošššštedjeti žžžživote ako ju malo zabavite. Ssssstraššššno je dossssadno kad ne možžžžešššš popričati ni ssssa kim.
Zastala je i zadovoljno se nasmiješila.
-Odgovorite mi ovo i možžžžete proći. Ssssa mnom sssse umire i rađa, prijatelj ili neprijatelj pitanje je sssstava, nitko mi odoliti ne možžžže, ni najtvrđi kamen ni najveća planina ni najjača vojsssska, ssssa mnom sssse rađa i dijete i cvijet, a umire i sssstarac i orao.
-I požžžžurite. Gladna ssssam.
Njezino šuškanje mi je počelo ići na živce. Odmaknuli smo se od nje. Vjerovali smo da nas neće napasti, bar ne još. Sjeli smo u krug i počeli se dogovarati. Nije prošao niti puni sat, a Lassa je već zahtijevala odgovor. Nismo bili spremni. Imali smo nekoliko rješenja, ali Max se ustao i rekao ono koje nam je prvo palo na pamet.
-Vrijeme. Odgovor je vrijeme.
Stvorenje je ispustilo krik. Pomislili smo da smo već kuhani, pečeni i napola probavljeni. Ipak, nije nas napala. Počela se mijenjati, smanjivati, poprimati ljudsko obličje. Oko nje se nalazila plavičasta izmaglica. Gledali smo u čudu što se događa. Malo pomalo stvorenje se transformiralo u vilenjakinju plave kose i zelenih očiju. Kalgonesti. U rukama joj se pojavio staff. Posrnula je. Max je požurio da ju prihvati. Stajala je pred nama pridržavajući se za Maxa s jedne strane, a s druge oslanjajući se na štap.
-Hvala vam što ste me spasili. Ja sam Lassa, učenica Ardagona i zlom magijom bijah zarobljena u obličju u kojem ste me upoznali. Posljednje čega se sjećam jest pripremanje čarolije u Ardagonovom tornju. Zatim sam osjetila kako je na mene bačena neka čarolija…
Max se trznuo: -Ardagon? Ti si njegova učenica? Ardagon je taj koji mi je i rekao za sve ovo!
-Za sve ovo? O čemu pričaš, dječače?
Prije nego li je itko od nas stigao izustiti ijednu riječ, Max je ispričao sve što je znao. Lassa se na trenutak zamislila, a onda ustvrdila da je ta vijest povoljna. Pogledala je Maxa: -Uspjet ćete u onome što vam je Ardagon naložio, čak i ako zbog toga poginete. Nadam se da će vam ovo rasvijetliti mračan put kojim hodate.
Dala je Maxu kutijicu od zlata u obliku leptira i u žurbi otišla. Ušli smo u mrak. Uski prolaz na kraju pećine vodio je dalje.
Dijela koji slijedi se nerado sjećam. Prva je, iz ne znam kojeg razloga, išla djevojka. Nije vidjela provaliju. Sjetila sam se onoga što sam vidjela u neobičnom srebrnom ogledalu. Ironija života. Ipak, bilo mi je žao djevojke. Znam da me njegovala u onim danima nakon susreta s crnim jahačem. Mi ostali smo, poučeni iskustvom, pripazili spustili smo se uz pomoć užeta na kojem je Max napravio čvorove koji su nam poslužili kao hvataljke. Najprije smo spustili tešku opremu koja nas je sputavala. Dok se jedan spuštao ostali su držali uže. Prvi je išao patuljak, jer je bio najteži, zatim Arya. Moju težinu dječak je mogao izdržati, slijedila sam Aryu. Max se spustio koristeći se udubinama u kamenu. Potrošili smo mnogo vremena i snage na naizgled tako bezazlenu sitnicu. Pred nama se pružao nepregledan mrak. Max je izvadio kutijicu koju mu je Lassa poklonila. Otvorio ju je, a i iz nje je izletio prekrasan leptir napravljen od čiste svjetlosti. Lassine pozdravne riječi dobile su smisao.
