The living end

Razmišljala sam o knjizi koju držim u ruci dok se vozim tramvajem. Ovaj put bilo je nešto drugačije. Osjčala sam da pripadam jednoj od onih američkih djevojaka koji imaju onaj samouvjeren, djevojački pogled na svijet. Pogled koji govori sve, a opet ništa. Razmišljala sam kako se moram samouvjereno spustiti na sigurno tlo zagrebačkog trga dok silazam iz tramvaja. Možda me i ostali tako vide(pomislila sam). Imala sam smješak koji kao da govori da znam sve tajne ovog svijeta, kao da mi se svi dive dok prolazim tim zmazanim tlom. Lako je razmišljati okružen ljudima, stvarima i još dok slušaš rozi iPod(trebam li zatražiti nešto više) Sjela sam na hladan mramor iz kojeg u sredini ˝raste˝ svijetiljka koja mi je predivno osvjetljavala stranicu broj petnaest. Pocinjem čitati: I tako sam vam ja postala Marisol Guzman, portorikanska Jenki Kubanka iz Cambridgea u Massachusettsu- bogata, razmažena lezbijka iz privatne škole za nadarenu djecu, djevica i spisateljica u potrazi za ljubavlju.
Predivno nije li... Naravno dječak koji je glavni lik se zaljubi u lezbijku i na kraju... ona odlazi u New Yourk studirati,a on ostaje... Njih razvdvaja samo kojih tristotinjak kilometara i činjenica da je ona lezba.
U tom trenu zapuše vjetar i okrene mi stranice nenormalnom brzinom, a pošto sam bila suviše ljena traziti stranicu na kojoj sam stala, zatvorila sam knjigu i tražila bilo koju stvar koja bi me mogla potaknuti na razmisljanje. Zagledala sam se u cipele jedne djevojčice koje su imale male roze perlice i bijele žnirance, mislim da su bile zadnja moda u djecijem svijetu. Zatim, drugi diječak koji je plakao jer mu tata nije dao čokolade. Skupina tinejđera koja je stajala u krugu i pricali su nešto o nekoj curi koja ima previsoke ciljeve i ismijavali su njezin nacin oblacenja. Žena na telefonu koja se derala da je cijeli trg čuje. Dvoje muškaraca koja su zajedno čitali Sn i zabrinutim pogledom prelazili stranicu za stranicom.
Tramvaj je stigao. Plava šestica s predivnim novim sjedalima. Plava šestica prepuna ljudi. Izašla sam na Britancu. Isti tren je počela padati kiša, a ja sam baš taj dan odlučila ne nosti torbu jer sam rekla samoj sebi da mi netreba nepotreban teret, te da cu knjigu ko zadnji frik nosit u ruci.
Našla sam savršeni zaklon. Sjela sam na klupicu oko mene se čula kiša koja je oprala zmazane ulice, otvorila sam polu suhe stranice i pocela čičati ljubavnu priču koja nema sretan završetak.

Sanjam kako mogu plivati zrakom bas kao da sam u vodi, snovi... snovi

16 godina a tolko toga sam prosla- putovanja, razne faze, padovi, usponi, sprovodi, rođenja, zaljubljenosti, ljubav... Ah ljubav... škola, sters... previše toga.... Govno ni nezna sta je ostavio iza sebe, u sto sam izrasla bez njega.


Jedva cekam rjesit se ove glupe matematike.


Nikad nije jedan covjek kriv, nemoze u vezi dvoje ljudi jedan covjek bit kriv to je jednostavno nemoguce. Nemozes ni krivit samog sebe. Nego jdenostavno zenski rod nikad nece priznat krivicu jer ce one trpjet dok ti ne kazes sad je gotvo i onda ce svu krivicu prenjet na tebe jer si ti prekinuo... Tak da Ivane nisi kriv... oboje ste podjednako...

I Jana ti si podjednako kriva kao i on kaj te on zbario nije on vise kriv... To kaj je musko ne znaci da je on kriv vise. Zamisli da ti imas decka, on je slobodan i ti nejga baris i on tebi dopusti... Ko je tu vise kriv.. I opet bi bilo da je on jer je on to dopustio.... Nije bitno ko je kriv ko nije... Zasto uopce to gledat tak. Ti si kriv bla bla bla ko da je bitno...

Cijelo vrijeme trazimo opravdanja za svoje pogreske, stalno ih smanjujemo i rjetko tko kaze- ja sam kriv
Uvjek kazu- ja sam kriv ali on ili ona je....bla bla bla

Muskarci su zrtve ponekad vece od zena samo sto se to zaboravlja.... I on ima osjecaje i nije mu uvjek super i nije mu uvjek sve zabavno.... samo sto ponekad nekima treba vremena da shvate

Meni nije jasno ZAAAAAAAAAAAASTO SU LJUDI GLUPIIIIII.. meni to nikad nece bit jasno cek kaj su neki ljudi sljepi il koji fak, ne trude se dovoljno, izgubili su snage il koji fak.... pa dajte ljudi aaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Onak ih gledas s gađenjem jer su... isti kakav si i ti ponekad.... To frustrira jer si i ti dio ljudskog roda. Ujutro se dignes, ides na bus/tramvaj, kasnis, na povratku doma stoiš i oni misle da si bezbrizan jer si jos mlad i buntovan, uf koliko misle da si buntovan i glup..., zatim dodes na internet i tako si tamo po neznam kolko sati, i odes spavat.. Bas kao i svi ljudi..... Jedino sto je dugacije je mozak..

Da... Nisam upala.... Prva reakcija je bila ravnodusnost, zatim plač, onda razbijanje kosa za smece( povrijedih si palac nožni), onda malo zurenja u sunce, sjedenja na klupici na cvjetnom,lucijina zamolba- apolonija samo se nemoj ubit, skupljena snaga za dic se i otic ponovno na mjesto di su ti se svi snovi srusili, pocetak histericnog smjeha, opet ravnodusnost uz smjeh i onda sam poludila i pocela pjevat pjesmice tipa- ovo mi je skola i drugi puta cu pametnije, ili ju ar maj sanšajn maj onli sanšajn, jelo u mekdonalcu, dolazak doma i slusanje metala....

Upala sam na odjel metala... E drugi puta cu drugacije, odradit cu ovo kak spada, zavrsit cu sve 3 godine i necu si nikad u zivotu ovaj jebeni osjecaj vise dopustit.. Kad te nejde onda te nejde.... Fotkat cu i dalje, trudit cu se i dalje kao da i idem na foto odjel, jedino sto necu znat je razvit sama sebi fotke... Al moje razocarenje je duboko ko najdublja jama ne svijetu.. i jbg.... Da su ocjene bile bolje... Da Apolonija nije bila ljeno djete.... Da sam bar glupa pa da znam da ono nemrem jer me priroda takva napravila, al ne....

I jos popravni matematika-.- ....