SVIĐA MI SE NAČIN NA KOJI SKRIVATE SVOJU SNAGU
Budući da volim ljude, radim sa ljudima, volim razmišljati o postupcima, ponašanju i o svemu… iskoristim svaku priliku kada se pojavi neko zanimljivo događanje u vezi toga.
Takvi su bili i seminari «Komunikacija» i «Konflikti» koje je vodila psihologinja Ana Pleša.
Kroz niz zanimljivih igara u grupi od desetak ljudi koje si netom upoznao doznaješ puno novih stvari o sebi i o ljudima uopće.
Kroz knjižicu utisaka, koja ti ostaje na kraju, doznaješ kako te ljudi doživljavaju.
A evo što kaže moja knjižica:
MARINA, SVIĐA MI SE KOD TEBE…
… što si mirna i odlučna
Doris
… tvoja pojava, mirnoća i dostojanstvo
Lorena
… osjećajnost i sigurnost
Biserka
… borbenost, ali nježno provedena
Davorka
... što si tiha, ali sigurna u sebe
… način na koji isprovociraš konflikt
Tanja
… jakost, ozbiljnost
Lorena
… odlučnost, upornost i sigurnost
Ana
… sposobnost i stručnost, draga i pouzdana osoba
Sanja
… što si puna snage, prijatna, ugodna i simpatična!
Jasminka
Drago mi je što sam te upoznala.
Sigurna, uporna i nenametljiva.
Ksenija
Promišljenost, odlučnost i spontanost,
čine te dragom osobom.
Doris
Konkretna, racionalna, smirena…
ali koliko?
Valter
A voditeljica seminara kaže:
Marina,
Dopada mi se način na koji pomirujete u sebi plahost i sigurnost, vaša elegancija ličnosti i način na koji skrivate svoju snagu!
Ana Pleša
I moja prijateljica:
Što reći!
Izuzetno inteligentna i realna. Lako se prilagođavaš, duboko ulaziš u analize ljudi i stvaraš svoje kriterije vrijednosti, koji su po mom mišljenju i pre-moralni.
Ti si osoba kojoj se čovjek može uvijek povjeriti i biti siguran da ćeš razmisliti i najiskrenije nastojati pomoći.
Ja mogu reći da sam sretna što si mi prijatelj.
Doris
I, odgovor se zaista nameće sam. Ako si razuman, nenametljiv, poštuješ i ne vrijeđaš osjećaje drugih, sva su ti vrata otvorena…
Nikakva sila, vikanje i strahovlada ne otvaraju srca ljudi kao lijepa riječ.
A kad se vratim u prošlost odmah primjećujem da nisam uvijek bila tako sigurna osoba.
Sjećam se situacije, kada sam jednom bila u dućanu. Bila sam već u srednjoj školi.
Čekala sam da kupim kruh i kolače za doručak.
Bila sam na redu… došla je jedna žena – i otišla ispred mene, došla je druga… došla je treća… «Zakasnit ću u školu!» bile su moje misli i suze su se počele kotrljati.
Dakle… racionalnost sam naslijedila od mame, osjećajnost od tate, a sigurnost… sigurnost se pojavila kad sam zavoljela Igora. Kad sam osjetila da volim i da sam voljena.
Ali, ima još jedna stvar – u životu uvijek treba znati gdje je granica.
To me je naučio jedan kolega, kad sam kao mladi profesor tek počela raditi.
Bila sam razrednica u razredu u koji je išla djevojka koja je imala sestru blizankinju u drugoj školi. Bile su jednake.
Na jednoj kontrolnoj zadaći, one su se zamijenile. Ja ni sama ne razumijem kakao, ali profesor ih je otkrio. On kaže… po osmjehu!
Bilo je to pred kraj školske godine. Rekao joj je da će ići na popravak. To je za Bojanu bio šok, jer je bila dobra učenica.
Došla je kod mene plačući
«Razrednice, molim Vas, gdje je profesor, odvezite me kod profesora kući da mu se ispričam.»
I naravno, vozila sam ju.
A profesor se uopće nije uzbuđivao. Rekao je «Bojana, ja se ne ljutim na tebe, ali znaš da u životu, kada neku stvar napraviš, moraš biti u stanju i snositi posljedice.
Ako si bila dovoljno hrabra da se zamijenite, moraš biti hrabra i doći na popravak. Dobit ćeš ocjenu koju zaslužuješ.»
I tako... i Bojana i njeni roditelji, suočili su se i prihvatili stvarnost. Popravni je prošao, dobila je četvorku i mislim,
da joj je ta epizoda, bila jedna od učiteljica u životu.
A i meni je pomogla, kao jedna od smjernica u mom ponašanju…
I… jednoga dana, među ostalom poštom, bila je i čestitka…
...............................................................................................
«Vesele božićne blagdane i svako dobro u Novoj godini Vama i Vašima želi Sanjin
(Nikad vam nisam uspio reći da ste mi veliki uzor i da sam vam uvijek zahvalan.)
................................................................................................
Preplavio me osjećaj zadovoljstva. Čestitku mi šalje prošlogodišnji maturant. Jedno dobro i drago dijete.
Tako je lijepo potruditi se i dobiti hvala za trud. Na najljepši mogući način.
Sanjin… pobijedili smo na školskom Državnom natjecanju. Dvije godine za redom. Drugi, pa prvi.
Pobijedili smo… ma, on je pobijedio, ali ja to tako osjećam.
Jedan dečko širokih pogleda i mogućnosti.
Razmišljam…
Na iskustvima svoje djece puno sam naučila.
Alanove i Teine probleme najbolje sam osjećala.
Kad je Alan jednoga dana došao kući iz škole, sat vremena je plakao, mozgao, razmišljao… pitao zašto?
Bio je u sedmom razredu i nešto su razgovarali.
U razgovoru, on je postavio pitanje, koje profesorica nije baš dobro razumjela.
Rekla mu je «Alane, ovakvo pitanje mi sve više pokazuje kako si naivan i glup! »
Cijeli razred mu se smijao.
«Ali profesorice, jasno da nisam mislio...»
Ali više ništa nije pomoglo.
I, po ne znam koji put je pitao, zašto... zašto mu je rekla da je «naivan i glup»?
I, po ne znam koji puta smo, Igor i ja, nastojali ublažiti djelovanje tih riječi... objasniti da se nekada, naprosto kaže i ono što se ne misli.
A u glavi mi je ostalo, kako takvo... olako razbacivanje riječima, nikako nije dobro.
Prelistala sam slike svojih dvadeset godina rada u školi i zaključila da nikada, ni jednom djetetu nisam rekla ništa uvredljivo.
Čak ni u situacijama kada se učenik zaista ružno ponašao. A mogu reći, da je tih slučajeva bilo zaista malo.
Post je objavljen 19.09.2005. u 06:03 sati.