PRIJATELJICE
Paketić pisama, koja sam dobila od najbolje prijateljice iz mladosti, naveo me je na razmišljanje.
Draga Marina,
Upravo sam bila izvrgnuta iskušenju da i ja tebe sa jednim « zvaničnim «, «Zdravo!« pozdravim i da ti isto tako jedno službeno – informativno pismo napišem.
Ipak je u meni prevladava biblijska riječ « Što ne želiš da ti drugi čini, ne čini niti ti njemu ! «
Vjerojatno ćeš se upitati «Zar sam stvarno bila tako službena?«
Da! S jedne strane je tvoje pismo ostavilo na mene takav dojam, a s druge strane čini mi se da razumijem poteškoću kada se treba napisati jedno prisno pismo nekome s kime se već godinama samo blijedi kontakt gaji. (I to u tako sitne sate.)
Pravdi i skromnosti za ljubav moram reći da u našem slučaju niti sama nisam baš puno pridonijela da bi to bilo drukčije.
Ali, šta je, tu je.
Kakvo je sada stanje sa Alanom? Da li se u međuvremenu već sasvim aklimatizirao na nove uvjete i nove sadržaje?
Nisi mi ništa napisala kako su tvoji roditelji. Čime se bave po cijele dane?
Čime se ti baviš u slobodno vrijeme, ako nešto takvo kod tebe postoji?
**************
Dugo sam bila šokirana izjavom da sam napisala jedno službeno, informativno pismo. Pisala sam o problemima koje smo imali sa Alanom kad je krenuo u školu. Godinu dana nas je to ispunjavalo u potpunosti.
Kako mogu o svojoj djeci pisati informativno pismo?
Djeca su mi smisao života, oni su moj svijet.
Posao odradim korektno i uspješno, ali obitelj mi je u prvom planu.
Nataša zdravo!
Dobila sam danas tvoju brošuru i počela je čitati.
Isplivao je moj osjećaj da ne želim da mi netko drugi prepričava svoju verziju Biblije.
Shvatila sam da je to tuđi doživljaj recimo «Božje riječi».
Ipak sam održala obećanje i uzela sam Bibliju. Zaključila sam da moram dobiti svoju, vlastitu viziju Božje riječi, neopterećenu utjecajem sa strane.
Za početak osjećaj koji je izazvan u meni je slijedeći.
Ne moraš mi ga obrazlagati ili pobijati. On je naprosto takav i mijenjati će se ili se neće mijenjati, na osnovu daljnjeg što ću pročitati.
Dakle, za početak.
Moj doživljaj Boga.
Bog svoju djecu izlaže iskušenju i onda ih kažnjava.
To u meni izaziva nelagodu. Ja svoju djecu učim, upućujem, nastojim da krenu pravim putem sa što manje iskušenja (izazivanja).
«Izazivam te da napraviš nešto loše i onda ću te kazniti». Ne sviđa mi se to.
Ako napravim nešto, što nije lijepo i time izazovem nečiji ružan postupak, mislim da nije pošteno kazniti taj ružan postupak.
Ja djecu učim primjerom.
To se odnosi na Kajina i Abela.
Osjećaj koji je kod mene prvotno izazvan je nepravda koju je načinio Bog prihvativši poklon (žrtvu) jednoga, a uvrijedivši (ponizivši, omalovaživši drugoga).
Po mom sudu uopće nije bitno što se daje nego namjera, a na dobru namjeru dobar odgovara dobrim, tj. zahvalom i lijepom riječi, a ne diskriminacijom. U mojim mislima Bog bi trebao biti oličenje dobra, a već na samom početku osjećam nešto drugo.
Njegova nepravda izaziva grijeh Kajinov, koji kasnije kažnjava.
Kad bih ja postupala tako prema svojoj djeci bila bih jako, jako loša mama.
Prema mojim osjećajima, ja sam dobra mama, ako svoju djecu upućujem tako da sa što manje iskušenja krenu dobrim putem.
Naravno da ću ih kazniti ako nisu nešto napravili kako treba, ali ne iz prve, i to uvijek tako, i u cilju toga da bi išli pravim putem.
Neću im bacati trnje pod noge, nego ću počistiti trnje koje mogu počistiti sa tog pravog puta, da bi krenuli upravo njim.
Onda ja volim svoju djecu.
Mogu pretpostaviti da će tvoja momentalna misao i zamjerka biti – ne možeš ili ne smiješ sebe uspoređivati sa Bogom. Griješiš, umišljena si ili tako nešto.
A ja naprosto od nečega moram početi, moram usporediti sa nečim što mi je blisko, što ja osjećam, mislim ili znam. Sa svojim načinom razmišljanja.
Nadošla mi je misao da ne volim, na želim i nije mi lijepo nešto raditi iz straha prema tome, nego iz ljubavi prema tome.
Iskreno rečeno – evo, sada mi se iskristaliziralo u glavi – adventistička vjera je u meni izazvala strah od Boga ili strah od kraja svijeta ili strah od toga, jesam li na pravom putu i vjerojatno je i moj otpor tako velik, jer ne mogu nešto raditi iz straha prema tome, nego iz ljubavi.
Strah od Boga – ne, nešto ne valja u tom osjećaju.
Ljubav prema Bogu – da, ako osjećam ljubav prema njemu – onda ga mogu slijediti...
I prije, a i sada, kad me djeca pitaju « Mama, postoji li Bog?», moj odgovor je « Djeco, ne znam! Tata i ja smo odgojeni da vjerujemo da nema Boga. Ja sada tako osjećam i tako mislim, a vi probajte sami doći do svojih zaključaka i svojih osjećaja.»
Oni sami, ovako iskazuju svoje misli.
Alan piše:
Molitva
Ja nisam neki posebni vjernik, pa mislim da je bolje da iznesem svoje mišljenje o ljudima kojima vjera znači puno više.
Mislim da je dobro da svaki čovjek u nešto vjeruje. Mnogi vjernici u vjeri traže spas iz lošeg društvenog položaja i iz svakodnevnih drugih problema.
To je sve u redu, ali ipak nije baš pametno misliti da, ako se pomoliš, sve je riješeno.
Treba sam na svoju ruku raditi, a u vjeri tražiti da ti da snage, da to i napraviš.
Vjera je jako pozitivna, jer uči čovjeka samo dobrim osobinama i recimo… glavni cilj kršćanske crkve je to da se svaki čovjek povodi za Isusom – savršenim bićem.
A moja Teica to vidi ovako:
Molitva Bogu
Hvala Ti Bože za nadu,
Koju sam u tebi vidjeti mogla.
Gdje god da jesi, na nebu il' zemlji
Znaj da mi je puno pomogla.
Molila sam ljude, i lijepo i polako,
Al' nikad sigurna u njih nije moja duša.
Kad zamolim Tebe, a ne znam ni gdje si
Znam, netko me sluša.
Uvijek si mi sreću darivao,
Svoju dobrotu nisi skrivao.
Zato i sada poslušaj me Bože,
Valjda ti vremena manjkati neće,
Jer možda mi baš ova želja
Ispuni zadnji kutak sreće.
Post je objavljen 05.09.2005. u 08:25 sati.