World of Tinuviel
Mormegil VIII.
Oči su mu sjajile natprirodnim sjajem dok je jezivim glasom progovorio:
-Tako dakle, friško meso. Bolje od divova!
Lagano je zamahnuo krilima od uzbuđenja. Smučilo mi se. Arya stoji pored mene paralizirana od očaja i straha. Na svu sreću, naš mag donosi odluku.
-O Veliki, mi samo prolazimo ovim putem, na misiji koja se tiče i tebe i nas.
-A što bi se to moglo mene ticati da ima veze s vama jadnicima?!
Zvuk koji je nakon toga proizveo trebao je biti nalik na smijeh, ali u mojim ušima čulo se kao struganje metala po glatkoj površini.
-Jesi li možda, veliki, primijetio one crne jahače?
Zmaj zastane na trenutak. Energija je naprosto isijavala iz njega.
-Hm… Ona mi je rekla o njima. Nastavi, bijedniče.
Beathor vadi Dalamirov scroll iz ogrtača i počinje ga čitati. Ipak, riječi su mi nerazumljive i ne shvaćam što piše. Na licima paladinke i barbarke vidim da niti one ne razumiju. Beathor govori dalje:
-Ono što slijedi ne mogu pročitati. Što sad kažeš, o veliki zmaju?
Crni zmaj je na trenutak sklopio svoje kose oči i tišini razmišljao. Nakon nekoliko trenutaka progovorio je vrlo sporo:
-Ovo nije dobro. Ona mora znati što se događa. Kao što znate, nakon zadnjeg rata i njezino je zviježđe nestalo sa noćnog neba. Ona se mora vratiti!
Okrenuo se i sa prsa izvadio jednu potpuno crnu krljušt. Pružio ju je magu.
-Pustit ću vas da odete živi. Krenuti ćete u Neraku i položiti krljušt na Polje bogova. Takisis mora biti prisutna ponovo. Upozoravam vas, znat ću ako to ne učinite. A onda ću doći po vas.
Rekavši to, odletio je. Zastali smo u tišini. Beathor je objesio krljušt na leđa. U sumornom raspoloženju krenuli smo dalje do kraja klanca. Bila je to moja prilika, ali sad više osveta nije bila važna. Ulozi su se povećali, igra je postajala opasnija. Na kraju klanca usječenog u planine stajala su vrata patuljačke izrade. Na njima nije bilo natpisa, a sve čarobne riječi koje je Beathor znao nisu bile dovoljne da se otvore. Posjedali smo na pod. Crna sjena koju je zmaj ostavio još je bila na nama. Zar ćemo se sada vratiti, kada smo pred vratima Zakarima? Odjedanput se Dula ljutito ustala i svom snagom lupila sjekirom po vratima. Svi smo ju u čudu pogledali. A vrata su se počela otvarati. Poskakali smo na noge, s oružjem u rukama. Pred nama je stajala beskrajna armija patuljaka i ljudi, izgledali su deformirano, kao da se raspadaju, a oko njih se širio ogavan smrad. Vrlo brzo su nas opkolili i razoružali nas. Stavili su nam okove na ruke i počeli nas vući prema zdanju koje je izgledalo kao velika kamena grobnica kakve su podizali u staro doba. Masa tjelesa oko nas zaklanjala nam je pogled, te nisam uspjela promotriti kako izgleda unutrašnjost palače, sve dok nismo došli u tamnice. Okovali su nas na zid, jedne do drugih, raširenih ruku i nogu. Počinju tjedni mraka. Nisam se mogla micati. Nisam mogla dotaknuti nikoga od svojih drugova. Nisam ih mogla vidjeti. Prepoznala sam Dulu po disanju s moje lijeve strane. Pokušala sam strgnuti okove, ali bezuspješno. Prolazili su dani da nitko nije dolazio. Počela sam se pitati hoće li nas ostaviti da istrunemo u zaboravljenim tamnicama. Ne znam koliko je prošlo kada su nečije ruke skinule okove. I nas sa njih. Odveli su nas, nemoćne da se odupremo u veliku zatamnjenu dvoranu. Na prijestolju crnom, sjedio je starac zelenkaste kože i zlobno se cerio. Pred nas su bacili sirovo meso i gurnuli nas na njega. Usprkos odvratnosti, jeli smo i povraćali, jeli i povraćali, da bar malo napunimo prazne želuce. Bez riječi su nas vratili natrag u tamnice. Ne znam koliko se to puta ponovilo. Pretvorili su nas u životinje, uzeli su nam svo dostojanstvo koje smo imali. Mrzila sam ih. U duhu sam se u mračnim satima vraća u svoje šume, na svoja polja, zamišljala kako slobodna trčim i dozivam nježne životinjice frulicom koju mi je otac poklonio.
Mormegil VII.
Počeli smo se spuštati strmim stepenicama. Oko jahača se poput plime širila jeza. Arya je isukala mač, a Dula pripremila svoju novu sjekiru. Izvukla sam luk i čekala da mi odvratno biće dođe u domet. Beathor je počeo izgovarati čaroliju; tijelo mu se počelo izvijati, smanjivati, izrastala su mu krila. Lice mu se grčilo dok su se na njemu formirali kljun i žute oči. Napokon se pretvorio u nešto nalik na orla. Poletio je i počeo se obrušavati na njega.. Arya se primakla jahaču s desne strane i uspjela mu zadati udarac po boku. Moja strijela mu je okrznula lijevo rame i odmaknula dio pelerine. Jahač je polako i smireno, kao u usporenom filmu, podigao mač. Dula je sa strahovitim pokličem skočila na njega i svom snagom zamahnula sjekirom prema podignutom maču i ruci koja ga je držala. Jahač se okrenuo prema njoj i krenuo zadati udarac, no u taj se čas Beathor – orao spustio iz visina i kandžama mu zgrabio kukuljicu. Jahač se smeo i pokušao sagnuti da se otarasi maga, ali se dočekao na Aryin mač. Kriknuo je; bio je to grozan zvuk koji je parao tišinu. Luk je pjevao, i ja s njim. Strijele su uglavnom pogađale ruke, noge i ramena. Izgledalo je kao da ga ozljede ne pogađaju, on se i dalje svejednako borio. Jednim jedinim snažnim udarcem poklopio je Dulu mačem i duboko joj zasjekao trbuh; pala je na pod. U taj tren paladinka mu je zarila mač ravno u utrobu, a moja strijela je napokon pogodila lice crnog jahača. Uspjeli smo ga nadvladati.
Priskočismo u pomoć ranjenoj barbarki, što smo brže mogli. Jedva je disala, ozljeda je bila vrlo teška. Činilo se da nema nade za našu novostečenu prijateljicu. Arya se u očaju odmaknula i pala na koljena. Počela se moliti. Beathor i ja smo stajali nad umirućom Dulom. Tada je Beathor spazio medaljon koji je nosila oko vrata. Na njemu je bila nacrtana ruka. Uzeo ga je. Pogledala sam ga. Bila sam tako bijesna na njega što u trenutku kada se jedan život gasi nama pred očima on razmišlja o predmetima koje bi mogao proučiti i prisvojiti. Prosiktala sam kroz zube da joj izvoli vratiti medaljon. Bila sam spremna boriti se s njim ako zatreba. Dao mi ga je u ruke i ja sam ga prislonila na grudi barbarke. Čim sam to napravila, medaljon je počeo sjajiti plavom svijetlošću, sve jače i jače. Njezina je rana zacjeljivala pred našim očima. Suze je zamijenio osmijeh; živjet će. Spasila ju je iscjeliteljska ruka božice Mischakaal. Dula je otvorila oči. U tom pogledu koji mi je uputila bilo je sasvim jasno da sam stekla doživotnu prijateljicu. Kasnije će mi uzvratiti uslugu i otplatiti dug, ali od toga dana se nećemo razdvajati.
Doduše, jednom ćemo biti različitog mišljenja, kada ona bude stala na stranu maga, a ja na stranu tajanstvenog neznanca. Vjerojatno je sreća što nismo odabrali put kojim je Beathor želio ići; naša bi se misija otegnula i možda bi bilo prekasno. A možda bismo uspjeli napraviti mnogo više. U svakom slučaju, meni je osobno drago da nismo krenuli ususret tami. Iako to smiješno zvuči ovdje, u tamnicama Palantisa. Mora postojati način da se izvučemo. Predaleko smo došli. Tko zna kakve misli prolaze kroz glave mojih suputnika. Jesu li se predali već? Ne, ne vjerujem. Bilo bi to tako malo nalik na njih. Ipak, izmučeni su nam i duše i tijela. Potreban nam je odmor, odmor u bajnim šumama Qualinestija! Ili što već njima pruža zadovoljstvo. Hoću li se ikad više vratiti… imam li se čemu vratiti? Hoćemo li ovdje, tako blizu cilja, a opet tako daleko, dočekati kraj vjekova? Sasvim sigurno nećemo. Makar grizli kroz zidove.
Dok se Dula odmarala, krenula sam izvidjeti klanac. Ovaj teren bio mi je nepoznat i nisam se u njemu dobro snalazila. Bilo je gotovo nemoguće čitati tragove na tvrdom sivom kamenu. Učinilo mi se da u daljini čujem rog. Vratila sam se po svoje suputnike, ovdje nismo bili sigurni. Barbarka je mogla krenuti dalje.
Dalje niz klanac opet sam čula taj zvuk i učinio mi se neobično poznat. Kao da su to… a onda zvuk iza nas, četveronožnog stvorenja. Divovi! Divovi sa svojim mačkama, a zvuk je pripadao lovačkom rogu. Okrenuli smo se. Arya i Dula su krenule prema mački, iz Beathorovih je ruku poletjela magična energija i pogodila mačku. Zacviljela je i na trenutak izgubila kontinuitet borbe. Bio je to koban trenutak po nju; mač i sjekira su zarezali nevjerojatno precizno. Oprezno smo pošli ususret divovima. Odjednom sam shvatila da se divovi bore s nekim ogromnim krilatim stvorenjem i ugledala bljeskove. Stvorenje ih je nagnalo u trk. Potrošila sam jednu strijelu da probije srce diva koji je počeo bježati prema nama. Izgleda sa sam našla svoj cilj; ovdje su obitavali divovi koje sam tražila. Ovdje sam trebala osvetiti Nimlotha od Qualinestija. Lepet krila, preplavljuje me tjeskoba, usnice mi se jedva pomiču dok govorim svojim suputnicima tu mrsku riječ: -Zmaj! Crni.
Arya se grči od bola koje prisutnost zla izaziva u njoj, a zmaj se približava. sletio je ispred nas. bio je odvratan, a zlo koje se širilo nadmašivalo je sve što smo dotad sreli.
Mormegil VI.
Tu noć smo, unatoč svemu što joj je prethodilo, mirno spavalo. Zapravo, bio je to jedini put u ovoj avanturi da sam se osjećala…spokojno. Blaženo smireno. Nešto mi je ispunjavalo srce i činilo noge lakim i poletnim. Osjećaj je oslabio pred ujutro, ali još je bio prisutan. Krenuli smo dalje tamnim hodnicima. Naišli smo na slijedeću prostoriju, koja je bila golema. Arya i Beathor su krenuli lijevo; svijetleći leptirić ih je pratio. Ja sam počela koračati uz desni zid. Nismo bili sami. Malo podalje od ulaza, na podu, vidjela sam toplinski obris humanoidnog stvorenja. Tiho sam dala znak paladinki i magu. Prišavši bliže, preda mnom je ležala najveća žena koju sam ikada vidjela. Bila je viša i krupnija i od Arye. Lagano sam ju lupila nogom. Žena je nevjerojatnom brzinom zgrabila moje koljeno, srušila me na pod i nadvila se nad mene sa sjekirom u rukama. Ostala sam nepomično ležati. Bio je to bolan pad. Gledala sam ju u oči i čekala slijedeći potez. Ruka mi je kliznula prema bodežu. Na sreću, prije nego li bi taj susret završio u krvi, arya i beathor su stigli do nas. Obje smo ih pogledale. Žena je spustila sjekiru i odmaknula se. Odahnula sam. Mogla sam zaključiti da ta borba ne bi dobro pošla za mene. Tako smo upoznali Dulu, ratnicu barbarskog plemena koje je živjelo na ravnicama. Izgleda da sam oboje svojih suputnika upoznala s oružjem u rukama. Doduše, obzirom na put koji smo prošli, nije ni čudno. Dula… kratke, kovrčave bakrene kose i najsvjetlijih plavih očiju na svijetu. Izgledala bi gotovo nježno da nije toliko ogromna. Pružila mi je ručetinu i podigla me na noge. Snaga u njoj je bila ogromna. Oprezno smo počeli zapitkivati. Aryin instinkt govorio joj je da Duli možemo vjerovati, iako mag naravno nije bio zadovoljan time da otkrijemo sve svoje tajne. On je zapravo vrlo rijetko otkrivao svoje tajne. Po jedan iz svakog plemena sa ravnica krenuo je u potragu. Dula je bila izabrana od strane svojih plemenskih starješina i vrača, da slijedi zvijezdu koja ju je vodila na sjever. Na naš put. Svijet je osjećao zlo koje dolazi. Koliko je na njega spreman, tek ćemo doznati.
Ubrzo smo se našli pred kamenim vratima. U visini prsa na vratima se nalazilo isklesano sunce, a oko njega u polukrugu bijaše ispisana inskripcija na svim jezicima. Pisalo je: onaj tko napuni gral rijekom života zaslužuje proći. Pogledali smo se; ova zagonetka nije nam oduzela previše vremena za razmišljanje, pogotovo nakon što smo bolje pogledali sunčev krug; u njemu se nalazio gral. Spremno smo zarezali podlaktice i pustili krv da teče u gral. Navikli smo krvariti na našem putu. Čim smo vratili gral na njegovo mjesto, vrata su se otvorila. Pred nama se pružao kameni hodnik koji je vodio do drugih vrata. Na njima nije bilo ništa isklesano, bila su obična kamena vrata ispred kojih je stajao kip ratnika. Kip koji je oživio čim smo prišli. Prazne duplje zasjajile su plavičastom svjetlošću; znali smo da je magija na djelu. Pokreti su mu bili precizni i ubojiti, ali as je bilo troje i nismo imali problema sa rastavljanjem kamena na sastavne dijelove. Bila je to jedna od lakših borbi. Kip je ubrzo pao, vrata su se otvorila. Unišli smo u hram. Na sredini su stajala dva oltara, na jednom je bio položen prekrasan oklop, savršeno očuvan. Na drugom su poredani ležali rog, bodež, prsten i sjekira. Osjećaj blaženstva se pojačao u meni, a sada sam mogla i na licima svojih suputnika vidjeti isto. Dula se nasmiješila i prišla sjekiri, diveći se njezinoj prekrasnoj izradi; bila je pravo umjetničko djelo. Odjednom smo shvatili da je još netko u prostoriji. Okrenuli smo se. Povukla sam se u iza svih. Pred nama se niotkud stvorio patuljak. – Dobrodošli. Očekivao sam vas.
U bilo kojoj drugoj situaciji bili bismo zbunjeni, al osjećaj potpunog blaženstva u nama dopuštao nam je samo da se smiješimo i gledamo u patuljka.
- Ja sam Dugon Redhammer, a vi ste, dragi moji, daleko od doma. Sviđa ti se sjekira, Dula?
Dula mu je odgovorila potvrdno, i tek je onda sa čuđenjem zastala. Otkud je mogao znati njezino ime? S druge strane, Beathor se zadovoljno smješkao.
- O veliki, izuzetno sam počašćen Vašim prisutsvom.
Nama koje nismo znale mnogo iz učenih spisa i priča obrazovanih ljudi, nije bilo jasno što se događa, ali smo znale da smo na sigurnom.
- Zbilja, Beathore. Ovo su teška vremena, teška vremena za svih, pa čak i za Nju u crnom. Doista, ja sam Rerox, Onaj koji je iskovao svijet, i mnogo sam žrtvovao da bih bio ovdje. Ali, kao što rekoh, ovo su teška vremena.
Na trenutak je dramatično zastao i obuhvatio nas pogledom.
- Prvorođeni je spreman. Možete ga pobijediti samo ako uništite mač, a to možete samo ako koristite ono što nas povezuje, ali ne i Gotmunga. A to je moć stvaranja koje sam se ja odrekao da bih bio ovdje. Zadaća koja je pred vama je mnogo teža nego što ste mislili.
Mrak mi je pao na oči čim je to rekao. Može li uopće biti teže od ovoga?
- Morate zaboraviti sve što znate i vratiti mač na početak stvari. To je jedini način da ga uništite. Dalamirov scroll poslužit će vam kao poluga od onoga koji je sve ovo predvidio.
Čak i ja sam znala za Astinusa, onoga koji sve pamti; zovu ga kroničarom svijeta i vremena.
- No, vremena je malo. Moram se vratiti. Mogu vam pružiti pomoć samo u vidu predmeta koji leže pred vama. Dula, sjekira je tvoja.
Dula se zadovoljno nasmiješila; bila je to moćna sjekira.
- Beathore, pretpostavljaš već da su bodež i prsten tvoji. Arya od Palantisa, ovaj će ti oklop dobro poslužiti. Nessa, uzmi rog. Siguran sam da će ti u bezizlaznoj situaciji biti od goleme koristi. Pažljivo rukujte predmetima koje sam vam dao. A sada požurite, i ne zaboravite da imate nešto što Gotmung nema.
U slijedećem trenutku više ga nije bilo. Posljednja vrata koje ćemo otvoriti nakon dugog hodnika izvest će nas na svijetlo dana. Ako se to može nazvati svijetlom. Ustvari, klanac koji se pružao iza planina bio je obasjan mutnom sivkastom svjetlošću, kao u kišne dane. Bio je pust i prekriven prašinom, niti jedne jedine biljke koja bi unijela zelenilo u tu sivu pustuš. Stresli smo se, prizor je bio odvratan. Ipak, susret s bogom je bio ohrabrujuć i spremno smo se uputili prema zavojitim kamenitim stepenicama koje su vodile u klanac. Na dnu stepenica čekao nas je crni jahač.
