|
Pariz, 17. veljače 1903.
Mnogo poštovani gospodine,
Vaše pismo primih tek prije nekoliko dana. Zahvaliti vam se želim na velikom i ugodnom povjerenju. Jedva mogu nešto više. Ne mogu se opširno osvrnuti na karakter vaših stihova, jer mi je svaka želja za kritiziranjem odviše strana. Umjetničko djelo ništa ne može tako nezgodno dirnuti kao kritičke riječi: odatle uvijek nastaju manje-više kriva tumačenja. Stvari se uopće ne mogu onako shvatiti i izraziti kako nas najčešće nastoje uvjeriti; većina se doživljaja ne da izraziti, ostvaruje se u prostoru koji nikada nije riječ taknula, a najteže je od svega naći izraza za umjetnička djela, tajanstvena bića, kojima život traje dok naš prolazi. Istaknuvši tu opasku, mogu vam još samo to reći da vaši stihovi nemaju vlastite osebujnosti, ali imaju neke tihe i neprimjetljive zametke ličnosti. Najjasnije to osjećam u zadnjoj pjesmi „Moja duša“. U njoj teži za očitovanjem nešto vlastito. A iz lijepe pjesme „Leopardiju“ izbija možda neka srodnost s tim velikanom, samotarem. Ipak pjesme još nisu ništa same po sebi, ništa samostalno, to vrijedi za zadnju, kao i za onu Leeopardiju. Vaše ljubazno pismo, koje ih je popratilo, nije promašilo svrhe jer mi je protumačilo neke nedostatke koje sam čitajući vaše stihove osjećao, ali ih nisam mogao točno označiti.
Pitate me jesu li vaši stihovi dobri. Mene pitate? I druge ste prije pitali. Šaljete ih časopisima. Uspoređujete ih s drugim pjesmama i gubite svoj mir kada neka uredništva odbiju vaše pokušaje. Sada vas (pošto ste mi dopustili, da vas savjetujem) molim da se okanite toga. Vi promatrate izvana, a to je prvo što sada ne smijete činiti. Nitko vas ne može savjetovati niti vam pomoći, nitko. Postoji jedno jedino sredstvo. Promatrajte svoju unutrašnjost. Istražujte motiv koji vas nuka stvarati; ispitujte pušta li taj svoje korijenje u najdublje mjesto vašega srca; odgovorite sami sebi biste li morali umrijeti kad bi vam zabranili stvarati. Ponajprije: zapitajte se u najmirniji sat svoje noći: moram li ja pisati? Kopajte po sebi da dobijete pravi odgovor. I ako se taj javi odobravajući, ako vi na to ozbiljno pitanje možete odgovoriti snažnim i jednostavnim „moram“, onda uredite svoj život prema tom nužnom zahtjevu; vaš život, pa i u najravnodušnijem i najneznatnijem satu svome, mora dobiti biljeg i dokaz te unutarnje pobude. Potom se približite prirodi. Pokušajte, kao prvi čovjek, izreći što vidite, što proživljujete, što ljubite i što gubite. Ne pišite ljubavnih pjesama; izbjegavajte u početku oblike koji su odviše općeniti i jednostavni: ti su najteži, jer je potrebna velika i već sazrela snaga da se dade nešto vlastito tamo, gdje postoji mnoštvo dobrih i dijelom sjajnih ostavština. Zato bježite od općenitih motiva k onima koje vam pruža vaša svakidašnjica; opišite svoje tuge i želje, misli koje vam naviru i nestaju i vjeru u bilo koju ljepotu opišite sve to toplom, mirnom, čednom iskrenošću i da sebe izrazite, poslužite se stvarima svoje okoline, slikama svojih snova i predmetima svoga sjećanja. Ako vam se vaš svakidašnji život čini prazan, ne okrivljujte njega: sebe okrivljujte i recite da niste dovoljno pjesnik da biste mogli izazvati njegova bogatstva; jer za stvaraoca ne postoji siromaštvo, ni siromaštvo mjesto ravnodušja. I kad biste, štoviše, bili i u tamnici, koje zidovi priječe svakomu žamoru svijeta doprijeti do vaših misli – zar onda ne biste još uvijek imali djetinjstvo svoje, to predivno kraljevsko bogatsvo, tu riznicu uspomena? Onamo upravite svoju pažnju. Pokušajte izdići potonule dojmove te daleke prošlosti; vaša ličnost postat će postojana, vaša samoća dobit će šire vidike i bit će kao stan za sutona, mimo kojega se daleko, nekud gubi žamor ostalih.* - I ako iz toga zagledanja u se, iz toga uranjanja u vlasititi svijet nastaju stihovi,nećete pomišljati na to da zapitate nekoga jesu li vam stihovi dobri. Nećete pokušati ni časopise upozoriti na njih jer ćete vidjeti u njima svoje drago naravno vlasništvo, dio i glas svoga života. Umjetničko je djelo dobro ako je nastalo iz potrebe. U toj osobini njegova podrijetla sadržan je i sud o njemu; ne postoji drugi. Zato, vrlo poštovani gospodine, ne znadoh vam dati drugi savjet nego: prodrijeti u sebe i istražiti dubine, u kojima vaš život izvire; na njegovu vrelu naći ćete odgovor na pitanje morate li stvarati. Prihvatite ga onako kako glasi, bez objašnjavanja. Možda će se pokazati da vam je suđeno biti umjetnik.
U tom slučaju uzmite sudbinu na se, nosite je, njen teret i njenu veličinu, ne pitajući za nagradu koja bi mogla doći izvana. Stvaralac, naime, mora biti svijet za sebe i sve mora naći u sebi i u prirodi, kojoj se prilagodio.
Ali možda ćete nakon toga uranjanja u se i u svoju samoću biti prisiljeni da se oaknite pjesništva; (dovoljno je, kako rekoh, osjetiti da se može živjeti ne stvarajući, da uopće nemamo prava na to). Ali ni onda, to ulaženje u se, za koje vas molim, nije bilo uzalud. Vaš će život svakako od toga časa naći vlastite putove, a da vam oni budu dobri, bogati i prostrani, to vam želim i više negoli to reći mogu.
Što da vam još kažem? Čini mi se da je sve istaknuto kako treba; i pri koncu sam još namjeravao samo da vam savjetujem da mirno i ozbiljno prođete svojim razvojem; nikada ga nećete jače spriječiti, nego ako promatrate izvana i ako izvana očekujete odgovor na pitanja, na koja, možda, može odgovoriti samo vaš najunutrašnjiji osjećaj u najspokojniji sat vaš.
Veselio sam se našavši u vašem pismu ime profesora Horačeka; prema tomu ljubavi vrijednom učenjaku sačuvao sam veliko poštovanje i trajnu zahvalnost kroz godine. Izvijestite ga, molim vas, o tom mojem osjećaju; vrlo je ljubezno od njega da me se još sjeća i ja to umijem cijenitit. Istodobno vam vraćam vaše stihove koje ste mi lubezno povjerili. I ponovno vam zahvaljujem na velikome i iskrenom vašem povjerenju, koje sam nastojao ovim iskrenim odgovorom, koji dadoh, kako sam najbolje znao, zavrijedtiti više nego što to uistinu mogu kao stranac.
S potpunom odanošću i zanimanjem:
|
