Pratila sam tragove danima, mjesecima, gonjena mržnjom i željom za osvetom. Krajolik oko mene se mijenjao. Nisam obraćala pažnju. Lovila sam koliko mi je bilo potrebno za život, no i to je bilo malo. Nije mi bilo stalo do jela. Ne sjećam se što se događalo tih dana, osim neumoljive usredotočenosti na tragove. Nakon neumorne potjere napokon sam im se približila. Bila su dvojica. Izvidnica vjerojatno. To je značilo da je logor blizu. Bol se uskovitlala u meni i tada sam postupila strašno nepromišljeno. Zaletila sam se između njih dvojice, sijekući sabljom sve što sam stigla. Zvijeri su urlikale. Ja sam vrištala neke besmislice na svom jeziku. Nije mi bilo važno što ne razumiju vilenjački. Došlo je doba moje osvete. Krv je šiktala na sve strane. Zadnje čega se sjećam je tupa bol u zatiljku. Onesvijestila sam se.
Prvi osjećaj kada sam došla k sebi je bio sram. Sram što sam tako bezglavo uletila u borbu. Trebala sam biti pametnija. Danas znam da je to bila moja sudbina.
Probudio me nepoznati vilenjak. Nije bio od moga roda. Imao je tamnu kosu i oči. Shvatila sam da me pokušava spasiti da ne postanem ručak divovima. Stavio je prst na usne pokazujući mi da šutim. Tiho se počeo šuljati prema šumi. Osvrnuo se da vidi slijedim li ga. Odlučila sam mu vjerovati. Zasad. Hodali smo satima, do ceste, bez ijedne riječi. Nedaleko od dvojice divova pridružio nam se dječak. Ništa nismo rekli. Na cesti nas je dočekala skupina putnika. Padao je sumrak. Vilenjak je prvi progovorio: -Nema vremena za upoznavanje sad. Možeš li nam pronaći zaklon u šumi?
Kimnula sam glavom. Bilo mi je drago da me prepoznao kao graničara. Povela sam ih u šumu. Jedan pogled na njih bio je dovoljan da znam da mi moraju vjerovati. Sami ne bi uspjeli pronaći sigurno mjesto. Prestala sam razmišljati o novonastaloj situaciji. Dopustila sam instinktima da preuzmu i koncentrirala se na šumu. Napokon sam uspjela pronaći utočište u šupljini vrlo starog drva. Unutra je bilo dovoljno mjesta da se nas šestero smjesti koliko toliko udobno. Predstavili smo se,a onda sam sjela pokraj ulaza i počela promatrati svoje nove suputnike. Činilo mi se da su zaboravili na moju prisutnost; međusobno su o nečemu raspravljali. Nažalost, nisam na to obraćala pažnju. Usredotočila sam se na ono što su njihova lica, pokreti, oprema odavali o njima. Vilenjak, pripadao je rodu Silavenstija, imao je dugi crni plašt, bodež za pojasom. Sada je sjedio u meni nasuprot i pisao nešto u bilježnicu s tvrdim tamnosmeđim koricama. Nije skretao pogled od onoga što radi. Kao i većina njegovog roda, koji su mnogo zatvoreniji od sva tri naroda, Dalamir je imao bezizrazan pogled i hladno držanje. Netko je prošao pokraj mene i izašao van. Patuljak. Durgon. Udaljio se, okrenuo leđa i kleknuo u sredinu simbola kojeg je prethodno ocrtao u zemlji. Klerik boga Reroxa. Simbol je počeo svijetliti plavičastom svijetlošću. Znala sam što to znači. Prekinuo me Dalamirov glas: -Molim te, prestani svirati.
Tek tada sam primijetila da je djevojka, čije mi se držanje i stav nije svidjelo, djelovala je uobraženo i bahato, lagano počela prstima prebirati po svojoj lutnji. Prestala je, no ipak je uspjela baciti pogled pun negodovanja prema vilenjaku. Dječak je spavao. Prije nego je usnuo, zamolio je svih da ga prestanu zvati Max, ponosito je ustvrdio da je njegovo ime Maksimilijan. Bio je tek dijete, možda kojih sedamnaest niti. Nije mi bilo jasno ispočetka što on radi s ovom družinom. Ali onda sam vidjela koliko nečujan i neprimjetan može biti. Nisam nikada osobito cijenila njegovu profesiju. No on mi se svidio, u njegovim je očima bilo nevinosti i iskrenosti. Sve u svemu, bili su zanimljivi i voljela bih da sam provela više vremena s njima. Ipak, bili smo dovoljno dugo zajedno da im budem zahvalna.
Bila je tu i Arya. Arya koju nisam tako dugo vidjela. Nedostaje mi ta krupna žena (da, tada sam Aryu smatrala krupnom, sad mi se mišljenje promijenilo) širokog osmijeha i tako puna pravednosti i dobrote, da je zapravo dugo vremena bila jedina s kojom sam voljela razgovarati. Nadam se da će nam se putovi opet sresti, i to uskoro. Te prve večeri mi je pristupila, svečano mi predajući luk njihove poginule prijateljice, naglašavajući da je to vrlo poseban luk koji je izradio slavni Cuntulion, veliki vođa koji je spasio svoj narod od drevnih im neprijatelja. Cuntulion kojeg ću jednog dana sresti, šetajući ulicama zaboravljenog grada, koji će me tada razočarati zbog svoje hladne nezabrinutosti i želje za neuplitanjem u aktualne događaje. Dobar je to luk, koji će mi mnogo puta spasiti život, i meni i mojim prijateljima. Kojeg se nadam uskoro ponovo koristiti. Arya je sjela pored mene i pomalo smo počele razgovarati. Kazala mi je da pripada redu Solamnijskih vitezova, što me iznenadilo jer sam smatrala da žene ne mogu pristupiti redu paladina. Arya mi je to potvrdila. Bila je jedina žena među njima.
Post je objavljen 10.02.2007. u 15:35 sati.