The living end

Razmišljala sam o knjizi koju držim u ruci dok se vozim tramvajem. Ovaj put bilo je nešto drugačije. Osjčala sam da pripadam jednoj od onih američkih djevojaka koji imaju onaj samouvjeren, djevojački pogled na svijet. Pogled koji govori sve, a opet ništa. Razmišljala sam kako se moram samouvjereno spustiti na sigurno tlo zagrebačkog trga dok silazam iz tramvaja. Možda me i ostali tako vide(pomislila sam). Imala sam smješak koji kao da govori da znam sve tajne ovog svijeta, kao da mi se svi dive dok prolazim tim zmazanim tlom. Lako je razmišljati okružen ljudima, stvarima i još dok slušaš rozi iPod(trebam li zatražiti nešto više) Sjela sam na hladan mramor iz kojeg u sredini ˝raste˝ svijetiljka koja mi je predivno osvjetljavala stranicu broj petnaest. Pocinjem čitati: I tako sam vam ja postala Marisol Guzman, portorikanska Jenki Kubanka iz Cambridgea u Massachusettsu- bogata, razmažena lezbijka iz privatne škole za nadarenu djecu, djevica i spisateljica u potrazi za ljubavlju.
Predivno nije li... Naravno dječak koji je glavni lik se zaljubi u lezbijku i na kraju... ona odlazi u New Yourk studirati,a on ostaje... Njih razvdvaja samo kojih tristotinjak kilometara i činjenica da je ona lezba.
U tom trenu zapuše vjetar i okrene mi stranice nenormalnom brzinom, a pošto sam bila suviše ljena traziti stranicu na kojoj sam stala, zatvorila sam knjigu i tražila bilo koju stvar koja bi me mogla potaknuti na razmisljanje. Zagledala sam se u cipele jedne djevojčice koje su imale male roze perlice i bijele žnirance, mislim da su bile zadnja moda u djecijem svijetu. Zatim, drugi diječak koji je plakao jer mu tata nije dao čokolade. Skupina tinejđera koja je stajala u krugu i pricali su nešto o nekoj curi koja ima previsoke ciljeve i ismijavali su njezin nacin oblacenja. Žena na telefonu koja se derala da je cijeli trg čuje. Dvoje muškaraca koja su zajedno čitali Sn i zabrinutim pogledom prelazili stranicu za stranicom.
Tramvaj je stigao. Plava šestica s predivnim novim sjedalima. Plava šestica prepuna ljudi. Izašla sam na Britancu. Isti tren je počela padati kiša, a ja sam baš taj dan odlučila ne nosti torbu jer sam rekla samoj sebi da mi netreba nepotreban teret, te da cu knjigu ko zadnji frik nosit u ruci.
Našla sam savršeni zaklon. Sjela sam na klupicu oko mene se čula kiša koja je oprala zmazane ulice, otvorila sam polu suhe stranice i pocela čičati ljubavnu priču koja nema sretan završetak.