Jedna lijepa uspomena...

Open your eyes I see
Your eyes are open
Wear no disguise for me
Come into the open

When its cold outside
Am I here in vain?
Hold on to the night
There will be no shame

Always
I wanna be with you
And make believe with you
And live in harmony harmony oh love

Melting the ice for me
Jump into the ocean
Hold back the tide I see
Your love in motion

When its cold outside
Am I here in vain?
Hold on to the night
There will be no shame

by Erasure

Danas ujutro sam tražila CD Jinxa a umjesto njega našla Erasure.
Rekoh može baš bi ih malo htjela preslušat.
Ubacila u discman i do posla slušala always….

Bila sam treći srednji kad sam tu stvar tolko slušala na kaziću das am doslovce izlizala traku.
Tad sam bila zaljubljena u Hrću i patila i patila za njim.... ok ajd bio je Žac kao utjeha za škicanje ali Žac je bio sam za zezanciju ali Hrćo je bio onaj za kojim sam patila.
On je bio jedan od razloga zašto sam trenirala odbojku u školi.
Moram priznat da nije bilo lako biti s njim u timu pogotovo kad me je profa uvijek stavlajla na poziciju da mu ”čuvam leđa” a moj pogled je uvijek bio fiksiran na njegovu stražnjicu i noge. Uh ne znam šta je bilo bolje ;)
Kad god je Hrćo bio na treningu ja sam igrala prilično dobro. Serve sam imala dobre, jake, lopta je uvijek išla prema zadanoj putanji. Kad Hrće nije bilo trening je bio katastrofa-ništ mi nije išlo od ruke.
Profa e skužila da patim za Hrćom i tek tada me više nije odvajala iz njegovog tima.
Hrćo je bio maturant. Godinu dana stariji od mene. Misli su mu valjda bile na drugim stvarima a ne da bi se zamarao nekom klinkicom.
Zadnji dan na norijadi uspjela sam ga uhvatiti i slikati. Uspomena je zabilježena.
Hrćo je otišao iz škole.
Vidjela sam ga još jednom u gradu. Prošao je pored mene sa nekom curom, osmjehnuo se pozdravio me i nastavio dalje.
Bila sam šokirana.. Em što sam ga srela em što me je pozdravio. On se mene sjećao, on je mene pozdravio.
Kad imate 18 onda vam je to jednako kao da ste osvojili nagradno putovanje u Fairyland.

Par godina nakon jednom zgodom jedan dečko je vozio moju frendicu i mene doma i prilazili smo pored jednog Novozagrebačkog naselja.
On je rekao da tu živi i pokazao na neboder.
Ja sam (glupaća šta da kažem???) skomentirala da u tom neboderu živi jedan dečko.
On me je pitao kak se zove , ja rekla Hrćo, on me upitno pogledao i rekao Hrćo je moj brat.
ZEMLJO OTVORI SE!!!!!!
Nažalost upravo se upalilo zeleno na semaforu i niam mogla pobjeć iz auta samo da izbjegnem daljnja pitanja.
-Od kud ti znaš Hrću?
- paaaa..ovaj išao je u moju školu.
-Da od kud ti znaš Hrću-pitala je frendica sa zlobnim smješkom
Nakon par minuta ispitivanja rekla sam.-OK, bila sam zaljubljena u Hrću, ste sad zadovoljni?
On je ostao paf- zar je moguće da je neka cura zaljubljena bila u njegovog brata?

Šta se je desilo sa Hrćom ne znam.
Nikad valjda neću niti saznat.
Samo znam da je bio pravi komad, dečko zbog kojeg je odbojkaški trening bio kao mačji kašalj, dečko zbog kojeg je traka kazete bila ful izlizana, dečko zbog kojeg sam sanjarski hodala i koji mi je podario usputni osmjeh zbog kojeg ga se i dan danas rado sjetim....


Pozdrav Piji ma gdje god bio....

p.s. satrala me bolest i ipak sa 35,3 završila u krevetu...bez neta, bez ičega..