U čovječjim snovima o zdravom svijetu svetost se zamišlja kao nešto što je nedodirljivo od grijeha i zla, nešto što se s njima ne miješa; pri tom je uvijek prisutna crno-bijela tehnika mišljenja u kojoj se neumoljivo izdvaja i odbacuje ona negativna strana (koja se, dakako, može vrlo različito shvatiti, već prema vremenu i mentalitetu). I u današnjoj kritici društva i akcijama u kojima se ona javlja posve se jasno očituje ta značajka neumoljivosti, koja uvijek prati ljudske ideale. Zato je već Kristovim suvremenicima predstavljala kamen spoticanja činjenica što je u njegovoj svetosti potpuno nedostajalo te sudilačke crte: niti se oganj sručio na nedostojne, niti je revnima bilo dopušteno da iščupaju korov koji je pustošio pšenicom. Naprotiv, Isusova se svetost očitovala upravo u druženju s grešnicima što ih je privukao u svoju blizinu; druženju dotle da je sam postao »grijehom« i podnio prokletstvo zakona, kad je bio osuđen i smaknut, postigavši tako sudbinsku združenost s onima koji su bili izgubljeni (usp. 2 Kor 5,21; Gal 3,13). On je preuzeo grijeh na sebe, učinio ga svojim dijelom, i tako je očitovao što je prava »svetost«: ne izdvojenost, već združenost; ne osuda, već ljubav koja oslobađa. A Crkva, nije li ona jednostavni nastavak tog Božjeg upuštanja u ljudsku bijedu; zar ona nije jednostavno nastavak onog zajedništva stola što ga je Isus dijelio s grešnicima, nastavak onog njegovog zalaženja u nevolju grijeha te se činilo da će u njoj propasti? I dok ljudi iščekuju posvemašnju čistoću, zar se u nesavršenoj svetosti Crkve ne očituje prava Božja svetost, koja je ljubav, ljubav koja se ne drži na plemenitaškoj udaljenosti u nepristupačnom svijetu čistoće, već se miješa s nečistoćom svijeta da bi je na taj način pobijedila? Može li, dakle, svetost Crkve biti nešto drugo do uzajamno nošenje tereta, zato što nas je Krist sve ponio? Priznajem, za mene upravo ta nesavršena svetost Crkve ima u sebi nešto beskrajno utješnog. Jer, zar čovjek ne bi prezao pred svetošću koja bi bila bez ljage te bi nas samo sudila i spaljivala? A tko smije o sebi tvrditi kako mu nije potrebno da ga drugi podnosi ili čak da ga drži? Međutim, kako može netko tko je u svojoj biti ovisan o tome da ga drugi podnosi, sam ne htjeti da podnosi drugoga? Zar nije jedino uzdarje što ga može drugome pružiti i jedina utjeha koja mu preostaje upravo to da i on sam drugoga podnosi kao što i drugi njega podnosi? Svetost u Crkvi započinje međusobnim podnošenjem a vodi uzajamnom nošenju. (str. 318)
J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo"
Post je objavljen 06.04.2008. u 21:20 sati.