31
petak
ožujak
2017
Oni se ne rađaju takvi, oni su takvi zbog vas!
Sjediš na kavi, brbljaš sa frendicama i uživaš na proljetnom suncu i misliš si kako je život baš lijep (ipak je napokon sunce granulo pa se sve čini lijepšim) i tu idilu ti kvari mali neodgojeni balavac koji trči okolo na okolo, gura stolice, zapinje o stolove i nakraju urla kao da ga netko kolje.
E sad stanite tu! Zamrznite sliku! Dobro pogledajte klinca i onda onu ženu dva stola iza, da onu koja bezbrižno pijucka kavicu, brblja na telefon, cigareta u ruci i osmijeh od uha do uha. Jeste ju dobro pogledali?
E super. A onda se sjetite kakva je vaša faca bila nakon kaj vas je klinac odalamio u ruku u svom trkačem pohodu i kad vam je skoro šalica kave završila u krilu. Vidite razliku?
Da ono iza je njegova mama. Ona koju boli briga što joj je dijete neodgojeno. Oprostite, ona neće reči da je neodgojeno. Štoviše, uvrijedit će se ako joj itko to natukne.
Po njoj njeno dijete ime ADHD ili neko drugo slovo koje će označavati živahno dijete. Ma nije on neodgojen, kaj vam je!?!?! On je samo zaigran i zašto uopće pomišljate da bi dijete trebao sjediti na miru ili ne biti u kafiću!?!?!?!?!
A ako vam smeta odite u drugi kafić. Jednostavno.
Koliko ste puta čuli ili barem čitali o vršnjačkom nasilju? Da, to se dešava u sredini u kojoj vi živite. Ne okrečite glavu od toga! Dakle, koliko ste puta o tome bili informirani?
Previše? I ja se slažem.
U moje vrijeme (a bilo je to fakat davno) stariji su rekli da je to znak ljubavi – znate onu tko se tuče taj se voli? E upravo to!
Tako mi je rekao ravnatelj u srednjoj kada sam prijavila učenika da mi je odvalio ne šamarčinu nego čeljust. Osjetila sam kako mi se čeljust pomakla kad me je ošamario.
Pitate se koji je bio razlog? Osim da me očigledno volio?
E pa, u ženskom WC-u sam točila vodu u čašu , mali je došao, primio mi ruku i pokušao izliti sadržaj čaše na mene. Tu smo se borili da ja ne ostanem zalivena i ok ajd pokušala sam ga koljenom pogoditi u jedno mjestašce (hej on je mene pokušao zaliti i držao mi ruke da se ne mogu osloboditi!) a kao „nagradu“ za to mi je odvalio šamarčinu.
Oni koji me poznaju dobro znaju da je to velika pogreška, da na meni nesmiju trenirati jer ono što bi mogao neki frajer napraiti zauzvrat je ništa prema mojem gnjevu koji bi dotičnog mogao snaći.
No, umjesto toga odlučila sam tipa prijaviti ravnatelju. Ipak sam ja bila dobro dijete.
Dakle, ja 18, on 17 godina, stojimo kod ravnatelja u uredu i ravnatelj kaže njemu „ Ajde ispričaj se curi! Sve je ok. On je samo zaljubljen u tebe. Ništa strašno.“
Ništa strašno? Tip mi odvalio šamarčinu a ravnatelj umjesto primjerene kazne kaže da je sve to ljubav????
Bravo za pedagogiju!!!!! BRAVO!!!!!!!
Neki dan kaže poznanica da ima nekaj jako smiješnog za ispričati. Da joj je mali rekao kako su u školi radili ručne radove. On je učio vesti sa nastavnicom. Ostali su se igrali vani. On je bio sav hepi, mama je bila zgrožena. Pozvala je tatu i mali je ponovio priču. Tata je popizdio. Pitao je malog da li misli da je to cool? Njima nije bilo.
Razlog je jednostavan- klinci će ga šorat ako će on nastaviti sa time.
Ma bravo!!!!!Da, upravo će ga zato šorati.
Da li vidite ikakvu poveznicu sa svim ovim slučajevima? Pretjerano živahno dijete koje je zapravo neodgojeno, mladi nasilnik koji misli da je ok šamarati cure jer će se be zproblema izvuć i klinac koji se veseli svojoj krativnosti ali bi mogao „platiti“ zbog nje?
Svi su oni produkt vas roditelja! Ne mislim na ono sex, rađanje, hranjenje več na vaš odnos prema njima, vaš odgoj.
Kojem pametnjakoviću padne na pamet reči klincu da zbog kreativnosti će ga drugi tući?
Zar mislite da druga djeca na to tako gledaju??? Ne, njima je sve to guba dok roditelji doma ne izreagiraju kao primitivci. Da sigurno će nekom tamo Štefeku past na pamet zašorati Antuna jer je eto učio šivati ili vesti.
Past će mu na pamet tek nakon što će doma reči da je nastavnica u školi pokazivala ručne radove i da je Antun htio probati i da je to baš bilo zabavno a njegov dragi tatica će ga pogledati i reči „Sine da te nisam vidio blizu tog Antuna, to nije normalno da se bavi ženskim poslom. To ti je pomalo pederski. Izbio bih ja njemu to iz glave.“
Eto upravo zbog tog stava dijete će zašorati drugoga.Jer njegovi roditelji misle da je to ono ne, drugačije i totalno nepoželjno za muško dijete. Zbog vašeg glupog etiketiranja i primitivizma.
Zar vi fakat mislite da je ok zašorati nekog drugog, bez obzira da li je muško ili žensko i kasnije se izvuč sa „Žao mi je!“? Ne mislite zar ne? Pa zašto onda okrećete glavu i banalizirate problem. Zašto šamarčinu tretirate kao izraz ljubavi a kasnije se zgražavate kada dobijete dvostrukog ubojici i onda se čudom čudite i ne možete doći k sebi jer eto „Baš je bio dobro dijete, pristojan, uvijek je pozdravio i nosio mi vrećice iz dućana. Ne znamo što mu je došlo!?!?!? Bit će da je vrag ušao u njega, loše društvo.“
Zar vam nije palo na pamet da umjesto kafića, cigarete, kave i mobitela bi mogli dijete odvest u park i igrat se s njim? Malo se glupirati, trčkarati i prisjetiti se kako je lijepo biti dijete? Baš vas briga kako bi drugi reagirali na to glupiranje – vi ste mama/tata koje vaše dijete gleda sa obožavanjem jer ste tu, sa njim, posvećujete mu vrijeme i najbolji ste na svijetu!!!!!
Sva što se dešava oko vas je produkt vas samih! Cesta ne odgaja djecu, drugi ne odgagaju vašu djecu, svijet nije takav kakav je zbog drugih, on je takav zbog vas!!!!!! Vi ste ti koji ste ga napravili takvim jer na mladima svijet ostaje a pitanje je samo kakve mlade ćete vi svijetu ostaviti?
komentiraj (1) * ispiši * #
18
utorak
listopad
2016
Nekada je bilo puno jednostavnije…
Sjedim, slušam Gunse i razišljam kako je nekada bilo sve jednostavnije.
Nekad je bilo baš cool biti zaljubljen i “patiti” zbog toga.
Nije bio problem ako te on nije primječivao…. imala sam Gunse, Metallicu i maštarije o tome ŠBBKBB.
Satima sam mogla slušati Don’t cry, November rain ili Sad but true i razmišljati o njemu, o nama o tome kako je bilo ili kako bi moglo biti i sve to uz smiješak, pokoju suzu i očekivanje da će sutra biti novi dan.
Mogla sam zamišlajti kako smo vani, kako pričamo, smijemo se…kako me grli, ljubi i šapuće nježno….
Kako nas svi u društvu gledaju i vesele se, možda uz mali žalac ljubomore jer je naša ljubav tako veličanstvena!
Dolaze jesenji dani i sve se mijenja….imamo svoje obveze, školsko društvo, magle su se počele spuštati, gradivo se nakuplja, mi se udaljujemo.
Prohladno je jesenje večer, magla oko nas, objašnjava mi nešto ,ja ga ne slušam, misli mi lete na ljeto, na ono kad je sve bilo ok i na to da mi treba zraka, treba mi sloboda.
Trebaju mi moji Gunsi.
Sve je bilo ljepše i jednostavnije.
20-ak godina kasnije sjedim i slušam Gunse.
Sjećam se kako su moje maštarije bile lijepe, neke ostvarene neke ne. Ne žalim skoro za ničim osim za time da je nekada bilo jednostavnije.
Maštarije više nisu dovoljne a napraviti prvi korak nije više tako jednostavno. Više nije nebitno kolko godina imam, više nije nebitno da li imam vremena ili ne, da li je to za par dana ili dok nas smrt ne rastavi.
Više nisam klinka koja će sama sebe uvjeravati da je u depresiji samo zato kaj je to cool i što nakon svakog dotaknutog dna se vraćam natrag kao fenix.
Više se ne zaljubljujem kako vjetar puše, kako se sunce kreće, kako mjesec osvjetljava put.
Više nisam klinka kojoj će sve biti svejedno jer sutra je novi dan, ne ta klinka je odavno odrasla.
A zašto se opet osjećam kao ona 15 godišnjakinja koja je mislila da je cijeli svijet samo njen?
Nekad je sve bilo puno jednostavnije….
komentiraj (5) * ispiši * #
24
srijeda
kolovoz
2016
Zar je tako teško predstaviti se?
Moj Najdraži je je uvijek imao dva pravila kod telefoniranja:
1.Telefon služi da se dogovoriš a ne piješ kavu preko telefona (neusvojeno pravilo)
2.Uvijek se predstavi jer u protivnom nećeš razgovarati sa osobom koju zoveš (usvojeno pravilo)
U biti to je moje rezimiranje njegovih pravila.
Sjećam se da me je moja S. zvala i izverglala – Dobar dan! Molim Vas Tibicu!
Odgovor je uvijek bio – nema je – pa makar ja stajala iza Najdražeg.
Na moju pobunu zašto nisam mogla razgovarati rekao je samo da će reči da sam doma onda kada se S. nauči pristojno predstaviti.
Mogla sam ja tupiti kolko god sam htjela da on zna da je to S. i da zašto se treba predstavljati, on je uvijek govorio zato jer je to pristojno.
20+ godina kasnije sjedim u uredu i slušam kolege kako zovu kupce, dobavljače, dućane, frendove i nitko se ne predstavlja. Privatni razgovori, poslovni razgovori nije bitno, ime se ne izgovara.
Eventualno, ako se več radi o razgovoru vezanim za posao, spomene se samo naziv tvrtke i ništa više.
Ako se mene pita totalno neprofesionalno i nepristojno (kao da slušam Najdražeg!).
Kolegica zove privatno neki firmu i započne razgovor – Dobar dan! Kupila sam danas kod Vas xxxxx i poslali ste mail sa potvrdom i sada me zanima gdje to mogu podići.
Kažem joj ja da što je sa onim “Ovdje ta i ta “, čist da sugovornik zna s kim priča i da nema upitnik nad glavom tko zove i o čemu se radi. Kaže mi ona da otkud tip zna kak se ona zove i zašto bi se onda predstavljala ako je rekla zašto zove.
Nisam dalje komentirala.
Valjda zato što sam odmalena bila driblana da je pristojno se predstavljati ja i dan danas kada zovem bilo koga uvijek se predstavim.
Zovem pizzeriu da naručim pizzu i prvo što kažem je – Dobar dan, ovdje Tibica. Htjela bih naručiti…..
Zovem dućan da pitam do kada rade i opet isto – Dobar dan, Tibica ovdje. Molim Vas za informaciju…..
Zovem poslovno i nakon pozdrava kažem Tibica je iz XX firme……
Zovem frendicu na mob i iako znam da ima moj broj izmemorirano kažem – Bok, Tibica je….
Jednostavno mislim da je pristojno da ako več s nekim razgovaram da se predstavim jer ipak ja jesam Tibica i zašto bih se skrivala iza slušalice i ne rekla glasno i jasno da sam to ja?
ČakiI kada poslovno zovem ja kažem svoje ime. Ja nisam XX firma, ja sam samo zaposlenik te firme i bilo bi lijepo da svojem sugovorniku dam do znanja da je na telefonu samo jedan predstavnik firme a ne sama firma glavom i bradom.
Nemam kompleks da svi moraju znati tko sam ali znam da je meni draže kada mi se osoba predstavi, nekako mi je to osobnije, pa idem s tom pretpostavkom i kada ja zovem.
Zašto je ljudima teško se predstavljati? Da li se skrivaju od nekoga ili nečega?
Da li smatraju da osoba s druge strane slušalice netreba znati tko ih “gnjavi”?
Isto tako ne razumijem zašto se ljudi predstavljaju samo sa prezimenom ili još gore kao mama prezime umjesto npr. Biba, mama od Krune?
Kao da se svi nečega srame umjesto da jasno i glasno kažu – to sam ja, taj i taj/ta i ta pa sviđalo se vama to ili ne ali samnom razgovarate!
THE END!
komentiraj (9) * ispiši * #
