Tu noć smo, unatoč svemu što joj je prethodilo, mirno spavalo. Zapravo, bio je to jedini put u ovoj avanturi da sam se osjećala…spokojno. Blaženo smireno. Nešto mi je ispunjavalo srce i činilo noge lakim i poletnim. Osjećaj je oslabio pred ujutro, ali još je bio prisutan. Krenuli smo dalje tamnim hodnicima. Naišli smo na slijedeću prostoriju, koja je bila golema. Arya i Beathor su krenuli lijevo; svijetleći leptirić ih je pratio. Ja sam počela koračati uz desni zid. Nismo bili sami. Malo podalje od ulaza, na podu, vidjela sam toplinski obris humanoidnog stvorenja. Tiho sam dala znak paladinki i magu. Prišavši bliže, preda mnom je ležala najveća žena koju sam ikada vidjela. Bila je viša i krupnija i od Arye. Lagano sam ju lupila nogom. Žena je nevjerojatnom brzinom zgrabila moje koljeno, srušila me na pod i nadvila se nad mene sa sjekirom u rukama. Ostala sam nepomično ležati. Bio je to bolan pad. Gledala sam ju u oči i čekala slijedeći potez. Ruka mi je kliznula prema bodežu. Na sreću, prije nego li bi taj susret završio u krvi, arya i beathor su stigli do nas. Obje smo ih pogledale. Žena je spustila sjekiru i odmaknula se. Odahnula sam. Mogla sam zaključiti da ta borba ne bi dobro pošla za mene. Tako smo upoznali Dulu, ratnicu barbarskog plemena koje je živjelo na ravnicama. Izgleda da sam oboje svojih suputnika upoznala s oružjem u rukama. Doduše, obzirom na put koji smo prošli, nije ni čudno. Dula… kratke, kovrčave bakrene kose i najsvjetlijih plavih očiju na svijetu. Izgledala bi gotovo nježno da nije toliko ogromna. Pružila mi je ručetinu i podigla me na noge. Snaga u njoj je bila ogromna. Oprezno smo počeli zapitkivati. Aryin instinkt govorio joj je da Duli možemo vjerovati, iako mag naravno nije bio zadovoljan time da otkrijemo sve svoje tajne. On je zapravo vrlo rijetko otkrivao svoje tajne. Po jedan iz svakog plemena sa ravnica krenuo je u potragu. Dula je bila izabrana od strane svojih plemenskih starješina i vrača, da slijedi zvijezdu koja ju je vodila na sjever. Na naš put. Svijet je osjećao zlo koje dolazi. Koliko je na njega spreman, tek ćemo doznati.
Ubrzo smo se našli pred kamenim vratima. U visini prsa na vratima se nalazilo isklesano sunce, a oko njega u polukrugu bijaše ispisana inskripcija na svim jezicima. Pisalo je: onaj tko napuni gral rijekom života zaslužuje proći. Pogledali smo se; ova zagonetka nije nam oduzela previše vremena za razmišljanje, pogotovo nakon što smo bolje pogledali sunčev krug; u njemu se nalazio gral. Spremno smo zarezali podlaktice i pustili krv da teče u gral. Navikli smo krvariti na našem putu. Čim smo vratili gral na njegovo mjesto, vrata su se otvorila. Pred nama se pružao kameni hodnik koji je vodio do drugih vrata. Na njima nije bilo ništa isklesano, bila su obična kamena vrata ispred kojih je stajao kip ratnika. Kip koji je oživio čim smo prišli. Prazne duplje zasjajile su plavičastom svjetlošću; znali smo da je magija na djelu. Pokreti su mu bili precizni i ubojiti, ali as je bilo troje i nismo imali problema sa rastavljanjem kamena na sastavne dijelove. Bila je to jedna od lakših borbi. Kip je ubrzo pao, vrata su se otvorila. Unišli smo u hram. Na sredini su stajala dva oltara, na jednom je bio položen prekrasan oklop, savršeno očuvan. Na drugom su poredani ležali rog, bodež, prsten i sjekira. Osjećaj blaženstva se pojačao u meni, a sada sam mogla i na licima svojih suputnika vidjeti isto. Dula se nasmiješila i prišla sjekiri, diveći se njezinoj prekrasnoj izradi; bila je pravo umjetničko djelo. Odjednom smo shvatili da je još netko u prostoriji. Okrenuli smo se. Povukla sam se u iza svih. Pred nama se niotkud stvorio patuljak. – Dobrodošli. Očekivao sam vas.
U bilo kojoj drugoj situaciji bili bismo zbunjeni, al osjećaj potpunog blaženstva u nama dopuštao nam je samo da se smiješimo i gledamo u patuljka.
- Ja sam Dugon Redhammer, a vi ste, dragi moji, daleko od doma. Sviđa ti se sjekira, Dula?
Dula mu je odgovorila potvrdno, i tek je onda sa čuđenjem zastala. Otkud je mogao znati njezino ime? S druge strane, Beathor se zadovoljno smješkao.
- O veliki, izuzetno sam počašćen Vašim prisutsvom.
Nama koje nismo znale mnogo iz učenih spisa i priča obrazovanih ljudi, nije bilo jasno što se događa, ali smo znale da smo na sigurnom.
- Zbilja, Beathore. Ovo su teška vremena, teška vremena za svih, pa čak i za Nju u crnom. Doista, ja sam Rerox, Onaj koji je iskovao svijet, i mnogo sam žrtvovao da bih bio ovdje. Ali, kao što rekoh, ovo su teška vremena.
Na trenutak je dramatično zastao i obuhvatio nas pogledom.
- Prvorođeni je spreman. Možete ga pobijediti samo ako uništite mač, a to možete samo ako koristite ono što nas povezuje, ali ne i Gotmunga. A to je moć stvaranja koje sam se ja odrekao da bih bio ovdje. Zadaća koja je pred vama je mnogo teža nego što ste mislili.
Mrak mi je pao na oči čim je to rekao. Može li uopće biti teže od ovoga?
- Morate zaboraviti sve što znate i vratiti mač na početak stvari. To je jedini način da ga uništite. Dalamirov scroll poslužit će vam kao poluga od onoga koji je sve ovo predvidio.
Čak i ja sam znala za Astinusa, onoga koji sve pamti; zovu ga kroničarom svijeta i vremena.
- No, vremena je malo. Moram se vratiti. Mogu vam pružiti pomoć samo u vidu predmeta koji leže pred vama. Dula, sjekira je tvoja.
Dula se zadovoljno nasmiješila; bila je to moćna sjekira.
- Beathore, pretpostavljaš već da su bodež i prsten tvoji. Arya od Palantisa, ovaj će ti oklop dobro poslužiti. Nessa, uzmi rog. Siguran sam da će ti u bezizlaznoj situaciji biti od goleme koristi. Pažljivo rukujte predmetima koje sam vam dao. A sada požurite, i ne zaboravite da imate nešto što Gotmung nema.
U slijedećem trenutku više ga nije bilo. Posljednja vrata koje ćemo otvoriti nakon dugog hodnika izvest će nas na svijetlo dana. Ako se to može nazvati svijetlom. Ustvari, klanac koji se pružao iza planina bio je obasjan mutnom sivkastom svjetlošću, kao u kišne dane. Bio je pust i prekriven prašinom, niti jedne jedine biljke koja bi unijela zelenilo u tu sivu pustuš. Stresli smo se, prizor je bio odvratan. Ipak, susret s bogom je bio ohrabrujuć i spremno smo se uputili prema zavojitim kamenitim stepenicama koje su vodile u klanac. Na dnu stepenica čekao nas je crni jahač.
Post je objavljen 08.03.2007. u 13:11 sati.