Gledam to malo stvorenje. Leži mi na prsima.
Pričam joj.
Sve je zanima, gleda okolo, migolji se, smiješi se, mršti se...
Grije me. Tako je topla.
Nevjerojatno lijep osjećaj.
Gledam je i ne mogu vjerovati da je prije samo desetak dana još bila u nečijem trbuhu.
Malo savršeno biće.
Sve ima, i sve je tamo gdje treba biti, a tako je malena.
Maleni prstići, malene okice, malene nogice, malene uši...
Gledam je kako je lijepa, ne mogu skinuti očiju s nje.
Slikaju nas.
Stavljam sliku na desktop i divim se.
Hipnotizirana sam tim malenim stvorenjem.
Kako nešto na ovom svijetu može biti tako savršeno!?
Pa razmišljam kako je nastala i ne mogu pojmiti.
Od dvije male mikroskopske stanice, nastala je moja ljepotica.
Ljudi životare i čekaju da im se dogodi ne znam kakvo čudo u životu.
Može li biti veće čudo od ovoga?