utorak, 27.03.2007.
Be carefull what you wish for...
Kad sam bila dijete divila sam se maslačcima. Zavidjela im.
Sjela bih na brdo ispod bakine i djedove kuće s ubranim maslačkom u ruci i puhnula snažno.
Maleni letači poletjeli bi nizbrdo, pa daleko, daleko, nošeni vjetrom tko zna u koje daleke, meni nepoznate krajeve.
Čak i kad bi sletjeli nekamo, vrlo brzo bi ih vjetar ponio dalje.
Oni su bili slobodni.
Ja sam željela biti kao oni.
Željela sam da mogu preletjeti staru Trešnju, šumu Gustušu i poletjeti prema dalekom obzoru, onom koji se zbog svoje daljine činio plavim i za koji sam ja uvijek zamišljala da je more, iako je ono bilo na sasvim drugoj strani.
Stare Trešnje koja je stajala u podnožju brda, bilo mi je žao.
Onako velika i ukorijenjena nije mogla nikamo.
Bila je osuđena roditi se, živjeti i umrijeti na jednom mjestu.
Da nikad nikamo ne ode.
Pa ipak, davala je najveće i najslađe trešnje.
Danas, kad više nema ni bakine i djedove kuće, ni stare Trešnje, a ni šume Gustuše, ja sam maslačak.
Otpuhnulo me jednom i otad vjetar, neumoljiv kakav je, ne dozvoljava mi spuštanje.
Tek ponekad, i tek toliko da uzmem malo vode i hrane i već me potjera dalje.
Danas sam Maslačak, a tako bih željela biti Trešnja.
27.03.2007. u 00:01
Komentara (26) |
Print |
#
ponedjeljak, 26.03.2007.
Važna obavijest
Prenosim važnu obavijest koju su dale cure sa bloga
Aukcije za Anju
Svi vi koji se još niste uključili, a imate želju i volju, imate još kratko vrijeme priliku to učiniti.
Finale aukcije!!!
Dragi naši,
Kao što smo najavile, ekskluzivna obavijest je tu!
U Caffe restaurantu
Lenuci,
18.04.2007. s početkom u 19h bit će održana humanitarna aukcija za malu Anju.
Obavijest o humanitarnoj aukciji u Lenuciju već se vrti na RVG-u i Radio Samoboru, a u narednim tjednima bit će izvještavano i na drugim radio postajama, kao i u drugim medijima (Jutarnji, Večernji, 24sata, RTL, Z1, a nadam se još i mnogi drugi) pa očekujemo veliki odaziv.
Na aukciji u Lenuciju posjetioci će moći licitirati za 10-15 predmeta koji će biti prethodno najavljeni (16.04.) na blogu
aukcijazaanju.blog.hr, pa ponesite gotovinu i/ili čekovne knjižice
Humanitarnu večer će pratiti i zvukovi ENCO&BAND-a, kao i gosti iznenađenja...
Osim novca od aukcije, 30% cijelog asortimana pića koji će biti prodani tokom cijelog tog dana (18.04.) bit će donirani za pomoć Anji, stoga vas SVE pozivamo da navratite, popijete piće i provedete jednu zabavnu večer u našem društvu.
Proslijedite ovaj letak sa informacijama o finalnoj večeri svima koje znate i ne znate. Letak je osmislio i izdizajnirao naš kolega i prijatelj SadisticoShy. Nije li odličan? I letak, i dizajner
Anja je pozirala na tigru koji nam je za aukciju poklonila
NB i toliko se svidio maloj Anji da nam ga je sad žao uopće stavljati na aukciju.
Ta aukcija bit će ujedno i finalna večer - završnica blogerske aukcije, što znači da nam svoje predmete možete donirati najkasnije do petka, 13.04.2007. (da, petka 13.-og ), a zadnje zatvaranje aukcije nad preostalim predmetima će biti u srijedu, 18.04.2007. točno u podne.
Stoga požurite!!!
Pretražite stan, poslikajte sve što želite donirati ili nam pošaljite da mi poslikamo!
Licitirajte i izborite se za sve što vam se svidi u našoj ponudi!
Pošaljite nam svoje ideje i predmete za finalnu večer!
Krajnje je vrijeme da se uključite!!!
Iskoristit ćemo priliku i da objavimo da za finalnu večer aukcije tražimo:
1) sponzore za odjevanje dviju voditeljica, dvije hostese i Anjinu mamu Jasminu (dakle, 5 dama)
2) sponzore za frizure navedenih dama (uključujući sve potrebne akrobacije da bi frizure bile savršene - šišanje, farbanje, feniranje, friziranje, lakiranje...)
3) predmete veće novčane vrijednosti za samu aukciju
A za današnji dan najavljujem i da vas očekuje pravi filmski dan!!!
Tokom cijelog dana bit će objavljeno 7 raznovrsnih, ali jednako zanimljivih filmova. Vjerujem da će svatko naći nešto za sebe, stoga, stay tuned!
Vaše slatke,
just CHOCO
Slatka Žvakica
26.03.2007. u 09:56
Komentara (2) |
Print |
#
četvrtak, 22.03.2007.
Ne diram te, ne diraj me!!!
Jurim jučer kao sumanuta s onim blesavim neupravljivim kolicima po trgovačkom centru (da ne reklamiram kojem), tek nešto prije zatvaranja jer sam se sjetila da je petak dan D i da tko zna kad ću ponovo stići u shopping, a doma nemam ništa.
Tamo negdje kod odjeljka tjestenine naletim na ljubavni/bračni par.
Ona negdje 35-40 sva ponosna što kraj sebe ima muško koje evidentno živi s njom (onaj tip žena koja je jedva, pošto-poto, uspjela nekoga uloviti, a onda ga svima ponosno pokazuje jer ona će se eto ipak udati), a on 15-20 godina stariji od nje.
Uletim sa svojim kolicima (jer su zauzeli cijeli prolaz) taman u raspravu.
Ona: (rezolutno, iritantnim svisine tonom, ja sam najpametnija, najbolja, naj, naj, naj pa još malo naj sve na svijetu) "Ne dolazi u obzir, uzimamo ovu tjesteninu bez jaja!"
Meni je odmah sinulo o čemu se radi, a u prolazu sam još začula samo njegov tužno-rezignirani komentar: "A mora baš sve biti po tvom jelda!"
Okrenula sam se da vidim rekaciju – slavodobitni osmijeh na njezinom licu koji govori: "Da, ti mali bijedni nedostojni crve!"
Da sam imala vremena digao bi mi se živac, ovako sam nezainteresirano proletjela dalje.
Ali, vrag nikad ne spava, pa tako ponovo naletim na "savršeni par" kod odjeljka za meso.
E tu je nastala prava drama.
Dama (btw obučena u vuneni kaput i s kožnim čizmama na nogama!!!) je stala tri metra od polica s mesom i svome dragom, a i meni koja sam se upravo tu našla birajući mljeveno meso za bolognese, uputila prijekoran pogled pun gađenja i izustila: "Fuuuuuuuuj, tu ne ću niti prilaziti blizu. Odvratno!"
Mislim, to što njega omalovažava i šikanira, a očito živi s njim, to je njihov problem, ali što sam joj ja u životu skrivila, a komentar je evidentno bio upućen i meni, onako kao kolateralnoj žrtvi prijezira.
Meni je došlo da pojedem sirovi biftek pred njom, a onda joj još najdeblji jeger naguram u njen fini šupak (zajedno s vakumiranim najlonom okolo, onim oštrih rubova).
Da se razumijemo, poštujem ljude koji su vegetarijanci, odnosno poštujem njihov izbor.
Imam nekoliko prijatelja koji su vegetarijanci, a i sama sam razmišljala o tome, ali nisam to nikad postala, razlozu nisu bitni, bitno je da ih imam.
Zapravo i ovako vrlo rijetko jedem meso, ali ga jedem.
I ne mislim da sam zbog toga zločinac, naprotiv, u mnogo čemu sam vjerojatno i ljudima i životinjama pomogla više puta nego mnogi koji ne jedu meso.
Osim toga, kako ja nikome ne solim pamet oko toga što jede, smatram da ni meni nitko ne treba soliti pamet, a još jadnije mi je ljude vrjednovati prema tome što jedu!
Moja prijateljica i ja često zajedno odemo u restoran. Ona jede povrće, ja jedem meso.
Niti ona meni soli pamet da to nije dobro, niti ja sudim o njezinom izboru.
Nikad mi ne bi palo napamet ponuditi je mesom, a kad idemo negdje vodim računa da se tamo može naći nešto i za nju.
Ali ovakvi nabrijani "vegani" koji osuđuju kao najgore zločince one koji jedu meso, a da im pritom uopće ne smeta npr. ubijena životinja na njihovim nogama, mi redovito idu na osjetljivi spužvasti organ.
Jer tko normalan može nekoga procjenjivati kakav je kao osoba samo na osnovu onoga što jede, nije li to diskriminacija!?
Jednako kao što mi je, iz istog razloga, svakodnevno dizao tlak onaj njihov plakat na kojem je pisalo, citiram: "Suosjećajni ljudi ne jedu meso!" "Sretan vam dan vegetarijanstva!"
Hitler je bio vegetarijanac.
Ja nisam.
Zaključak koji se može izvući iz gornje konstatacije: Hitler je bio suosjećajan čovjek. Ja to nisam.
Bujrum!
22.03.2007. u 11:37
Komentara (23) |
Print |
#
utorak, 20.03.2007.
Čudo
Gledam to malo stvorenje. Leži mi na prsima.
Pričam joj.
Sve je zanima, gleda okolo, migolji se, smiješi se, mršti se...
Grije me. Tako je topla.
Nevjerojatno lijep osjećaj.
Gledam je i ne mogu vjerovati da je prije samo desetak dana još bila u nečijem trbuhu.
Malo savršeno biće.
Sve ima, i sve je tamo gdje treba biti, a tako je malena.
Maleni prstići, malene okice, malene nogice, malene uši...
Gledam je kako je lijepa, ne mogu skinuti očiju s nje.
Slikaju nas.
Stavljam sliku na desktop i divim se.
Hipnotizirana sam tim malenim stvorenjem.
Kako nešto na ovom svijetu može biti tako savršeno!?
Pa razmišljam kako je nastala i ne mogu pojmiti.
Od dvije male mikroskopske stanice, nastala je moja ljepotica.
Ljudi životare i čekaju da im se dogodi ne znam kakvo čudo u životu.
Može li biti veće čudo od ovoga?
20.03.2007. u 09:16
Komentara (19) |
Print |
#
četvrtak, 15.03.2007.
O pilatesu, Fićinom ožiljku, migreni i još koječemu...
Već svi znate da sam početkom ove godine konačno krenula na pilates.
Super zadovoljna načinom vježbanja, rezultatima istog i brzinom vlastitog napredovanja hvalila sam ga na sva usta. Težak je pilates, ali zbilja dobar i koristan, pogotovo za ono što je meni najveći problem - leđa.
I taman kad sam došla do te faze da sam se počela diviti samoj sebi kako brzo napredujem, i radovati se svaki put kad neke teže vježbe napravim bez problema, razboljela sam se i napravila pauzu od gotovo dva tjedna.
Prekjučer odem prvi put nakon pauze i sva razočarana shvatim da sam opet na početku.
Kao kad sam prvi put došla, ništa ne mogu otprve. A ja mrzim početke!
Jučer sam zakačila Fiću!
Nije da mi je nešto specijalno bedara zbog toga, ali sam pomalo ljuta na samu sebe što nisam bila malo pažljivija.
Impresionirana činjenicom da u mom autu sjedi
veleštovani gospodin i opterećena tako teškim bremenom da jednu takvu vrijednost i veličinu bloga živu i u komadu odvezem doma, podlegla sam situaciji. Pažnja mi je popustila na trenutak, gledala sam lijevo da mi netko ne izleti jer od parkiranih auta nisam ništa vidjela, a onda se samo odjednom s desna čulo nešto kao škrrrrraaaaaak!
Stala, upalila sva četiri, izašla, vidim onaj drugi auto nije oštećen, dobro je!
A Fićo, sunce moje malo ožiljak od vrata po sve do guzice, zaparano, ulubljeno.
Nije mi bilo jasno kako. Bila sam blizu, ali ne toliko da ne prođem normalno.
Tek jutros mi je sinulo kad sam kao CSI Mala išla rekonstruirati događaj prema Fićinom ožiljku.
Bio je neki veliki džip u pitanju i ja sam vidjela njegov rub i procijenila da mogu proći, ali nisam uzela u obzir da takva auta imaju izbočene odbojnike i to na visini koju ja nisam mogla vidjeti.
No dobro, ako se da popraviti valjda će kasko pokriti troškove.
Važno da sam spomenutog mladog gospodina cijelog dovezla do odredišta.
Mislim da ne će tako skoro sa mnom ponovo sjesti u auto :)
Jutros se probudim s migrenom.
Jučer mi se činilo sumnjivo, da bi se mogla pojaviti, ali nije.
I jutros bingo!
Nema ništa ljepše nego probuditi se s migrenom!
Pitajte
Žvaku ako meni ne vjerujete!
I onda dok sam se spremala čujem nešto trkeljaju na radiju baš o migreni.
Kako je to zaebano i kako otežava funkcioniranje i kako je liječenje problem i bla bla bla...
Recite mi nešto što već ne znam!
I onda kao šećer na kraju, nabroje poznate ličnosti koje su također patile od migrene.
Ne ne tješi me činjenica da dijelim boljku s Cezarom, Freudom, Chopinom, Nobelom...
(Ostale nisam zapamtila, kratkotrajna memorija mi nije jača strana.)
Recite mi kako da se spasim!
Još niste posjetili
AUKCIJU? Što čekate!?!?
15.03.2007. u 09:14
Komentara (20) |
Print |
#
srijeda, 14.03.2007.
Spam naš svagdanji...
Malo je stvari koje mene tako mogu izbaciti iz takta kao spam.
Ovaj virtualni, kao i onaj opipljivi.
Neželjena pošta!
Sjećam se na svojim internetskim početcima toliko sam se veselila svakom novom mailu.
Ne moram ni govoriti koliko bih bila razočarana kad bih vidjela da je to samo spam.
Nekoliko e-mail adresa sam bila prisiljena prestati koristiti zbog količine spama koji je pristizao.
Neki nude zaštitu pa odmah odvajaju neželjenu poštu.
Naravno da to uopće ne pomaže, spam i dalje prolazi u inbox, a ne jednom mi se dogodilo da željenu poruku izbrišem zajedno sa spamom, jer ju je iz nekog razloga zaštita tamo razvrstala!
Naravno da mi to diže živac!
Ne shvaćam koja je svrha svega toga, osim dizanja živaca korisnicima.
Mislim, ako mi već treba viagra, a definitivno mi ne treba, otići ću u ljekarnu i kupiti je!
Evo npr. na ovaj mail koji mi stoji tu na blogu, koji je dakle javan, dnevno dobijem u prosjeku 40 spamova (u prosjeku!).
To me toliko ne čudi koliko da na privatni, koji nigdje na internetu ne ostavljam ne dobivam, ne istu količinu, ali recimo pola od toga.
Ne kužim!
A onda ona druga vrsta spama.
Reklame u sandučiću.
Sjećam se onih divnih vremena kad su sandučići služili za ubacivanje pisama i neizbježnih računa.
Sad su sandučići nešto kao kante za smeće.
Nakon što sam jedan dan, vidno iživcirana, nabrojala svu postojeću i nepostojeću rodbinu onima koji dijele reklamne materijale pokušavajući bezuspješno izvući sve van, što je bilo nemoguće jer su toliko toga nagurali unutra, te sam pritom poderala jednu uplatnicu i jednu razglednicu (reklame naravno nisam!), na mom sandučiću osvanuo je sljedeći natpis:
MOLIMO NE UBACIVATI REKLAMNE MATERIJALE U SANDUČIĆ! HVALA!
Ne želim ih! Ne trebaju mi!
Jednako tako mogu se ostaviti gore na sandučiće pa da si svatko uzme AKO ŽELI!
Ne mogu mi čak poslužiti ni da ih podložim Klodoviku u krletku da kenja po njima jer nije dobar format. Kod mene redovito završe u smeću.
Mislite da je natpis pomogao?
Naravno da nije!
Drugi dan nađem sandučić pun reklama i naravno popizdim.
Koji dio od MOLIMO NE UBACIVATI REKLAMNE MATERIJALE U SANDUČIĆ nije bio jasan, ostaje i meni nejasno.
Od svega valjda su registrirali samo ono reklamne materijale.
Razumijem da netko tako zarađuje za život, ali ne mora zato mene terorizirati.
Bem ti takvu demokraciju!
Ljuta sam!
14.03.2007. u 08:34
Komentara (8) |
Print |
#
subota, 10.03.2007.
Što mogu kad sam neodoljiva...
Čudovište mi jede iz ruke!!!
Ne mogu, a da se ne pohvalim.
Jest da sam to postigla uz pomoć mita i korupcije, ali uspjeh je tu, i to ravan malom čudu.
Ona moja totalno asocijalna zvijer, Klodovik, koja na ljude gleda isključivo i jedino kao na opasnost, uzima poslastice iz moje ruke.
Iako smo dosad u zbližavanju napredovali metodom korak naprijed, dva natrag, nešto se ipak pokrenulo.
Ovo je sad otprilike 100 koraka naprijed u odnosu na ono gdje smo bili na početku.
Ma meni se ne može odoljeti, što mogu!
Klodovik i kivi, nešto mu je sumnjivo
Hm...što li ona to drži u ruci...
Ma baš me briga, ne mogu čekati, fin mi je ovaj kivi, mljac
I ne zaboravite...
Podržite hvale vrijednu akciju i sudjelujte u
AUKCIJI!
10.03.2007. u 13:48
Komentara (10) |
Print |
#
četvrtak, 08.03.2007.
Suze radosnice
Prije 28 godina i 7 mjeseci rodila se ona, moja najdraža sestrična.
Kad sam je došla vidjeti, iako sa svojih godinu i pol života tek nešto veća od nje, izustila sam:"Mišu moj mali!"
Ta rečenica ušla je u povijest moje obitelji, i dan danas se prepričava s posebnim simpatijama, a nas dvije povezala za cijeli život.
U njoj, sestrični, gotovo sestri (jer odrasle smo skupa i ona je uvijek bila naša treća, mala seka) imam i najbolju prijateljicu koja zna sve o meni i ja o njoj, s kojom se nikada nisam sporječkala, posvađala, imala nesporazum, s kojom se volim i potpuno razumijem, s kojom sam dijelila sve moje i njene najljepše i najgore trenutke.
I zbog svega toga smatram se iznimno sretnom i bogatom.
Taj moj mali miš, prije pola sata rodio je novog malog miša.
Nisam se mogla suzdržati, suze su same potekle, evo i sad teku, nezaustavljive.
Al' ja se smiješim jer to su suze radosnice.
Jedva čekam da ih vidim, poljubim i objema kažem: "Mišu moj mali!"
Postala sam ponosna teta jedne male djevojčice koja je odlučila roditi se baš danas, na Dan žena!
Komad bebe, 4 kg i 52 cm od tako malene mame.
Ne sjećam se jesam li ikad bila ovako sretna kao u ovom trenutku!
08.03.2007. u 19:57
Komentara (13) |
Print |
#
Dan žena
Drage moje ŽENE i svi vi koji se tako osjećate, želim vam sretan Dan žena!
Vjerojatno svi znate kako je današnji datum bio vrlo značajan u samim početcima borbe za prava žena i ravnopravnost spolova.
Nažalost kod nas je (pisah već o tome) prilično eksploatiran u komunizmu i to na loš način tako da danas nekako svi, prilično neopravdano, imamo averziju prema ovom danu.
Bilo kako bilo, s obzirom na to da i danas nije lako biti žena, osobito u nekim dijelovima svijeta, smatram vrijednim imati barem jedan dan u godini kada će se govoriti o toj problematici.
Podržite hvale vrijednu akciju i sudjelujte u
AUKCIJI!
08.03.2007. u 09:12
Komentara (4) |
Print |
#
ponedjeljak, 05.03.2007.
Faca s placa
Podržite hvale vrijednu akciju i sudjelujte u
AUKCIJI!
Krenem ja danas tako, nakon pet dana bolovanja, nadobudno jelte na posao.
Nije da mi je skroz dobro, ali u mojoj glavi postoji neka čudna matematika koja kaže da je pet dana dovoljno za prebolijevanje svake bolesti.
Dođem tako jedva do tramvajske stanice, sveudilj kašljući i gušeći se, i sjednem u tramvaj.
Kako mi se kašalj nikako nije smirivao primijetim poglede mojih sutramvajaca i shvatim da bi me ne prestanem li kašljati mogli zadaviti kao one navodno gripozne kokoši po našim selima, a sve kako ne bih i njih zarazila. Jednako tako shvatih da očito nisam sposobna ići na posao, pa napustih javno prometalo i krenuh natrag put doma.
Prolazeć tako (i dalje kašljući) pored one narančaste kutije padne mi napamet da već dugo nisam uzela Metro Express, a budući da su to jedine dnevne novine koje tu i tamo uzmem iako ih, moram priznat, uvijek ne pročitam (uzmem ih zato što su besplatne i jer Klodovik mora kenjati po nečemu), vratim se i pokupim jedan primjerak
I tako ja lijepo, Metro pod rukom, svratim u dućan po kruh i mlijeko pa doma.
Skuham si nesicu i ajde da prelistam novine.
Listam kao i obično, ne previše zainteresirano, kadli naiđem na stranicu Blogosfera, to me naravno zainteresira pa malo zastanem.
I čitam ja tako članak i sve mi nešto to kao poznato, da bih tek nakon nekoliko trenutaka skužila da čitam članak o mom zadnjem postu.
Totalni šok!
Moja priča o palačinkama završila u novinama.
Prvo na što sam pomislila kad sam uopće shvatila da "sam u novinama" bilo je: "Shit, valjda me ne će nitko od mojih skužiti!"
Bila sam nemalo iznenađena, pogotovo i zato što obično u toj rubrici budu oni postovi i blogovi koji su i na blogu na naslovnici.
Moja priča o palačinkama do u detalje je prepričana, vidi da se da je tekst stvarno iščitan.
I tako, gledam i dalje i ne vjerujem.
Budući da sam sad medijska ličnost, odmah ću vas obavijestiti da se odsad sa mnom ne će moći živjeti jer sam se instant umislila do bola i molim lijepo da se predbilježite za dijeljenje autograma
.
I još nešto, kako sam u novinama završila zahvaljujući svom "kulinarskom umijeću" nađoh si prigodan autfit!
Ubuduće u ovome pečem palačinke
05.03.2007. u 16:46
Komentara (20) |
Print |
#
petak, 02.03.2007.
Njihovo veličanstvo Palačinke
Ima ona stara narodna da besposlen pop i jariće krsti.
Kako sam na bolovanju od srijede jerbo me u utorak spopala gnojna angina (čitaj: toliko natečeno grlo da je i gutanje vlastite sline nevjerojatno bolno + tri dana temperature koja je varirala između 37.8 – 38.5), danas, već poluluda od ležanja i nerada, nakon što mi je konačno spala temperatura pa sam se vratila iz polumrtvih u skoro pa žive, uhvatila me manija spremanja i kuhanja.
Prvo sam izmaltretirala Klodovika čišćenjem njegovog super luksuznog stana.
On bi radije smrdio nego da ga uznemiravam, ali nije ga mašilo lickanje.
Za nagradu je dobio posebnu poslasticu. Eno ga i sad mu je kljun u zdjelici.
Nakon što sam izglancala svoj stan (pri čemu mi je temperatura ponovo malo porasla, očito od pretjerane aktivnosti u stanju u kakvom jesam, ali ni to me nije spiječilo) bacila sam se na kuhanje.
Hrane za omanju vojarnu. Što ću sa svim tim nemam pojma.
Važno da je sve ispalo super. Osobito krem juha od tikvica.
Da ne bi zafalilo dimljenja nad štednjakom pred veče mi je palo na pamet kako jako dugo nisam pekla palačinke.
Nisam jer nemam kome.
Nemam kome jer ne znam ispeći palačinki za jednu ili dvije osobe.
Ako nije za barem četiri ništa od toga.
Palačinke me vratiše poput onih Proustovih kolačića, u neka davna, davna vremena.
I zato slijedi priča o Palačinkama.
U slast!
Palačinke
Ako postoji jelo koje je odredilo cijelo moje djetinjstvo, pa i veći dio života, onda su to svakako palačinke.
U mojoj obitelji palačinke su nešto kao obiteljsko jelo.
Naprosto nezaobilazne.
Svi ih vole.
Posebno, primijetila sam, muški članovi obitelji.
Najbolje su naravno one mamine.
Moja majčica veteranka je palačinskog svijeta.
Kad bismo mogli izbrojati koliko ih je ispekla u životu, vjerujte mi da nema te osobe na svijetu koja bi se mogla mjeriti s njom.
Njene su najbolje.
Tako mekane i tanke da se tope u ustima.
Milina!
Najveći kompliment koji sam mogla dobiti bio je upućen od tate mog oca mog roditelja mog (uopće dobiti kompliment od moga tate je ravno malom čudu, ali ovo pogotovo) kad mi je rekao da su mi palačinke dobre skoro k'o mamine. To je nešto!
Za palačinke me vežu neka od najljepših sjećanja iz djetinjstva.
Iako je radila od 7 ujutro, mama nas nikada (mene i sestrumojujedinu – magarac na prvom mjestu!) nije ostavljala bez doručka. Kad bi nas naveče pitala što želimo ujutro, odgovor je gotovo uvijek bio – palačinke.
Kako nam nikad nisu dosadile to mi stvarno nije jasno.
Palačinke s domaćim pekmezom od šljiva. Onim koji je ostavljao crne tragove po zubima.
Nema boljeg od toga.
Znam da danas većina ljudi voli palačinke s nutelom. Meni je to nešto kao svetogrđe. Jednako kao i slaganje palačinke u trokut. Ili je srolana ili to nije palačinka!
Jedino ponekad, ali samo ponekad dozvolim sladoled unutra.
Pa onda bakine palačinke.
Moja pokojna baka (ona tatina) bila je uglavnom neumjerena u svemu.
Pa su njezine palačinke bile prst debele, preslane, masne i gotovo narančaste boje od količine jaja u njima. Na neki svoj čudni način svi smo ih voljeli.
I onda mi se vrati slika, ja ispred djedove i bakine kuće (koje više nema!) u zelenoj plisiranoj suknjici, bijeloj majici i crvenim klompicama u jednoj ruci držim masnu bakinu palačinku, a u drugoj mače.
Pa tatine palačinke.
Iako je većinu vremena tata bio pravi neemancipirani muškarac (posao – kauč, kauč – posao) onaj jedan period, kad je mama u divnom nam komunizmu morala raditi u 3 smjene, morao se pretvoriti u kućanicu, a još kako nije bilo mame, morao se i nama ujedno baviti.
Kako ubiti dvije muhe jednim udarcem – peci djeci palačinke i od toga napravi spektakl.
A moj tata barem spektakl zna napraviti, obično iz ničega.
Tako su tatine palačinke letjele do plafona (jedna gotovo tamo i ostala), a meni su oči bile veeeelike. Do nedavno je tatek zatomljavao svoj talent palačinkopekača, jer nije morao. Sad ih peče, gotovo dobre kao mamine.
U ratu su izvlačile stvar. Kad nije bilo ničega, uvijek se, ako ništa moglo skupiti materijala za palačinke, pri tom su jaja i mlijeko bili u opciji ako ima.
Moglo je i bez toga, važno da se nešto jede, pa još ono što voliš.
S vremenom sam se i ja od konzumenta pretvorila u pekačicu.
Vole ih svi, ali ne znaju ih svi napraviti.
Dobiti status pekača/ice (dobrih) palačinki u mojoj obitelji nije bila mala stvar.
Stavljala te u poziciju gotovo obožavane osobe.
Dočekaju te molećivih pogleda koji sve govore.
Kad pristaneš gotovo ti ljube noge.
Ti pečeš oni kradu.
Pa nikad ispeć.
Mislim da mi je rekord bio 50-ak (u jednom pokušaju), ali nisam uspjela izbrojati jer su mi ih pokrali usput.
I danas sam ih ispekla, barem za troje.
Nisu mi toliko nahranile želudac (jer iako ih mogu puno ispeći, ne mogu ih puno pojesti) koliko dušu. Donijele mi toliko sjećanja. Na one male stvari koje čovjek smetne s uma, a život zapravo čine lijepim.
Vama će ovo biti samo jedna kobasa od posta koju nitko ne će ni pročitati do kraja, meni je to cijeli život pretočen u komadić tijesta!
02.03.2007. u 21:26
Komentara (19) |
Print |
#