World of Tinuviel

Mormegil

Moja priča počinje…dvije godine unatrag. Pretpostavljam. Mnogo dana smo proveli bez sunca i mjeseca. Možda godina čak. Mnogo užasnih dana tame… počinje onog dana kada sam…ne. Moja priča zapravo počinje u Qualinestiju, iako ga nisam često posjećivala. Ponekad bih s ocem posjetila njegove predivne šume, radi trgovine sa tamošnjim narodom. S mojim narodom. Dugo mi je trebalo da se naviknem zvati vilenjake Qualinestija svojim narodom. No, zapravo, oduvijek sam osjećala snažnu povezanost s njima. Izgleda da ipak ima nešto u tome da srce vuče tamo gdje je su prebivali preci. Bilo kako bilo, nismo imali previše dodira ni sa kim. Otac nije volio pričati o svom narodu. O svojoj obitelji. O mojoj majci. Do dan danas nisam saznala čak ni njezino ime, iako sam često zapitkivala oca o tome. U danima rane mladosti smatrala sam to strašno nepoštenim. Nepravednim. Zar nisam imala pravo znati kako mi se mama zove, kad već nisam imala pravo odrasti s njom? Kad nisam imala pravo slušati njezin sigurno umilni glas kako priča priče predvečer ili uspoređivati boju svojih očiju s njezinima? A onda sam jednom, u još jednom od bezizlaznih razgovora o tome s ocem, uvidjela tugu i bol u njegovim očima. Možda je uspomena bila previše bolna da ju izgovori naglas. Kao da će mu riječi istoga trena probosti srce. Prestala sam pitati. Ali vjerojatno nikad neću prestati željeti znati.
Moj otac, Nimloth od Qualinestija, čuvar šume, Onaj-koji-je-prijatelj-životinja, naučio me je svemu što je znao. Mnoge godine smo lutali šumom, spašavali ranjene životinje, slušali povijest drveća, osluškivali Šumu. On me naučio boriti se. Uvijek je govorio da se prava borba događa u glavi. Sjećam se da mi je satima objašnjavao pokrete tijela, prave položaje u pravim trenucima. Nakon teorije uslijedila je praksa. U početku drvenim mačevima. Nije mi htio dati pravu oštricu u ruke, ma koliko moje srce žudjelo za tim. Dok nisam naučila da smo moj mač i ja jedno, da je on produžetak moje ruke. Bila je zima, i snijeg je polako zasipavao šumu. Tih smo dana imali mnogo posla oko životinja koje nisu mogle bez pomoći preživjeti. Naučio me slijediti tragove, tako da smo do njih bez teškoća dolazili. Iako, u snijegu su tragovi posve vidljivi i neuvježbanom oku. Ono što me najviše užasavalo kod snijega jest to koliki kontrast daje svježa krv naspram kristalne bjeline. Mrzila sam one koji su dolazili po krzno i kožu. Koji su sjekli, palili, ubijali i uništavali moj svijet. Toga jutra smo pronašli ustrijeljeno lane. Oderane kože. Krvavi tragovi vodili su dalje. Do leša njegove majke. Bijes u mome srcu zrcalio se u očevim očima. Intenzivan miris smrti punio mi je nosnice. Miris krvi, mesa, vlage….i miris logorske vatre. Pogledala sam oca. I on je to osjetio. Pokazao mi je da ga slijedim. Išli smo za mirisom, brzi i nečujni koliko je to bilo moguće. Nisu se skrivali. Vjerojatno su mislili da su sigurni. Bila su dvojica, ljudskog roda, umotani u crne plašteve. Već su danima o njima kružile priče. Lovci na krzno. Izgledali su bezbrižno dok su trgali komade srnećeg mesa sa užarenih komada drva i zbijali primitivne šale. Nisu mi se svidjeli. Mislim da mi se ne bi svidjeli ni da sam ih srela kako mirišu ljubičice. Otac me potapšao po ramenu. Okrenula sam se. Pružio mi je jednu od svojih zakrivljenih sablji. Bila sam spremna. Čekala sam znak.
Bila je to moja prva borba. Uspjela sam se izvući sa slomljenim rebrom i nekoliko posjekotina. Bila sam živa i u jednom komadu; bila sam zadovoljna. Otac nije ničim pokazao da se išta dogodilo. Bilo je to nešto što se od mene očekuje; kao takvo sam to prihvatila. Sutradan je otišao u Qualinesti i vratio se s jednim od vilenjaka. Izgledao je kao i svi moga roda, smeđe kose i zelenih očiju. Bio je otprilike očevo godište. Mada se kod vilenjaka nikad ne zna. Pogledao me, kimnuo glavom i kratko rekao: -Dobro će nam doći još jedan graničar. Dobrodošla, Nessa, kćeri Nimlothova.
Nakon toga se okrenuo prema mom ocu i zajedno s otišli. Otac mi nije htio reći o čemu su razgovarali. No, nisam se mogla oteti dojmu da sam baš ja bila predmetom tog razgovora.
Od toga je prošlo još nekoliko godina. Odlazile smo na sve dulje šetnje, izbivali iz naše šume sve češće, i ubrzo mi je postalo jasno da je vrijeme da krenemo dalje. Ansalon, cijeli Ansalon je bio pred nama! Bila je to ujedno uzbudljiva i zastrašujuća pomisao. Sada, kada sam vidjela mnoga mjesta, mnoga neopisiva mjesta – neka toliko strašna i bolna da se to ne da izreći niti jednim jezikom koji postoji, a neka toliko predivna i čarobna da mi se čini da bi riječi mogle umanjiti njihovu vrijednost, razmišljam o tome koliko me moje putovanje promijenilo. Oduzeto mi je sve, ali milošću bogova, neke stvari su mi vraćene, iako u drugom obliku. Po prvi pu u svom, preko 240 godina dugom, životu mogu reći da imam prijatelje. To zaista lijepo zvuči, pogotovo nekome tko je cijeli život proveo gotovo bez kontakta sa ostalim svijetom, izuzev, naravno, Nimlotha i životinja. Jedva uspijevam suzdržati smiješak pri pomisli na to kako čudnovato izgledamo kada smo zajedno. Jedna vilenjakinja smeđe kose, u vilenjačko oklopu, jedan muškarac, visok, bijele kose i brade, a mlad, sa šiljatim šeširom na glavi, i zaogrnut crvenim plaštem, jedna ogromna riđa žena na čijem se licu raspoznaje njezino porijeklo divljačkih naroda, jedan klerik i jedan paladin, ženski paladin. A to je samo što se izgleda tiče. O zajedničkom funkcioniranju kada za to dođe vrijeme.
Dakle, krenuli smo putovati. Zaustavljali bismo se po gradovima, trgovine radi, ili u potrazi za poslom. Radili smo najrazličitije poslove. Od obrađivanja polja, do lova na opasne životinje, sakupljanja plodova u jesen…. Preživljavali smo. Učila sam. O životu graničara, o životu vilenjaka, o životu općenito. Naučila sam mnogo o Nimlothu, proučavajući ga, čekajući sa velikim strpljenjem one rijetke trenutke kada bi otkrivao nešto o sebi. Gledala sam ga kako se ophodi s ostalim i kako oni gledaju njega, s poštovanjem i divljenjem. Bila sam ponosna na njega.
Nakon nekoliko godina zaustavili smo se u gradiću Blode, kao i obično, radi trgovine. Mjesni trgovac, čovjek iznimno gustih obrva i prozirno plavih, pronicljivih očiju, dočekao nas je pogledom koji kao da je ispitivao. Nije djelovao neprijateljski raspoložen, ali osjećala sam da ga nešto muči. Pokušao se upustiti u neobavezno čavrljanje, kakvom su skloni samo ne-vilenjaci, s mojim ocem. Nimlotha to nije oduševilo. Smijuljila sam se u sebi dok je na znatiželjna pitanja trgovca odgovarao kratkim i sažetim odgovorima. Ipak, izgleda da je trgovac bio zadovoljan odgovorima. Na kraju razgovora uputio nas je lokalnom plemiću. Otišli smo su lokalni inn prijaviti se za noćenje. Ujutro oca nije bilo. Poručio mi je po barmenu da se išao sastati s plemićem. Sjela sam za šank i naručila doručak. Barmen Bill, debeli čovjek nalik tolikim barmenima koje smo susretali putem, da sam se ponekad pitala da li čovjek kada počinje tako izgledati jednostavno odluči da otvori inn, počeo me zapitkivati kako sam spavala, odakle sam, kakav je moj otac….nepregledan niz pitanja da bih na kraju saznala sa taj plemić ima problema sa divovima i da je pozvao mog oca da mu pomogne. Zastao mi je zalogaj u grlu. I sada ga osjećam. Mogla sam natjerati Billa da mi otkrije gdje je posjed tog plemića…mogla sam otići, mogla sam ga spasiti. Ali nisam. Ostala sam cijeli tjedan u innu, odlazeći na duge šetnje do rubova šume, čekajući da se vrati. Sedmi dan, kada sam se vratila u grad vladalo je prazničko raspoloženje. Ljudi su izašli na ulice i trgove, odasvud se čula pjesma i smijeh, pivo se točilo u ogromnim količinama. Odlučila sam se vratiti u inn. Putem sam čula sa raznih strana da je napad divova odbijen. Odahnula sam. Već sam počela razmišljati kad ćemo dalje krenuti; bila sam nemirna okružena zidinama. Ušla samu inn; bio je krcat, Bill je stajao za šankom i zabavljao publiku pričama o gostima koji su mu dolazili tokom njegovog dugogodišnjeg staža za koje je smatrao da su smiješne. Smijali su se oko njega. Nalaktila sam se na ono malo slobodnog mjesta za šankom. Primijetivši me, Bill je zašutio. Stavio je ogromnu kriglu ispred mene i rekao: -Žao mi je, mala. Znaš kako je u ratu. Ne mogu se svi izvuć živi.
Iskapila sam pivo u jednom gutu i otišla u sobu. Lutala sam sjećanjima. Plakala sam. Prvi put u mnogo godina. Te sam se noći zaklela. Zaklela sam se da ću osvetiti očevu smrt. Poglavar divova ostat će bez svog mizernog života. Krenula sam na sjever.

09.02.2007. u 19:49 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

World of Tinuviel

Mormegil

Opis bloga

Linkovi

BALJEZGARIJE S DnDa