MOJA PRIČA
A to, kad me je glava boljela... bila je to moja priča... prije otprilike pet godina.
Bila sam na bolovanju par mjeseci i kad sam došla raditi, pozove me kolega na kavu i direktno... u dvije riječi, opiše on situaciju.
“ Šta je, Marina, ustrtarila si se?”
“ Jesam... definitivno, jesam!”
“ Pa šta? Nema te i gotovo!”
“ Ma, dobro, lako to... nema te, ali kad pomislim na djecu, onda poludim.”
“ Ma, daj ajde, snašli bi se oni i bez tebe!”
A, bilo je to, zapravo, ovako.
Spojila se tu Teina i moja epizoda.
Počelo je sa Teinom. Imala je devet godina...
Ljeti, 97. godine Tei je, nakon nekoliko vrlo intezivnih i napornih teniskih turnira, jednu noć, pošla krv na nos...
Uz sve naše pokušaje, nikako da zaustavimo tu krv...
Bilo je tu... glavu gore... pa glavu dolje... pa drži... pa ručnici... dok se konačno nisam sjetila nazvati prvu pomoć i pitati što da radimo...
I... krv je zaustavljena.
Ali, nakon toga... Tea se počela buditi noću... prvo nije mogla disati... a nakon toga bi došla k sebi i rasplakala se.
Zadržali su je u bolnici... sumnjajući na epilepsiju...
Nakon svih ispitivanja, ništa nisu ustanovili.
Preporuka je ipak bila... paziti se...
A to, paziti se, bilo je... ne gledati televiziju, ne čitati, ne na sunce, ne na more, ne na kompjuter, ne tenis, ne biciklu...
I sreća da sam preko ljeta kod kuće... naigrali smo se tada karata, svih mogućih društvenih igara, naslagali puzzla i ne znam što sve nismo radili tog ljeta...
Dosta od tih ograničenja, prihvatili smo kao način života. Sjećam se tada dječijih primjedbi...
“ Ali, mama, nitko ne nosi kapu cijelo vrijeme. Pa, samo mi ne možemo na more do četiri poslije podne... pa, samo ti nama ne daš da imamo televizor u svojoj sobi, samo se mi ne možemo igrati na kompjuteru koliko želimo...»
Ali, malo po malo, to je postalo normalno.
Tek nakon nekoliko godina počelo se puno pisati i pričati o štetnosti tih stvari.
U našoj porodici, sve su to već bile normalne, opće prihvaćene stvari.
A, što se kod mene događalo?
Najveći dio problema, počeo je sa stresom. Sigurno!
Vrlo brzo nakon problema sa Teom, meni se počeo mijenjati jedan madež, pa su mi ga odmah uklonili.
I moja mama je imala jedan takav madež, za koji su nakon skidanja ustanovili da je melanom. Bilo je to još prije deset godina. Dobro su ga uklonili, dobivala je injekcije interferona kao zaštitu i prošlo je sve u redu.
Dva dana nakon skidanja madeža, uhvatio me trenutak panike. Uočila sam puno malih, crvenih madeža po tijelu... Oni su vjerojatno i prije bili tu, samo ih ja nisam primjetila. Odjednom me cijelo tijelo počelo svrbiti i peći. U glavi mi je počelo zujati, počele su glavobolje. Dugo sam čekala nalaz i, naravno, bila ispunjena strahom.
Bio je u redu! Ali problemi su se nastavili.
Pojavila se temperatura... ostali madeži su mi se počeli mijenjati... povećavati i smanjivati. Strah se nastavio.
Mozak mi je neprekidno radio... mjesecima... dan i noć!
Proučila sam tada, sve što sam mogla pronaći o prehrani, slobodnim radikalima, štetnim zračenjima, hormonima, prirodnim lijekovima...
Depresija... rekli su liječnici... mada, to što se meni događalo, nije imalo ni malo veze sa mojom predodžbom depresije.
Po malo sam uklonila i ostale madeže...
Svi su bili u redu.
I, evo što sam tada zapisala...
Ta kemija u tijelu je strašna stvar! Kad bi bar postojao netko s kim bih mogla porazgovarati o tome, ali da savršeno dobro zna o čemu ja govorim. Da je stručno upoznat sa tim stvarima i da mi pomogne savjetom.
A što se kod mene događa?
Vjerojatno je stres potaknuo i pojačao neke procese.
Možda sam nešto i pogrešno povezala, jer iz onoga što sam ja, kao laik, mogla zaključiti, sigurno su moguće greške u koracima.
Dakle, počinje oksidacija u tijelu. Stvaranje radikala, koji utjeću na preformiranje drugih stanica.
To je proces obnavljanja stanica, proces starenja, ( ono što se kaže da se približno svakih sedam godina, sve stanice u tijelu obnove.)
Ali, one postaju starije, manje kvalitetne i pojačavaju se nedostaci stanica koji su genetski zapisani... degenerativni proces... A mogu postati i kvalitetnije, ako se otklone svi negativni utjecaji.
Ostaje pitanje, što se to kod mene pojačalo kao nedostatak? Koliko sam štete uspjela otkloniti načinom prehrane i ponašanja?
Sigurno, jako puno, ali neke stvari još ostaju kao problem.
Dakle... pojačana potreba za jelom. Naprosto, moram jesti svaka tri do tri i pol sata, inače me boli glava.
I... noću se probudim kada mi počne zujati u glavi. Ako tada dvadesetak minuta radim gimnastiku, ili pojedem mandarinku, onda me ne boli glava drugo jutro. Ako se ne probudim, obavezno se budim sa glavoboljom i strašno me peku oči.
Ne znam koliko to ima veze sa depresijom, ali vjerojatno ima, jer, ono što znam o depresiji, zapravo se poklapa sa tim što se meni događa.
Depresija... najčešće nastaje noću... može se otkloniti ako se buđenjem prijeđe u aktivno stanje...
Znači... u igri su hormoni...
Ostaje mi vječno pitanje... glavobolja je izraz čega?
Djelovanja tijela protiv viška hormona ili djelovanja viška hormona na tijelo?
Zapravo, očito je to obostrana veza... tijelo uništava višak hormona... ali i višak hormona djeluje na tijelo...
I koliko organizam može izdržati?
I godinu dana kasnije.
14. 11.
Oduprijeti se mraku!
Pisanje pomaže... da!
Kako mi je to uvijek pomagalo. Pa, evo i sada sam se momentalno preporodila.
Natjerati mozak da misli i ruku da radi.
Odmah sam dobro... Bože, što volim pisati. To me ispunjava.
Kako da si pomognem?
Pa, evo! To je, valjda, to. Malo boksa sa Alanom. Da... to je to!
Malo potaknuti taj adrenalin. Pa, kako sam mogla doći u takvo stanje? Sigurno je to genetski...
Čime da se pokrenem? Čime da se potaknem, da se trajno zadržim gore?
Mogu li se stalno, stalno, stalno poticati?
Umorna sam već od toga. Skroz se držati u pokretu! To je osnova svega.
Ali ne mogu više, umorila sam se. Naprosto sam iscrpljena. Željela bih se malo odmoriti. Možda meditacija... da probam...
Sve što me drži gore, tako kratko traje. I onda moram tražiti dalje. To mi izaziva stalan napor.
I sjećam se... dugo je to trajalo... zujanje, glavobolje, jesti, kretati se... stalno.
I... nisam se prepustila... ni trenutka.
Vozila sam djecu na treninge, svaki vikend na turnire...
kuhala najzdravije ručkove. Svakodnevno smo vozili bicikle, igrali tenis ili bar šetali. Poslije sam počela raditi... Mozak je i dalje neprekidno okretao film... a Igor je bio uz mene.
I još mi je nešto pomagalo u to vrijeme.
Moja Teica!
I sama pomisao na nju izmami mi smješak na usnama i tako mi nešto zaigra oko srca. Ona teško svjesno iskazuje nježnost, a toliko mi je topline i nježnosti pružila. Čudno je kako dijete osjeti najbolji mogući način da ti pomogne. Kako? » Mama, idemo pjevati! » Sjedile smo u vrtu na ležaljci, ona mi se ispružila u krilu. « Jednu ja , jednu ti!»
«Ajde pjevaj mi onu sa zbora , ona mi je jako lijepa... « I svaku večer... «Mama, dođi mi zagrijati krevet.»
Stisnule smo se u njezinom krevetu na kat i grijale smo ga zajedno. Naravno i pjevale... jednu ona... jednu ja... jednu ona... jednu ja...
Post je objavljen 18.09.2005. u 08:44 sati.