Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej
srijeda, 30.04.2008.
Sloboda i milost
Vidiš li dakle, moj Teotime, kako nas vječni Otac vuče k sebi? On nas uči, on nas razveseljuje. On nas ne sili. On baca u naše srce duhovno veselje i užitak kao svetu meku, kojom nas ljubazno i blago vuče, da primamo i kušamo slast njegove nauke.
Na taj način dakle, predragi moj Teotime, milost ni najmanje ne sili ni ne stavlja u lance našu slobodnu volju. Kakogod bila svemoguća sila milosrdne Božje ruke, koja dodiruje, okružuje i veže dušu tolikim i tolikim nadahnućima, poticajima i mekama, čovjekova slobodna volja ostaje uvijek, potpuno slobodna i nezakočena, izuzeta od svake sile i nužde.
Milost tako ljupko, blago i ljubazno proniče naše srce, da ona ni najmanje ne kvari slobodu naše volje. Ona tako snažno, a ipak uvijek tako nježno dodiruje pera našega duha, da naša slobodna volja ne trpi nikakvu silu. Milost raspolaže silom, ali ne zato da sili, nego da primami srce. Ona nosi u sebi svetu silu, ali ne zato, da nam je nametne, nego da od naše slobode stvori zaljubljenicu. Ona djeluje tako snažno, ali u isto vrijeme tako blago, da ni najsnažnije njezino djelovanje ne uništava našu volju. Ona nas tjera, ali ne guši naše slobodno djelovanje. Radi toga, makar kako ona snažno djelovala, mi možemo pristati na njezine pobude, ali isto tako možemo im se i oduprijeti, kakogod se nama sviđa. I što je isto toliko divno koliko je i istinito, kada naša volja slijedi Božje nadahnuće i pristaje uz njegovu pobudu, ona to čini isto tako slobodno, kao što je slobodno odbija, kada je odbija. Možemo reći dalje, da pristanak uz milost mnogo više zavisi od milosti nego od naše volje i da odbacivanje milosti zavisi jedino od naše volje. S tako ljubaznom blagošću Bog pristupa k našemu srcu, s toliko vještine on mu saopćuje svoju snagu, da nam ne oduzima našu slobodu. Kada nam ulijeva pobudu svoje moći, on ne sprečava moć naše volje, jer on nadasve usklađuje svoju moć sa svojom blagošću. Na takav način, kada se radi o dobru, njegova moć daje nama snagu na božanski blag način. Drugim riječima, njegova blagost moćno čuva slobodu naše volje.
...
Dragi moj Teotime, nadahnuća nam dolaze i prije nego što smo na njih mislili. Mi ih osjećamo. Ali kada smo ih osjetili, naša je dužnost da pristanemo na njih, da se s njima složimo i da slijedimo njihove pobude. Međutim, mi možemo učiniti i to, da se s njima ne složimo, da ne pristanemo uz njih, već da ih odbijemo. Ona se dadu osjetiti bez nas, ali je nemoguće pristati uz njih bez nas.
Sv. Franjo Saleški, "Teotim"
subota, 26.04.2008.
Jednostavno prihvaćanje
Svetost nije luksuz rezerviran za neke. Jednostavna je to dužnost povjerena svakome od nas.
Nije potrebno stvarati neprilike gdje ih nema. Biti svet ne znači činiti čudesa i razumjeti velike stvari. Znači jednostavno prihvaćanje. Darovao sam samoga sebe Bogu i nije bitno gdje se nalazim jer Mu pripadam toliko da može činiti sa mnom što god hoće.
Naš napredak na stazi svetosti ovisi o Božjoj milosti i o našoj čežnji za svetošću. Taj saldo mora biti ujednačen. Nije važno što nam nedostaje jasna vizija našega kretanja putem svetosti, a ne moramo sa sigurnošću ni znati na kojemu se dijelu puta nalazimo.
Prava je svetost izvršavanje Božje volje s osmijehom.
Bl. Majka Terezija
nedjelja, 20.04.2008.
Dvije vrste pelagijanizma
Prva varijacija »drzovitosti«, o kojoj trebamo progovoriti, jest građansko-liberalni pelagijanizam: ako već postoji Bog i ako se doista brine za čovjeka, ne može biti tako strahovito zahtjevan, kako nam to predočava vjera Crkve. Na kraju krajeva, ja nisam lošiji od drugih: vršim svoje dužnosti, a male ljudske slabosti ne mogu biti tako pogibeljne. U ovomu se veoma rasprostranjenu životnome stavu ponovno krije ono što smo već opisali kod acedie - čovjekovo umanjivanje sama sebe i samodostatnost naspram beskonačne ljubavi, za koju misli da mu u njegovu građanskome samozadovoljstvu nije potrebna. Možda se u mirna vremena može prilično dugo živjeti s ovim stavom. No, čovjek će se u trenutku krize ili obratiti ili podleći očaju.
Drugo je lice istoga poroka pelagijanizam pobožnih. Oni ne žele oproštenje od Boga i uopće nikakav dar od njega. Oni sami žele biti u redu - ne oproštenje, nego pravedna nagrada. Oni ne žele nadu, nego sigurnost. S tvrdim rigorizmom religioznih vježba, molitvama i djelovanjima žele sebi priskrbiti pravo na blaženstvo. Nedostaje im poniznost koja je bitna za svaku ljubav, poniznost da primimo ono što nam se daruje onkraj naše zasluge i učinka. Poricanje nade u korist sigurnosti, pred kojim ovdje stojimo, počiva na nesposobnosti da se podnese napetost onoga što dolazi i da se prepusti Božjoj dobroti. Stoga je takav pelagijanizam otpadništvo od ljubavi i nade, ali u konačnici i od same vjere. Čovjekovo srce tada postaje tvrdo prema samome sebi, prema drugima, a naposljetku i prema Bogu: čovjeku je potrebno Božje božanstvo, ali mu njegova ljubav više nije potrebna. On samome sebi daje pravo, a Bog, koji se s njime ne slaže, postaje njegov neprijatelj. Farizeji su Novoga zavjeta uvijek vrijedeće oličenje ovoga izobličenja religije. Srž je ovoga pelagijanizma religija bez ljubavi, koja se tako pretvara u žalosnu karikaturu religije.
Pelagijanizam je pobožnih dijete straha, osakaćene nade, koja ne može izdržati napetost zbog dara ljubavi koja se ne može iznuditi. Tako se nada pretvara u strah, a strah rađa težnju za sigurnošću u kojoj ne smije ostati nikakva neizvjesnost. Ljubav ovdje ne prevladava strah budući da se sebičnjak ne želi povjeriti njezinu načinu sigurnosti, koji je uvijek »samo« dijaloški. S ovakvim polazištem strah treba otjerati neovisno o drugomu, onim čime ja sam raspolažem - mojim vlastitim činjenjem, mojim »djelom«.
Takva težnja za sigurnošću počiva na posvemašnjemu samopotvrđivanju svoga »ja«, koje se uskraćuje odvažnosti izlaženja iz sama sebe i povjeravanja drugome. To je upravo dokaz nedostatka istinske ljubavi. Treba, naprotiv, prihvatiti jednu drugu vrstu straha, koja je ne samo poveziva s ljubavlju, nego nužno slijedi iz nje: strah da ćemo povrijediti ljubljenu osobu, da ćemo vlastitom krivnjom razrušiti temelj ljubavi. Liberalizam i prosvjetiteljstvo nam žele ponuditi svijet bez straha, obećavaju posvemašnje uklanjanje svake vrste straha. Željeli bi odagnati svako »još ne«, svaku upućenost na drugoga i njezinu unutarnju napetost koja bitno pripada nadi i ljubavi. Tko čovjeka na taj način »oslobađa« straha, »oslobađa« ga nade i ljubavi.
J. Ratzinger, "O vjeri, nadi i ljubavi"
subota, 19.04.2008.
Benedikt XVI.
19.IV.2005. - 19.IV.2008.
Ako se povjerimo Isusovu gledanju i uzvjerujemo njegovoj riječi, nipošto se ne zapućujemo u potpunu tamu. Isusova poruka daje odgovor na unutarnje očekivanje našega srca; ona je podudarna s unutarnjim svjetlom našega bića, koje se proteže prema Božjoj istini. Zasigurno, ponajprije smo vjernici »iz druge ruke«. No Toma Akvinski s pravom označava vjeru procesom, unutarnjim putom, kada kaže: »Svjetlo vjere vodi ka gledanju.« Ivan u svome evanđelju u više navrata, primjerice u pripovijesti o Isusu i Samarijanki, ukazuje na ovaj proces. Žena izvješćuje o onome što joj se dogodilo s Isusom i da je u njemu prepoznala Mesiju, donositelja spasenja, koji otvara put k Bogu, a time i spoznaju koja daje život. Njezini je sugrađani slušaju, upravo zato što to govori ova žena; oni vjeruju u Isusa »zbog ženina kazivanja« - oni vjeruju iz druge ruke. I jer je to tako, pozivaju Isusa da ostane s njima te tako mogu s njime i razgovarati. Na koncu mogu reći ženi: Više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja, nego sada znamo da je ovaj uistinu Spasitelj svijeta (Iv 4,42). Vjera je u živome susretanju postala spoznaja, »znanje«.
Dakako, prevarili bismo se ako bismo put vjere sebi jednostavno predočavali kao pravocrtan proces napredovanja. Budući da je tako usko povezan s našim životom koji se kreće u stalnu podizanju i padanju, uvijek postoje koraci natrag koji nas opet sile na nov početak. Svaka životna dob mora pronaći svoju vlastitu zrelost, a može upasti i u sebi svojstvenu nezrelost. No usprkos tomu smijemo reći da u životu vjere raste i određena očevidnost ove vjere: njezina nas zbiljnost dodiruje, a iskustvo nam života provedena u vjeri dokazuje da je Isus doista Spasitelj svijeta.
Na ovomu se mjestu drugi vidik, o kojemu smo govorili, povezuje s prvim: u Novomu je zavjetu riječ »sveto« bila oznaka za sve kršćane, među kojima je zacijelo bilo i takvih koji nisu imali kvalitete koje se traže od kanonizirana sveca. No ovim se nazivom htjelo izraziti da su svi bili pozvani da svojim iskustvom uskrsnuloga Gospodina postanu poveznica za druge, koja bi ih mogla dovesti u doticaj s Isusovim promatranjem živoga Boga. To vrijedi i danas: vjernik, koji se daje voditi i oblikovati vjerom Crkve, trebao bi sa svim svojim slabostima i poteškoćama biti prozor za svjetlo živoga Boga, i ako istinski vjeruje, on to i jest. Protiv sila koje sprječavaju istinu, protiv ovoga zida predrasuda, koji nam zatvara pogled na Boga, vjernik bi trebao biti protivna sila. Na njega bi se trebao moći osloniti onaj koji je početnik u vjeri. Kao što je Samarijanka postala pozivnica za Isusa, tako je i vjera vjernika po svojoj biti poveznica za traženje Boga u tami svijeta uvelike suprotstavljena Bogu.
Moglo bi nam u svezi s time koristiti da se podsjetimo kako se prva Crkva nakon svršetka apostolskoga doba tek razmjerno malo bavila izravnom misionarskom djelatnošću, kako nije imala vlastitu strategiju naviještanja vjere poganima i da je njezino vrijeme, unatoč tomu, postalo razdoblje najvećega misionarskog uspjeha. Obraćenje antičkoga svijeta na kršćanstvo nije bilo rezultat planirane aktivnosti Crkve, nego plod snažne vjere kakva se očitovala u životu kršćana i u zajednici Crkve. Istinski poziv od iskustva k iskustvu, to je bilo - ljudski govoreći - misionarska snaga prve Crkve. Životno zajedništvo Crkve je pozivalo na sudjelovanje u ovome životu, u kojemu se otvarala istina, iz koje je dolazio taj život. I obrnuto: otpad novoga vijeka je uslijedio zbog toga što kršćanska vjera nije ovjerovljena životom. U tomu se pokazuje velika odgovornost današnjih kršćana. Oni trebaju biti poveznice vjere, kao oni koji znaju za Boga, koji svojim životom dokazuju da je vjera istina i tako postaju putokaz drugima.
Novu evangelizaciju, koja nam je danas žurno potrebna, ne ćemo ostvariti pametnim teorijama: katastrofalan je neuspjeh moderne kateheze odviše očit. Jedino prožimanje u sebi uvjerljive istine i ovjerovljenja te istine životom može učiniti da zasvijetli ona očitost vjere koju očekuje ljudsko srce; samo kroz ova vrata ulazi Duh Sveti u svijet.
(iz knjige "O vjeri, nadi i ljubavi")
petak, 18.04.2008.
Tko je za mene Isus
Evo tko je za mene Isus:
Riječ tijelom postala.
Kruh života.
Žrtva žrtvovana na križu za naše grijehe.
Žrtva prikazana na oltaru za moje grijehe i grijehe svijeta.
Riječ, koju treba navijestiti.
Istina, koju treba obznaniti.
Put, kojim treba proći.
Svjetlo, koje treba upaliti.
Život, koji treba živjeti.
Ljubav, koju treba ljubiti.
Sreća, koju treba dijeliti.
Mir, koji treba dati.
Kruh života, kojega treba jesti.
Gladan, kojega treba nahraniti.
Žedan, kojega treba napojiti.
Gol, kojega treba obući.
Beskućnik, kojega treba ugostiti.
Bolesnik, kojega treba liječiti.
Osamljenik, kojega treba ljubiti.
Neželjen, kojega treba željeti.
Gubavac, čije rane treba prati.
Prosjak, kojemu treba osmijeh darovati.
Alkoholičar, kojega treba saslušati.
Mentalni bolesnik, kojega treba zaštititi.
Dijete, koje treba zagrliti.
Slijepac, kojega treba voditi.
Nijem, za kojega treba govoriti.
Bogalj, s kojim treba koračati.
Ovisnik o drogi, s kojim treba prijateljevati.
Prostitutka, koju treba udaljiti od opasnosti i smatrati prijateljem.
Zatvorenik, kojega treba posjetiti.
Starac, kojega treba uslužiti.
Za mene:
Isus je moj Bog.
Isus je moj zaručnik.
Isus je moj život.
Isus je moja jedina ljubav.
Isus je moje sve u svemu.
Isus je meni sve.
Bl. Majka Tereza
ponedjeljak, 14.04.2008.
Nisi zaboravljen(a)
Nijedna travka ne raste
Da je nebo ne orosi.
I cvijet ne cvjeta
Da ga sunce ne obasja.
Pa ako si i duboko potišten
U mračnoj šumi sam,
Jednom će ti stići od Boga
Tvoja rosa i sunca sjaj.
Niknut će jednom što ti je
Ko klica u srcu ležalo.
Nijedna stvar zaboravljena nije
Svakoj dođe dan cvjetanja.
Wilhelm Friedemann Bach
subota, 12.04.2008.
Ustrajmo u vjeri
162 Vjera je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar. Mi možemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: "Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere" (1 Tim 1,18-19). Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveća. Ona treba biti "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.
166 Vjera je osobni čin: slobodan čovjekov odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. Ipak vjera nije osamljen čin. Nitko ne može sam vjerovati, kao što nitko ne može sam živjeti. Nitko sam sebi nije dao vjere, kao što si nitko sam nije dao života. Vjernik je vjeru primio od drugih i drugima je mora prenijeti. Naša ljubav prema Isusu i ljudima tjera nas, da drugima govorimo o svojoj vjeri. Na taj način svaki je vjernik kao kolut u dugu lancu onih koji vjeruju. Ja ne mogu vjerovati, ako nisam podržan vjerom drugih, a svojom vjerom pridonosim da se podupre vjera drugih.
Katekizam Katoličke Crkve
petak, 11.04.2008.
Molitva plemena Siouxa
Veliki Duše, čiji glas čujem u vjetru i čiji dah daje život svemu na svijetu: čuj me i poslušaj! Dolazim preda te, kao jedan od mnogih tvojih sinova, malen i slab. Trebam tvoju snagu i mudrost. Daj mi da hodam među lijepim stvarima, daj mojim očima da poštuju ono što si stvorio, ušima da budu osjetljive na tvoj glas. Učini me mudrim, te i ja upoznam ono što sam govorio svojem narodu, pouku koju si utkao u svaki list i svaki greben. Ne tražim snagu da bih bio nadmoćan svojoj braći, već da budem sposoban pobijediti svojega najvećeg neprijatelja: sebe samoga! Učini da uvijek budem spreman stupiti preda te čistih ruku i uspravna pogleda. Pa kada moj život umine, kao svjetlo na zalazu, da moj duh može doći k tebi bez ikakva stida.
Haug i amen. 
(novi broj Veritasa)
nedjelja, 06.04.2008.
Svetost
U čovječjim snovima o zdravom svijetu svetost se zamišlja kao nešto što je nedodirljivo od grijeha i zla, nešto što se s njima ne miješa; pri tom je uvijek prisutna crno-bijela tehnika mišljenja u kojoj se neumoljivo izdvaja i odbacuje ona negativna strana (koja se, dakako, može vrlo različito shvatiti, već prema vremenu i mentalitetu). I u današnjoj kritici društva i akcijama u kojima se ona javlja posve se jasno očituje ta značajka neumoljivosti, koja uvijek prati ljudske ideale. Zato je već Kristovim suvremenicima predstavljala kamen spoticanja činjenica što je u njegovoj svetosti potpuno nedostajalo te sudilačke crte: niti se oganj sručio na nedostojne, niti je revnima bilo dopušteno da iščupaju korov koji je pustošio pšenicom. Naprotiv, Isusova se svetost očitovala upravo u druženju s grešnicima što ih je privukao u svoju blizinu; druženju dotle da je sam postao »grijehom« i podnio prokletstvo zakona, kad je bio osuđen i smaknut, postigavši tako sudbinsku združenost s onima koji su bili izgubljeni (usp. 2 Kor 5,21; Gal 3,13). On je preuzeo grijeh na sebe, učinio ga svojim dijelom, i tako je očitovao što je prava »svetost«: ne izdvojenost, već združenost; ne osuda, već ljubav koja oslobađa. A Crkva, nije li ona jednostavni nastavak tog Božjeg upuštanja u ljudsku bijedu; zar ona nije jednostavno nastavak onog zajedništva stola što ga je Isus dijelio s grešnicima, nastavak onog njegovog zalaženja u nevolju grijeha te se činilo da će u njoj propasti? I dok ljudi iščekuju posvemašnju čistoću, zar se u nesavršenoj svetosti Crkve ne očituje prava Božja svetost, koja je ljubav, ljubav koja se ne drži na plemenitaškoj udaljenosti u nepristupačnom svijetu čistoće, već se miješa s nečistoćom svijeta da bi je na taj način pobijedila? Može li, dakle, svetost Crkve biti nešto drugo do uzajamno nošenje tereta, zato što nas je Krist sve ponio? Priznajem, za mene upravo ta nesavršena svetost Crkve ima u sebi nešto beskrajno utješnog. Jer, zar čovjek ne bi prezao pred svetošću koja bi bila bez ljage te bi nas samo sudila i spaljivala? A tko smije o sebi tvrditi kako mu nije potrebno da ga drugi podnosi ili čak da ga drži? Međutim, kako može netko tko je u svojoj biti ovisan o tome da ga drugi podnosi, sam ne htjeti da podnosi drugoga? Zar nije jedino uzdarje što ga može drugome pružiti i jedina utjeha koja mu preostaje upravo to da i on sam drugoga podnosi kao što i drugi njega podnosi? Svetost u Crkvi započinje međusobnim podnošenjem a vodi uzajamnom nošenju. (str. 318)
J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo"
subota, 05.04.2008.
Biti kršćaninom
Biti kršćaninom ne znači ispuniti određeni dužnosni penzum i, možda, kao osobito savršen kršćanin prijeći i granicu obavezna osiguranja. Naprotiv, kršćanin je onaj čovjek koji je svjestan toga da u svakom slučaju živi od milosti, da se prema tome sva pravednost sastoji samo u tome da i on osobno bude milostiv i da poklanja ono što ima poput prosjaka koji je zahvalan za ono što je primio pa to velikodušno dijeli dalje. U stvari, nepravedan je onaj tko je proračunat i sebe smatra pravednim, onaj tko misli da si sam može satkati bijelu odjeću te da može potpuno izgraditi sama sebe. Ljudska pravednost može se obistiniti samo ako odustanemo od vlastita zahtjeva i samo ako budemo velikodušni prema čovjeku i Bogu. To je pravednost na koju treba pomišljati kada molimo »oprosti kao što smo i mi oprostili«. Ova molba očituje se kao jedini pravi model kršćansko-ljudske pravednosti. Ta se pravednost sastoji u praštanju, jer sam i sam primio oproštenje i živim od toga oproštenja. (str. 235)
...
U spomenutih šest principa na neki smo se način upoznali s elementarnim česticama kršćanske zbilje. Ne krije li se, ipak, iza svega toga jedno jedincato i jednostavno jezgro te zbilje? Jezgro zaista postoji; poslije svega što je rečeno, bez opasnosti da izreknemo sentimentalnu frazu, možemo kazati da se ovih šest principa u krajnjoj liniji ipak svode na jedan princip, a taj je: princip ljubavi. Kazat ćemo, pomalo grubo, a možda i i uz opasnost da nas krivo shvate: pravi kršćanin nije konfesionalni stranački drug, nego onaj koji je kroz svoje kršćanstvo zaista postao čovječnim. Pravi kršćanin nije onaj koji se ropski pridržava nekakva sistema normi a isključivo mu je stalo do sebe sama, nego onaj koji se toga oslobodio u korist jednostavne, ljudske dobrote. Ako je ljubav doista autentična, onda ona uključuje i vjeru. Samo tako princip ljubavi može biti potpun. Gdje nema vjere, ljubav postaje proizvoljnim činjenjem. A vidjeli smo kako je vjera izraz neminovna primalaštva čovjeka i izraz nedovoljnosti njegovih napora. Ljubav bi, inače, time što bi se pretvorila u samodopadnu pravednost, poništila samu sebe. Dakle, vjera i ljubav međusobno se uvjetuju i traže. Treba također kazati da je unutar principa ljubavi prisutan i princip nade, koja traži cjelinu nadilazeći pojedinačni trenutak. Na kraju nas naše razmišljanje, samo po sebi, navodi na riječi kojima je Pavao označio temeljne stupove kršćanske zbilje: »Sada ostaju vjera, nada i ljubav — to troje — ali navjeća je među njima ljubav« (1 Kor 13,13). (str. 245)
J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo", 1968.
srijeda, 02.04.2008.
Nauči i mene ljubiti
Gospodine Isuse,
Koji si sve stvorio ljubavlju,
Rodio se ljubavlju,
Služio ljubavlju,
Djelovao ljubavlju,
Trpio ljubavlju,
Umro ljubavlju,
Uskrsnuo ljubavlju,
Zahvaljujem ti za tvoju ljubav
Prema meni i cijelom svijetu.
Svaki dan te molim:
Nauči i mene ljubiti.
Amen.
Bl. Majka Tereza
Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).
(Ivan Pavao ll)
| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)
Komentari da/ne?
Linkovi
CERC
Catholic Answers
Simple Catholicism
Tebe Tražim
KNI
Psalmi
103 Bog je ljubav
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
*
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)
*
Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.
Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)
*
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)
*
Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)
*
Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)
*
Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)
*
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)
*
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)
*
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)
*
Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)
*
Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)
*
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)
*
Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)
*
Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)
Pregled po autorima
Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)
Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku