Tinns

Neki dan sam se naljutila na Igora! Nije da sam neka gunđalica...ali kad mi nešto smeta...kažem to!
Mislim da je to osnova dobre veze!
Čovječe, osam dana za redom je bio na tenisu!
Tea mi kaže...mama šta misliš da si se s pravom ljutila na njega? Pa ti cijelo vrijeme ispravljaš, a ja sam učila...šta bi on radio da je i bio kod kuće? Bio bi na kompjuteru!
Dobro Tea, ali mogao je naći i napraviti i nešto korisno za to vrijeme... Mogao je recimo nacrtati uređenje okoliša oko kuće...to ionako moramo napraviti...prije nego majstori dođu raditi...
...Ali u subotu i u nedjelju je napravio ručak...
Da, ali i ja sam radila za to vrijeme...
I...to je osam dana za redom... jednostavno tako osjećam!

Nisam baš sigurna imam li pravo!!!

Jučer me zezao...Ljubavi...evo grijem ti peć... i bio je na kompjuteru... Tea je opet učila...a, ja sam opet ispravljala!!!


Kupila sam knjigu pjesama. Neruda! U početku mi se njegove pjesme (u stvari stil) nije sviđao. Ali kad sam par puta pročitala neke pjesme, svidjele su mi se. Napisat ću vam neke.
Pročitajte ih, lijepe su!

PABLO NERUDA

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
Jer, ne znam kako bih «rekla», dan je dug
I čekat ću te kao na nekoj stanici
Kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otići ni samo na sat, jer tada,
U tom satu, spoje se kapi nesanice
I možda će sav dim što traži svoju kuću
Doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
Jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
Ljubljeni, ne idi od mene ni za trenutak,

Jer u tom času otići ćeš tako daleko
Da ću obići zemlju ispitujući
Hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

(ovo mi je posebno lijepa pjesma)

*

Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnog,
Ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajući te,
U suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
Bio si jedino miris žitarica koje volim.


Voljela sam te i ne znajući, tražila sam tvoje sjećanje,
Ulazila u puste kuće s lampom da bih ukrala tvoju sliku.
Ali, znala sam već kakav jesi. Odjednom,

Dok si išao sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
Pred mojim si očima bio, vladao si i vladaš.
Kao lomača u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.

*
Možda ne biti znači biti bez tebe!

I da ne postojiš, najzad, da nisi došao
Opor, uzbudljiv, da upoznaš moj život,
Udarac ružina grma, žito vjetra,

I otada postojim jer ti postojiš,
I otada jesam, jesi i jesmo,
I za ljubav bit ću, bit ćeš, bit ćemo.

Znate li zašto je dobro kada zapišete nešto upravo u trenutku kada mislite o tome, kada to osjećate?
To ti ostaje kao uspomena na neki trenutak, koji lako možeš obnoviti. Možeš vidjeti točno kako si se osjećao.
Sada mi je palo na pamet, kako razmišljamo ?
Netko će razmišljati o logičnosti nekog postupka, a ja ću vjerojatno više razmišljati o osjećajima koji su naveli na taj postupak.
Kada počnem razmišljati na ovaj način, onda mi misli samo lete i ruka leti, i ne primjećujem kako prolazi vrijeme.

MIROSLAV KRLEŽA
ČEŽNJA
«Događa se to u jesenskoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drag, i kome bi mogli pisati pismo. Ispovijedali bismo mu sve što leži u nama.»

Sada mi dani nekako samo teku. Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak. Svaki dan... po cijeli dan u školi. Pripremanje predavanja i onda, jako rano idem spavati.
Škola, pripreme, kontrolne, programi, sastanci... jesti nešto, spavati. Sve u svemu, preživjeti, ili proživjeti ili... pregurati vrijeme. Uvijek je u ovo doba sve zgusnuto!
A kada pišem, onda počnem razmišljati. I što više pišem, to mi više misli dolazi na pamet.
Mislim, dakle postojim. Kad počnem pisati, nikada ne znam o čemu ću pisati. Ja jednostavno počnem razmišljati. Smislim možda prvu rečenicu, a onda ona dalje povlači ostale. I zato je to što napišem dugo, a vjerojatno je malo rečeno...
Inače, ponovo sam prilično zaokupljena knjigom «Prorok». Oduševljava me. Svakim trenom sve više. Puno puta sam pročitala već neke stvari koje su mi se svidjele.
Pisac je Halil Đubran (Kahlil Gibran). Rođen je 1883. godine kod Beiruta, u Libanonu. Zadivljuju me njegovi stavovi i njegova razmišljanja o životu, o ljudima, o svemu. Jednostavno, divim mu se. Bio je pjesnik i slikar.
Slušajte što kaže o razgovoru.

«Razgovarate kad više niste u miru sa svojim mislima;
I kad više ne možete izdržati u samoći srca,
Živite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga.
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno.
Jer, misao je ptica prostora, i u krletki riječi
može doista raširiti krila, ali ne može letjeti.
A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajući i bez predumišljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.
A ima ih sa istinom u sebi, ali je ne izgovaraju riječima.

A, slušajte što kaže o ljubavi.

Kad te ljubav zove, slijedi je,
premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti.

Jer kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti.
Jer koliko vam pomaže da rastete,
toliko vas i potkresava.

Ali ako u svojem strahu budete tražili
samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju
i odete s gumna ljubavi.
U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati,
ali ne punim smijehom,
i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.
Ljubav ne daje ništa osim sebe
i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati;
jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi,
jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga,
upravlja vašim putem.

Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja,
neka vam ovo budu želje:

Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi:
i krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca
i zahvaliti za još jedan dan ljubavi;
smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću;
i onda zaspati s molitvom za ljubljenog u srcu
i s pjesmom zahvalnicom na usnama.»

Dosta sam vas mučila za sada...

Volite li pjesme? Volite! U ruke mi je došla knjiga pjesama Tina Ujevića. « Nostalgija svjetlosti». Da vam napišem koju lijepu pjesmu? Pa, znam da hoćete... a i ako nećete... šta mi možete?

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.....

Znate li uživati u poeziji? Pa... mislim da znate, a znate li uživati u glazbi? Tko to ne zna, puno gubi.
Gledam... ja ove lijepe slike oko sebe smatram poezijom...ali i ljubav je poezija, i glazba je poezija... ljubav je glazba...
U trenutku se zamislim što to pišem... kako i zašto... ima li smisla? A onda vidim da ima... ima zato što mi to pričinjava zadovoljstvo. Uvijek mi je lijepo razmisliti o svemu.
Jeste li romantični?
Kad gledam ovu sliku... javljaju se osjećaji, javljamo se On i ja... u ovakvoj situaciji.

I priroda izaziva osjećaje. Da! Sjediti na obali mora i gledati zalazak sunca! Udaranje valova... ili oluja... ili grmljavina... munje... kiša... i to je romantika!
Ima toliko divnih stvari oko nas... samo ih treba primjetiti....

Kako sam se neku večer smijala sa Teom...Dva sata samo se davile od smijeha...čitala mi je svoje zadaće iz hrvatskog...odgovore na pitanja iz knjige...analiza tekstova...
I pričala mi je neke dogodovštine iz škole...
I tako mi se cijelu večer provlačila misao... što ću kad i ona ode na faks...sljedeće godine...
Ne znam...valjda ću se zatrpati poslom...
Prekjučer je sa prijateljicom išla kod Alana...išle su malo po dučanima...pa svi zajedno na koncert!
Prespavale su kod Alana. Tea i Kristina na njegovom krevetu...Alan i Mate na podu, a Simon sam u drugoj sobi na svom krevetu.
Smiješno!

Mojoj voljenoj kćerki!

Nisi samo za mene posebna! Doista si posebna!
I to je to!

Teice!
Ti nam daješ mogućnost da ponovo spoznamo ono što smo nekada već saznali.
Hvala ti za tvoje poklone izabrane sa puno ljubavi i pažnje.
Hvala ti za tvoje poljupce!
Hvala što mi daješ savjete!
Hvala što me puštaš u svoj život!
Kad sam tužna...ti me uvijek oraspoložiš.

Teice!
¨Ponosna sam na tvoja dostignuća, jer jako si se trudila da sve to ostvariš!

Sama moraš izvojevati svoje bitke, ljubavi...ali ja sam tu, u tvojem kutu ringa, s vodom i mokrom spužvom.
Kad si bila malena, mnogo sam toga mogla popraviti poljupcem.
I sada, sve što mogu učiniti jest...da budem tu kad me trebaš.
Uvijek!