Tinns

TENISKA PRIČA...

Kada netko prvi put dođe u našu kuću, ne može ne primjetiti vitrinu punu pehara. Mi to više ne primjećujemo, ali to predstavlja jedan dio naših života.

To su Alanovi i Teini pehari. Oni znače godine putovanja, truda, upornosti...
Svaki od tih tridesetak pehara predstavlja jedan niz borbi, pobjeda... doći do kraja... doći do finala. Jedan niz mečeva koje su oni odigrali i koje smo mi odgledali. A, i jedno i drugo ima svoju težinu, mada se to, sa strane gledajući nebi reklo.

Tenis je priča za sebe!
I, sve što se o tenisu kaže, može se reći i o životu!
Jer... tenis je život u malom... koncentriran... višestruko zgusnut!

Dakle... kada je Alan imao osam godina, a Tea šest i pol, počeli su trenirati tenis!
Budući da ih je na trening trebalo odvesti i dovesti, otkrila sam da mi je pravo zadovoljstvo gledati te dječije treninge.

Alan je prvi došao do turnira. I... krenuo je začuđujuće dobro. Na turnirima do deset godina, dolazio je redovito do finala.
I baš to je izazivalo strahoviti pritisak... ne izgubiti!
Kad bi se ujutro spremao na turnir, uzbuđenje se očitavalo u svakom njegovom pokretu, bio je napet kao struna i podsjećao je na zvrk. Jedva bih dočekala da sjednemo u auto... pjevali smo cijelim putem... sat, dva, tri... i polako bi se smirio.
A ja sam jedva čekala da pređe u grupu do dvanaest godina, da igra sa starijom djecom i da nauči da je normalno meč i izgubiti.

Nedavno nas je jedan Alanov komentar vratio u prošlost.
Kad je Ljubičić, na jednom turniru, izgubio skoro dobiveni meč ( imao je 5: 2 u drugom setu), Alan je rekao “ Ovako nešto još nitko nije izgubio!”
A Igor nas je prisjetio. “ Sjećaš li se ti u Umagu, onog – Miha, mjenjaj taktiko!”
Svi smo se nasmijali.
Alan je na jednom međunarodnom turniru do deset godina, izgubio prvi set od jednog Slovenca i drugi je gubio sa 5: 0 i 40: 15.
Igrao je dobro i do tada, ali... kad te neće... neće!
I onda... dobio je jednu meč loptu, drugu, dobio je geim... pa drugi.
Nevjerojatan je osjećaj kada kao roditelj, moraš gledati takav meč.
Strepiš za svaki poen. Ne smiješ pokazati da se nerviraš. I... to je to, gdje roditelji polude. Počnu vikati na dijete. “ Ajde, trči! Što se vučeš? Kako to igraš?”
I naravno... dijete igra još gorje. Blokira se, ruka ne ide, ništa ne ulazi.
Nekada davno... i Igor je pao na taj štos.
To, valjda, svi moraju proći, ali vrlo brzo smo shvatili. Alan nam je pomogao!

Poslije jednog od prvih mečeva, Alan nam je rekao da mu jako smeta naše ponašanje.
“ Nemoj mi, tata, govoriti da trčim, pa trčao bih da mogu. Nekad, jednostavno, ne ide. A kad samo vidim da ti napraviš takvu facu, još mi je teže.
I ti mama... nemoj mi govoriti da je dobro, kad vidim da nije dobro!
I to me nervira!
Možete mi pljesakati kad nešto dobro napravim... to me pokrene i povuče naprijed...”

A i sam se on zna pobodriti!
“ To! Ajde sad! Majstore!”
Nevjerojatno je koliko snage to daje.

Alanovi mečevi su upravo takvi, da obično loše krene i onda gura, gura... okrene i izvuče meč.
A gledati tako nešto je strava!

I tako je i mali Miha, izgubio svoj, već dobiveni meč... jer, kad je Alan krenuo, krenulo je...

I dobar je bio Mihin tata... jer obično tate tada počnu...
A Mihin tata... “ Miha, mjenjaj taktiko!”
Ali nikakva taktika više nije mogla zaustaviti Alana!
Bio je to jedan od nevjerojatnih mečeva.

To, kako u tenisu treba... kao i puno drugih stvari, naučila ga je njegova učiteljica Goranka, a i nas je naučila...

I ona ima sina, koji igra tenis... i budući da su u tenisu uvijek roditelji uz svoju djecu, tako je i ona bila na jednom turniru. Njen sin je nekoliko godina stariji, ali taj turnir je bio do deset, do dvanaest i do četrnaest godina.
Dakle, kad je njen sin odigrao, došla je do Alana.
Alan je igrao sa jednim jačim dečkićem.
Vidjelo se to i po rezultatu. Gubio je 8: 2.
Igralo se na devet dobivenih geimova.

Kad je došla njegova učiteljica... mirno je rekla “Smiri igru, Alan! Samo ubaci! Strpljivo! Smiri! Tako je... Ajde sad!
I, ajde sad... ajde sad... Alan je dobio meč koji i po jačini jednostavno nije mogao dobiti!

I nije badava Alan svojoj učitaljici Goranki, na kraju četvrtog razreda napisao pjesmu!

MOJOJ UČITELJICI GORANKI
Da sam ja pjesnik,
Vama bih napisao pjesmu...
najljepšu od svih.

Za svu ljubav koju ste nam dali,
za sve znanje koje ste nam pružili,
u svojoj pjesmi,
ja bih Vam rekao hvala.

Za sve strahove koje ste potjerali,
suze koje ste obrisali
i snagu koju ste nam dali,
ja bih Vam rekao volim Vas.

Za to što ste nam pokazali
da se u školi, osim učenja,
može svirati, plesati i glumiti,
Vama ćemo zahvaliti.

Da budemo uporni
u pjevanju, sportu i matematici,
Vi ste nas naučili.

Svi izleti na koje ste nas vodili
ostat će zapisani
u našim srcima.

Sve lutrije, pizze
i pisma nepoznatim prijateljima
na Vas će nas podsjećati.

Svi dani koje ste proveli sa nama,
kao naša mama,
ostavit će neizbrisiv trag
u našim životima.

Da sam ja pjesnik
Vama bih napisao pjesmu,
koja bi Vam tiho šapnula u uho,
učiteljice moja, volim Vas!

A, Alanov i Tein tenis danas...

Da... Alan i Tea i danas treniraju, idu na turnire, ali nema presinga... nema više ni pehara.
Davno je to bilo kad smo mi odvagali...

U jednom trenutku se dolazi do raskrižja.
Da bi u tenisu nešto napravio, treba drill, puno odricanja, novca, presing... i fizički i psihički. Zanemariš školu i sve ostalo.
I onda... ili isplivaš, ili propadneš... i fizički i psihički!
Ne... to, ILI, je bilo ono što mi svojoj djeci, nikako nismo željeli priuštiti.

I Teica mi je napisala svoju priču.

Kad sam jučer gledala teniski meč na Prvom našem seniorskom WTP turniru za djevojke, vratila sam se u prošlost.
Do prije godinu dana i ja sam išla na teniske turnire... Imam toliko lijepih uspomena na druženje, putovanja, na dobivene mečeve, na suze nakon izgubljenog meča.
I moji roditelji su bili uvjiek uz mene.
Njihova podrška na meču i naravno... poslije, ako sam meč izgubila, puno mi je značila.

Tuga i sjeta su se polako uvukle u moje misli.
Ove djevojke su malo starije od mene, ali ja ih više ne mogu dostići.
U misli mi dolazi... sljedeće godine ću i ja igrati na tom turniru... ali na žalost, bolno sam svjesna da će to ipak ostati samo moj san.

Da... treniram ja i sada tenis... tri puta tjedno, ali to je sada više kao rekreacija.
Prestala sam ići na turnire. Dugo smo razmišljali.
I uz sve razloge za i protiv, o kojima bi čovjek još i mogao razmišljati, pri donošenju ove odluke postoji i jedan glavni razlog protiv.
On je tako stvaran, definitivan i neumoljiv. I bez obzira na sve razloge za... samo ovaj jedan jedini razlog protiv, pobjeđuje!
A taj razlog protiv je novac.
Tenis traži tako mnogo ulaganja. Treneri, putovanja na turnire, boravak u hotelima, kotizacije turnira... a ako nisi na turnirima, ispadaš iz utrke.
Mnogi roditelji, u želji da im djeca uspiju, ulaze u velike izdatke, veće nego normalno mogu podnijeti... i onda je to ogroman teret na plećima mladih tenisača. Mislim da je taj teret strašno teško izdržati, pritisak je prevelik i mnogi su se igrači tu slomili.

Dakle, u igri si dok god to sve možeš bez većih materijalnih problema pratiti.
I nameće se pitanje, zašto uopće početi?
Jer... kad dođeš do granice svojih mogućnosti, ostaje ti da uživaš u gledanju pokojeg dobrog meča i prebiranju po lijepim uspomenama.


Kroz tenis, turnire, treninge, Tea je odrastala. To je jedna konstanta u njenom životu. Gledajući treninge, gledajući njene mečeve, gledala sam kako diše. Gledala sam kako se uklapa u društvo, gledala sam kako gleda na sebe.

Nazvala bih ju jako kompliciranim djetetom.
U početku sa njenog lica nije silazio smiješak. Kako je rasla, postajala je sve zahtjevnija prema sebi i svakim danom sve nezadovoljnija. I kako je bivala više nezadovoljna, njen tenis je bio lošiji.
A, osnovna crta njenog karaktera je da teško prihvaća savjete. Kad joj nešto kažeš, ona kao da tog časa baš ne smije napraviti to što si joj rekao.

I danima sam gledala njenog trenera kako se muči, kako smišlja sve moguće načine da prodre do njene svijesti sa nevjerojatnom dozom strpljenja.
Koliko puta sam se i sama našla u situaciji da probam prodrijeti do njene svijesti, da joj objasnim neku stvar. I poslije svega, moram priznati da ni dan danas ne dokućujem kako radi ta njena šašava glavica.

U školi ima jako dobre ocjene, a kad nešto nije razumijela, čim joj počnem objašnjavati, rasplače se i kaže « Ja ništa ne razumijem! »

Ja počnem sa najjednostavnijom stvari i ona « Ja ništa ne razumijem! » Onda mi treba pola sata da ju umirim i počnem ponovo i opet ništa.
Na koncu sam shvatila « Nema veze što ne razumiješ. Evo, ja računam, a ti gledaj. «
Poslije ona to uzme, prouči i naravno sutradan u školi dobije peticu, a ja ni dan danas ne znam kako funkcionira taj njen mozak.
I za svaku drugu stvar, naučila sam, dovoljno je da joj kažem i ni u teoriji ne očekujem da će ona to tako sada napraviti. Glavno da ona čuje taj podatak, pa će ona to nekom drugom prilikom, kad joj to zatreba, upotrijebiti.
A sve to zahtjeva jako puno strpljenja.

Alan je Teina sušta suprotnost. Njemu možeš pričati... i on te sluša... razmišlja o tome, pita, komentira!
Kao malog, često ga pamtim sa riječima «Ajde mama, uči me nešto!»
To nešto je moglo biti bilo što... čitati, engleski, matematiku, preskakati preko užeta, skok u dalj ili bilo što drugo...
Preskakanje preko užeta... kako je izgledalo? Tisuću puta je probao i zapeo. Koja noga prva? Kako sada? Kada okrećem? Jedan preskok, drugi i opet zapne. I opet ponovo ispočetka. U beskonačnost...
A Tea, proba jednom... zapne. Drugi put... naučila je.
A pjevati pjesmicu. Alan je ponavljao satima, pjevali smo zajedno... dobro. Proba sam... sve istim tonom, pa opet, pa opet. Pa bi naučio pjesmicu svirati i onda prati glasom kako se kreću prsti... ali naučio je.
A Tea! Otpjeva jednom... zapamtila je.
Pjesmicu napamet. Pročita dvaput... zapamtila je.
A Alan... nauči pjesmicu napamet... za sat vremena nema pojma... nauči je ponovo ispočetka i opet je svaka za peticu. A tek crtanje...
I znao je Alan reći... Pa kako to, ja neke stvari napravim lako, a za neke mi treba puno truda, a Tei baš sve ide od prve, bez problema...

I rekla bih da je baš zato, što je većinu stvari naučila bez muke... šokirana kad shvati da nešto ne zna, da joj ne ide.
Onda se teško nosi sama sa sobom.

A s Alanom... sa njim je i trener uvijek mogao tako lijepo pričati. Imao je i on svojih kriza, ali sa njim se bar moglo razgovarati o tome.

I tako, ti treninzi i u prvom redu njihov trener, pomagali su nam odgajati djecu u svim mogućim situacijama.
Da se nauče nekoj disciplini, da nauče pobjeđivati, da nauče gubiti, da se nauče družiti, da nauče poštovati drugog, da se nauče izboriti za sebe i još puno, puno toga im je tenis dao.
I zato kažem da je tenis život u malom, jer to je zaista tako.
A dobar trener je njihov uzor, autoritet, prijatelj, savjetnik, psiholog i psihijatar ako treba.
I često trener može napraviti neke stvari i bolje od roditelja.
Gledala sam trenere kako viču, psuju galame na svoje igrače, u nogometu, odbojci, rukometu. I uvijek sam se pitala kako sad očekuju da će oni dobro igrati.
I znala sam gledati Teu kako se šeće po terenu, kako se nervira, kako joj ništa ne ide i često sam razmišljala kako skidam kapu njenom treneru koji sa svim tim mora izaći na kraj.
Ali znam da ona nije bezobrazna, ona to nikad nije radila namjerno... njoj je to njezina glava, njezina psiha radila, a naravno mi roditelji smo sigurno na neki način utjecali na to da je to tako... samo ne znam na koji način!
Ali mora da njezina suština, njezin karakter čini bit tog problema.
I opet kažem, ona je zaista komplicirana curica...
I opet kažem... ja je zaista obožavam!