Tinns

Trešti Balašević! Ne da ga ne volim, ali TREŠTI! Došao je Alan!…Odakle? Pa sa faksa! Brzo se sve vratilo na staro! U kući je kao da je pala bomba!…Ali, neka, došao je Alan!

Čovječe!!!!!!!

SIN JE SREĆA!
Sinovi nas uče ponovo se smijati glasno!
Sin je..
…onaj tko smatra da se sve što je u hladnjaku može pojesti….
…soba koja se buni kad puno radite i želi vam pomoći- čim dobije volju za to.
…muška osoba više u zraku nego na zemlji…poskakuje, udara, saginje se, grabi velikim koracima, gaca, vrpolji se - i pada. A tad se podiže i sve počinje ispočetka.
…dječak koji svojim riječima izbezumljuje roditelje, ali se nasmiješi u pravom trenutku!
…dečko čiji prijatelji spavaju na podu u vašem dnevnom boravku.
…sinovi zauzimaju više prostora nego što bi se moglo zaključiti po njihovoj veličini. Zato je kuća tako prazna kad odu.

Film je na vrhuncu napetosti. Telefon zazvoni. Procijediš psovku , ispružiš ruku prema telefonu. Zove te sin…više nije važno tko je ubojica!

Mama, imam problem!!
Nemam više love!
Nemoj zezati! Pet tisuća…za dvadeset dana!
Morao sam kupiti neke četiri knjige…preko osamsto kuna!…I Sara je imala rođendan…
Dobro, uplatit ću ti na tekući sutra kad budem išla na posao!
A imam još jedan problem… Od jučer nemam više love na iksici!
Šta si danas jeo?
Sendviče!
Nemoj zezati, skuhaj si sutra nešto! Napravi tunjevinu sa tijestom!
Aaaaaaa… to sam već triput jeo! Dobro uzet ću mljeveno i napravit ću nešto!
Ajde srećo vidimo se za dva dana!

Pet tisuća…
A joj, nemam televizor u stanu!…
Tata, tu u Pevecu je akcija…televizor i DVD tisuću kuna!
Dobro kupi to!
Govorili smo mu da kupi cipele, još dok je bio kod kuće!
Nema šanse…jeste normalni!
Drugi dan kako je otišao…Šta radiš!? Tražim cipele!
Dobro!
Navečer!…jesi li kupio cipele! Nisam, kupio sam tenisice! (četvrte!)
Nemoj zezati!..
Bio je popust sedamdeset posto!!! Točno takve sam htio! Sutra ću kupiti cipele!
I znaš…nemam hlače..samo ove dvoje nove… tu nitko ne nosi ove kao ja!
Znam Alan…govorili smo ti!…Dobro, kupi još jedne hlače!


IIIIIIIIIIIIIII… evo ga , opet je tu!
Izljubio nas je! I Teicu je izljubio!!! Super starce imam! A kako vi stojite sa lovom? Ah…
Da vas poljubim još dok ne dođu kolokviji!!!…Onda vam više neće biti do ljubljenja!….Naravno…MI MISLIMO da se zeza!

Sve u svemu, presretni smo! Uspio je upisati faks koji je želio…i gdje je želio!…Nije da je bilo lako…Zaista se potrudio…spremao se za prijemni!…Konkurencija je bila grozna! I uspio je upisati bez plaćanja!…Super!


Da… da se vratim na Balaševića!!! Stišala sam ga jer je otišao na tenis!
Negdje prije godinu dana dođe on sa tenisa! Ej…da čujete kakvu kazetu sam nabavio! Super je!
Balašević!
Da super je!
Šta ,vi to znate…slušali ste ga?
Aha!!!!!!!!!!!
Šta sve ove pjesme znate?
Aha!!!!!!!!
I sada, u kompjuteru imamo sve što je mogao naći…i ne samo Balaševića…i Dugme, i Čorbu, i Parni valjak, i sve što je TREŠTALO u našoj mladosti!
Razlika je samo u tome što nama više ne trešti…ali možemo i to podnijeti!!!

Slušam cvrčke...
Čujem glazbu,
negdje daleko!

Zatvorim oči i...
vidim tebe!

Neću sama slušati cvrčke,
ne zanima me glazba,
na nebu ne vidim ništa!!

Želim da budemo zajedno,
da gledamo u zvijezde
i da se držimo za ruke!

*
Poklonit ću ti pjesmu...
najljepšu...
najnježniju...
Samo za tebe!

Pjesmu,
koja će prodrijeti do tvog srca,
kao što blagi pogled
tvojih toplih, toplih očiju,
prodire do mog.

Moja će ti pjesma reći...
znaj
da volim te!

*

Željela bih da mogu
svoju ruku ugrijati u tvojoj…
baš sada!

Svoj pogled utopiti u tvome...
i u njemu dokučiti ljubav.

Ljubav koja postoji za mene,
ljubav koja živi za mene,
ljubav koja je, zapravo,
samo jedan dio vječnosti.

Ljubav... koja sa mojom
ljubavi prema tebi,
čini vječnost!

*
Kako je beskrajno lijepo
voljeti tebe.
Voljeti te i znati da sam voljena.
Voljena toliko,
koliko mogu zamisliti.

*
Mili, divno je to što znam
da uvijek mogu naći utočište
u tvojim mislima.

A, znaš li gdje je tvoj dom?
Znaš li gdje ima
mnogo, mnogo mjesta za tebe?

*
Kad si daleko,
postajem tužna.

Mogla bih leći
i osjećati kako iz mene
istječe život.

Čemu život u mojoj ruci
ako ne može prijeći u tvoju.

Da si ovdje,
tvoja ruka bi mi taj život vratila.
Obogaćen!
Obogaćen tvojim životom.

A ovaj papir je možda način
da se sačuva jedna kap
tog života.

*

Osjećaji su nekada toliko jaki
da se pitam kako mi samo uspjeva
tako dugo biti bez tebe.

Nekada se pitam
da li je to normalno,
da li ću moći
tako živjeti?

A što, ako se dogodi
da te moja ljubav
počne sputavati
i gušiti?

*

Možda ćeš mi
jednoga dana reći,
ili ću osjetiti...
da me više ne voliš.

Kojim bi smjerom tada krenuli
moji osjećaji?
Što bi se dogodilo u meni?
Čime bi se ispunila praznina
koja bi tada nastala?

To su samo pitanja,
to su razmišljanja...
Ali ne,
to se nama neće dogoditi...

DANAS( Nakon dvadeset godina)

IGORE!

Bio si na putu... pet dana. I prije nego si se vratio, ja sam otišla na put... pet dana. Kad sam ja došla, opet si ti otišao... pet dana...
I, petnaesti dan... Tea me pita... mama, ti ne putuješ?
Ne!
I, danas... moj osjećaj je isti kao pred petnaest... dvadeset godina. Ništa od čarolije nije nestalo.
Ni jedna sjena, ni jedna mrlja ne postoji na našoj ljubavi...

VOLIM TE!... JOŠ UVIJEK TE VOLIM KAO PRVOG DANA!...

Ika, vratila si me u prošlost... sjetila sam se vremena kad sam SHVATILA ! Sjetila sam se vremena kad sam bila IZMEĐU i kad je trebalo krenuti dalje... najteže je dok se ne donese odluka... a onda ...sve ide svojim tokom! Pisala sam o tom na svom blogu, ali ovo ponavljam za tebe , ako budeš imala vremena čitati! Black soul... teško mi je to reći, ali čini mi se da se i ti nalaziš negdje "između"!

'Što se čini iz ljubavi,
događa se uvijek
s one strane dobra i zla!''

7. DIO...........IZMEĐU

Četvrtak, 17. 12.

Vanja, proveli smo dan koji je mnogo obećavao. Bio je to divan dan. Skladan, sretan. Bio si mi tako blizak. Željela sam da bude još mnogo takvih dana, ali već kod sljedećeg susreta otkinuo se komadić čarolije toga dana, a i dalje te čarolije malo po malo nestaje. Što je razlog tome?

Jučer mi je također bio jedan od loših dana. Moje noći pretvaraju se u košmare. Javljaju se pitanja. Da li ti značim dovoljno? Mislim da ne.
Da li ti meni značiš dovoljno? Ne znam... onda kad se dignem, kad se razbudim, razgibam, onda sve postaje o. k.

Vanja, da li te volim? Da li te još volim?... Nešto ne valja. Samo ne znam što. A možda i znam. Da, sigurno znam. Mija ti još jako mnogo znači. Jesam li ja zadovoljna ovako? Ne, nisam zadovoljna. Željela bih više vremena provoditi sa tobom. Ne, ovako zaista nisam zadovoljna. Na ovaj način mogu i bez tebe. Ovako ne možemo postati bliski.

............................................................................................
17. 12.

DRUGARICE INŽ… INŽ… INŽ… NIJE VAŽNO.

NEKA DRUŠTVO NE TUGUJE. BRZO ĆU SE VRATITI.
ISTINA DA MI OVDJE NIJE LOŠE, ALI ZNAŠ KAKO JE TO KAD TE NOSTALGIJA ZA STARIM KRAJEM I PRIJATELJIMA... VUĆE ZA NOS. NAJRAĐE BIH OTRČAO KUĆI DA VAS VIDIM.
BIT ĆE MI TEŠKO, ALI ĆU POKUŠATI JOŠ OSTATI.
PUNO POZDRAVA TEBI, TVOME TATI I NJEGOVOJ ŽENI.
POZDRAVI I INE. NE PIŠI MI!
IGOR
..............................................................................................

Utorak, 29. 12.

Vanja, Vanja... nisi sam. I on je tu ponekad.
Uglavnom, cijelo vrijeme razmišljam o tebi. Razmišljam, pitam se, dilemiram se. Postoje problemi.
Prije sam tako silno željela puno, puno vremena provoditi s tobom, ali sada mi pomalo izmičeš. Premalo vremena sada provodimo zajedno i počinjem se navikavati na to. Tako blizu, a ipak daleko... jer ti nemaš vremena za mene!
Ili nemaš vremena ili manje osjećaš potrebu za mojim društvom. Ali da... prijatno mi je s tobom. Vanja... polako gubimo kontakt. Ne znam što je to... ujutro se uvijek budim kao prebijena i uvijek nezadovoljna stanjem među nama.
Kako bih željela da bude? Pa ne znam!
A onda nakon sat, dva vraća se život u mene, vraća se šibica koja gori za tebe.
Točno postoje dani kada sam bila sretna, i dani kada sam bila razočarana. Vanja... želim da pričamo, pričamo, pričamo. Mnoge stvari utječu na to kako ću se osjećati.

Razmišljanje o njemu unosi u mene nemir. Nastojim da ne razmišljam duboko o njemu. Ne bavim se analizom... riječi, postupaka, ponašanja. A ako počnem analizirati sebe... onda nastaje nemir.

Četvrtak, 7. 01. 82.

Vanja... znala sam da će mi biti teško kad odeš. A znaš li zašto?
Zato što se borim... borim se sa sobom. Ne znam hoću li izdržati. Trebao bi biti sa mnom. Trebao bi svaki mogući trenutak biti sa mnom. Onda je o.k.
Vanja, Vanja... hoću li izdržati? Što želim? Vanja, bilo bi lakše da si tu. Bilo bi milijun puta lakše. Što želim?
Vanja, mislim da te volim, mislim da bih te mogla voljeti... ali i on je tu. Proganja me pomisao na njega, pomisao na to da mu ja možda značim nešto... a ti si baš sada otputovao. Voljela bih da si tu. Da si tu svaki trenutak.
Vanja, hoću li biti dovoljno jaka? Želim li te dovoljno? Volim li te dovoljno? Vanja, voljela bih da si tu.
Vanja, Vanja, ti si divan. Dobar si, pažljiv si, nježan si.

Vanja, kako bi bilo da se javiš već jednom. Već me pomalo počinje hvatati bijes.

Utorak, 12. 01.

Danas ti nisam htjela ništa pisati, ali, ali, ali.
Vanja, jedva čekam da pošalješ jedan «zdravo». Pa i nije prošlo tako puno vremena... devet dana, ali meni izgleda dugo.

Zadnjih dana sam se malo aktivirala, sada mi vrijeme nešto brže prolazi. Sve teče normalnim, ustaljenim tokom. Znaš Vanja, u nekim trenucima mi postaješ nestvaran... tako daleko, a u nekima si mi tako blizu, blizu, blizu. Sigurno i ja tebi tako. Nadam se da sam ti ponekad blizu.
Danas mi se ne da pisati o svakodnevici, što sam radila, što sam dobila, gdje sam bila. Sutra ću ti pisati o tome. A sada ću spavati i noćas ću sigurno sanjati o tebi.

Znaš, ja ovo pišem u jedan crni notez, a na prvoj stranici, u koricama su mi slike koje si mi dao... tako da mi je pogled svaki čas na tebi... na nama... na meni... na tebi. Vanja, laku noć, sada mi se spava. Da, tu mi izgledaš kao začuđeni dječak!!
Četvrtak, 14. 01.

Večeras smo bili vani. Igrali smo flipere i asocijacije...
A ima još nešto novo.
Postala sam instruktor, ili još bolje profesor . Igor me je zamolio da mu pomognem oko ispita. Jučer smo cijelo dopodne radili i naučila sam ga masu toga. Moram priznati da je jako dobar učenik. Ništa mu ne moram osam puta objašnjavati. Zezam se! Dobro ide.

17. 01.

«U jednom stisku ruke krije se mnogo tog!
U jednoj dugoj šutnji bezbroj je riječi!»

18. 01.

Maleni, volim vas obojicu. Jednostavno tako. Nježno vas volim obojicu. Izgleda da je bilo bolje u onom periodu dok još nisam krenula s tobom. Onda sam vas smjela imati obojicu pored sebe. Kako sam onda bila sretna.
A sada... Eh, kako je to... Volim te, nježno. Tako si mi drag. Ali i on mi je drag. Izgleda da i njega volim.

Nedjelja, 31. 01.

Počelo me hvatati iščekivanje. Danas si možda krenuo. Možda ćeš sutra. Kada ću te vidjeti? Gdje ću te vidjeti?
Srijeda, 3. 02.

IGORE!

Kako se osjećam prljava, zla, pokvarena i užasno nesretna. Opet užasno nesretna.
Kako ću izaći iz ove situacije. Igore, jedino bih željela da ti znaš da te volim. Da li bi onda činio drugačije?...
Ne... čak ni po cijenu toga da ti budeš sretan ne bi učinio korak da mi se približiš.
Volim te, volim te, volim te!
Kako sam sada sigurna u to. I kako mi sada malo znači to što se Vanja vratio. Ne, dapače... puno mi znači, ali zato što sada ne mogu biti sa tobom.

Zar nam ovih mjesec dana ništa ne govori. O, i te kako... Meni su bili divni... u društvu, ali uvijek si bio pored mene.
Kako se osjećam podla. On je tek sinoć došao, a ja uopće ne razmišljam o njemu. Kako mi ovaj trenutak Vanja malo znači, a navečer ću opet biti sa njim. Ti ćeš biti nesretan ako dođeš, a ja ću žaliti što nisam sa tobom.

Postoji teorija da je ispravan put onaj koji je najteži i da je on jedini valjan.
Koji je ispravan put za mene?
Tako silno želim da sada dođeš kod mene, iako znam da je to sada i teoretski nemoguće. Ti nećeš doći. Ti nećeš učiti sa mnom, hoćeš li pričati sa mnom? Hoćeš, ali kad ne bude njega. Ma ne! Potpuno te shvaćam, potpuno te razumijem. Ti si sada u potpuno istoj situaciji u kojoj sam se ja nalazila u odnosu na Vanju. Posve ista situacija.
Razumijem svaki tvoj postupak, jer i ja sam to sve prošla. I ponašala sam se potpuno isto kao i ti sada. A ja se nalazim u potpuno istoj situaciji u kakvoj je on bio. Kako je to zanimljivo. Situacije se ponavljaju sa istom postavom, tu i tamo ulijeće netko nov, a samo izmjenjujemo uloge.
I što da ja sad napravim? Da li sam postala išta pametnija? Oh, koliko mi je lakše kada ovako drljam po papiru. Uopće nisam tako nervozna kao kad samo razmišljam i lutam po sobama u krug.

Petak, 5. 02.

Zaljubljena sam, da, da i da. Igore, zaljubljena sam u tebe, volim te. Sada sam sigurna.
Ništa mi neće biti teško učiniti da bi ti to doznao. Ništa mi neće smetati niti stajati na putu sreće... samo ako ti to želiš.
Davno se nisam ovako osjećala.
Da, to je došlo samo od sebe. Kako bismo mi mogli biti sretni.

Kako smo ti i ja slični. Zanimaju nas iste stvari. I ti voliš diskusije, filmove, sport, igre.
A karakter? Da... oboje smo osjetljivi, ali i spremni za šalu. Sviđaš mi se, cijenim te i volim te. Po tvojim postupcima osjećam da i ti mene cijeniš. Pa mislim da me i voliš. Osjećam da voliš moje društvo, a i ja neopisivo volim biti sa tobom. Dovoljno za početak!

Ponedjeljak, 8. 02.

Svaki dan, u svakom pogledu sam sve bliže... slomu živaca.

Bjesnim. Nervozna sam. Užasno sam bijesna na sebe. I što bih sebe više izmlatila ja to upućujem tebi. Igore, tako bih rado nestala odavde – zajedno sa tobom.

Tako bih željela da dođeš, dan za danom te očekujem. Dolazi mi da vrištim, ne znam kuda bih sa sobom. Prolazim pored tvoje kuće očekujući da ću te vidjeti. Lutam po gradu u nadi da ću te sresti. A kada i dođeš na korzo ostajem nijema. Ne mogu ti ništa reći. I drugi su tu. I zato što se osjećam nepoštenom. Prema njemu, prema tebi i prema
sebi. Bilo bi lijepo... pa da, baš je bilo lijepo dok je bio kod tete. Gnušam se same sebe.
Pa baš me briga, šta mogu kad ga volim. Da! Ma šuti, šuti, šuti. O, kako bih se izmlatila. Igore, tako bih silno željela da dođeš sutra kod mene, a ja ne bih išla van.
Sada mi predstavlja mučenje svaki susret sa Vanjom.
Da, Vanja, skrivam ti svoje osjećaje. Kada bih željela, moglo bi i sa tobom biti lijepo. Da... izgleda da to više ne želim. Više ne maštam i ne razmišljam o tebi. Skroz razmišljam o njemu. Ti mora da to osjećaš... sigurno to osjećaš. Kako bi primio kraj. Boli te glava. A tek da ti kažem, a šta bi tek onda bilo. Strahovito se bojim kako bi ti to primio. A možda ti je ovako još teže. Sigurno nam je ovako svima teže.

E, moja Marina... dobila si jedinicu iz psihologije.
Zaista osjećam da se sve više približavam slomu. Osjećam da imam sve manje snage da prekinem, a sve više osjećam prazninu. Vanja, ta praznina je zato što skroz razmišljam o Igoru, a kada ne bi bilo njega ti i ja bismo bili o.k.
Svakoga trena... u svakom pogledu sam sve bliže i bliže... slomu živaca.

Marina, molim te ne razmišljaj.... da, mislim da pomaže ako plačem. To dolazi nekako kao rasterećenje. U suzama se utapa bol. Manje se razmišlja. Boli me ova situacija. Izgleda bezizlazna. Pa da, volim vas obojicu. Svakog na svoj način. A sama sebi ne dopuštam potpunu ljubav ni prema jednom, ni prema drugom.
Voljela bih razgovarati sa jednim, pa sa drugim... pa da se onda pokupim. Tako želim da odem odavde.

Najviše bih voljela kada bi mi Vanja sada rekao « Znaš, Marina, izgleda da ja tebe ne volim, hajde da mi prekinemo.»

Subota, 13. 02.

Igore, Kako sam silno većeras osjetila nervozu i bol i prazninu, jezivu prazninu što te nema. Kad smo bili na korzu... ti kažeš idem, a ne želiš ići. Oni svi šute. Oni svi možda žele da odeš, ali ja sam osjećala tako silnu potrebu da ostaneš. Mogla sam samo zaželjeti... nemoj ići.
Da, večeras sam osjećala, pa ja tako neopisivo volim tvoje društvo. Tako sam nervozna. A da on nije došao i većeras bih bila sretna. Kako sam se jučer osjećala mirna i sretna. Igore, da nema tebe, ja bih bila zadovoljna s Vanjom, ali ovako ne mogu. Svakim časom biti će mi sve teže bilo što učiniti.
Osjećaš li da moje misli lete k tebi? Igore, da li to osjećaš?
O kako te ja neopisivo mučim. Znam da te mučim, ali vjeruj mi, ne želim to.
Bila bih spremna sutra otići sa tobom... daleko od svih. Nitko mi drugi ne treba. Volim te, znaj da te volim. Uopće mi nije važno što bi drugi mislili o meni, ali važno mi je to što bih povrijedila Vanju.
Da možemo samo otići negdje, čak bi to bilo lako, ali ovako da ostanemo ovdje... ovako bih ga neopisivo mučila.
Ali ovako mučim sebe, a i tebe. Da li ti uopće osjećaš da mučim i sebe. Ne, ti to ni ne znaš.

Kada bi mi ti sutra rekao da se udam za tebe... ja bih bez razmišljanja, bez dileme i bez straha rekla... da. Svakim danom, u svakom pogledu... sve više osjećam da te volim.

Utorak, 16. 02.

Igore, ti si sada tako dalek... Ti si čist... Ti nisi ništa kriv... Ti niti ne pričaš sa mnom... Ti niti ne ideš tamo gdje ja idem. Eto, tako to ide...
Ti si glup, da znaš! Jednako koliko sam i ja glupa. Nisi ti ništa bolji od mene. Ja ne želim da budeš bolji. U stvari, ja ti zavidim, jer osjećam da si ipak nešto čvršći, jer po cijenu svoje sreće ne želiš uništiti tuđu sreću.
Ali to ide tako.
Ti si ponosan, preponosan da bi mi rekao bilo što.
Da, ti si rekao, ali ja nisam reagirala isti trenutak, a u stvari sam bila neopisivo sretna. O kako bih željela porazgovarati s tobom. Da ti kažem sve, sve što mi leži na duši.
Mislim da... kako bilo da bilo... ne može biti gore nego je sada.
Jer sada je užasno. Pošto cijelo vrijeme razmišljam o tebi za Vanju ne ostaje ništa.
Uništila sam ono što sam osjećala za njega, a ti izvoli... uništi ono što osjećam za tebe... i da vidiš.
Kakve sve načine nisam već do sada smišljala da ti kažem da te volim... u stvari samo da nađem način da popričamo.

16. 02.
Igore!
Odjednom mi je pala na pamet pomisao da ti napišem pismo. Znaš, sada je dva i pol u noći, i jedino u to vrijeme, mogla mi je sinuti ta ideja.

Stvarno je smiješno i luckasto što ti pišem, a viđamo se svaki dan... ali izgleda da je to jedini način da popričamo. Pogotovo sada, kad si se ti ponovo odlučio zatvoriti u svoj svijet.
A što želim?
Jednostavno, želim samo to da znaš da te volim. Već danima se grizem, nerviram, dilemiram, razmišljam da li da ti kažem ili ne... pa onda kako da ti kažem... i svakim časom osjećam da imam sve manje snage i prilike da ti to kažem.
Ovaj čas sam smirena. Kako čovjek postaje miran kada nešto odluči... ali, nedoumica je užasna stvar.
Koliko puta sam željela porazgovarati s tobom... da ti kažem sve... sve što mi leži na duši.
Kako god da bude, mislim da ne može biti gore nego je sada. Jer, sad je užasno.
Pošto cijelo vrijeme razmišljam o tebi, za njega ne ostaje ništa. Osjećam se tako prljava, zla, podla, pokvarena.
Igore, neće sve lađe propasti ako me ti i ne voliš, ali opameti se i ti već jednom i riješi nešto riječima... probaj malo priječi preko svoga ponosa, a ne da sve riješavaš šutnjom.

Ja govorim tebi da riješiš nešto riječima, a ja? Kako se ja ponašam? Igore, volim te. O kako je to teško reći.
Igore, uopće mi neće smetati što ti to sve znaš, bez obzira što ćeš misliti o meni i kako ćeš se ponašati. I budi siguran, poslije ovoga, što god budeš želio, prihvatit ću to smireno. Jednostavno sam osjećala potrebu da saznaš što osjećam.
Možda je sebično od mene što ti to sada pišem... jer ti si možda već odlučio... možda si već stekao svoj mir.
Kad samo pomislim kako ćeš biti šokiran kada ovo budeš čitao, dođe mi da se nasmijem. Reći ćeš... pa ona nije normalna... zašto mi to sve piše... pa zar ne vidi iz mog ponašanja što sam ja odlučio. Ja neću da povrijedim prijatelja... ja ne želim da se borim... ja...
Baš me briga, i baš me briga, i baš me briga!

Strahovito volim tvoje društvo, ali ne brini... dosta se toga već i do sada preguralo preko mojih leđa. Nisam ja baš tako slaba i krhka...
Na kraju... volim te... i učini što želiš. Meni je dovoljno i toliko što to znaš.
Marina
P.S. Sada je jutro... i ipak me malo strah tvoje osude ovog postupka.

Petak, 19. 02.

E, pa, Marina... ako budeš sretna, stvarno sebi duguješ tu sreću. A sada sam sretna. Joj kako sam zadovoljna.
Nadam se da stavljam točku na crne dane, na nervozu, na nedoumice.
Koji je danas datum? 19. 02. 1982.
Sada mogu mirne savjesti maštati o tebi.

**********

Ovdje postoji jedno pismo koje sam pisala Nataši. Opisuje prekid sa Vanjom, i razgovor sa Igorom. Ako ne budem mogla doći do njega, morat ću to ponovo opisati... a baš mi se i ne da.

**************

Pokušavam se sjetiti!
Nevjerojatno je kako čovjek, ružne trenutke briše iz svoje svijesti. Trenutke, kad si nekome donio tugu.

Izbrisala sam iz svoje svijesti dan, kada sam Vanji rekla da prekidamo.

Sjećam se dana kad se Igor pojavio na vratima.
Djelovao je zbunjeno, djelovao je tako nesigurno!
«Marina, idemo prošetati...» jedva je izustio.
Šetali smo. Prošli smo gradom uzduž i poprijeko.

Kako početi?
«Marina... dobio sam pismo...
Nisam vjerovao... nisam mogao vjerovati...

I klupko se polako počelo odmotavati.

ON ME VOLI... SVIM SRCEM... DUŠOM.... TIJELOM

A, sjećam se i trenutka kad sam roditeljima rekla da sam prekinula sa Vanjom... da volim Igora...

Bili su šokirani. Vanja im se sviđao i bilo im je tako drago što sam, nakon svih tih godina, ipak s njim.

Žestoko su reagirali... ljutili su se... vikali... pričali...
I ja sam bila šokirana... ALI, JA VOLIM IGORA...

Prvo vrijeme, bilo je grozno teško... praćeno njihovim neodobravanjem.
Naša ljubav je u samom početku, morala proći najteži test. Bilo je to razdoblje puno pitanja, problema, nedoumica...

Bilo mi je tako teško shvatiti, dokučiti... da volim Igora... ali kad se to jednom dogodilo... odlučila sam!

U cijeloj toj zbrci misli i događanja... otišla sam sa bratom na skijanje. Bilo je to tjedan dana... bijega od svega.

Golte, 22. 02.

Sada sam daleko od svih, i polako sređujem misli.
Kad nešto, jednom prođe, onda sve izgleda lijepo i divno, a ustvari nije bilo uvijek tako.
Vanja, bilo je lijepih trenutaka, ali i puno onih ispunjenih pitanjima.
Igore, sa tobom mi je uvijek bilo lijepo, uvijek sam se osjećala sretna. Samo, da li ću to uspijeti sačuvati i ovih sedam dana ili će razmišljanje o tome kako će Vanja patiti, promijeniti nešto. Moram ostati jaka do kraja.
Ne smijem stati na pola puta.

Sada vidim da bi mi bilo čak daleko lakše da nisam išla na skijanje.
Igore! Najlakše i najljepše bi bilo da sam svaki trenutak sa tobom.
Sada... sa jedne strane, postoji neizvijesnost i borba... i velika nada da bismo mogli biti sretni... a sa druge strane je sigurnost.

Voljela bih puno, puno razgovarati sa tobom.
Ovdje su noći tako beskrajno duge. Daju i previše vremena za razmišljanje.
Jedva čekam da prođe ovih sedam dana da se ponovo vratim u stvarnost. Uz tebe ću imati snage za sve.
Igore, od tebe sam naučila da treba razmišljati o svemu... a kada se tako razmišlja, onda je svaki korak tri puta teže napraviti nego da se odmah učini ono što se osjeća.
Igore, dat ću ti savjet da ne analiziraš previše svaku rečenicu, jer ćeš pasti u nesvijest od razmišljanja.

Hoćemo li nas dvoje biti dovoljno jaki da se izborimo za svoju sreću.
Da li je to za osuđivati? Ne, mislim da nije.

Kako bi bilo lijepo da si sada ovdje.
Jesi li danas imao težak dan?
Kakvo li je stanje u društvu? Što se događa, kako se ponašaš, kako se ponašaju prema tebi ?

Da li me osuđuju? Da li tebe osuđuju?
Tebe, stvarno, nemaju zašto... ali nekako im lakše dođe za sve kriviti muškarce!
Željela bih ti pomoći, jer mislim da se sada loše osjećaš.
Da li razmišljaš ili maštaš?
Hoćeš li biti dovoljno jak, jer sada tek nailaze problemi.

Ja, nekako, osjećam da sam svakim časom sve sigurnija... jer iza nas postoje godine razumijevanja, pažnje i prijateljstva. I povjerenja...
Naprosto ne znam, kako već do sada nisam zaključila koliko mi značiš.
Kada razmišljam o svemu tome, osjećam se tako divno, sigurno, sretno.

23. 02. 1982.

Ovo je prvi puta da brojim, koliko dana skijanja mi još ostaje... i mislim, kako ih je još puno.
Igor i Marina! Dođe mi tako nestvarno!

24. 02.

Osjećam neopisivu potrebu da te vidim. Ne znam što da počnem sa sobom u ovom trenutku.
Sada sam se probudila... u stvari ne bi se ni moglo reći da sam se probudila, jer ovo noćas, teško da bi se moglo nazvati spavanjem.
Ne da mi se skijati, ne da mi se tražiti način da se zabavim, a kada mirujem... počinjem razmišljati i osjećam neki grčeviti strah.
Mislim da znam razlog tog straha. Ja osjećam želju da ti kažem sve, a to sve... sigurno nije ružićasto.
Postoje i problemi.
Razmišljam... hoćeš li se uplašiti problema?
Željela bih da uspostavimo potpuni kontakt... a puna sam nade, jer je i počelo tako.

Kako suze pomažu. Znam što bi mi sada trebalo da se oporavim.
Trebao bi mi reći... Marina volim te, volim te, volim te!
I ja bih tebi rekla... Igore volim te, trebam te, želim te... zauvijek.
Željela bih da više ne razmišljam o problemima, da više ne moram biti tako jaka, da se isplačem na tvom ramenu.

Dobila sam jednu knjigu koju sam sa zadovoljstvom pročitala. Baš knjigu kakva mi je u ovom trenutku potrebna.

HARRY LORAYNE

“ Tajna snage duha”

KAKO KONTROLIRATI BRIGE-
TAJNA DUŠEVNOG MIRA

“Sagradite škrinju. Svaki dio oblikujte s pažnjom. Kad je tako čvrsta, kao što je vaša ruka može načiniti, stavite u nju sve vaše brige. Sakrijte u nju sve misli o vašim neuspjesima i svaku gorku čašu što ste ispili. Zaključajte u nju sve vaše glavobolje...
Tad sjednite na nju... i smijte se!

STRAH OD NEUSPJEHA

Briga zbog neuspjeha je najgluplja stvar, koja nas spriječava da pokušamo ponovo. Nemojte skrivati svoj strah pred drugima. Od prvenstvenog je značaja, da drugima povjerimo iskreno, otvoreno... ono čega se bojimo. Strah od neuspjeha?
Ako mislite, na primjer... “bojim se da ne uspijem”, vi nikada nećete ni početi, a to je najteži zločin.
Počnite i stremite visoko. Stremite prema suncu... možda ga nećete doseći... ali će strijela letjeti dalje, nego ako gađate neki predmet koji je blizu.

NEODLUČNOST

Borite se protiv neodlučnosti i pobijedit ćete vrijeme.
Do otezanja dolazi, uglavnom, iz straha da se donese odluka.
Ako imate na izboru dvije mogućnosti, a ne znate koju da odaberete, obično odgađate odluku.
Treba odabrati ili jednu ili drugu, ali učiniti to odmah.
Kad jednom krenete, možete se popeti na sam vrh.
Zapamtite, što dulje odgađate donošenje odluke, nećete uopće donijeti nikakvu odluku.
Ako imate pred sobom neki cilj, učinite nešto za njegovo postizanje. Nemojte dugo čekati na pravo vrijeme, jer ono rijetko dolazi. U večini slučajeva, pravo vrijeme je sadašnjost.”

Ovo su misli iz knjige, koje su mi pomogle u ovom trenutku, kad ne mogu razgovarati sa tobom.
Trebala bi mi tvoja podrška.

************

Kad sam se vratila sa skijanja... došao je Vanja...
“ Marina, molim te, moramo još jednom razgovarati...”
Sjeli smo u auto... vozio je...
I onda je pitao...

“Objasni mi! Reci mi razlog!
Reci mi zašto!... Ne mogu shvatiti!
Samo mi nemoj reći da je to zbog Igora... nemoj ponovo!
Ako je zbog Mije... Marina, to je gotovo. Mija se udaje!
Marina, nemoj to raditi... i ti ćeš ići od jednoga do drugoga, kao i ja... svih ovih godina.
Svaki susret... svaka pjesma... svaki ples...
Marina... udaj se za mene... odmah...”

“Teško mi je...
Vanja, ti si tako dobar... ali, evo... dogodilo se...
Ja naprosto volim Igora! Zaljubljena sam do ušiju.
Godinama smo bili prijatelji. Bio je tu.
Kad sam bila tužna, nesretna... često je nudio svoje rame, savjet... podršku... društvo.
I kad sam opet krenula sa tobom... polako sam shvatila da gubim njega.

Vanja... neću šetati od jednog do drugog... odlučila sam.
I tek sada, zapravo, razumijem kako si se ti osjećao... svih ovih godina.
Ali mislim da sam naučila nešto iz svega toga.”

*

Davao si mi mnogo.
Sigurnost i mir,
i utjehu kad sam bila tužna…

Ali sad te utjehe više nema,
nema čvrstog oslonca iza mene.
Da, ti si mi pomogao,
mnogo pomogao svojom ljubavlju.

I hvala ti za sve!
Ti ideš sad…
ideš kod nje...

Zbog jednog izgubljenog maštanja,
zbog jedne nedoživljene sreće,
zbog jedne neostvarene ljubavi...
nitko umrijeti neće!

Zbog jednog rastanka bez riječi,
zbog jednog uzdaha bola,
zbog jedne suze u oku...
ne uzbuđuje se svijet!

Sve to razumjeti može,
samo netko koga boli!
Sve to može značiti nešto,
samo onome tko voli...

Muzika…
Prazna soba, mir!
Bolan glas pjevača –
VJENČANJA NEĆE BITI…
JER TAKO ŽELI ONA,
I NEKA ŠUTE ZVONA…

Prekinuli su pjesmu,
ušutio je glas…
DVADESET DVA JE SATA
KRONIKA DANA
Pričaju, pričaju…
Gasim radio!
Želim praznu sobu, mir i tišinu!

Mir, blaženi mir…

Čujem kucanje sata
i to mi užasno smeta.
Tako, pod jastukom ga neću čuti!

Mir, blaženi mir!

Čujem otkucaje svoga srca
koje ne kuca ni za koga.
Ničije srce ne kuca
za to srce.
Ja želim voljeti
nekoga tko me voli…

Čujem televizor
u drugoj sobi!

Nema tišine – mrtve tišine,
koja liječi i razara dušu.
Što mi je?
Rastrgana sam ovih dana.

Mir… mir, mir!

Subota, deset sati!
Ja ležim u krevetu,
mada bih željela da sam
negdje vani, sa nekim…
Ali nema nikoga sa kim bih bila.
A možda će jednog dana
i mene netko voljeti...
voljeti me kao što sam
ja voljela tebe.

Nema mira,
kako te ptice krešte
u drugoj sobi.

Televizor s jedne,
ptice sa druge strane…
Opet čujem svoje srce
kako kuca prazno i beznačajno.
Ponovo slušam bezlično
kucanje sata,
palim radio.

Čujem zujanje, glas…
NEMIRNO JE I U PAKISTANU…
BRODOVI… VLADA… SPORT… REZULTATI…
JUGOPLASTIKA… MLADOST…
Gdje mi je mladost,
veselje, sreća?

Teško je biti mlad i zaljubljen,
teško je biti star i ostavljen,
a najteže je biti mlad i usamljen.

NA MAKSIMIRSKOM STADIONU U ZAGREBU
DINAMO I SARAJEVO SU IGRALI 0:0
Sport, sport, sport…
Ja želim pjesmu,
želim radost, želim sreću.

Nervozna sam,
užasno nervozna...
sve mi smeta.


BILE SU TO, POŠTOVANI SLUŠATELJI
VIJESTI O DOGAĐAJIMA DANA.
DA PONOVIMO NAJVAŽNIJE...
U LISABONU DANAS NIJE BILO PUCNJAVE…
BLA… BLA… BLA…
RADIO ZAGREB, 1. PROGRAM
SLUŠALI STE KRONIKU DANA.

Ja tonem sve dublje
u beskraj, iz kojeg povratka nema!
Ja lutam već danima
u labirintu ljubavi!

Ti si izvan tog labirinta…
sa druge strane ograde!
Ti ne možeš ući…
a ja ne mogu izaći!

I tako smo blizu
jedno drugome,
a u isto vrijeme
beskrajno daleko!

I lutamo tako
u labirintu ljubavi…
ali, ti i ja,
nikad susresti se nećemo!…

*

Bio si poezija moga maštanja!
Sada si izvor mojih sjećanja!
Bio si svijetlo u tami,
imao si sve što me mami!

Bio si cvijet
koji su željeli mnogi!
Bio si oblak snova,
nedohvatan za me!…

A tad je došla oluja,
i nestalo je snova!
Nebo je ostalo čisto,
život je postao prazan!

*

Maštam o sreći koje nema.
Maštam o ljubavi koja ne postoji
Maštam o tebi…
Maštam o sebi…
Maštam o nama…

*

I sjeti se…
I maštaj…
I griješi…
I praštaj…

Samo ne daj srcu
da zavoli nekoga,
tko mu ljubav ljubavlju,
neće vratiti!

*

I život teče…
prolaze dani,
a iza mene
ne ostaju nikakve,
lijepe uspomene.

Volim te, volim te ludo!
Željela sam da znaš.

Bio si idol moga života,
bio si iskra sreće u mraku.
Moje su misli bile uvijek uz tebe!
Moje su oči tražile tvoje,
koje su često bile tužne i snene…

*
Potiskujem svoju ljubav
u skrivene predjele svoje duše!
I uspjela sam u tom;
uz cijenu da te ne gledam…
uz cijenu da te ne slušam…
uz cijenu svega što mi je drago!

A onda... jedne večeri,
sve to se ponovo javlja,
uz nježne muzike zvuk
uz pjesmu najvećeg slavlja.

Tvoj obraz bio je vreo,
a moj... mislim da gorio je!
Sve dok ga potok mojih suza,
izazvanih bolom u srcu,
nije rashladio!

Poslije je lakše već bilo.
Smirila sam te suze…
Utišala sam srce…
Ugušila sam bol!

I poslije zadnjega plesa,
bilo je sve kao prije!
Prividan mir…
Prividna hladnoća…
I sve što uz to slijedi!


*

Što veže me za tebe,
i što u stvari želim?!
Ne znam ni sama točno!
Ja znam da voljeti me nećeš,
i čemu da se onda nadam?!
Ali te nade više ni nema!
Ledeni mir uselio se u moju dušu.
Ugušena je radost…
Zaboravljena mladost…
Uništena je sreća…
koje nikada nije ni bilo!?!
Sve teži da prođe zanos
prve ljubavi.

*

I život teče…
Prolaze dani…
Prazni bez sreće,
bez prave ljubavi!

Koga da se sjetim,
o kome da pišem,
ako ne o tebi...
prva ljubavi!?!

IGORE!

Bio si na putu... pet dana. I prije nego si se vratio, ja sam otišla na put... pet dana. Kad sam ja došla, opet si ti otišao... pet dana...
I, petnaesti dan... Tea me pita... mama, ti ne putuješ?
Ne!

I, danas... moj osjećaj je isti kao pred petnaest... dvadeset godina. Ništa od čarolije nije nestalo.
Ni jedna sjena, ni jedna mrlja ne postoji na našoj ljubavi...

Volim te... još uvijek te volim kao prvog dana!


U LABIRINTU
LJUBAVI...



Svoje ljubavi proživljavala sam i kroz pjesme.
Pjesmama sam, na još jedan način, opisala isti period života.


Zbog jedne
neostvarene ljubavi


*

Kako bih voljela
da ste sretni bar vi,
kad ne možemo biti mi.

Kako bih voljela
da si sretan.
Željela bih gledati
tvoju sreću.

Pomozi mu!
Molim te!
Pomoći ćeš i meni...

*

Moju bol
još nitko nije otkrio.
Moja će tuga
zauvijek ostati
samo moja.

Moja će ljubav
zauvijek ostati
samo moja.

Možda ćeš, jednom,
ove stihove čitati,
i tada... ja znam,
da ništa nećeš pitati.
(molim te, nemoj)

*

Željela bih da ti kažem...
ali ne mogu.
Mogla bih da ti kažem...
ali ne želim.

Željela bih...
Mogla bih…
Ali ne smijem!

*

Pokloni mu svoju ljubav,
bit ćete sretni i ti i on.
Ni ja više neću biti tužna,
jer ću vidjeti vašu sreću.

Tad moje suze
neće na jastuk kapati.
Tada moj pogled
neće za njegovim tužnim lutati.

Pišem to noćas
i više nikada neću pisati…
Pišem to noćas
ali ne mogu ti dati,
jer više u oči vam
ne bih mogla gledati.

Ja volim njega...
On voli tebe
Ti voliš drugoga…

Zašto to meni…
Njemu…
Tebi…
Zašto to nama baš da se desi!?
Zar se to svima dešava?
Pitam se sada badava.

*

Ruka mi drhti,
a nije mi hladno.
Ne spava mi se,
a nisam cijelu noć spavala…

Što se to sa mnom događa?
Zašto me tuga proganja?

To nije tuga,
to je lagana bol
koja se javlja u srcu mom.

Ovo mi godi,
duša se prazni.
Prvi put nekom
govorim to.

Za sada, to je samo
ovaj papir žut,
ali i on mom srcu
olakšava put.

I tebi ću sve to reći
Jednoga dana… a možda i prije!