darsena-time after time
subota, 12.09.2009.
Sretnemo li se...
Zvižduk bure u mom kraju priziva mi sjećanja. Zvižduk, sudbinski i opor... možda konačan...
A sretnemo li se opet, moj davni i daleki, zbacit ću masku stida, impregniranu i tešku.
I bit ću ono što oduvijek željela sam biti u tvom naručju...
I krotka i divlja i pokorna i strastvena...
Jer... ti si taj koji je oduvijek znao učiniti da spadnu maske....
Ti si taj za čiju bih ljubav čak i ja bila kadra moliti...
Ti si taj koji je znao otkriti tajnu duše... bez ijedne izgovorene riječi...
Sretnemo li se opet.
A sretnemo li se opet, željela bih ti poljupcima izbrisati svu bol koju nosiš...
Ljubiti ti vjeđe dok ne usnu snove o anđelima...
Skutima svojim odnijeti svu tugu ovog svijeta koja ti se spustila na pleća...
Dok si tu... i dok si moj... a voljela bih da taj trenutak potraje vječno.
Moj divni lutalice kristalnih misli, prijatelju mojih snova, odrazu duše iz davnine...
Možda bih ti se čak i usudila reći da te volim...
Što već jednom propustih, nesigurna i slaba...
I nedostaješ mi... dragi...
Toliko da me tijelo boli, a duša vrišti...
Ispod zvijezda ove kasne, ljetne noći...
A ostaje mi žal, ostaje mi kajanje...
Ostaju mi uspomene... i tvoja toplina.
Odjek neke davne sreće i nedosanjanih snova...
A sretnemo li se opet... jednom...
U sljedećem životu...
Reći ću ti sve...
