31
četvrtak
siječanj
2008
Jedna lijepa uspomena...
Open your eyes I see
Your eyes are open
Wear no disguise for me
Come into the open
When its cold outside
Am I here in vain?
Hold on to the night
There will be no shame
Always
I wanna be with you
And make believe with you
And live in harmony harmony oh love
Melting the ice for me
Jump into the ocean
Hold back the tide I see
Your love in motion
When its cold outside
Am I here in vain?
Hold on to the night
There will be no shame
by Erasure
Danas ujutro sam tražila CD Jinxa a umjesto njega našla Erasure.
Rekoh može baš bi ih malo htjela preslušat.
Ubacila u discman i do posla slušala always….
Bila sam treći srednji kad sam tu stvar tolko slušala na kaziću das am doslovce izlizala traku.
Tad sam bila zaljubljena u Hrću i patila i patila za njim.... ok ajd bio je Žac kao utjeha za škicanje ali Žac je bio sam za zezanciju ali Hrćo je bio onaj za kojim sam patila.
On je bio jedan od razloga zašto sam trenirala odbojku u školi.
Moram priznat da nije bilo lako biti s njim u timu pogotovo kad me je profa uvijek stavlajla na poziciju da mu ”čuvam leđa” a moj pogled je uvijek bio fiksiran na njegovu stražnjicu i noge. Uh ne znam šta je bilo bolje ;)
Kad god je Hrćo bio na treningu ja sam igrala prilično dobro. Serve sam imala dobre, jake, lopta je uvijek išla prema zadanoj putanji. Kad Hrće nije bilo trening je bio katastrofa-ništ mi nije išlo od ruke.
Profa e skužila da patim za Hrćom i tek tada me više nije odvajala iz njegovog tima.
Hrćo je bio maturant. Godinu dana stariji od mene. Misli su mu valjda bile na drugim stvarima a ne da bi se zamarao nekom klinkicom.
Zadnji dan na norijadi uspjela sam ga uhvatiti i slikati. Uspomena je zabilježena.
Hrćo je otišao iz škole.
Vidjela sam ga još jednom u gradu. Prošao je pored mene sa nekom curom, osmjehnuo se pozdravio me i nastavio dalje.
Bila sam šokirana.. Em što sam ga srela em što me je pozdravio. On se mene sjećao, on je mene pozdravio.
Kad imate 18 onda vam je to jednako kao da ste osvojili nagradno putovanje u Fairyland.
Par godina nakon jednom zgodom jedan dečko je vozio moju frendicu i mene doma i prilazili smo pored jednog Novozagrebačkog naselja.
On je rekao da tu živi i pokazao na neboder.
Ja sam (glupaća šta da kažem???) skomentirala da u tom neboderu živi jedan dečko.
On me je pitao kak se zove , ja rekla Hrćo, on me upitno pogledao i rekao Hrćo je moj brat.
ZEMLJO OTVORI SE!!!!!!
Nažalost upravo se upalilo zeleno na semaforu i niam mogla pobjeć iz auta samo da izbjegnem daljnja pitanja.
-Od kud ti znaš Hrću?
- paaaa..ovaj išao je u moju školu.
-Da od kud ti znaš Hrću-pitala je frendica sa zlobnim smješkom
Nakon par minuta ispitivanja rekla sam.-OK, bila sam zaljubljena u Hrću, ste sad zadovoljni?
On je ostao paf- zar je moguće da je neka cura zaljubljena bila u njegovog brata?
Šta se je desilo sa Hrćom ne znam.
Nikad valjda neću niti saznat.
Samo znam da je bio pravi komad, dečko zbog kojeg je odbojkaški trening bio kao mačji kašalj, dečko zbog kojeg je traka kazete bila ful izlizana, dečko zbog kojeg sam sanjarski hodala i koji mi je podario usputni osmjeh zbog kojeg ga se i dan danas rado sjetim....
Pozdrav Piji ma gdje god bio....
p.s. satrala me bolest i ipak sa 35,3 završila u krevetu...bez neta, bez ičega..
komentiraj (4) * ispiši * #
25
petak
siječanj
2008
Nemoguće, pa Vi ste prepošteni...ili kako ljudi pojma nemaju!
Več 3 dana idem na terapiju zbog problema sa rukom (sad bih se mogla izvlačiti da je to razlog što ne postam češće ;)))
Sjedim u čekaonici, čitam knjigu (taj nesretni alkemičar), čekam na svoj red, zovu me, ulazim, sjedam na stolicu, oslobađam rame viška odjeće, dobivam svoju terapiju, čitam knjigu, čekam pip-pip da odzvoni pa da krenem natrag kući.
I tako ću raditi još nekoliko dana (možda uspijem pročitati tu nesretnu knjigu).
No ono što me je jučer malo iznenadilo bilo je pitanje od stričeka koji radi na terapiji.
Tako sam ja jučer došla, sjela, pripremila knjigu da počnem čitati kad me striček dok je pripremao terapiju priupita-”Što ste Vi po struci?”
Maknem ja pogled sa knjige i pogledam njega i uzvratim pitanje-”Baš po struci ili šta radim? Kod mene je to sasvim različito.”
”Po struci” kaže on.
”Pravnik”-kažem ja.
”Pravnik? Nikad Vam to ne bi rekao.”
”Zašto,ako smijem znati?”
Striček me pogleda zbunjeno, slegne ramenima i kaže ”Pa, izgledate mi prepošteno.”
Sad je meni bio upitnik iznad glave kad striček nastavi ”Ne kažem ja da vi niste dobar pravnik nego jednostavno ne djelujete pokvareno kao oni. Baš pošteno djelujete.”
Zanimljivo je kako nas ljudi doživljavaju.
Recimo da mene pitate kako mislim da me ljudi doživljavaju rekla bih - brbljavo, naporno, dosadno, a sama sebe smatram osim toga da sam i ljena i prava bitch.
No sjećam se da samo na jednom od mnogih tečajeva koje sam morala proći radi usavršavanja na bivšem jobu imali zadatak da opišemo svoje kolege i kako ih vidimo i već tada sam ostala zbunjena kako moja percepcija mene same je potpuno drugačija od onoga kao me ljudi doživljavaju.
Mene navodno ljudi doživljavaju kao poštenu(to je novi pojam koji zapisujem u kako me drugi vide), komunikativnu (brbljava;), izuzetno ambicioznu (ha?????haloooo!!!!ha????), pravi borac za prava-pogotovo kad treba druge braniti (priznajem kriva sam za to), srdačnu (khm khm) i dostupnu osobu, odlučnu i nepokolebljivu......
Ja sebe ne vidim kao takvu.
E sad....Ili sam ja prekritična prema samoj sebi ili ljudi pojma nemaju!
Bit će da je ovo drugo...
Makar definitivno je lijepo s vremena na vrijeme čuti da ipak oko vas sja neka druga aura osim one crne koju ste si sami nabili.
Ako ništa drugo bar zbog ega koji raste i raste...
Ma ljudi fakat pojma nemaju;)
Ah da i uz povišicu ide i dodatna uredska oprema kao i rečenica da se nadaju i daljnjoj dobroj suradnji i mojem ostanku u firmi. Zanimljivo.....
komentiraj (2) * ispiši * #
22
utorak
siječanj
2008
Mom Čupavcu-SRETAN ROĐENDAN!
Sjećam se bio je to 02.04.1998. Radila sam kao hostesa na Auto showu.
Veliki je došao po mene i vozio me doma. Bio je nervozan.
Mislila sam si kog vraga si ti pak nervozan što si doma cijeli dan a ja gladna ko vuk, 10 sati na nogama i jedvač čekam da se sjednem pa nisam nervozna.
Došli smo doma. Najdraži me je dočekao u hodniku i počeo se derat na mene ”Gdje si ti do sada? Kakvo je to ponašanje? U sobu na razgovor!”
Ostala sam paf. Najdraži NIKAD nije u životu podigao glas na mene, nikad me nije tjerao u sobu na razgovor.
Grozničavo sam vrtjela film u glavi. Šta se desilo? Šta sam napravila?
Da li sam nekome nešto rekla što ga je uvrijedilo? Da li sam nešto komentirala šta nisam trebala pa je netko rekao to mojima? Ne kužim. Ništa nisam napravila.
Otišla sam u Velikovu sobu.
Sjela na fotelju pored kreveta. Na krevetu je sjedio Najdraži.
”Gdje si ti do sad? Zar ne vidiš tko te čeka???”
Pogledala sam prema blagavaoni u kojoj je stajao Veliki i Bananka. Mislim bananka nije samo moja frendica več i od Velikog a između ostalog ja sam bila na poslu i nisam mogla ranije doći. Taman kad sam zaustila da tio kažem pogled mi se je zaustavio na fotelji nasuprot mene.
Tamo je sjedila malena crvena buhtlica i uplašeno me gledala.
Samo sam zinula.
Od silnog straha što se Najdraži derao na mene ja nisam niti vidjela njega. Čupavca veličanstvenog!
Skočila sam do fotelje, počela grliti Čupavca pa pogledala Najdražeg koji se je tako slatko smijao što me je digao na foru.
Grlila sam Čupavca, grlila sam Najdražeg i onda mi je sinulo... ” Da li je moj?”
”Je!”
”Da li će ostat više od jednog dana?”
„Hoće! Pa tvoj je! Jesi li si ga željela? Sad je tvoj.“
Grlila sam Najdražeg i zahvaljivala sam mu se šta je napokon popustio i doveo mi Čupavca.
Glavna, Veliki i Bananka su rikavali od smijeha.
Rekli su da me nikad nisu tako uplašenu vidjeli. Pa bilo bi i vama tako mislila sam si da se netko tak dere na vas, netko tko niakd u životu nije digao glas na vas.
A oni su samo mislili kako je to dobra fora.
Čupavac je stigao k meni.
To malo predivno stvorenje koje mi je skroz na skroz promijenio život.
Nakon njegovog dolaska znala sam da više ništa neće biti kao prije.
Postali smo najveći prijatelji. Nitko mi više nije bio važan osim njega.
Svo svoje slobodno vrijeme sam posvetila njemu a on je to vraćao i još uvijek vraća svojom ljubavlju.
Čupavac je bio i bit će uvijek na prvom mjestu.
Ne sjećam se da je prošao i jedan dan a da on nije napravio neku glupost.
Nešto što nas je sve doma tolko razveseljavalo.
Ponekad doslovno imam osjećaj da je u nekom drugom životu bio čovjek jer vjerovali vi to ili ne ima itekako ljudskih osobina.
No čemu sve to pišem?
Pa danas je Čupavac slavljenik !
Danas je navršio 10 godina!
Mom najdražem slatkišu sretan rođendan!!!!!!!!
komentiraj (8) * ispiši * #
18
petak
siječanj
2008
35,3... bubana sam ja....
Kako je "lijepo" probudit se ujutro skroz slomljeno, jedva dišući ili bolje rečeno dišući na škrge, kašljajući da vas cijelo susjedstvo čuje ali i kvart do….
Nakon još jedne neprospavane noći u polusjedećem položaju koji mi jedini paše da donekle škrgam zrak u svoja pljućka jutros sam se dignula jedva jedvice iz kreveta.
U biti kad je mobitel zvonio da me budi nisam niti znala šta se dešava i koji je to glupi iritirajuči zvuk.
I onda sam se sjetila-da petak je, moram na job.
Pol noći sam bila između sna i jave, jedan diio sam sjedila u krevetu i češkala Čupavca koji je izrazio svoj protest što ga smetam dok on mirno spava češkanjem i kašljucanjem i nakraju sam zaspala i več je zvonila budilica.
Sva strgana dovukla sam se do sobe od moje Glavne i uzela toplomjer.
Mislim ok ajd leđa su mi bila hladna ali lice mi je gorilo. Iznutra.
Rekoh bolesnički valunzi me napali.
Šmrkava čekam da toplomjer zapišti i da odlučim da li ostajem doma ili idem ipak na job.
Toplomjer pišti, ja šmrkam, gledam toplomjer, opet šmrkam, brišem nosonju i opet gledam toplomjer...
Naravno, ja sam definitivno posebna! Totalno drukčija od drugih.
Imam temperaturu točno 35,3°C!
Dok sav normalan narod normalnu temperaturu ima oko 36 sa nešto ja naravno imam 35,3.
Ne da nemam povišenu temperaturu neg sam još i pothlađena.
I onda se svi čude kak je meni non stop hladno!?
Ah ništa...zabundavam se, odlazim van i mislim samo kako ću se zavaliti u topli krevet uz čaj i hrpetinu vitamina kad se vratim popodne doma.
Možda i Glavnu nagovorim da mi neki kolač kupi. Mislim ipak sam bubana!
Nije baš mala stvar šmrkati, kašljucati i imati temperaturu 35,3°C!
Mislim stvarno sam bubana!!!!!
komentiraj (2) * ispiši * #
16
srijeda
siječanj
2008
Pa ti radi ko crv....
U zadnjih godinu dana stvarno radim ko crv.
Pogotovo od 9 mjeseca kad su prekovremeni postali doslovce neizbježni, dolasci vikendom su postali nešto najnormalnije a zajekhmkhm šefa da se ne radi dovoljno uobičajeni.
E pa onda je Tibici prekipjelo. OK ajd prekipjelo mi je ranije ali pod kraj godine sam The Bossu-glavnom i najodgovornijem rekla da ja ovako nemogu i da sam spremna dat otkaz ako se stvari ne promijene.
E onda je došlo sastančenje, pa kolegice iz druge nam jedinice su se počele žaliti kako se njihovi slučajevi/problemi na globalnom nivou ne riješavaju brzo kako bi trebalo a ja sam sjedila sa strane i razmišljala tko tu koga jelte šta zeza ?
Rezultati rada su pokazani i saznala sam kako ja radim doslovce 3 (i nešt) puta više od njih a njih je više a ja sama.
No one ostaju svaki dan do 6-7 navečer a ja pokušavam zbrisat do kojih 5 pol 6.
Na pitanje zašt staju tak dugo jer realno gledano ipak nemaju tolko posla odgovor je bio da nemaju doma šta raditi pa da rađe sjede na poslu.
OK rekoh-brejnstormovi !!!!!!
No zbog tog njihovog ostajanja ja ispadam kao loš zaposlenik jer em se bunim da imam previše posla em ne želim ostati do kasno navečer.
Pa ljudi moji ja ipak želim imati kakav takav privatni život makar mi trenutno te uopće ne polazi za rukom.
Dolazim doma umorna, ne da mi se ama baš ništa raditi, čak mi i Čupavac pati jer nemam volju ni s njim se stalno igrati, da ne pričam da se ne sjećam kad sam zadnji put bila vani jer NEDA MI SE !!!!
Nakon famoznog sastanka kažem ja šefu da sam jako ponosna na svoje rezultate ali i jako ne zadovoljna tijekom sastanka jer baš ne vidim pomaka niti lijevo nit desno (desne iti ne !) več samo gomilanje novih obveza i preuzimanje novih stvari.
Kaže šef da će se sve iskristalizirat sa početkom 2008.
Trebam tad dobiti lepitop (čitaj laptop-op. Tibice), jedan dio posla će se prebacit nekom drugom ali samo za sad se ne zna kome ali ajd još malo nek se strpim.
Znam da je 2008 tek počela ali lepitop nije stigao i neće prije valjda 3 mjeseca, zaboravilo se valjda da smo sa zadnjim danom prošle trebali znati kakva će biti preraspodijela posla pa Tibica i dalje radi kao crv a kolegice nazovu i kažu da im je dosadno!?!?
OK, ajd pomirim se s tim da moram puno raditi, pomirim se i sa prekovremenima (koji se btw naravno ne plaćaju-ode moje slobodno vrijeme za dobrobit firme!), pomirim se i s time da moram još neko vrijeme bit strpljiva da se neke stvari počnu mijenjati ali onda dobijem zanimljivu informaciju-vrlo zanimljivu!
Prvi put ove godine nije bio niti će biti održan razgovor zaposlenik-šef glede povišice plaće.
Prvi put je povišica određena bez znanja zaposlenika.
Hmmm zanimljivo.....Ne zanam da li da to povežem sa činjenicom da se zna da bi tražila povišicu veću neg što ću dobiti i da se zna da nisam jedina u tome?
Možda sa činjenicom da zaslužujem više od onog što ću dobiti jer napokon je i crno na bijelo izašlo kolko radim?
I onda dobijem danas na mail slikicu uz popratni text da Švicarski bankari štrajkaju jer nisu dobili povišicu plaće i da su svoje nezadovoljstvo na ovaj način iskazali:
E pa ti onda radi ko crv....
komentiraj (5) * ispiši * #
14
ponedjeljak
siječanj
2008
Jedan sasvim bezvezan post...
Svakim danom sve više i više želim promijenit svoj život. I svakim danom sve više i više želim izać van i zabavit se i divljat kao nikad do sada.
Očigledno se Tibica-zvijer budi u meni!
Kaže Sunašce moje malo ”Živnula je, aleluja!”.
Hmmmm..... u zadnje vrijeme pokušavam nadoknadit neke stvari koje nisam napravila tijekom 2007.
Pokušavam obaviti liječničke preglede koje sam mjesecima odgađala, pokušavam pročitat knjige koje se gomilaju i skupljaju prašinu u nadi da ću ih kad tad uzet u ruke (trenutno čitam Alkemičara), pokušavam obnovit neke kontakte s ljudima ili produbit poznanstva koja su tek započela....
U subotu sam doznala jednu vijest koja mi se i nije baš svidjela.
Moj njemački tečaj će se možda ugasiti.
Razlog- premala grupa.
Ima nas samo 3 a trebalo bi nas biti bar 5 za grupu.
Mi se ne bunimo. Nama je lijepo i ovak jer radna atmosfera je stvarno ok i brzo obrađujemo teme.
Još 2 subote imam nastavu i onda imam ispit.
The one! (nemojte me tjerat da ovu frazu pišem na njemačkom jer ne znam!)
Prošlu subotu smo imali test iz 4 lekcije. Ah da si opet malo hranim ego -97% sam točno riješila ili od 57 bodova ja imala 55,5.
Pola boda sam izgubila na gluposti jer sam krivo prepisala riječ (lupam glavom o zid!!!) a bod sam izgubila kod kratkog sastava koji smo po prvi put morali pisati.
Ma ponosna sam sama na sebe!!!!
No što ako mi se tečaj ugasi??? Što onda????
Prek tjedna ne mogu ići jer nikad ne znam kad ću završit sa jobom a subotama nitko ne drži tečajeve.
Sad ću glumit Scarlett O’Haru i reći da ću o tome razmišljat sutra ili vam kad za to dođe vrijeme.
Ah koja je poanta ovog posta???
Nema je...zaokupljena sam svakakvim mislima i nikak da ih sredim...budem...pa ću onda nešt smisleno napisati...
Ja ću nešt smisleno napisati??? Moš si mislit.....
komentiraj (9) * ispiši * #
10
četvrtak
siječanj
2008
Ti si krasna osoba....
...žao mi je da si sama.
To mi je danas ujutro rekla kolegica/prijateljica.
Ostala sam paf. Zbog prvog dijela rečenice. Ne drugog.
Zbog onog da sam krasna osoba.
Kako je to čudno kad u biti od osobe za koju ti misliš da je stvarno super i za koju ti je baš drago da ste se tak skompale dobiješ tako lijep kompliment.
OK, ajd ja imam malo problema sa doživljavanjem sebe tj. kako ja smatram da mene drugi doživljavaju.
Uvijek smatram da sam lijena, da sam dosadna, naporna, prebrbljava, nezanimljiva i jaaaako naporna (gle ponavljam se ;)
I onda dobijem kompliment da sam krasna. Ostala sam bez riječi.
Zadnjih par dana od kad sam se vratila na job počeli su samo pljuštat komplimenti.
Nije da se bunim. Štoviše, jako mi hrane ego i izazivaju smiješak na licu (sad možete i vi nabacit koji kompliment čist da smiješak ostane u kontinuitetu-hihihihihi ;))))
Kako sam bila na go i imala vremena i kako sam bila na go u za mene jako depresivno doba godine odlučila sam (ne nije new years resolution!) se ošišat.
To je ono-kad meni nešt ne valja u životu, pere me depra ili sam jednostavno sama sebi dosadila odlučim nekog vrapca promijeniti a najlakše mi je mijenjat kosu-dužinu, boju, stil...
Otišla sam do frizera i jednostavno rekla- želim se vratiti u svoju boju(više manje ) i želim skračenu kosu.
Želim goli vrat.
Želim nešt jednostavno a otkačeno i mladenački i ono šta se lako održava (uh kak sam ja NE zahtijevna;).
I dobila sam. Sve to. I ostala....zadovoljna!
Promjena je bila možda ne tako drastična ali jako upečatljiva.
Sama sam se sebi divila(ah moj ego) kako dobro izgledam.
I mislim da se to odrazilo na moje ”stanje”.
Došla prvi dan na posao i kolege/ice su zinuli/le kad su me vidjeli/le.
Em nova zurka, em nova odjeća-stil, em šminka em nasmiješeno lice.
U biti sviđa mi se to.
I naravno komplimenti koje sam pobrala.
No vratimo se na početak posta i početne rečenice.
Ja sam krasna osoba i ljudima je žao što sam sama.
Hmmmm... nisam baš imala dojam da ljudima odajem da sam očajna ili da mi je muško pored mene uuuuužasnoooo potrebno jer i nije tako.
Nije da nemam svoje ”svijetle” trenutke ali nije niti da mi je cilj uči u vezu samo zato da nebudem sama. Ne hvala. Ne želim to.
No neki su ipak pomislili da je to tako pa su mi počeli planirati ”sastanak na slijepo”.
Sjećate se onog Dječaka? Onog čije ime mi je teta čistačica saznala?
E pa ista teta je odlučila da baš ima nekog mladića koji bi meni bio baš kul i za kojeg će reči mužu neg ga dovede do mene na job da ga ja upoznam.
Rekoh WTF????? ( u prijevodu: WTF - sorry moram biti pristojna i nesmijem prevoditi!)
Halooo pa nisam ja očajna da mi sad netko vodi tipove na upoznavanje.
Ajd da me neki frend/frendica poruka onima koji me poznaju-ak imate kojeg dobrog frenda ajd dogovorit ćemo se ;))) hihihihihi )upozna s nekim za kojeg baš smatraju da bi to moglo biti zanimljivo ali i ne da me ljudi na jobu počnu salijetati sa svojim poznanicima.
Uglavnom ja sam se samo čudno osmjehnula i nastavila raditi misleći: a gee što je meni to trebalo.
A zašto sam spomenula Dječaka????? Hmmm...ah da....
Dječak je presramežljiv i nemože se doć upoznat jer je jelte presramežljiv. Ali kao mogla bih ja doć do njega se upoznat!
Gee pa šta nije dovoljno što je zbog moje gluposti saznao moje ime i da smatram da ”zanimljiv”? Šta bi još i pozivnicu da mu pošaljem?
Ah ti muški!!!!!
Btw. današnji post se trebao možda ipak zvati Tibica i njen veliki EGO! ;)
I'm smiling, I'm smiling;)))))))
komentiraj (6) * ispiši * #
04
petak
siječanj
2008
Osvrt na ružnu godinu....
Da me netko pita što si želim u ovoj Novoj rekla bih samo jednu stvar-da budem sretna. I ništa više. Samo da se osmjeh sa mog lica više ne skine, da tuga u očima se izbriše da napokon budem opet ona stara.
Prošla godina je bila jako naporna za mene.
Da mogu najradije bi ju izbrisala, najradije bi da nije niti postojala....ali ne mogu.
Što se sve desilo?
Svašta i ništa, puno toga i malo toga, malo lijepog a puno ružnih, ružnih stvari.
Dugo sam razmišljala što da napišem, da li uopće da napišem išta i ako da koliko detaljno.
Odlučila sam nešto napisat tek toliko da ipak ružna godina ne bude izbrisana, neka ipak ostane neki trag po kojem ću se moći podsjetiti da ništa nije tako idealno ali i da ništa nije tako grozno da ne može biti još gore ali i bolje (pokušavam ipak malo gledat ružićasto, barem malo) .
Prošlu godinu ću pamtiti po predivnom Parizu u koji ću se kad tad vratiti, po plesu uz koji sam otkrila da se dok plešem osjećam fenomenalno i da svi problemi nestanu barem na jedan kratki ali toliko slatki trenutak, po prijateljima koji to stvarno jesu i na čemu sam im jako zahvalna ali i po onim ružnim stvarima kao što je stres koji me je koštao puno zdravlja, po „lažnjacima“ koji su se pravili da su mi prijatelji a u najgorem trenutku mog života su pokazali svoje pravo lice i po onome najružnijem po odlasku Plavuše.
Da me netko pita što si želim u ovoj Novoj rekla bih samo da budem sretna.
Samo da osmjeh sa moga lica više nikada ne siđe, da ga nikada više ne zamjeni tuga, očaj i suze.
Želim samo biti sretna....
Sve ono što si sami želite u Novoj od srca vam želi vaša Tibica!
komentiraj (6) * ispiši * #
