Tinns

MIJA

Bila sam na jednom seminaru. I Mija radi u školi, jednoj drugoj, ali seminar nam je zajednički.
Dakle, Mija, ja i još dvije kolegice.
Spremajući se objaviti knjigu, osjećala sam grižnju savjesti. U jednom trenutku sam se odvažila:
'' Mija, znaš da pišem knjigu? ''
''Ozbiljno? A o čemu? Misliš je objaviti?''
''Pišem priče iz života.''
'' Neću se valjda prepoznati u tvojoj knjizi ?!'' kao iz puške je izbacila''
Preplašila sam se. '' Pišem priče... uglavnom o djeci... znaš kad mi je Alan krenuo u školu, pa smo imali problema...
pa o čika Lazi, pričala sam ti o tome, o tenisu... i tako! Ma... pišem iz zabave i za svoje zadovoljstvo. Volim te priče, a bilo bi mi drago i da to uspijem objaviti.''
'' Ali... nebi pod pravim imenom objavila knjigu?''
'' Pa... ne bih!''
'' E, ako je objaviš, poklonit ćeš mi jednu!''
'' Obavezno!''

Drugi dan smo, u pauzi između obaveza, sjedile same. Ponovo sam se odvažila.
'' Mija, znaš da sam pisala dnevnik i pjesme, pisala sam i o Vanji i naravno da bi se i ti prepoznala u tim mojim pričama.
Ja sada mogu o tome pričati... jednostavno zato što je to prošlost... i zato što sam posve zadovoljna životom, a i ti i Vanja imate sređen život.
I sa ovog odmaka od dvadesetak godina, puno bih toga mogla reći i prokomentirati, ali neću. To je naprosto ono što sam ja doživljavala tada. I znam da bi i ti mogla ispričati svoju priču, a i Vanja bi mogao. Kad sada razmišljam o tome, ja točno znam kako bi izgledale te priče, ali nema veze... ovo je moja priča. A bilo bi nam svima puno lakše, da smo tada više pričali''

''A Igor? Je li on to pročitao? ''
'' Igor je čitao dnevnik još prije, sa njim sam od samog početka razgovarala o svemu... sasvim otvoreno...
Sada se samo zeza. Kaže da će pročitati kad objavim knjigu.''
''A djeca?'' pitala me Mija.
''Alana sam podkupila da pročita i kaže mi što misli o tome, a Teu nisam mogla ni podkupiti, ona je pročitala samo ono što nju zanima. Alan mi je i pomogao nekim svojim savjetima. I on me zeza, kaže da je mislio da se to uopće neće moći čitati.''
''A što kažu za Vanju i za Klaudia?''
''Kad je Alan bio manji, njega je sve zanimalo... jesam li ja imala dečka prije tate, da li je tata imao djevojku, pa tko je to... Onda sam mu rekla za Vanju.
Mi Vanju povremeno viđamo, zapravo, prije smo ga češće viđali... bio je sa ženom i sinom uvijek kod Dina i Doris, na Tajaninim rođendanima... on im je bio kum na vjenčanju. A Klaudia ne znaju.''
Na to je Mija dodala:
'' Vanju nisam dugo vidjela, ali nedavno sam ga srela u gradu. Bila sam sa kćerkom. Poslije sam joj rekla da mi je bio dečko kad smo bili mladi. Kaže da je njen tata zgodniji.''

MUŠKA PRIČA

Zanimljivi su uvijek naši teniski mečevi sa kumovima.
Dolazimo svi u minutu... na knap sa vremenom.

Sara se uvijek ljuti kako je Dino spor... sve polako...
Nas troje se počnemo dodavati, a Dino se oblači, pa se
isteže, pa trči i konačno uđe u teren... prebaci par lopti i...
« Ja serviram!»
Onda Igor kaže « Uh, kako me lakat nešto boli...»
« Da! To si mogao i prešutiti! Odmah si me iznervirao!» kaže Dino. « Sad, ako izgubiš... imaš opravdanje...»

A, pobjeda im je strašno važna! Pitanje života... kao da su milioni u igri!
I onda, igra počne.
Borimo se za svaki poen. Sara i ja igramo za svoj užitak...
za rekreaciju... da se istrčimo, kako se kad osjećamo! Nekad ti se trči za svakom loptom, a nekad baš i ne previše.
A, oni se grizu, nerviraju za svaki promašaj.
Pa, nekad leti reket u mrežu, pa nekad loptica leti preko... to im je valjda ventil za opuštanje.
A, nevjerojatno je to, kod tih muških... psiha im je katastrofa...

U tenisu je, valjda više nego igdje, izraženo da... kad si miran... zadovoljan... sve ti ide, svaka lopta ulazi. Kad se
iznerviraš... onda sve ide nizbrdo, svaka je pet centimetara izvan crte. A kad si posebno nervozan, ode i pet metara van... a ode i preko tri terena!

I, dobro... na kraju... ruka ruci... nas troje krenemo, Dino se presvlači, isteže, skuplja stvari... Sara i Igor se nerviraju što ga čekamo.

Gdje su klinci... kod koga ćemo večeras na « pref»?
A, bilo je i drugačijih ishoda. Nekad, u želji za pobjedom...
« Aut!»
« Molim?»
« Aut sam reko!»
« Nisam čuo!»
« Šta nisi čuo, praviš se da ne čuješ!»
« Ako ti kažem da nisam čuo, nisam čuo!»
« Nikad ne čuješ kad gubiš!»
« Pa, neću tako igrati...»
« Ne moraš...»

I, spremi Igor svoj reket u torbu, torbu na rame i pješice kući!»

Stanemo... nema druge... spremimo stvari... gotovo za danas!

Stignemo Igora! « Hoćeš sa nama?»
« Ne, pješice ću!»
KAO DJECA!
Nema ništa od «prefa» večeras!

Za tri dana, zove Igor Dina... « Lijepo je vrijeme! Idemo odigrati malo?»

Na sreću, to ih uhvati jednom u tri godine... i zaista se trude da izbjegnu takve trenutke... koliko im god to njihova muška psiha dozvoljava!

TENISKA PRIČA...

Kada netko prvi put dođe u našu kuću, ne može ne primjetiti vitrinu punu pehara. Mi to više ne primjećujemo, ali to predstavlja jedan dio naših života.

To su Alanovi i Teini pehari. Oni znače godine putovanja, truda, upornosti...
Svaki od tih tridesetak pehara predstavlja jedan niz borbi, pobjeda... doći do kraja... doći do finala. Jedan niz mečeva koje su oni odigrali i koje smo mi odgledali. A, i jedno i drugo ima svoju težinu, mada se to, sa strane gledajući nebi reklo.

Tenis je priča za sebe!
I, sve što se o tenisu kaže, može se reći i o životu!
Jer... tenis je život u malom... koncentriran... višestruko zgusnut!

Dakle... kada je Alan imao osam godina, a Tea šest i pol, počeli su trenirati tenis!
Budući da ih je na trening trebalo odvesti i dovesti, otkrila sam da mi je pravo zadovoljstvo gledati te dječije treninge.

Alan je prvi došao do turnira. I... krenuo je začuđujuće dobro. Na turnirima do deset godina, dolazio je redovito do finala.
I baš to je izazivalo strahoviti pritisak... ne izgubiti!
Kad bi se ujutro spremao na turnir, uzbuđenje se očitavalo u svakom njegovom pokretu, bio je napet kao struna i podsjećao je na zvrk. Jedva bih dočekala da sjednemo u auto... pjevali smo cijelim putem... sat, dva, tri... i polako bi se smirio.
A ja sam jedva čekala da pređe u grupu do dvanaest godina, da igra sa starijom djecom i da nauči da je normalno meč i izgubiti.

Nedavno nas je jedan Alanov komentar vratio u prošlost.
Kad je Ljubičić, na jednom turniru, izgubio skoro dobiveni meč ( imao je 5: 2 u drugom setu), Alan je rekao “ Ovako nešto još nitko nije izgubio!”
A Igor nas je prisjetio. “ Sjećaš li se ti u Umagu, onog – Miha, mjenjaj taktiko!”
Svi smo se nasmijali.
Alan je na jednom međunarodnom turniru do deset godina, izgubio prvi set od jednog Slovenca i drugi je gubio sa 5: 0 i 40: 15.
Igrao je dobro i do tada, ali... kad te neće... neće!
I onda... dobio je jednu meč loptu, drugu, dobio je geim... pa drugi.
Nevjerojatan je osjećaj kada kao roditelj, moraš gledati takav meč.
Strepiš za svaki poen. Ne smiješ pokazati da se nerviraš. I... to je to, gdje roditelji polude. Počnu vikati na dijete. “ Ajde, trči! Što se vučeš? Kako to igraš?”
I naravno... dijete igra još gorje. Blokira se, ruka ne ide, ništa ne ulazi.
Nekada davno... i Igor je pao na taj štos.
To, valjda, svi moraju proći, ali vrlo brzo smo shvatili. Alan nam je pomogao!

Poslije jednog od prvih mečeva, Alan nam je rekao da mu jako smeta naše ponašanje.
“ Nemoj mi, tata, govoriti da trčim, pa trčao bih da mogu. Nekad, jednostavno, ne ide. A kad samo vidim da ti napraviš takvu facu, još mi je teže.
I ti mama... nemoj mi govoriti da je dobro, kad vidim da nije dobro!
I to me nervira!
Možete mi pljesakati kad nešto dobro napravim... to me pokrene i povuče naprijed...”

A i sam se on zna pobodriti!
“ To! Ajde sad! Majstore!”
Nevjerojatno je koliko snage to daje.

Alanovi mečevi su upravo takvi, da obično loše krene i onda gura, gura... okrene i izvuče meč.
A gledati tako nešto je strava!

I tako je i mali Miha, izgubio svoj, već dobiveni meč... jer, kad je Alan krenuo, krenulo je...

I dobar je bio Mihin tata... jer obično tate tada počnu...
A Mihin tata... “ Miha, mjenjaj taktiko!”
Ali nikakva taktika više nije mogla zaustaviti Alana!
Bio je to jedan od nevjerojatnih mečeva.

To, kako u tenisu treba... kao i puno drugih stvari, naučila ga je njegova učiteljica Goranka, a i nas je naučila...

I ona ima sina, koji igra tenis... i budući da su u tenisu uvijek roditelji uz svoju djecu, tako je i ona bila na jednom turniru. Njen sin je nekoliko godina stariji, ali taj turnir je bio do deset, do dvanaest i do četrnaest godina.
Dakle, kad je njen sin odigrao, došla je do Alana.
Alan je igrao sa jednim jačim dečkićem.
Vidjelo se to i po rezultatu. Gubio je 8: 2.
Igralo se na devet dobivenih geimova.

Kad je došla njegova učiteljica... mirno je rekla “Smiri igru, Alan! Samo ubaci! Strpljivo! Smiri! Tako je... Ajde sad!
I, ajde sad... ajde sad... Alan je dobio meč koji i po jačini jednostavno nije mogao dobiti!

I nije badava Alan svojoj učitaljici Goranki, na kraju četvrtog razreda napisao pjesmu!

MOJOJ UČITELJICI GORANKI
Da sam ja pjesnik,
Vama bih napisao pjesmu...
najljepšu od svih.

Za svu ljubav koju ste nam dali,
za sve znanje koje ste nam pružili,
u svojoj pjesmi,
ja bih Vam rekao hvala.

Za sve strahove koje ste potjerali,
suze koje ste obrisali
i snagu koju ste nam dali,
ja bih Vam rekao volim Vas.

Za to što ste nam pokazali
da se u školi, osim učenja,
može svirati, plesati i glumiti,
Vama ćemo zahvaliti.

Da budemo uporni
u pjevanju, sportu i matematici,
Vi ste nas naučili.

Svi izleti na koje ste nas vodili
ostat će zapisani
u našim srcima.

Sve lutrije, pizze
i pisma nepoznatim prijateljima
na Vas će nas podsjećati.

Svi dani koje ste proveli sa nama,
kao naša mama,
ostavit će neizbrisiv trag
u našim životima.

Da sam ja pjesnik
Vama bih napisao pjesmu,
koja bi Vam tiho šapnula u uho,
učiteljice moja, volim Vas!

A, Alanov i Tein tenis danas...

Da... Alan i Tea i danas treniraju, idu na turnire, ali nema presinga... nema više ni pehara.
Davno je to bilo kad smo mi odvagali...

U jednom trenutku se dolazi do raskrižja.
Da bi u tenisu nešto napravio, treba drill, puno odricanja, novca, presing... i fizički i psihički. Zanemariš školu i sve ostalo.
I onda... ili isplivaš, ili propadneš... i fizički i psihički!
Ne... to, ILI, je bilo ono što mi svojoj djeci, nikako nismo željeli priuštiti.

I Teica mi je napisala svoju priču.

Kad sam jučer gledala teniski meč na Prvom našem seniorskom WTP turniru za djevojke, vratila sam se u prošlost.
Do prije godinu dana i ja sam išla na teniske turnire... Imam toliko lijepih uspomena na druženje, putovanja, na dobivene mečeve, na suze nakon izgubljenog meča.
I moji roditelji su bili uvjiek uz mene.
Njihova podrška na meču i naravno... poslije, ako sam meč izgubila, puno mi je značila.

Tuga i sjeta su se polako uvukle u moje misli.
Ove djevojke su malo starije od mene, ali ja ih više ne mogu dostići.
U misli mi dolazi... sljedeće godine ću i ja igrati na tom turniru... ali na žalost, bolno sam svjesna da će to ipak ostati samo moj san.

Da... treniram ja i sada tenis... tri puta tjedno, ali to je sada više kao rekreacija.
Prestala sam ići na turnire. Dugo smo razmišljali.
I uz sve razloge za i protiv, o kojima bi čovjek još i mogao razmišljati, pri donošenju ove odluke postoji i jedan glavni razlog protiv.
On je tako stvaran, definitivan i neumoljiv. I bez obzira na sve razloge za... samo ovaj jedan jedini razlog protiv, pobjeđuje!
A taj razlog protiv je novac.
Tenis traži tako mnogo ulaganja. Treneri, putovanja na turnire, boravak u hotelima, kotizacije turnira... a ako nisi na turnirima, ispadaš iz utrke.
Mnogi roditelji, u želji da im djeca uspiju, ulaze u velike izdatke, veće nego normalno mogu podnijeti... i onda je to ogroman teret na plećima mladih tenisača. Mislim da je taj teret strašno teško izdržati, pritisak je prevelik i mnogi su se igrači tu slomili.

Dakle, u igri si dok god to sve možeš bez većih materijalnih problema pratiti.
I nameće se pitanje, zašto uopće početi?
Jer... kad dođeš do granice svojih mogućnosti, ostaje ti da uživaš u gledanju pokojeg dobrog meča i prebiranju po lijepim uspomenama.


Kroz tenis, turnire, treninge, Tea je odrastala. To je jedna konstanta u njenom životu. Gledajući treninge, gledajući njene mečeve, gledala sam kako diše. Gledala sam kako se uklapa u društvo, gledala sam kako gleda na sebe.

Nazvala bih ju jako kompliciranim djetetom.
U početku sa njenog lica nije silazio smiješak. Kako je rasla, postajala je sve zahtjevnija prema sebi i svakim danom sve nezadovoljnija. I kako je bivala više nezadovoljna, njen tenis je bio lošiji.
A, osnovna crta njenog karaktera je da teško prihvaća savjete. Kad joj nešto kažeš, ona kao da tog časa baš ne smije napraviti to što si joj rekao.

I danima sam gledala njenog trenera kako se muči, kako smišlja sve moguće načine da prodre do njene svijesti sa nevjerojatnom dozom strpljenja.
Koliko puta sam se i sama našla u situaciji da probam prodrijeti do njene svijesti, da joj objasnim neku stvar. I poslije svega, moram priznati da ni dan danas ne dokućujem kako radi ta njena šašava glavica.

U školi ima jako dobre ocjene, a kad nešto nije razumijela, čim joj počnem objašnjavati, rasplače se i kaže « Ja ništa ne razumijem! »

Ja počnem sa najjednostavnijom stvari i ona « Ja ništa ne razumijem! » Onda mi treba pola sata da ju umirim i počnem ponovo i opet ništa.
Na koncu sam shvatila « Nema veze što ne razumiješ. Evo, ja računam, a ti gledaj. «
Poslije ona to uzme, prouči i naravno sutradan u školi dobije peticu, a ja ni dan danas ne znam kako funkcionira taj njen mozak.
I za svaku drugu stvar, naučila sam, dovoljno je da joj kažem i ni u teoriji ne očekujem da će ona to tako sada napraviti. Glavno da ona čuje taj podatak, pa će ona to nekom drugom prilikom, kad joj to zatreba, upotrijebiti.
A sve to zahtjeva jako puno strpljenja.

Alan je Teina sušta suprotnost. Njemu možeš pričati... i on te sluša... razmišlja o tome, pita, komentira!
Kao malog, često ga pamtim sa riječima «Ajde mama, uči me nešto!»
To nešto je moglo biti bilo što... čitati, engleski, matematiku, preskakati preko užeta, skok u dalj ili bilo što drugo...
Preskakanje preko užeta... kako je izgledalo? Tisuću puta je probao i zapeo. Koja noga prva? Kako sada? Kada okrećem? Jedan preskok, drugi i opet zapne. I opet ponovo ispočetka. U beskonačnost...
A Tea, proba jednom... zapne. Drugi put... naučila je.
A pjevati pjesmicu. Alan je ponavljao satima, pjevali smo zajedno... dobro. Proba sam... sve istim tonom, pa opet, pa opet. Pa bi naučio pjesmicu svirati i onda prati glasom kako se kreću prsti... ali naučio je.
A Tea! Otpjeva jednom... zapamtila je.
Pjesmicu napamet. Pročita dvaput... zapamtila je.
A Alan... nauči pjesmicu napamet... za sat vremena nema pojma... nauči je ponovo ispočetka i opet je svaka za peticu. A tek crtanje...
I znao je Alan reći... Pa kako to, ja neke stvari napravim lako, a za neke mi treba puno truda, a Tei baš sve ide od prve, bez problema...

I rekla bih da je baš zato, što je većinu stvari naučila bez muke... šokirana kad shvati da nešto ne zna, da joj ne ide.
Onda se teško nosi sama sa sobom.

A s Alanom... sa njim je i trener uvijek mogao tako lijepo pričati. Imao je i on svojih kriza, ali sa njim se bar moglo razgovarati o tome.

I tako, ti treninzi i u prvom redu njihov trener, pomagali su nam odgajati djecu u svim mogućim situacijama.
Da se nauče nekoj disciplini, da nauče pobjeđivati, da nauče gubiti, da se nauče družiti, da nauče poštovati drugog, da se nauče izboriti za sebe i još puno, puno toga im je tenis dao.
I zato kažem da je tenis život u malom, jer to je zaista tako.
A dobar trener je njihov uzor, autoritet, prijatelj, savjetnik, psiholog i psihijatar ako treba.
I često trener može napraviti neke stvari i bolje od roditelja.
Gledala sam trenere kako viču, psuju galame na svoje igrače, u nogometu, odbojci, rukometu. I uvijek sam se pitala kako sad očekuju da će oni dobro igrati.
I znala sam gledati Teu kako se šeće po terenu, kako se nervira, kako joj ništa ne ide i često sam razmišljala kako skidam kapu njenom treneru koji sa svim tim mora izaći na kraj.
Ali znam da ona nije bezobrazna, ona to nikad nije radila namjerno... njoj je to njezina glava, njezina psiha radila, a naravno mi roditelji smo sigurno na neki način utjecali na to da je to tako... samo ne znam na koji način!
Ali mora da njezina suština, njezin karakter čini bit tog problema.
I opet kažem, ona je zaista komplicirana curica...
I opet kažem... ja je zaista obožavam!

SVIĐA MI SE NAČIN NA KOJI SKRIVATE SVOJU SNAGU

Budući da volim ljude, radim sa ljudima, volim razmišljati o postupcima, ponašanju i o svemu… iskoristim svaku priliku kada se pojavi neko zanimljivo događanje u vezi toga.

Takvi su bili i seminari «Komunikacija» i «Konflikti» koje je vodila psihologinja Ana Pleša.

Kroz niz zanimljivih igara u grupi od desetak ljudi koje si netom upoznao doznaješ puno novih stvari o sebi i o ljudima uopće.
Kroz knjižicu utisaka, koja ti ostaje na kraju, doznaješ kako te ljudi doživljavaju.
A evo što kaže moja knjižica:

MARINA, SVIĐA MI SE KOD TEBE…

… što si mirna i odlučna
Doris
… tvoja pojava, mirnoća i dostojanstvo
Lorena
… osjećajnost i sigurnost
Biserka
… borbenost, ali nježno provedena
Davorka
... što si tiha, ali sigurna u sebe
… način na koji isprovociraš konflikt
Tanja
… jakost, ozbiljnost
Lorena
… odlučnost, upornost i sigurnost
Ana
… sposobnost i stručnost, draga i pouzdana osoba
Sanja
… što si puna snage, prijatna, ugodna i simpatična!
Jasminka

Drago mi je što sam te upoznala.
Sigurna, uporna i nenametljiva.
Ksenija
Promišljenost, odlučnost i spontanost,
čine te dragom osobom.
Doris
Konkretna, racionalna, smirena…
ali koliko?
Valter
A voditeljica seminara kaže:

Marina,
Dopada mi se način na koji pomirujete u sebi plahost i sigurnost, vaša elegancija ličnosti i način na koji skrivate svoju snagu!
Ana Pleša
I moja prijateljica:

Što reći!
Izuzetno inteligentna i realna. Lako se prilagođavaš, duboko ulaziš u analize ljudi i stvaraš svoje kriterije vrijednosti, koji su po mom mišljenju i pre-moralni.
Ti si osoba kojoj se čovjek može uvijek povjeriti i biti siguran da ćeš razmisliti i najiskrenije nastojati pomoći.
Ja mogu reći da sam sretna što si mi prijatelj.
Doris

I, odgovor se zaista nameće sam. Ako si razuman, nenametljiv, poštuješ i ne vrijeđaš osjećaje drugih, sva su ti vrata otvorena…
Nikakva sila, vikanje i strahovlada ne otvaraju srca ljudi kao lijepa riječ.

A kad se vratim u prošlost odmah primjećujem da nisam uvijek bila tako sigurna osoba.

Sjećam se situacije, kada sam jednom bila u dućanu. Bila sam već u srednjoj školi.
Čekala sam da kupim kruh i kolače za doručak.
Bila sam na redu… došla je jedna žena – i otišla ispred mene, došla je druga… došla je treća… «Zakasnit ću u školu!» bile su moje misli i suze su se počele kotrljati.

Dakle… racionalnost sam naslijedila od mame, osjećajnost od tate, a sigurnost… sigurnost se pojavila kad sam zavoljela Igora. Kad sam osjetila da volim i da sam voljena.

Ali, ima još jedna stvar – u životu uvijek treba znati gdje je granica.
To me je naučio jedan kolega, kad sam kao mladi profesor tek počela raditi.

Bila sam razrednica u razredu u koji je išla djevojka koja je imala sestru blizankinju u drugoj školi. Bile su jednake.
Na jednoj kontrolnoj zadaći, one su se zamijenile. Ja ni sama ne razumijem kakao, ali profesor ih je otkrio. On kaže… po osmjehu!
Bilo je to pred kraj školske godine. Rekao joj je da će ići na popravak. To je za Bojanu bio šok, jer je bila dobra učenica.
Došla je kod mene plačući

«Razrednice, molim Vas, gdje je profesor, odvezite me kod profesora kući da mu se ispričam.»
I naravno, vozila sam ju.
A profesor se uopće nije uzbuđivao. Rekao je «Bojana, ja se ne ljutim na tebe, ali znaš da u životu, kada neku stvar napraviš, moraš biti u stanju i snositi posljedice.
Ako si bila dovoljno hrabra da se zamijenite, moraš biti hrabra i doći na popravak. Dobit ćeš ocjenu koju zaslužuješ.»

I tako... i Bojana i njeni roditelji, suočili su se i prihvatili stvarnost. Popravni je prošao, dobila je četvorku i mislim,
da joj je ta epizoda, bila jedna od učiteljica u životu.
A i meni je pomogla, kao jedna od smjernica u mom ponašanju…

I… jednoga dana, među ostalom poštom, bila je i čestitka…
...............................................................................................
«Vesele božićne blagdane i svako dobro u Novoj godini Vama i Vašima želi Sanjin
(Nikad vam nisam uspio reći da ste mi veliki uzor i da sam vam uvijek zahvalan.)
................................................................................................

Preplavio me osjećaj zadovoljstva. Čestitku mi šalje prošlogodišnji maturant. Jedno dobro i drago dijete.
Tako je lijepo potruditi se i dobiti hvala za trud. Na najljepši mogući način.

Sanjin… pobijedili smo na školskom Državnom natjecanju. Dvije godine za redom. Drugi, pa prvi.
Pobijedili smo… ma, on je pobijedio, ali ja to tako osjećam.
Jedan dečko širokih pogleda i mogućnosti.

Razmišljam…

Na iskustvima svoje djece puno sam naučila.
Alanove i Teine probleme najbolje sam osjećala.
Kad je Alan jednoga dana došao kući iz škole, sat vremena je plakao, mozgao, razmišljao… pitao zašto?
Bio je u sedmom razredu i nešto su razgovarali.

U razgovoru, on je postavio pitanje, koje profesorica nije baš dobro razumjela.
Rekla mu je «Alane, ovakvo pitanje mi sve više pokazuje kako si naivan i glup! »

Cijeli razred mu se smijao.
«Ali profesorice, jasno da nisam mislio...»
Ali više ništa nije pomoglo.

I, po ne znam koji put je pitao, zašto... zašto mu je rekla da je «naivan i glup»?
I, po ne znam koji puta smo, Igor i ja, nastojali ublažiti djelovanje tih riječi... objasniti da se nekada, naprosto kaže i ono što se ne misli.
A u glavi mi je ostalo, kako takvo... olako razbacivanje riječima, nikako nije dobro.

Prelistala sam slike svojih dvadeset godina rada u školi i zaključila da nikada, ni jednom djetetu nisam rekla ništa uvredljivo.
Čak ni u situacijama kada se učenik zaista ružno ponašao. A mogu reći, da je tih slučajeva bilo zaista malo.

MOJA PRIČA

A to, kad me je glava boljela... bila je to moja priča... prije otprilike pet godina.
Bila sam na bolovanju par mjeseci i kad sam došla raditi, pozove me kolega na kavu i direktno... u dvije riječi, opiše on situaciju.
“ Šta je, Marina, ustrtarila si se?”
“ Jesam... definitivno, jesam!”
“ Pa šta? Nema te i gotovo!”
“ Ma, dobro, lako to... nema te, ali kad pomislim na djecu, onda poludim.”
“ Ma, daj ajde, snašli bi se oni i bez tebe!”

A, bilo je to, zapravo, ovako.
Spojila se tu Teina i moja epizoda.

Počelo je sa Teinom. Imala je devet godina...
Ljeti, 97. godine Tei je, nakon nekoliko vrlo intezivnih i napornih teniskih turnira, jednu noć, pošla krv na nos...
Uz sve naše pokušaje, nikako da zaustavimo tu krv...
Bilo je tu... glavu gore... pa glavu dolje... pa drži... pa ručnici... dok se konačno nisam sjetila nazvati prvu pomoć i pitati što da radimo...
I... krv je zaustavljena.
Ali, nakon toga... Tea se počela buditi noću... prvo nije mogla disati... a nakon toga bi došla k sebi i rasplakala se.
Zadržali su je u bolnici... sumnjajući na epilepsiju...

Nakon svih ispitivanja, ništa nisu ustanovili.
Preporuka je ipak bila... paziti se...

A to, paziti se, bilo je... ne gledati televiziju, ne čitati, ne na sunce, ne na more, ne na kompjuter, ne tenis, ne biciklu...
I sreća da sam preko ljeta kod kuće... naigrali smo se tada karata, svih mogućih društvenih igara, naslagali puzzla i ne znam što sve nismo radili tog ljeta...

Dosta od tih ograničenja, prihvatili smo kao način života. Sjećam se tada dječijih primjedbi...
“ Ali, mama, nitko ne nosi kapu cijelo vrijeme. Pa, samo mi ne možemo na more do četiri poslije podne... pa, samo ti nama ne daš da imamo televizor u svojoj sobi, samo se mi ne možemo igrati na kompjuteru koliko želimo...»

Ali, malo po malo, to je postalo normalno.
Tek nakon nekoliko godina počelo se puno pisati i pričati o štetnosti tih stvari.
U našoj porodici, sve su to već bile normalne, opće prihvaćene stvari.

A, što se kod mene događalo?
Najveći dio problema, počeo je sa stresom. Sigurno!

Vrlo brzo nakon problema sa Teom, meni se počeo mijenjati jedan madež, pa su mi ga odmah uklonili.
I moja mama je imala jedan takav madež, za koji su nakon skidanja ustanovili da je melanom. Bilo je to još prije deset godina. Dobro su ga uklonili, dobivala je injekcije interferona kao zaštitu i prošlo je sve u redu.

Dva dana nakon skidanja madeža, uhvatio me trenutak panike. Uočila sam puno malih, crvenih madeža po tijelu... Oni su vjerojatno i prije bili tu, samo ih ja nisam primjetila. Odjednom me cijelo tijelo počelo svrbiti i peći. U glavi mi je počelo zujati, počele su glavobolje. Dugo sam čekala nalaz i, naravno, bila ispunjena strahom.
Bio je u redu! Ali problemi su se nastavili.
Pojavila se temperatura... ostali madeži su mi se počeli mijenjati... povećavati i smanjivati. Strah se nastavio.
Mozak mi je neprekidno radio... mjesecima... dan i noć!
Proučila sam tada, sve što sam mogla pronaći o prehrani, slobodnim radikalima, štetnim zračenjima, hormonima, prirodnim lijekovima...

Depresija... rekli su liječnici... mada, to što se meni događalo, nije imalo ni malo veze sa mojom predodžbom depresije.

Po malo sam uklonila i ostale madeže...
Svi su bili u redu.

I, evo što sam tada zapisala...

Ta kemija u tijelu je strašna stvar! Kad bi bar postojao netko s kim bih mogla porazgovarati o tome, ali da savršeno dobro zna o čemu ja govorim. Da je stručno upoznat sa tim stvarima i da mi pomogne savjetom.
A što se kod mene događa?
Vjerojatno je stres potaknuo i pojačao neke procese.

Možda sam nešto i pogrešno povezala, jer iz onoga što sam ja, kao laik, mogla zaključiti, sigurno su moguće greške u koracima.

Dakle, počinje oksidacija u tijelu. Stvaranje radikala, koji utjeću na preformiranje drugih stanica.
To je proces obnavljanja stanica, proces starenja, ( ono što se kaže da se približno svakih sedam godina, sve stanice u tijelu obnove.)
Ali, one postaju starije, manje kvalitetne i pojačavaju se nedostaci stanica koji su genetski zapisani... degenerativni proces... A mogu postati i kvalitetnije, ako se otklone svi negativni utjecaji.
Ostaje pitanje, što se to kod mene pojačalo kao nedostatak? Koliko sam štete uspjela otkloniti načinom prehrane i ponašanja?
Sigurno, jako puno, ali neke stvari još ostaju kao problem.
Dakle... pojačana potreba za jelom. Naprosto, moram jesti svaka tri do tri i pol sata, inače me boli glava.
I... noću se probudim kada mi počne zujati u glavi. Ako tada dvadesetak minuta radim gimnastiku, ili pojedem mandarinku, onda me ne boli glava drugo jutro. Ako se ne probudim, obavezno se budim sa glavoboljom i strašno me peku oči.

Ne znam koliko to ima veze sa depresijom, ali vjerojatno ima, jer, ono što znam o depresiji, zapravo se poklapa sa tim što se meni događa.
Depresija... najčešće nastaje noću... može se otkloniti ako se buđenjem prijeđe u aktivno stanje...
Znači... u igri su hormoni...
Ostaje mi vječno pitanje... glavobolja je izraz čega?
Djelovanja tijela protiv viška hormona ili djelovanja viška hormona na tijelo?
Zapravo, očito je to obostrana veza... tijelo uništava višak hormona... ali i višak hormona djeluje na tijelo...
I koliko organizam može izdržati?

I godinu dana kasnije.

14. 11.

Oduprijeti se mraku!
Pisanje pomaže... da!
Kako mi je to uvijek pomagalo. Pa, evo i sada sam se momentalno preporodila.
Natjerati mozak da misli i ruku da radi.
Odmah sam dobro... Bože, što volim pisati. To me ispunjava.
Kako da si pomognem?
Pa, evo! To je, valjda, to. Malo boksa sa Alanom. Da... to je to!
Malo potaknuti taj adrenalin. Pa, kako sam mogla doći u takvo stanje? Sigurno je to genetski...
Čime da se pokrenem? Čime da se potaknem, da se trajno zadržim gore?
Mogu li se stalno, stalno, stalno poticati?
Umorna sam već od toga. Skroz se držati u pokretu! To je osnova svega.
Ali ne mogu više, umorila sam se. Naprosto sam iscrpljena. Željela bih se malo odmoriti. Možda meditacija... da probam...
Sve što me drži gore, tako kratko traje. I onda moram tražiti dalje. To mi izaziva stalan napor.

I sjećam se... dugo je to trajalo... zujanje, glavobolje, jesti, kretati se... stalno.

I... nisam se prepustila... ni trenutka.
Vozila sam djecu na treninge, svaki vikend na turnire...
kuhala najzdravije ručkove. Svakodnevno smo vozili bicikle, igrali tenis ili bar šetali. Poslije sam počela raditi... Mozak je i dalje neprekidno okretao film... a Igor je bio uz mene.

I još mi je nešto pomagalo u to vrijeme.
Moja Teica!
I sama pomisao na nju izmami mi smješak na usnama i tako mi nešto zaigra oko srca. Ona teško svjesno iskazuje nježnost, a toliko mi je topline i nježnosti pružila. Čudno je kako dijete osjeti najbolji mogući način da ti pomogne. Kako? » Mama, idemo pjevati! » Sjedile smo u vrtu na ležaljci, ona mi se ispružila u krilu. « Jednu ja , jednu ti!»
«Ajde pjevaj mi onu sa zbora , ona mi je jako lijepa... « I svaku večer... «Mama, dođi mi zagrijati krevet.»
Stisnule smo se u njezinom krevetu na kat i grijale smo ga zajedno. Naravno i pjevale... jednu ona... jednu ja... jednu ona... jednu ja...

AH, TA DJECA!

Tea i Alan imaju svoje društvo. Igraju se, druže se, rastu i odrastaju zajedno. Često su u kući kod jednih, drugih, trećih...
Kod nas su jako često, pogotovo preko ljetnih i zimskih praznika.
Onda sam i ja kod kuće, a ne volim da divljaju bez odraslih... pogotovo kad su bili manji.

Smiju se oni, viču, galame... ali ništa to meni ne smeta.
A ni moje prisustvo njima baš puno ne smeta. Mnogo toga čujem, vidim i zaključim gledajući i slušajući tu djecu kako se igraju.
I oni često vole popričati o svojim razmišljanjima i dječijim aktualnostima.
Tako je, jednom, u goste u susjedstvo, došla jedna draga djevojčica, čiji su roditelji rastavljeni.
Kako su pričali o svemu, došao je red i na priču o tome kako se čiji roditelji slažu. Ona je pričala kako joj je bilo kad su se roditelji rastajali... zašto su se rastali... kako su se svađali...
Alan mi je kasnije pričao o tome kako su svi rekli da im se roditelji znaju dosta svađati, a on je rekao da se mi nikada nismo ozbiljnije posvađali.

Marko mu je rekao da to nije točno jer je njegov tata vidio mene, kako, jednu večer, sjedim na klupici u ulici u piđami i kućnoj haljini... jer me je tata potjerao iz kuće. Kaže da sam bila uplakana. I Tea je bila sa mnom!
« Reci mi mama, je li to točno? I što je to bilo?»

Tako mi je bilo drago što naša djeca doživljavaju našu obitelj kao obitelj u kojoj nema svađa, što imaju sretno djetinjstvo.
Naravno da se Igor i ja znamo posvađati, ali to nije svađa... prava svađa! I najsretnija sam što djeca to tako i doživljavaju.
Jer, dječija psiha je strašna stvar. Nevjerojatno je što ona može složiti i iskonstruirati u njihovim malim glavicama.
Ali zato treba pričati, razgovarati o svakom problemu.
I bilo je takvih situacija, kad se u tim glavicama zakuhalo svašta, ali na sreću, uvijek su oni to izbacili van, porazgovarali o tome i sve se razjasnilo.

A, za tu večer!
« Da, Alane, znam kad je to bilo.
Zaista sam sjedila sa Teom na klupici u piđami i kućnoj haljini. I prošao je Markov tata i pozdravila sam ga.
Ali, to ti je bilo onda, kad sam bila na bolovanju... kad me je glava jako često bolila.
I tu večer me glava bolila, sjećaš se kad sam pitala Teu da se ide malo sa mnom prošetati.
Zaista su mi suze bile na licu. Mislila sam da se to u polumraku ne vidi.
I... nikad nisam razmišljala o tome kako neka situacija, gledana iz tuđe perspektive, može izgledati.
Ovo naše naselje je tako lijepo, mirno, domaće... svi se poznajemo, ali ubuduće ću malo više povesti računa o tome kakvu sliku pružam drugima...
Ali... ipak je smiješno zaključiti da me je muž istjerao iz kuće! Nije li?»

A onda sam se sjetila i dana kada sam Alana vozila na trening i priče, koju je tada iskonstruirala njegova mala glavica.
Imao je oko osam godina. Bio je tako zamišljen tih dana.
Ipak se odvažio.
« Mama, znaš li ti, što tata ima tamo gore u onom ormaru u dnevnom boravku?»
« Gdje gore?»
«Pa, tamo lijevo, među svim onim papirima!»
« Neke časopise?»
«Da!»
«Playboy?»
« Da! Ti znaš za to?... A ja sam mislio da te tata vara!»
« Da me vara?»
« Da! Ima već dosta dugo, kako sam ja to vidio. Mislio sam da te tata vara sa nekom drugom ženom... i da će te ostaviti. Jako sam se brinuo!»
«Alane... možeš biti posve siguran da me tata nikada nije prevario, a nisam ni ja njega. Tata i ja se volimo. Alane, mi imamo potpuno povjerenje jedan u drugog. Vjeruj mi, nema ni najmanje potrebe da brineš o tome da će nas tata ostaviti... ili ja njega. Nema šanse.
A ti časopisi. Ma, to nije ništa. Odraslim ljudima je to sasvim obična stvar. Tata je to, tko zna kada kupovao... oni stoje tu među starim papirima... i apsolutno ništa ne znače!»
I ponovo se osmijeh vratio na Alanovo lice...

A i Tea!
Ona je tako pametna, ali jako smiješna curica!
Neobična... najblaže rečeno.
Moja Tea! Teica! Tako ju zovem.
Tea je priča za sebe.
Princeza! Čudna! Nježna! Ljuta! Žestoka! Krhka! Tiha! Gromka!
Živo srebro!... Smiješak na usnama...

Sad će četrnaest godina! Nema smiješnije stvari, nego kad njen mali bratić sa svojih šest godina, telefonom poručuje
« Pozdravi mi Teicu!» Teicu!

Na stolu u Teinoj sobi uvijek se mogu naći papirići na kojima napiše neke smiješne i blentave stvari! Ne znam, jesu li više smiješne, ili više blentave...
Recimo...
« Ženiti se je glupo,
jer dobiješ prezime tuđe,
a uz to,
moraš i prati suđe!»

« Volim tenis, volim tenis, volim tenis.
volim tenis, volim tenis, volim tenis...
NE VOLIM ŠKOLU!»
( Tko bi rekao da je super odlikašica!)

« Vijesti!
Razbili su prolaz između dvije trgovačke putnice!
Te putnice,ujedno su bile trudnice!»

A jedan od prvih papirića, našla sam još dok je imala šest godina.
« Dude idu svuda, u svijet i bilo kuda.
Najčešće u kuće gdje ih beba vuče.
U dudi ima mlijeka, što bebe vole od rođenja
i od pamtivjeka...»

Ili sličica na kojoj je Tea, nevještim rukopisom napisala...
«TEA RADI ZA MAMIN ROĐENDAN CRTEŽ»

A, ima i jedan Alanov papirić, koji je pisao još prije škole, sa dosta naopako napisanih slova.
Piše...
« TEA
ZAŠTO TI UVIJEK CVILIŠ
GOTOVO»

Nasmijala sam se...
Taj papirić me podsjetio na jedan davni, davni, razgovor!
Pitala sam ih, da li bi voljeli imati još kojeg brata ili sestru.
Tea je rekla da bi možda voljela imati sestru, a Alan je momentalno izvalio...
« NE! Dosta mi je i ova jedna žaba! Kad bi imali još jedno dijete, mene onda, nebi više uopće primjećivali!»
A, oboje su se složili da Tajani nije nimalo lijepo što je sama!
« Zamisli... ona se čak nema sa kime ni posvađati!»

Kad sam rekla Tei da pišem priče iz života, kao iz topa je izvalila... « Ma, tko će ti to čitati, koga zanima život? Moraš malo izmišljati. Evo, recimo... kako mi je prijateljica otela dečka ili... tako nešto! Evo, sad ću ti ja napisati jednu priču...»

I, napisala je...

Sa petnaest godina, još nisam imala dečka, jer sam se bojala reakcije svojih roditelja...
( Već izmišlja, jer još nema ni četrnaest!)

Sa petnaest godina još nisam imala dečka jer sam se bojala same pomisli, kako bi na to reagirali moji roditelji. Dečko za kojeg sam se zanimala već dvije godine napokon me pitao da budem s njim, a ja sam ga odbila. Ni sama nisam znala koji je pravi razlog toj mojoj nelogičnoj odluci. Dvije godine moja najveća želja bila je da budem s Deanom. Kad mi se pružila prilika, kad me Dean pitao da budem s njim... moja brzopletost pretekla je pamet i rekla sam mu da mi se on uopće ne sviđa.
Govorivši mu to slamalo mi se srce.
Bila sam svjesna toga da možda gubim najveću priliku u životu i za mene je to bila propast svijeta. Sada mislim da je to jedna od mojih najglupljih pogrešaka koje sam mogla napraviti.
Nisam znala što je bio uzrok mojim predomišljanjima: da li strahopoštovanje prema roditeljima, možda nedostatak samopouzdanja ili jednostavno moj strah od nečeg nepoznatog.

Svoj problem ispričala sam samo svojoj best frendici Matei. Ona je stvarno dobra i u svemu mi pomaže, ali ovog puta njeno riješenje ovog problema nije bilo baš najbolja ideja, iako sam ja poslušala njen savjet.
Ona mi je predložila da prihvatim Deanovu ponudu ako me opet pita... i ne kažem to mami i tati.
Tada sam se ponovo počela motati oko Deana i na kraju... pitao me!
Ravno u lice rekla sam mu da želim biti s njim i poljubila ga. Bio je to najljepši osjećaj koji sam ikad doživjela. Znala sam da sam dobro postupila. Sve je teklo po planu... zajedno smo provodili predivne trenutke... ali malo po malo nisam više imala srca i hrabrosti tajiti svoju vezu roditeljima.
Svake večeri prije nego sam zaspala razmišljala sam o tome kada i kako im to priznati, kako će reagirati, da li će to saznati od nekog drugog... mučila me ta neizvjesnost.

Svaki živac u mome tijelu drhtao je kada sam jedne večeri, dok smo sjedili svi zajedno pred televizorom, izustila «Imam dečka.»
Nije dugo trebalo da im dođe smiješak na lica i da me počnu zapitkivati... «Stvarno?»... «A tko je to?»
«Jel´ zgodan, ha?»
Bila su to pitanja postavljena onako, u šali. Nisam mogla vjerovati... kad su čuli da ja imam dečka, oni su se našalili... niti ljutili ni namrgodili, već su se samo nasmijali.
Nikad nisam ni pomislila da bi moji roditelji mogli normalno prihvatiti činjenicu da ja imam dečka. To mi je bio jedan od najsretnijih dana u životu. Od tog dana sve radim opuštenije jer znam da štogod napravila, moji roditelji će to shvatiti i pomoći mi da ostvarim sve svoje ciljeve. Ne biste vjerovali, ali od tog događaja imam puno više samopouzdanja i vjere.
Shvatila sam da je za ovu nepotrebnu zbrku kriv samo moj strah od nečega čega nikad nije ni bilo.
«Toliko napetosti i straha uzalud, baš sam smotana.», pomislila sam.
«Ali nemoj ti sada misliti da je to istinita priča...!»

A, napisala je moja Tea još nešto...
Prije nekoliko godina, kad sam bila Alanu na informacijama, kaže mi njegova učiteljica... « Ma, jeste li vidjeli Teinu pjesmu, koja je izašla u školskom listu?»
I, pokaže mi ona taj « Dragi kamen »
To poglavlje je nazvano
« Ona je toplija od sunca i ljepša od ruže »,
a Teina pjesmica je glasila...

MAJKA BIĆE NAJMILIJE

Majka je dobrota,
majka je ljubav,
majka je ljepota.

Majka je sve što imaš,
majka je sve što znaš.

Majka svoje dijete
voli najviše na svijetu.

Ja svoju majku
sanjam svaki dan
i to mi je najljepši san.

Ona je toplija od sunca
i ljepša od ruže,
a njeni otkucaji srca
oko mene kruže.

Kad sam Tei rekla da sam pročitala pjesmu u školskom listu, rekla je... « Ma, da, da... morala sam nešto napisati!»
MOJA PRINCEZA!

I Alan je odlučio ispričati jednu priču.

PIĐAMA PARTI

Naš je red da budemo domaćini piđama partija. Tein i moj.
Tea je sedmi razred, a ja osmi.
Dakle... svatko je došao sa svojom piđamom, jastukom i četkicom za zube.
Ana i Tina su osmi, Vicko je šesti...on je Tinin brat. Suzana je sedmi i Ivan šesti... Ivan je Suzanin bratić.
Svi smo susjedi.

Subota je i naši starci su otišli na partiju preferansa kod kumova.
Do ponoći imamo slobodu.
Prvo su cure krenule napraviti palačinke. Ali kako ide smjesa?
Nema problema...»Halo, baka...» Dobro, to je gotovo.
A tava, gdje je tava?...»Halo, mama...» Evo je. Super...
Prvih par smo sprčkali ali poslije je bilo O.K.
Onda smo igrali riziko i detektiva. Kuća se orila od naše vike i smijeha.
Oko dvanaest i pol su nam došli starci i mama je napravila krevete. Zapravo, kutna garnitura u dnevnom boravku bila je razvučena i prekrivala je veliki dio prostorije.
Cure su otišle u Teinu sobu i odjenule svoje šarene piđame, a mi smo se presvukli u mojoj sobi. Zubi su oprani uz puno gužve i smijeha.
I sada, kako ćemo spavati?

«Mama, stavi Vicku prostirku na krevet. Neka on spava tu gore da nas ne popiša. Prošli put smo kod Ane morali mijenjati svu krevetninu.»
« I maknite sve mobitele iz sobe da nebi opet bilo problema!» viče Vicko.
I tako je svih sedam mobitela bilo poredano na kuhinjskom šanku.

Sad se još trebalo smjestiti. Mama je rekla «Daj da i to vidim, pa idem spavati.»
Mogli smo se rasporediti i u Teinoj i mojoj sobi, ali to ne bi bilo to.
Naslagali smo se kao sardine na onom razvučenom ležaju.
Ivan, ja, Tea, Ana, Tina i Suzana, a Vicko iznad nas...kao grof.

Onda se Suzana javila» Neću uz kraj, strah me je kraj vrata » ... premjestile su se... »Tu me žulja»... premjestile su se... » Neću pored Alana, mama mi je rekla da ne smijem pored dečka spavati!»...premjestile su se...
Pa se Vicko sjetio «Aj... moram u zahod!»

I onda je počela priča.
Ana je počela. « Koliko puta se meni, po noći, dogodi da sanjam kako mi se piški i da sam došla do WC-a, sjela na školjku, počela piškiti... i onda se probudim i odjurim u WC... u zadnji čas.»
« E...tako i meni!» « I meni !» zavikasmo svi u glas.
« I meni... samo se ja ne probudim!» doda Vicko.



A onda sam im i ja odlučio ispričati svoju priču.

Kad sam krenuo u školu, bio sam sav prestrašen i počeo sam odjednom piškiti u krevet. Vodili su me kod psihologa i dobio sam zadatak da na jednom kartončiću za svaku noć nacrtam sunce ili kišu. Još imam te kartončiće.

Potražio sam ih i smijali smo se kako se plave i žute.

I tako, sunce i kiša su se jednako izmjenjivali i nije pomoglo to što sam ih ja nacrtao.
Onda je moja mama čula za nekog «čika Lazu».
Otišao sam sa mamom i tatom u Rijeku.
Kod «čika Laze» je bilo oko desetak djece sa roditeljima. Ja sam bio najmlađi.
Većina njih je imala problema sa mucanjem. Čika Lazo je svakog nešto pitao.
Kad su odgovarali, jako su mucali.

Poslije smo svi otišli u neku sobu sa čika Lazom.
Kad smo se vratili, opet je svakog nešto pitao i svi su normalno pričali.
Roditelji su bili iznenađeni.
Tako sam ja par puta otišao kod «čika Laze» i skoro se posve riješio svog problema.

Jednom, kad smo bili, moja mama je rekla da ide i ona sa mnom, jer je Lazo rekao da riješava i glavobolju.
Puno kasnije mi je mama ispričala što se sve događalo.

Kad smo ušli u onu sobu, posjedali smo svi okolo i onda je «čika Lazo» počeo nešto pričati.
Rekao je da ćemo zaspati dok nabroji do deset.

«JEDAN...opustite se...DVA...nemojte brinuti ni o čemu...TRI...vi ste hrabri...
ČETIRI...PET...DESET...»
Svi smo zaspali osim moje mame. Ona nas je sve gledala...gledala je Lazu...
nju nije hipnotizirao.
I onda je Lazo počeo svoju terapiju.
Pričao je teatralnim glasom.

« USAĐUJEM SNAGU U TVOJU SVIJEST. TI SI SIGURAN, TI SI SNAŽAN...
IZBACI SVE STRAHOVE KOJI TE MUČE, IZBACI PROBLEME...
IZBACI STRAHOVE...
NITKO NIJE VRIJEDNIJI OD TEBE, NI PRED KIM NE SAGINJI GLAVU...
DA JE KRALJ, NIJE VRIJEDNIJI OD TEBE...
PRESTAT ĆEŠ MUCATI...PRESTAT ĆEŠ MOKRITI U KREVET...
PRESTAT ĆE GLAVOBOLJE...
TI SI SNAŽAN, TI SI HRABAR...NI PRED KIM NE SAGINJI GLAVU.»

Mama nas je promatrala. Svatko je nešto radio.
A ja sam išao rukom preko lica kao da nešto pokušavam iščupati. Ona kaže da su joj ti pokreti izgledali kao u filmu kad «Fredi» sa kanđama grebe po licu.
Dosta joj je to stravično izgledalo.

I onda je Lazo opet rekao »KAD NABROJIM DO DESET, VI ĆETE SE PROBUDITI HRABRIJI, JAČI, SNAŽNIJI...
...OSAM...DEVET...DESET...»

Svi smo se probudili. Izašli smo iz sobe pred roditelje i Lazo je ispitivao jednog po jednog.
« Kako se zoveš? Odakle si? Sa kim si došao?»
Nitko nije mucao!

Mama još kaže da im je, prije nego su otišli od njega «čika Lazo» rekao.

« Sada...kad izađete odavde...stanite, pogledajte Alana i recite mu:
OOO...KAKO MI SE ODJEDNOM ČINIŠ VEĆI... I PAMETNIJI...
I LJEPŠI... I TAKO HRABAR. ZAR SE NE ČINI I TEBI TAKO?»

Njima je to bilo strašno smiješno. Još kako je Lazo smiješno pričao...
Jedva su se dogovorili tko će mi to reći, a da ne prasne u smijeh.
Mama je morala.
I kažu, da sam ja sasvim ozbiljno rekao « Da? Pa i meni se tako čini.»
Jedva su se suzdržali od smijeha.
I svako jutro, kad se nisam popiškio, morali su mi ponavljati nešto slično.
Uglavnom, vrlo brzo, to je postiglo pun pogodak!
Potpuno sam se riješio tog problema.

Već je bilo pola četiri...
Ponovo smo svi ogladnili. Poredali smo se oko šanka u kuhinji da nešto prigrizemo.
Poslije smo brzo polijegali i konačno zaspali.

DRAGA MOJA NATAŠA

Na pamet mi je palo da nam je ove godine proslava dvadesetpetogodišnjice mature. Tko će se prihvatiti organizacije proslave?

A onda sam se sjetila još nečega. Nataša! Hoćeš li doći? Hoćeš li me ignorirati? Nakon skoro trideset godina!

Draga moja Nataša!

Ne znam gdje si pa ti ovo pismo pišem ovako.
Ne pišem ti da bih se ispričavala, jer ne osjećam potrebu da se ispričavam.
A, ni onda te nisam nazvala da se opravdavam, nego da ti izrazim saučešće. Znam da ti je tada bilo teško i žao mi je.
Može biti i tako, kao što si rekla, da ja za tebe više ne postojim, ali evo, želim ti sada pisati.

Kada ti je tata umro, to si mi oprostila, a ovaj put mi, kažeš, nećeš oprostiti.
Ali, ja ne osjećam da mi išta trebaš opraštati.
Kada ti je tata umro, nisam to pročitala u novinama (jer jednostavno nikad ne čitam osmrtnice), a kada mi je Vlatka javila, odmah sam te nazvala i došla.
Tada si rekla da ćeš mamu povesti sa sobom u Švicarsku.

Pred Novu godinu, Dino mi je rekao da te vidio pred bolnicom... da si dovezla mamu, ali da je neće primiti u bolnicu i sada ne znaš što da radiš.
Poslije sam te nazvala, ali se nitko nije javljao… ni ujutro, ni navečer… ni u sred dana. Mislila sam da ste otišle i Švicarsku.

Kad je Vlatka javila mojoj mami da ti je mama umrla, bila sam na skijanju.
Čim sam se vratila, mama mi je rekla i nazvala sam Dina da mu kažem.
Igor, Dino i ja smo se dogovorili da pođemo do tebe. Zvala sam te da ti javim da dolazimo.

Kad si mi rekla da si mi za tatu oprostila, ali da mi ovaj put nećeš oprostiti… i spustila slušalicu… bila sam zaista šokirana.
Sjela sam u fotelju i zurila u prazno. Bila sam povrijeđena. Kroz glavu mi je prolazila misao. Ako ti tako želiš!
Rekla si mi «Znala si da mi mama umire… mogla si doći u bolnicu.»
Ali... nisam znala, a nije ni normalno da ja pretpostavljam ovo ili ono. A, mogla si okrenuti broj telefona i reći «Čuj, Marina, teško mi je… tako i tako je…»

Ne idu mi riječi ovog pisma. Misli mi lete, lete, ali teško mi je spustiti ih na papir.
Uhvatit ću jednu i napisati. Kroz glavu mi skroz prolazi misao kako nas život, naprosto, odvede na razne strane.

Koliko god da smo nekada bile bliske, sada naprosto živimo u dugim svjetovima.
Za mene si ti, uvijek bila, moja najbolja prijateljica.
Među nama je bilo nešto posebno. Imala sam potpuno povjerenje u tebe. Bilo je to pravo prijateljstvo.

Sjećam se kako sam za svaku stvar, svaki tvoj odgovor i ocjenu u školi, iskreno strepila, skupa s tobom.
Sjećam se sati, koje smo provele pričajući na križanju gdje nam se putevi prema kući rastaju. Sjećam se tog osjećaja potpunog prijateljstva. Sjećam se kad smo se oblačile jednako. A sjećam se i pisama koja sam ti satima pisala.

Ali, naprosto... vrijeme i prostor, koji su se našli između nas, donijeli su svoje.
Jednostavno, svatko živi svoj život, okreće svoj film, a režiser nas neumoljivo tjera dalje. Tjedni i mjeseci lete.

Moj osjećaj prema tebi je uvijek isti, samo smo u različitim filmovima.
Uvijek se rado sjetim prošlih dana, ali ne mogu ih vratiti i živjeti ih ponovo.
Sa tim što se vidimo pet puta u dvadeset godina, jasno je, da imamo zajedničku prošlost i sjećanja i pokoji trenutak sadašnjosti.

Nataša, veselim se svakom trenutku kada uđeš u moju sadašnjost, ali ne želim se ispričavati što život ide dalje…

PRIJATELJICE

Paketić pisama, koja sam dobila od najbolje prijateljice iz mladosti, naveo me je na razmišljanje.
Draga Marina,

Upravo sam bila izvrgnuta iskušenju da i ja tebe sa jednim « zvaničnim «, «Zdravo!« pozdravim i da ti isto tako jedno službeno – informativno pismo napišem.
Ipak je u meni prevladava biblijska riječ « Što ne želiš da ti drugi čini, ne čini niti ti njemu ! «

Vjerojatno ćeš se upitati «Zar sam stvarno bila tako službena?«
Da! S jedne strane je tvoje pismo ostavilo na mene takav dojam, a s druge strane čini mi se da razumijem poteškoću kada se treba napisati jedno prisno pismo nekome s kime se već godinama samo blijedi kontakt gaji. (I to u tako sitne sate.)

Pravdi i skromnosti za ljubav moram reći da u našem slučaju niti sama nisam baš puno pridonijela da bi to bilo drukčije.
Ali, šta je, tu je.
Kakvo je sada stanje sa Alanom? Da li se u međuvremenu već sasvim aklimatizirao na nove uvjete i nove sadržaje?
Nisi mi ništa napisala kako su tvoji roditelji. Čime se bave po cijele dane?
Čime se ti baviš u slobodno vrijeme, ako nešto takvo kod tebe postoji?

**************

Dugo sam bila šokirana izjavom da sam napisala jedno službeno, informativno pismo. Pisala sam o problemima koje smo imali sa Alanom kad je krenuo u školu. Godinu dana nas je to ispunjavalo u potpunosti.
Kako mogu o svojoj djeci pisati informativno pismo?
Djeca su mi smisao života, oni su moj svijet.
Posao odradim korektno i uspješno, ali obitelj mi je u prvom planu.

Nataša zdravo!
Dobila sam danas tvoju brošuru i počela je čitati.
Isplivao je moj osjećaj da ne želim da mi netko drugi prepričava svoju verziju Biblije.
Shvatila sam da je to tuđi doživljaj recimo «Božje riječi».
Ipak sam održala obećanje i uzela sam Bibliju. Zaključila sam da moram dobiti svoju, vlastitu viziju Božje riječi, neopterećenu utjecajem sa strane.

Za početak osjećaj koji je izazvan u meni je slijedeći.
Ne moraš mi ga obrazlagati ili pobijati. On je naprosto takav i mijenjati će se ili se neće mijenjati, na osnovu daljnjeg što ću pročitati.
Dakle, za početak.
Moj doživljaj Boga.
Bog svoju djecu izlaže iskušenju i onda ih kažnjava.
To u meni izaziva nelagodu. Ja svoju djecu učim, upućujem, nastojim da krenu pravim putem sa što manje iskušenja (izazivanja).
«Izazivam te da napraviš nešto loše i onda ću te kazniti». Ne sviđa mi se to.
Ako napravim nešto, što nije lijepo i time izazovem nečiji ružan postupak, mislim da nije pošteno kazniti taj ružan postupak.
Ja djecu učim primjerom.
To se odnosi na Kajina i Abela.
Osjećaj koji je kod mene prvotno izazvan je nepravda koju je načinio Bog prihvativši poklon (žrtvu) jednoga, a uvrijedivši (ponizivši, omalovaživši drugoga).
Po mom sudu uopće nije bitno što se daje nego namjera, a na dobru namjeru dobar odgovara dobrim, tj. zahvalom i lijepom riječi, a ne diskriminacijom. U mojim mislima Bog bi trebao biti oličenje dobra, a već na samom početku osjećam nešto drugo.
Njegova nepravda izaziva grijeh Kajinov, koji kasnije kažnjava.
Kad bih ja postupala tako prema svojoj djeci bila bih jako, jako loša mama.

Prema mojim osjećajima, ja sam dobra mama, ako svoju djecu upućujem tako da sa što manje iskušenja krenu dobrim putem.
Naravno da ću ih kazniti ako nisu nešto napravili kako treba, ali ne iz prve, i to uvijek tako, i u cilju toga da bi išli pravim putem.
Neću im bacati trnje pod noge, nego ću počistiti trnje koje mogu počistiti sa tog pravog puta, da bi krenuli upravo njim.
Onda ja volim svoju djecu.

Mogu pretpostaviti da će tvoja momentalna misao i zamjerka biti – ne možeš ili ne smiješ sebe uspoređivati sa Bogom. Griješiš, umišljena si ili tako nešto.
A ja naprosto od nečega moram početi, moram usporediti sa nečim što mi je blisko, što ja osjećam, mislim ili znam. Sa svojim načinom razmišljanja.

Nadošla mi je misao da ne volim, na želim i nije mi lijepo nešto raditi iz straha prema tome, nego iz ljubavi prema tome.
Iskreno rečeno – evo, sada mi se iskristaliziralo u glavi – adventistička vjera je u meni izazvala strah od Boga ili strah od kraja svijeta ili strah od toga, jesam li na pravom putu i vjerojatno je i moj otpor tako velik, jer ne mogu nešto raditi iz straha prema tome, nego iz ljubavi.
Strah od Boga – ne, nešto ne valja u tom osjećaju.
Ljubav prema Bogu – da, ako osjećam ljubav prema njemu – onda ga mogu slijediti...

I prije, a i sada, kad me djeca pitaju « Mama, postoji li Bog?», moj odgovor je « Djeco, ne znam! Tata i ja smo odgojeni da vjerujemo da nema Boga. Ja sada tako osjećam i tako mislim, a vi probajte sami doći do svojih zaključaka i svojih osjećaja.»

Oni sami, ovako iskazuju svoje misli.
Alan piše:

Molitva
Ja nisam neki posebni vjernik, pa mislim da je bolje da iznesem svoje mišljenje o ljudima kojima vjera znači puno više.
Mislim da je dobro da svaki čovjek u nešto vjeruje. Mnogi vjernici u vjeri traže spas iz lošeg društvenog položaja i iz svakodnevnih drugih problema.
To je sve u redu, ali ipak nije baš pametno misliti da, ako se pomoliš, sve je riješeno.
Treba sam na svoju ruku raditi, a u vjeri tražiti da ti da snage, da to i napraviš.
Vjera je jako pozitivna, jer uči čovjeka samo dobrim osobinama i recimo… glavni cilj kršćanske crkve je to da se svaki čovjek povodi za Isusom – savršenim bićem.
A moja Teica to vidi ovako:

Molitva Bogu

Hvala Ti Bože za nadu,
Koju sam u tebi vidjeti mogla.
Gdje god da jesi, na nebu il' zemlji
Znaj da mi je puno pomogla.

Molila sam ljude, i lijepo i polako,
Al' nikad sigurna u njih nije moja duša.
Kad zamolim Tebe, a ne znam ni gdje si
Znam, netko me sluša.
Uvijek si mi sreću darivao,
Svoju dobrotu nisi skrivao.
Zato i sada poslušaj me Bože,
Valjda ti vremena manjkati neće,
Jer možda mi baš ova želja
Ispuni zadnji kutak sreće.